Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 90

NAKON OSAM
ALIJINIH GODINA

Na Dan drzavnosti Bosne i Hercegovine u povijest je ispracena Armija BiH. S pijetetom a bez imalo skrupula urucena su dva Ordena slobode - oba je primio Rasim Delic, jedan za Armiju i jedan za sebe. Darodavalac odlicja iskazao je znacajnu politicku mudrost: Alija Izetbegovic, okicen clanovima ratnog Predsjednistva i Silajdzicem za svaki slucaj, nije slijedio Tudjmanov primjer i nije ponio niti jedno priznanje. Ostavio je na Delicevim plecima da tesko breme slobode i opravda, a sebi je priustio omasku o osam godina borbe.
Za koga?

 


Piše: Viladana SELIMBEGOVIC


HEROJI RATA

POSTHUMNO ODLIKOVANI

 

DOGODILO SE I TO: ARMIJA BiH JE
dobila svoju protuvrijednost. Rasima Delica. Tako je armijski general, koji je, kako je i sluzbeno obavijestio voditelj ove otuzne promocije, "najduze bio komandant", postao jednak cetveroipogodisnjoj bespostednoj borbi vise od 200.000 ljudi. Ako je i od ratnog Predsjednistva, mnogo je. Istina, sam cin ovog nakaradnog vrednovanja star je vise od godinu dana, no isto je toliko trajala i nada da ce barem Delic, (n)i kriv (n)i duzan, pokazati da mu ne manjka hrabrosti i naglas reci da on to nije. Zarad svoje vojske, kako mu se sve cesce omice. Ili barem, zarad dostojne sahrane te iste Armije koja je ovog drzavotvornog 25. novembra i konacno ispracena u povijest.

Na svecanosti na kojoj su, sem Armiji i Delicu, odlikovanja urucena za jos 73 pojedinca, bilo je vise no jasno da su organizatori nastojali ostaviti dojam svega onoga u sta se Armija BiH zaklinjala i jos jasnije da to nisu uspjeli. Stoga i ne cudi sto je svecana ceremonija koja se odigrala pred prepunom salom mahom bosnjackih pripadnika Vojske Federacije najvise licila na In memoriam, ne samo Armiji BiH vec i drzavi za kakvu je krenula da se bori. Bio je to logican kraj, posljedica uzroka koji su od Armije BiH napravili vojsku SDA a od platforme Predsjednistva neku vrstu Memoranduma VKBI. Potvrdio je to, mozda i nehotice, sam Alija Izetbegovic, koji je, prije no sto je urucio najvise od najvisih odlikovanja (gotovo polovinu, za razliku od, recimo, Silajdzica, kojem je i na ovaj nacin, sa cetiri priznanja, koliko mu je protokolom odredjeno da uruci, saopceno oficijelno misljenje o mjestu i ulozi u ratnom periodu), olahko izrekao tezu o "osmogodisnjoj borbi", poistovijetivsi tako Armiju sa periodom osobne vladavine.

Predratni Muderis i ratni Talijan
Negdje izmedju mogu se smjestiti svi neobjasnjivi kriteriji i cinovanja i odlikovanja, ali i sve izgubljene bitke koje su u nekadasnjem Domu ljiljana nagradjene. Za razliku od onih dobijenih. No, preciznosti radi, krenimo redom: Orden slobode, najvise ratno odlikovanje, primio je dva puta Rasim Delic - jednom za Armiju BiH i drugi put za sebe samog. Prica o Armiji BiH starija je od price o Delicu u Armiji za sve one do tada poginule, i radi njih i svih kasnije iskopanih mezara i grobova, bilo je, uistinu, nedopustivo dodijeliti bilo kome zivom ovo odlikovanje. Tim prije sto Bosna i Hercegovina ne samo da nije oslobodjena nego je i prostor koji je u casu Daytona bio pod kontrolom ARBiH daleko manji negoli, recimo, osmog juna 1993, kada je Delic postao komandant.

Kako je uopce moguce da se nakon Srebrenice i propale deblokade Sarajeva (dva najupecatljivija, ali, nazalost, ne i jedina primjera) medju visoko odlikovanim nadje i Enver Hadzihasanovic, tadasnji nacelnik staba, nakon komandanta, po vojnoj hijerarhiji, najodgovorniji covjek u Armiji, te Sead Delic, tadasnji a i sadasnji komandant Drugog korpusa? Ili: ako je Delic (Rasim) najvise odlicje ponio samo zbog funkcije na kojoj jeste, i to najduze, nije valjda i Hadzihasanovic za najduze nacelnikovanje postao nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrenim macevima? Cime je Sead Delic zasluzio Orden za vojne zasluge sa zlatnim macem? Odnosno, gdje je u cijeloj prici Sefer Halilovic - komandovao je Armijom u njenom najtezem periodu, a nije nebitno da je ucestvovao i u njenom nastajanju, sto se za odlikovani trojac ne moze reci? Halilovic je, valjda, sam poziv da se pojavi u ovako odabranom drustvu trebao shvatiti kao priznanje.

Mustafa Hajrulahovic Talijan je u februaru 1992. godine na padinama Trebevica obucavao Zelene beretke. Rahmetli divizijski general bio je ratni komandant 1. korpusa Armije RBiH, nacelnik Uprave u Generalstabu Armije RBiH, odnosno Zajednickoj komandi Vojske FBiH, stoji u obrazlozenju Ordena Zlatni grb sa macevima, koji je Talijanu posthumno dodijeljen. Ni slova o njegovom angazmanu u predratnom periodu, za razliku od, naprimjer, pukovnika Nezima Halilovica Muderisa, koji je ponio isto odlicje uz sljedece obrazlozenje: "Rodjen je 15. marta 1965. godine u Zepi, opcina Rogatica. Kao vjerski sluzbenik u Konjicu aktivno radi na organiziranju oruzanog otpora naroda konjicke opcine i sire. Istakao se kao vrstan komandir Diverzantsko-izvidjacke cete 'Muderis', kasnije komandant 4. Muslimanske lahke brigade."

Dudak medju podobnima
Angazman Muderisa kao komandanta i odreda i brigade niko ne dovodi u pitanje, no ko ima pravo da presucuje Talijanu pomoc u organiziranju oruzanog otpora na prostoru Sarajeva? Ili: u grupi odlikovanih u kojoj je i Muderis, medju zivim nosiocima Ordena Zlatni grb sa macevima, jos su general major Atif Dudakovic, "ratni komandant 5. korpusa Armije RBiH, danas zamjenik nacelnika staba zajednicke komande Vojske FBiH"; brigadni general Mehmed Alagic, ratni komandant 7. korpusa Armije RBiH; brigadni general Halil Brzina, komandant ratne 7. Viteske muslimanske brigade Armije RBiH, danas 7. Viteske mbr Vojske FBiH; brigadni general Vahid Karavelic, ratni komandant 1. korpusa Armije RBiH, na duznosti u Upravi za politiku, planove i operacije Zajednicke komande Vojske FBiH, i brigadni general Sulejman Vranj, nacelnik Uprave za personal Zajednicke komande Vojske FBiH. Kako na jednake tasove staviti Dudakovicev i Muderisov angazman? Odnosno, otkud Dudak u ovoj grupi? Da li je ratnik njegovog ranga zalutao medju mahom pozeljne i podobne ili je tu da doprinese kredibilitetu? Po cemu se to Sedma, ako se zanemari prefiks muslimanska, razlikuje od sedamnaeste ili ostalih viteskih brigada? Ili je bas muslimanska prevagnulo, pa se medju visoko odlikovanim nadjose dva komandanta muslimanskih brigada? Da li bi, onda, angazman Petog korpusa i sve pobjede i oslobadjanja koje je ovaj korpus postigao bile dostojno cijenjene da se Dudak dosjetio pa ubacio ono muslimanska?

Ovakvim sistemom odabira medju zivim a odlikovanim, organizatori su zapravo ponistili osobni trud da i ceremoniji i Armiji barem oficijelno sacuvaju ono sto su borci Armije BiH dobrim dijelom ljubomorno branili dokle su to oni mogli - njenu multietnicnost i opredjeljenje ka normalnoj i gradjanskoj drzavi jednakih prava za sve. Preferirajuci, na jednoj strani, komandire i komandante ideoloski podobne, omalovazili su, na drugoj, zasluge nebosnjaka. Tek primjera radi: isto odlikovanje kao i rahmetli Talijanu dodijeljeno je i pokojnom Vinku Samarlicu. I to je doslovce sve sto pise i sto se u sali u kojoj su dijeljena priznanja moglo cuti: pokojni Vinko Samarlic. Ni rijeci vise o vrsnom Vikicevom specijalcu, nosiocu gotovo svih policijskih priznanja, ukljucujuci i Zlatnu policijsku znacku. Ni slova o akciji za odbranu Sarajeva u kojoj je Samarlic poginuo osmog juna 1992. godine, pa cak ni podatak da je Vinko bio policajac?!

Medju gostima u Domu ljiljana nisu bile barem jos dvije osobe koje su se tamo morale naci. Stjepan Siber i Jovan Divjak. Za generala Divjaka njegovi nekadasnji suborci tvrde da je pozvan, ali pozivnica do Jovana nije stigla. Siber je pozvan, no nije dosao. A i sto bi? I njegov i Divjakov angazman ocito niko nije bio voljan niti cijeniti niti vrednovati. Uostalom, da su (a nisu) organizatori ove dodjele odlicja razmisljali o onima koji su svoj ratni angazman darovali Bosni i koji su od svih mogucih birali puteve istine i pravde, vjerovatno bi mnogo toga bilo drugacije. Ovako, ostaje gorak okus ispracaja neceg sto je uistinu imalo vrijednost, ali se ona od silne ideoloske upotrebe profanisala. A nijedno predsjednistvo ni predsjednik sam, nemaju na to pravo.

HEROJI RATA

ORDEN HEROJA OSLOBODILACKOG RATA
POSTHUMNO JE DODIJELJEN:

Brigadnom generalu Safetu Hadzicu: Rodjen je 28. augusta 1952. godine u Rudom. Predsjednik SDA i koordinator Patriotske lige za okrug Sarajevo. Radio na pripremi naroda za oruzani otpor. U prvim danima agresije na RBiH i grad Sarajevo licno se angazira u akcijama uspostavljanja prvih linija odbrane grada Sarajeva. Poginuo 18. aprila 1992. godine u akciji na Vogoscu.

Brigadnom generalu Mehdinu Hodzicu Senadu: Rodjen je 1954. godine. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja i pomocnik komandanta za specijalna djelovanja PL za istocnu Bosnu. Kasnije obavljao duznost komandanta Zvornickog odreda. Veoma hrabar borac i komandant. Prvi je na regiji Tuzle unistio jedan i ostetio jedan tenk. Poginuo 10. maja 1992. godine u borbama na slobodnoj zvornickoj teritoriji.

Brigadnom generalu Midhatu Hujduru Hujki: Rodjen 28. decembra 1953. godine. Legenda mostarskog kraja. Od pocetka agresije na RBiH angaziran u Armiji RBiH i do pogibije 30. juna 1993. godine branio svoj Mostar.

Brigadnom generalu Hajrudinu Mesicu: Rodjen 1. januara 1959. godine u selu Trnava, opcina Ugljevik. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vodja oruzanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima zvornicke i ugljevicke opcine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih duznosti, medju kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teocak i komandant 1. teocanske brigade. Poginuo 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk.

Brigadnom generalu Safetu Zajki: Rodjen je 1. marta 1959. godine u Rudom. Uoci agresije na RBiH prikljucio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih clanova. Pocetkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oruzanog otpora u sarajevskim naseljima Buca i Buljakov Potok, Brijesce, Sokolje. Pored niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovica kosu.

Brigadiru Enveru Sehovicu: Rodjen 15. januara 1967. godine u Foci. Nakon napustanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oruzane snage RBiH i odmah otpocinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velesici. Nakon uspjesnog obavljanja niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najzescih borbi za Golo brdo na Zuci.

Majoru Adilu Besicu: Rodjen je 5. aprila 1964. godine u Kozarcu, opcina Prijedor. Kapetan bivse JNA, od pocetka agresije na RBiH ukljucen je u Oruzane snage nase zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihac. Uzoran starjesina i omiljen medju saborcima, uspjesno rukovodi i komanduje jedinicama Armije, isticuci se vojnostrucnim znanjem, hrabroscu i licnim primjerom. Poginuo je kao komandant 2. bataljona 502. Slavne bbr.

Nesibu Malkicu: Rodjen je 1963. godine u Gornjim Dubravama, Zivinice. Kao kapetan napustio bivsu JNA u aprilu 1992. godine. Obavljao duznosti komandanta Teritorijalne odbrane Zivinice i komandanta 210. zivinicke bbr. Bio na svim bojistima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.

 

POSTHUMNO ODLIKOVANI

Orden Zlatni grb sa macevima, sem Mustafi Hajrulahovicu Talijanu, posthumno je dodijeljen i: brigadiru Ramizu Salcinu, pukovniku Mihajlu Petrovicu, pukovniku Mirzi Humi, pukovniku Tahiru Turajlicu, majoru Amiru Zilicu Amki, majoru Muhamedu Garibovicu, kapetanu Fahrudinu Alagicu, kapetanu Salihu Dizdaricu, Fadili Odzakovic Zutoj, Vinku Samarlicu, Cedomiru Domuzu, Sidiku Smlaticu i natporucniku Igoru Pavlovicu.

Orden za vojne zasluge sa zlatnim macevima posthumno je dodijeljen: pukovniku Emiru Bogunicu Carliju, pukovniku Senahidu Bolicu Boli, pukovniku Safetu Isovicu, pukovniku Mehi Porobicu, majoru Ibri Dudicu, majoru Satihu Omercevicu i Enveru Eni Sakicu.

Medalje za hrabrost posthumno su dodijeljene: pukovniku Niki Ivanovicu, majoru Muhidinu Dini Magodi, natkapetanu Smailu Sikalu, kapetanu Nihadu Mujkicu, natporucniku Zahrudinu Osmicu i Edini Camdzic.

Objavljeno u broju 90 DANA, 7. DECEMBAR / PROSINAC 1998.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.