DANI 1073 | 01.11.2019.

Faruk Šehić

Piše: Faruk Šehić

Slučaj jedne dosljedne apologije zla

ruinlust

Kad živite pokraj koncentracionog logora, a pišete o tricama

Slučaj jedne dosljedne apologije zla

Ako sam išta naučio iz književnosti, iz ruskih romana 19. vijeka i onih s početka 20. vijeka to je da normalno ljudsko biće mora biti na strani slabijih, siromašnih, ugroženih. Znao sam to davno prije nego smo kroz teorijske knjige to dobili kao svojevrsne ukaze kako se ponašati na kraju 20. vijeka

Nekad kad bijah praiskonski mlad, iako sam već imao trideset godina, bio sam radikalan u mnogo čemu.
Bio sam rigidan, nepotkupljiv, a posebno sam praiskonski mrzio pisce i generalno umjetnike koji su se zalagali za famozni estetski utopizam, prevedeno na običan jezik: to je ono kada živite pokraj koncentracionog logora a pišete o ptičicama, cvijeću, potočiću kako veselo žubori i sličnim tricama. Isto sam mrzio i takozvanu autonomiju književnog djela, a to znači da je književno djelo izvan vremena i prostora, izvan povijesti, izvan političkog i ideološkog. I čim bi mi neko pomenuo ove dvije sintagme odmah bih se mašio imaginarnog revolvera i pucao u te dvije sintagme, dok bih sagovornika koji ih je pomenuo ubjeđivao kako je gorko u krivu.
SADA ZNAM da su estetski utopizam i takozvana autonomija književnog djela ratni zločinci većeg kalibra. Dokaz tome jeste Nobelova nagrada za 2019. koja je pala u ruke Petera Handkea.
PRIJAVA ŽELIM SE PRETPLATITI

Članak za pretplatnike

Da biste mogli čitati ostatak članka i dobiti mogućnost online čitanja arhive BH Dana od 800+ brojeva, potrebno je da se pretplatite.