DANI 1070 | 01.08.2019.

Amela Lončarić

Piše: Amela Lončarić

Vojsci ne daju kasarne, pa šta košta, nek’ košta

vojna imovina

BiH ima i teritorija koje mešetari (još) nisu poklopili

Vojsci ne daju kasarne, pa šta košta, nek’ košta

Knjiženje perspektivne vojne imovine na BiH je političko pitanje. Zato kad Mlađan Mandić kaže da pošto “nema političkog dogovora, nema zakona i u ovoj situaciji, to neće nikada biti završeno”, nikako ne zvuči kao pesimista, nego kao čisti realista

Tačno prije osamnaest godina Predsjedništvo BiH jasno je izrazilo opredjeljenje za uključenje BiH u evropske i euroatlantske integracije, NATO-program Partnerstvo za mir, kao i za provedbu potrebnih reformi odbrambenog sistema i reorganizacije Oružanih snaga. Već tada, 2001, bilo je jasno da će dva entitetska ministarstva odbrane biti ukinuta i da će biti formirano državno ministarstvo odbrane i jedinstvene oružane snage. Rečenica koju smo tada ko zna koliko puta čuli od domaćih političara glasila je otprilike da će to biti jedna od najbolnijih reformi u kojoj će se vojske, koje su do jučer pucale jedna na drugu, zapravo, stopiti u jednu.
No, kako je sve teklo po nekom hronološkom redu, ništa se i nije doimalo toliko bolnim. Ali, ako se nakratko osvrnemo na to koliko je od tada godina prošlo i šta (ni)je do danas ispunjeno od obaveza koje stoje pred BiH na putu ka članstvu u NATO-u, ima sve da nas zaboli. Jedan od uslova koje BiH mora ispuniti i bez kojeg nema priče o članstvu, jeste knjiženje perspektivne vojne imovine na državu. I to se čini, bez obzira na političke priče, najbolnijom tačkom, jer je bezbroj puta podvučeno da je knjiženje imovine na državu uslov da Sjevernoatlantski savez aktivira Akcioni plan za pristup BiH u NATO.
PRIJAVA ŽELIM SE PRETPLATITI

Članak za pretplatnike

Da biste mogli čitati ostatak članka i dobiti mogućnost online čitanja arhive BH Dana od 800+ brojeva, potrebno je da se pretplatite.