Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 96

PRINC(IPI) CIRILICE

Branka Sovrlic, potencijalni san svakog cirilici sklonog Bosnjaka ("hem plava, hem grudi, hem visoka, hem pjeva, hem udata za muslimana"), i "Sike Sake", koji jeca azijatske napjeve o najdubljim i najopskurnijim patnjama balkanskog muskarca, napunili su Skenderiju. Ovdasnji su mediji o tome sutjeli i pokazali jedinu definitivnu istinu kad je u pitanju eventualni proces "pomirenja". Valja, dakle, nastaviti tamo gdje smo stali: Sinan, covjek cije ime na turskom jeziku znaci "ostri vrh koplja", ponovo nam se zabio u grudi. S nasom dozvolom

 


Pisu: Emir IMAMOVIC i Ahmed BURIC


JOS SAMO DA RADOVAN
DODJE NA ILIDZU

DAYTON NEMA ALTERNATIVE

SVI ME OBOZAVAJU

 

ALIJA & SINAN, LICE & NALICJE: Alija Izetbegovic je Neko ko nije bio u Skenderiji 18. februara na koncertu Sinana Sakica. Da jeste, shvatio bi svu besmislenost svoje izjave date u vrijeme obracuna sa Djeda Mrazom, o tome "kako nas narod nije blecak". Te noci, Izetbegovic je mogao upoznati i svoje nalicje u liku omalenog cetrdesetdvogodisnjeg Roma iz Loznice. Jer, koliko se god oni razlikovali, obojicu veze jedna fascinantna stvar: svoje su neosporne karizme izgradili na bolu ovdasnjih socijalno ugrozenih kategorija, pokazujuci, svaki na svoj nacin, da se i na Balkanu moze dozivjeti americki san. Na krilima najnizeg populizma.

DOMOVINA JEZIKA: Sinan Sakic ce, ma kako to nevjerovatno zvucalo, na javnoj sceni ostati duze no Izetbegovic. Stvar nije samo u starosti vec i u cinjenici da za covjeka sa visedecenijskim iskustvom u kafani i na estradi ne postoje barijere. Ni politicke, ni bilo koje druge. U ocima tvojim beskrajna lepota/ umrecu zbog tebe/ tako mi zivota, pjevalo je vise od 10.000, mahom Bosnjaka, u Sarajevu, slijedeci pokrete Sinanove ruke, kojom su zbrisane sve novonastale jezicke norme. Parafrazirajuci Ludwiga Wittgensteina, jedan od principa cirilice bio bi, dakle, da je covjekova domovina svugdje gdje razumiju njegov jezik. Ni dejtonske, ni avnojevske granice to ne mogu ponistiti, tim vise sto se srodne pojave prepoznaju bez obzira na predznak. Fakat da je "dupli solisticki koncert Branke i Sinana" najvece priblizavanje "kultura" Bosne i Hercegovine i Srbije razoblicit ce samodovoljnost i autizam ovdasnjeg politickog establishmenta.

MITOLOGIJA I FENOMENOLOGIJA: Sta je, uopce, Sinan Sakic? Jednostavno: Fenomen. Rodjen u Loznici, Srbija, teritorija Savezne Republike Jugoslavije, odrastao kao sin bubnjara u tamosnjem orkestru JNA. Nakon prvog albuma s hitom Janicar - pjesmom ciji je refren proslavio jos jednog Roma za kojeg se tvrdi da se stidi svog porijekla, Predraga Cuneta Gojkovica - udruzio se s ansamblom "Juzni vetar" i autorom Miodragom "M" Ilicem, koji ce mu svojim pjesmama omoguciti da postane najvecom zvijezdom underground "cirilice" u bivsoj Jugoslaviji. Broj prodatih ploca i kaseta sa Sinanovim imenom u SFRJ nikada nece biti moguce ustanoviti: bez podrske oficijelnih medija i bilo kakve reklame, oponasajuci turske i magrepske pjevace razne Chebove, Khalede, Rachide Tahe i Ibrahime Tatlisese, Sinan je nudio frustracije balkanskog muskarca. Njegove fotografije na omotu tih kaseta prodavale su se u stotinama hiljada primjeraka, a on je bio neka vrsta recidiva "crnog talasa", filmskog pravca nastalog krajem sezdesetih, utemeljenog na iskrenom otporu Necemu ne toliko sjajnom kakvo je bilo njegovo ime: "samoupravni socijalizam". Sakic je, i pored svog nesumnjivog uspjeha, bio neko ko ceka svoju sansu. Sansu koja zbog tragicnosti njegove pozicije nikada nije mogla doci. Sto ni u kom slucaju ne znaci da za njega nema mjesta u estradnoj povijesti. Jer Taj je covjek nakon osam godina opet otvorio sve ventile frustracija. Pa, koliko jos ljudi bliskih mikrofonu moze izaci na binu, odmah dobiti frenetican aplauz, pustiti suzu, otpjevati pola prvog stiha i okrenuti mikrofon ka publici, spremnoj da tu, kao i sve ostale pjesme dovede do kraja, padajuci u trans na svaki Sakicev grc, pokret rukom ili suzu?!

U SVOJOJ VJERI, NA SVOJOJ ZEMLJI: Ujedinivsi po prvi put od 1992. sarajevske policajce, potencijalne kriminalce i ulicne heroje na istom zadatku, Sinan je apsolutno dokazao tezu da je koncert imao neku vrstu politicke zastite. Ovdasnji mediji to nisu mogli, ili nisu htjeli shvatiti. Niti slova o njegovom nastupu: okupljanje 12.000 ljudi i u New Yorku znacajna je vijest. U Sarajevu, punom staha od samog sebe, izgleda da nije. Obezbjedjivan specijalcima u pancir-prslucima, agentima u civilkama i momcima koji umjesto sile argumenata radije upotrebljavaju argument sile, Sinan Sakic je bas kao i u proslom rezimu zadrzao poziciju medija "kolektivnog nesvjesnog", kako bi njegovu pojavu obiljezio psihijatar Carl G. Yung. Na tonskoj probi, slucajno ili ne, iznad bine stajao je natpis: "U svojoj vjeri na svojoj zemlji - SDA". Na koncertu ga nije bilo. Nije trebalo.

PROBLEM IDENTITETA: Sakicev srbijanski background nije smetao invalidima rata da prodaju ulaznice po cijelom gradu, a onda, koliko ih grlo nosi, pjevaju: Ej, od kad' sam se rodio/ srece nisam imao; ili da se, poput dvojice mladica u kolicima, zagrle i predaju na: Miko, druze moj. U Skenderiji se odigrala i jedna od najmorbidnijih scena postdejtonske Bosne: invalid sa visokom amputacijom desne noge, patrljkom je lupkao ritam na: Zoko moja, Zoko/ moje zlatno sunce/ ispuni mi zelju/ slusaj svoje srce. Treba li se upitati da li se iko od njih sjetio cinjenice da Sinan dolazi iz zemlje zbog cije su agresije oni prikovani za kolica? Ne, oni su nezadovoljnici koji, kao potencijalno najzasluzniji gradjani ove drzave, zive na ivici egzistencije, boreci se rijetkim demonstracijama protiv bijede koju je proizveo rat. Rezim je, kad su igre u pitanju, uvijek isti: bolje plakati u Skenderiji nego traziti hljeba i posla na ulici. U dvorani Sakic moze "smiriti" mase. Na ulici jos jedino Izetbegovic.

STOKA I STOCARI: Publika s tog koncerta cini kockice mozaika sistema koji ne postoji i drustva u kojemu je princip da posljedica redovno prekrizi uzrok. Drugi po velicini koncertni dogadjaj u suverenoj i djeljivoj BiH je koncert Sinana Sakica. Prvi je, naravno, bio U2, gdje se u svecanoj lozi skupio i "Kunto i Panto" vodjstva Bosnjaka. I zato je Neko iz politickog vrha ove zemlje morao biti u Skenderiji. I vidjeti narod koji je, izgleda, naucio uzivati u bolu. Ne samo dusevnom. Jedan od posjetilaca je na vrhuncu ludila sam sebi isjekao ruku. Pjevajuci. A onda je, umjesto da padne u nesvijest i zaposli Hitnu pomoc, koja svakako "radi samo kad neko padne", nastavio pjevati s covjekom koji je u privatnom zivotu, bas kao i najpoznatiji bosnjacki Clan, vrlo prijatna osoba. Problem identiteta usko je vezan s cinjenicom da je tragedija ove zemlje "izvucena na dobos". Svaki mesetar kojem padne na pamet da na plakat nekog "cirilicara" lupi ime Djece Srebrenice ili Majki Podrinja rijesio se belaja koji se zove zakonodavstvo. Je li danas grijeh kazati kako je sadasnji federalni ministar, pa po redu, "obrazovanja, nauke, kulture i sporta" bio u pravu kad je surovo konstatirao kako je "nas narod stoka"? Narod kojeg nesvijest o dubini vlastitog poraza cini ponovnim gubitnikom, jer iz svoje tragedije nije naucio ama bas nista!

 

SAFET ISOVIC, PJEVAC

JOS SAMO DA
RADOVAN DODJE NA ILIDZU

Pjevac sevdalinki s najvise prodatih ploca, Safet Isovic, nije krio rezignaciju zbog "duplog solistickog koncerta".

DANI: Kako komentarisete cinjenicu da je 12.000 ljudi doslo na koncert i pjevalo sve pjesme Sinana Sakica zajedno s njim?

ISOVIC: Tuzan sam, mislim da je na djelu jedna hipokrizija nasih institucija koja nas svijet odvodi na stranputicu. Trebalo bi pitati ljude iz Ministarstava kulture, federalnog i kantonalnog, sta oni misle o tome. Za mene je to jedan duboki poraz.

DANI: Poraz?

ISOVIC: Da skratim, mislim da jos samo treba da se na Ilidzi organizuje guslarska vecer i da se na njoj pojavi Radovan Karadzic pa da shvatimo kako smo nisko pali.

SADIK PASIC, MENADZER

DAYTON NEMA ALTERNATIVE

Organizator i promotor koncerta ing. Sadik Pasic je suprug Branke Sovrlic. Nakon predstavljanja i molbe za akreditiranje novinara i fotoreportera, sve preko mobitela, ucinilo nam se svrsishodnim postaviti nekoliko pitanja:

PASIC: Hajd' postavi, evo, upravo izlazim iz auta.

DANI: Da li je ovo humanitarni koncert, kako se govorkalo u posljednje vrijeme?

PASIC: Jeste humanitarni, ali, eto, i ja dosao na red.

DANI: Da li to znaci da postoji dosta menadzera koji se bave organizacijom humanitarnih koncerata, a zapravo stavljaju nacionalnu tragediju "na dobos" i tako zaradjuju novce?

PASIC: Ne, to da sam i ja dosao na red, to je sala. Koncert nije humanitarni jer smo i ja i Branka odradili dosta humanitarnih akcija. Branka je prihod od svoje zadnje kasete dala za djecu Srebrenice.

DANI: Da li je tacna vijest da je na koncertu trebala gostovati izvjesna Jelena Karleusa, poznata po izjavi: "Kad je Marylin Monroe mogla da peva vojnicima u Vijetnamu, sto ja da ne idem na Kosovo da pevam za nase borce?"

PASIC: Ma, i sam si novinar, znas da oni svasta pisu. Te pjevala za Seselja, te za Arkana, te ovo, te ono. Jelena je nasa dobra prijateljica i htjela je da ima solisticki koncert, a ja sam joj rekao "ne znaju ljudi tebe ovdje toliko da bi mogla imati solisticki". A, eto, trebala je doci, al' nek nije, da me ne maltretiraju da sam doveo cetnikusu.

DANI: Kako komentarisete reakcije dijela javnosti da je, nakon svega sto su gradjani Sarajeva prezivjeli tokom trogodisnje opsade, degutantno da pred punom Skenderijom nastupaju pjevaci koji su cijelo vrijeme opsade bili zvijezde u Srbiji?

PASIC: Pitajte vi njih jesu li oni citali Dejtonski sporazum.

SVI ME OBOZAVAJU

Nakon tri i po sata cekanja i bezbroj neuspjesnih pokusaja, ekipa Dana je u punom sastavu uspjela uci u garderobu sa cijeg je stropa "nesto" kapalo. Poslije pretresa i legitimisanja, razgovarali smo sa vidno umornim balkanskim starom, a intervju je, pored nekoliko radnika obezbjedjenja, pazljivo nadgledao i Sakicev sin

DANI: Gospodine Sakicu, oni koji su bili blize bini mogli su primijetiti da ste tokom koncerta nekoliko puta obrisali suze. Da li se to obistinilo Vase obecanje dato u jednom intervjuu, da cete na sarajevskom koncertu "pola pevati, pola plakati"?

SAKIC: Ja sam uvijek plakao na koncertima u Sarajevu, jer ta publika jednostavno sve osjeca i saosjeca sa mnom.

DANI: Kako komentarisete cinjenicu da su i najmladji posjetioci znali gotovo sve Vase pjesme?

SAKIC: To je najvjerovatnije neko prorocanstvo. Kada sam ja pocinjao da radim, Toma Zdravkovic je izjavio da cu ja biti njegov zamjenik. Danas njegove pjesme pjevaju i oni koji ga ne znaju niti ga se sjecaju. To se ostvarilo i meni. Hvala mu.

DANI: Nekoliko pjevaca koji imaju glas slican Vasem postali su zvijezde globalnih razmjera i danas, poput, recimo, Rachida Tahe iz Maroka, rade za Polygram. Da li slusate te pjevace i mislite li kako ste mogli postici puno vise da ste pjevali na nekom drugom jeziku?

SAKIC: Ja mogu da pjevam mnogo vrsta muzike. Ipak sam ja u kafani radio dugo godina i pjevao sve i svasta. Prvo sam, nekih 15 godina, bio bubnjar, pa sam tek onda snimio plocu.

DANI: Vasi najveci uspjesi vezani su za orkestar "Juzni vetar". U Sarajevu Vas je ipak pratio drugi bend. Mozete li ih uporediti?

SAKIC: To ne moze da se mjeri. "Juzni vetar" je istorijski orkestar.

DANI: Veceras je neko rekao kako je u Vama, odnosno u Vasim pjesmama, koncentrisana sva bol Balkana?

SAKIC: Znate o cemu se tu radi? O tome da sve sto covjek radi, treba da radi iz srca. I to je zakon moje duse. Svaku pjesmu koju sam snimio u zivotu morao sam prvo osjetiti i pronaci u njoj nesto da bih je uopste mogao otpjevati.

DANI: Neki od kafanskih pjevaca koji izvodi Vase pjesme je jednom prilikom rekao: "A sada veseli Bosanac Sinan Sakic sa filozofskim pitanjem zasto sam se uopste rodio..."

SAKIC: Gdje god da se pojavim, imam prijatelje, svi me stvarno vole i obozavaju i iskreno sam zadovoljan svojim zivotom. I volio bih da se, ako Bog da, u nekoj reinkarnaciji ponovo rodim ovako.

DANI: Poznato je da Vi jako volite boks i mora se reci da je obezbjedjenje poput vaseg vidjeno jedino na TV-u i to kada je grupa tjelohranitelja ispracala Mikea Tysona s ringa, nakon poraza od Hollyfielda. Veceras ste izgledali kao Tysonova turbo-folk verzija.

SAKIC: Znate, meni nikada, nigdje i nijednog trenutka nije trebalo nikakvo obezbjedjenje. Ipak, postoje i oni ljudi koji su zlobni i zato u danasnje vrijeme mora da postoji neko obezbjedjenje. Mora da se vodi racuna o svakom pjevacu. Nije bitno da li je popularan ili ne.

DANI: Koji od predratnih sarajevskih koncerata posebno pamtite?

SAKIC: Vi se vjerovatno ne sjecate mog koncerta odrzanog nekoliko dana poslije koncerta Bijelog dugmeta u Zetri. Oni su imali 22-23 hiljade ljudi, a ja 19.000.

DANI: Da li je tacna informacija da ste Vi prodali isto ploca koliko i Goran Bregovic iako su Vas u bivsoj Jugoslaviji ignorisali elektronski mediji?

SAKIC: Ne, ne toliko. Ja jesam prodao dosta ploca. To su prakticno milionski tirazi, ali se ipak ne mogu mjeriti sa jednim Bregovicem. Mediji su u ono vrijeme jednostavno izbjegavali "Juzni vetar" i sve sto je vezano za to. Govorili su da je to neka losa vrsta muzike, da te pjesme ne treba da se slusaju jer kvare omladinu. Medjutim, kompletan "Juzni vetar" je ipak pobijedio. Semsa, Dragana, Kemal, Mile i ja smo, dok smo zajedno radili, prodavali dva miliona ploca za godinu dana.

DANI: Semsa Suljakovic Vam je veceras poslala buket cvijeca...

SAKIC: Hvala mojoj sestri. Ja nju niti jednog sekunda ne gledam kao koleginicu. Ona je moja sestra. Bila je to uvijek i tako ce ostati cijeli zivot. Vi ne mozete shvatiti koliko smo ona i ja bili bliski. Mnogo mi je zao sto veceras nije bila tu.

DANI: Koliki je, prema Vasem misljenju, uticaj orijentalne muzike na ono cime se bavite?

SAKIC: Ova vrsta muzike ne moze lako da se okarakterise. To se svira u jednom dijelu Srbije, u Makedoniji... Moj kompozitor Miodrag Ilic je rodjen u Leskovcu i on je cijeli zivot svirao orijental. I ovdje su se pjevale neke "dvojcice", drzi tamo, drzi 'vamo, dok nije dosao "Juzni vetar" i stvorio ovakvu, kompletnu vrstu muzike, i mi bas zbog toga u ono vrijeme nismo bili u medijima. U juznoj Srbiji se taj orijental i pustao, ali su ga u Sarajevu ili Beogradu jednostavno skidali. Ipak, publika je dolazila na koncerte, kupovala ploce. Znaci, ni televizija ni novine nisu mogli protiv naroda. "Juzni vetar" je pobijedio iskljucivo s narodom.

DANI: Postoji li neka pjesma za koju mislite da je bila presudna u Vasoj karijeri?

SAKIC: Moja licna karta je bila: Miko, druze moj.

Objavljeno u broju 96 DANA, 1. MART / OZUJAK 1999.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.