Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 86


BIJELO ROBLJE
U KUCAMA SEKSA

Prostituisanje je najrazvijeniji poslijeratni biznis u BiH. Kolika se lova vrti dovoljno ilustrira sljedeci podatak: vlasnik jednog nocnog bara priznaje da je za tri mjeseca zaradio trista hiljada maraka. U Federaciji ima preko 30 barova u kojima djevojke plesu, izvode striptiz i p(r)odaju se musterijama, a u Republici Srpskoj ih je jos i vise. Ovo je prica o trgovini bijelim robljem i ljudima koji su na ovaj ili onaj nacin u dodiru sa prostitucijom: prostitutkama, djevojkama koje su batinama i oduzimanjem dokumenata prisiljene da to budu, "gazdama" i musterijama

 


Pise: Dzenana KARUP

 OD BOLJEG ZIVOTA DO STRAFTE

MUSTERIJE - PIJANI GOSTI

IZ ZVUCNIKA TRESTI MUZIKA onemogucavajuci bilo kakav razgovor. Ali, gosti i nisu dosli da razgovaraju. Svi sjede okrenuti u istom pravcu: gledaju djevojke koje na malom podiju, drzeci se za mesinganu sipku, izazovno plesu postepeno se skidajuci. Ne do kraja. Ostaju u tanga gacicama. Dovoljno da musterija ocijeni da li ce s nekom otici u sobu na spratu. Svjetla su prigusena. Nekoliko djevojaka sjedi sa gostima. Piju samo sokove koje gosti placaju deset maraka; u suprotnom, nece ni sjesti. Za sve druge zelje posjetilac se mora obratiti posredniku, a to je - konobar: kad mu kaze koju djevojku zeli, on ga izvede vani i sporednim stepenistem odvodi na sprat. Gore, iza zakljucanih vrata, stoji covjek zaduzen za obezbjedjenje. Sa desne strane je soba sa velikim mesinganim krevetom. Pored sobe kupatilo. Sat vremena, koliko gost provede u toj sobi sa djevojkom, kosta 100 maraka. Pare daje konobaru-posredniku. U sobi, na malom stocicu, nekoliko vrsta pica kojima se musterija, po zelji, posluzuje. Iz ormarica djevojka vadi obavezni kondom. A ima ih vise vrsta, kao i raznih gelova i krema, sve kupljeno u sex-shopu u Novom Travniku.

U dnu hodnika je jedna manja soba, skromnije namjestena - u slucaju da se nekome zuri i ne moze cekati na mesingani krevet. Vrata soba su tapacirana crno-smedjim plisem. Najekskluzivnija soba koja je gostima na raspolaganju jeste ona sa vodenim krevetom u koji staje nekoliko stotina litara vode. Ta soba je i najskuplja - 120 maraka za sat vremena. Sve sobe su na desnoj strani, a lijevo je mali salon sa posebnim ulazom. U polutami salona, obasjanog slabim zelenim svjetlom, jedva se naziru obrisi "kifli" za sjedenje, rasporedjenih pored zida, i oguljena metalna sipka, na sredini, oko koje djevojke plesu. No, da bi se uopce uslo u ovu prostoriju, kao i u onu u prizemlju, potrebno je imati propusnicu na kojoj pise: Caffe disco bar: "King", naight club.

Nakon RS-a, ovdje je dobro
Kada su Dani prije mjesec dana prvi put posjetili ovo mjesto, posao se odvijao savrseno. Medju gostima je bilo mnogo stranaca, ali i domacih, uglednih privatnika i privrednika iz Zenice, Sarajeva, Travnika, Mostara, Bihaca... (imena poznata redakciji). Vlasnik je planirao da posao unaprijedi pravljenjem kataloga sa slikama golih djevojaka, a bio je dogovorio i dolazak jos atraktivnijih djevojaka iz Madjarske u vrijeme ZEPS-a. Planirao, ali nije racunao na jednu sitnicu - policiju. Jer, prostitucija kao i posredovanje u prostituciji u BiH su zakonom zabranjeni. U "Kingu" (koji se nalazi u Kanjonu Lasve bb, opcina Zenica, preciznije, pored benzinske pumpe "Kalen", na glavnom autoputu), racija je izvrsena kasno jedne noci. Tri djevojke su uhvacene na djelu, sa musterijama u krevetu, a ukupno je privedeno njih sest iz Rumunije, Moldavije, Madjarske i Ukrajine. Najstarija je rodjena 1972. godine, a najmladja 1980.

Djevojke su ispricale da su u BiH dosle zbog teske ekonomske situacije u njihovim zemljama. Najcesce su dolazile na preporuku ili nagovor svojih prijateljica koje su vec radile na ovim prostorima. Negirale su da su u polasku znale cime ce se baviti, tvrdeci da im je obecan posao konobarica i plesacica. Po dolasku, poslodavci su im oduzimali pasose i tjerali ih da sa gostima odlaze u sobe. Kod jedne od privedenih djevojaka nadjen je dnevnik: za 40 dana u "Kingu" imala je preko 150 musterija! Ako je bilo zainteresiranih, djevojke su "radile" i preko dana. A ako ne, cistile su lokal, prale prozore i podove.

U "King" su sve cure dosle iz Republike Srpske, gdje, prema njihovoj prici, i najobicnija birtija ima po nekoliko djevojaka koje se nude gostima. Nekoliko njih je priznalo da su radile u Doboju kod "gazde" Mise Ilica, vlasnika nocnog bara. A neke su promijenile i po desetak gazda: preprodavane su od jednog do drugog. Sve je islo uhodanim sistemom: jedan bi dao pare i dobio djevojke, a drugi bi, pri preuzimanju novca, davao novom gazdi njihove pasose. Nije bila rijetkost da pri sklapanju ovakvih poslova naprave i pismeni ugovor. Cijena je, kako su ispricale, najcesce bila od tristo do petsto maraka, pa do hiljadu, sto je zavisilo od starosti, izgleda i umijeca djevojke. Njima je obecavan smjestaj, hrana i placa ne veca od tristo maraka, ali, rijetko kad bi je primale. Na tijelima nekih djevojaka bilo je vidljivih tragova gasenja cigareta, modrica od udaraca, a jedna je prije cetiri-pet mjeseci imala pobacaj. Uza sve to, dozivljavale su i "redaljke", seksualno izivljavanje nekolicine muskaraca, i svako je nad njima mogao raditi sta hoce. Ispricale su da su sve to prezivjele u Republici Srpskoj, i priznale da im je u "Kingu", kod gazde Edina Beganovica, bilo dobro. Nakon provedenog sudskog postupka deportirane su u - Republiku Srpsku. Nadlezni u policiji kazu da bi se, po pravilu, djevojke trebale ispratiti preko drzavne granice, ali, s obzirom na situaciju, one su odvezene na Usce, smjestene u taksi i poslane u Doboj.

Anel od povjerenja
Edin Beganovic, vlasnik "Kinga", rodjen je 1970. Prije rata, 1990. godine, otisao je u inostranstvo. Prva stanica mu je bila Svicarska, a poslije je promijenio nekoliko drzava. U njemackim zatvorima je proveo cetiri godine od sedam na koliko je ukupno bio osudjen zbog pokusaja ubistva, provala i kradja. Pusten je zbog primjernog ponasanja. Ima zabranu ulaska u Austriju i Svicarsku. Rjesenje za otvaranje samostalne ugostiteljske radnje, disco-bara, dobio je 28.05.1998. godine. Radio je petnaest dana, i kad je vidio, kako sam prica, da mu posao ne ide dobro, odlucio je da promijeni djelatnost. "Prve cure sam doveo sa 'Arizone'. Kupio sam ih od Zorana iz Panceva i za njih tri platio 12.000 maraka. U cijenu su bili uracunati troskovi usluge, prevoza, hrana, spavanje, menadzerstvo, garderoba i sve ostalo. Prijavio sam ih uredno u MUP. Dobile su dozvole za boravak na godinu dana. Oko viza i prijava mi je pomogao Omer Skaljo (prema nasim saznanjima, radnik zenickog AID-a, prim. aut.), koji je poslije dolazio u objekat i sve koristio dzaba", prica Beganovic. Pare je, uglavnom, uzimao Anel, konobar i "covjek od povjerenja", kako uz smijeh rece Edin, a "ja sam pazar kupio iz sanka".

Od prve grupe djevojaka, dvije su, nakon otprilike tri mjeseca, otisle. Prema informacijama koje smo dobili iz izvora bliskih MUP-u ZE-DO kantona, jednu je gazda prodao u Kladanj, a drugu, za tri hiljade maraka, u Sarajevo. Beganovic kaze da ovu zadnju nije prodao, vec je novac koji je ona njemu dugovala naplatio od covjeka koji se "zaljubio u nju i htio je po svaku cijenu". Trecu iz te grupe Edin je zadrzao za sebe i ona je prestala primati musterije. Izvori iz policije tvrde da je ona nadgledala ostale djevojke i povremeno bila posrednik, dok Edin objasnjava da je radila kao konobarica. Polovinom osmog mjeseca, opet preko Zorana iz Panceva, Beganovic dovodi nove djevojke. Ispricao nam je kako se obavlja "trgovina": "Zoran dovede djevojke, on otprilike zna koliko koja vrijedi, a i ja procijenim. Pokazu mi kako plesu, znaju li orijentalni ples, malo ih pipnem... Onda Zoran kaze: 'Ova je tri hiljade maraka.' Ja ponudim dvije i, tako, nadjemo se."

"Posao" je isao bez problema dva i po mjeseca, a onda je upala policija. Beganovic prica da je jednom policajcu dao 500 maraka da mu kaze gdje su odvedene "njegove djevojke" i dodaje da su ih trebali predati IPTF-u ili njihovim najblizim ambasadama. Ovako, sve deportirane djevojke su zavrsile, kaze, u jednom nocnom baru u Bijeljini. Medju njima i ona sa kojom je Edin zivio. "Isao sam po nju. Trudna je. Gazda nocnog bara u kome ona sad radi trazio je za nju dvije i po hiljade maraka. Ali, ne smijem je dovesti ovdje." (Naime, djevojkama je, pored novcanih kazni i deportacije, Sud ZE-DO kantona izrekao i zabranu ulaska na svoju teritoriju do 23. 09. 2001. godine.) Na pitanje zasto se bavio ovim poslom, Beganovic objasnjava: "Nisam znao da je zabranjeno. Niko me nije upozorio. Mislio sam da je to normalno k'o u Njemackoj. Dolazili su kod mene mnogi iz MUP-a, sto mi nisu rekli da to ne radim? Nista nisam krio. Moju radnju su zvali 'kuca seksa'. Vidim, radi nocni bar na Tisovcu (opcina Busovaca, prim.aut.) vec dvije godine; imaju deset striptizeta koje se prostituisu. Vlasnici ovog objekta su Drago Vukadinovic i njegov brat. Javna je tajna sta oni rade, ali njih niko ne dira, jer iza njih stoje njihovi politicari. Ako smo Federacija, sto policija ne ode i tamo!? Na podrucju Srednjobosanskog kantona radi sest nocnih barova u kojima ima i prostitucije. Ustrojite drzavu, ako je ima, i onda cemo svi zajedno odgovarati, a ne ovako, dosli su samo kod mene i razvalili mi posao. Vidite da je radnja prazna." Edin ovih dana pokusava napraviti preregistraciju svoga objekta u nocni bar, kako bi legalno mogao dovesti djevojke koje ce plesati.

Prostitucija, najrazvijeniji biznis
Prema podacima do kojih su Dani uspjeli doci, samo u Federaciji trenutno ima preko 30 nocnih barova u kojima nastupaju plesacice i striptizete, koje se uz to bave i prostitucijom. Sve su one strankinje, uglavnom iz propalih socijalistickih zemalja. Nocnih barova, ali i drugih mjesta na kojima se djevojke prisiljavaju na prostituciju, u RS-u ima jos vise. Do informacija je tesko doci iz prostog razloga sto je ovaj "biznis", s jedne strane, zabranjen zakonom, a s druge, sto mnoge djevojke nisu prijavljene u BiH i njihov boravak je ilegalan. Situacija je jos gora ako se zna da u posljednje vrijeme dolazi sve vise maloljetnica, jer to "trazi trziste". Prostitucija je najrazvijeniji poslijeratni biznis koji ne priznaje entitetske granice. "Gazde" iz oba entiteta blisko suradjuju. Kolika se lova vrti, dovoljno ilustrira sljedeci podatak: vlasnik jednog nocnog bara nam je priznao da je za tri mjeseca zaradio trista hiljada maraka. Lanac je dobro organiziran i besprijekorno funkcioniraju veze na relacijama: djevojke - gazde - musterije - policija. Jedan sluzbenik MUP-a nam se pozalio da bi oni mogli puno vise uraditi, ali desava im se da neki predmet pocnu raditi i, kad ostvare dobre rezultate, jednostavno "odozgo" stigne naredba da se sve obustavi.

Vecina onih koji su na razlicite nacine ukljuceni u ovaj posao smatraju da je Tuzlansko-podrinjski kanton daleko ispred ostalih jer oni su se, kazu, prvi u BiH poceli time baviti i imaju najvise iskustva. Ovome svakako pomaze i blizina entitetskih granica tako da najvise nocnih barova na podrucju TPK-a ima na vec ozloglasenoj "Arizoni" i medjuentitetskoj pijaci "Virginia", koja s federalne strane granici sa opcinom Kalesija. Svi ovi barovi su slicni: podij sa metalnom sipkom, slabo neonsko osvjetljenje, puno ogledala i, u pravilu, iskljucivo muski personal.

Takav je i "Go-go bar - Why not" koji se nalazi u Donjoj Hrgavi u blizini "Arizone". Ulazna vrata su zakljucana. Na osvijetljenom prekidacu pise: "Molimo, obavezno pozvoniti". Pozvonili smo, i usli. Bar ima dvije prostorije. U prvoj su podij i djevojke, njih sest. Oskudno odjevene u crno-bijelu kombinaciju, prave drustvo gostima ili plesu na podiju. Nastup se sastoji iz dva dijela: u prvom plesu, a u drugom dijelu izvode striptiz, mnoge bez osjecaja za muziku.

Kada govore, osjeca se jak strani akcenat. Bosanski jezik poznaju onoliko koliko im je potrebno da se sporazumiju sa musterijama. Jedan gost pita djevojku da li bi mogli negdje izaci i "preci na konkretnije stvari". Zanima ga i koliko bi to kostalo. Cjenovnik je precizan: pola sata 50 maraka, sat 100. Iako je doticni gost dotada bio vise no pricljiv, nakon ovih odgovora brzo ustaje i sa prijateljem napusta "Go-go bar", uz obecanje djevojkama da ce uskoro, kad ode vani i donese para, opet doci. Dolaze novi gosti, djevojke im prilaze, narucuje se pice. Ukoliko neka dogovori posao sa musterijom, odvodi ga u sobu na spratu.

Kontingent maloljetnica
Prije nesto vise od dvije godine, javna tajna je bila da se u Tuzli prostitutka mogla kupiti u nocnom baru "Mullen Rouge" koji se nalazio u Hotelu "Tuzla". Cijena je bila od 150 do 200 maraka. Za djevojke su bile iznajmljene hotelske sobe u koje su odvodile musterije, a one su zivjele u jednom privatnom stanu u gradu. Iako su svi znali za ovo, nadlezne institucije nisu nista poduzimale, ako se izuzme nekoliko beznacajnih policijskih racija. Razlog je jednostavan: otvoreno se govorilo da iza kompletnog posla stoji tada ministar MUP-a TPK Hazim Rancic. Djevojke su stizale preko Zagreba gdje su tuzlanske gazde imale svog covjeka. Pomenuti nocni bar kasnije su preuzeli Eso, Naser Oric i Edo Imamovic (ovaj posljednji ga je vodio i ranije). Medjutim, posao slabo ide. Danas Tuzlaci kazu da taj bar nije ni blizu zanimljiv kao prije, i ako neko zeli kupiti seks, treba da se zaputi pravcem Tuzla - Orasje.

U Orasju se nalazi jedan od najpoznatijih nocnih barova na tom podrucju - "Crni pauk", vlasnistvo Sase Knezevica. Upuceni kazu da je to "baza za vrbovanje", jer Knezevic djevojke dovodi direktno izvana, i osim sto rade za njega, on ih i preprodaje, snabdijevajuci tako i druge nocne barove "bijelim robljem". Na ovim prostorima je dobro poznata i "Kobra" u Priboju u Republici Srpskoj. Jedan redovni posjetilac nam je ispricao da je tamo znalo biti i preko 20 djevojaka odjednom. Medju gostima su cesti muskarci iz Federacije koje tamo zovu "federalci". Djevojke su, veli on, mlade i spremne na sve. A, cijene usluga su znatno nize nego na "nasoj strani". Vlasnik "Kobre" se hvalio da za djevojku ponekad plati i hiljadu i po maraka, sto je za njih velika suma. Ali, u pitanju su maloljetnice, djevojke od 15-ak godina, koje nemaju nikakve dokumente, a koje musterije itekako traze. Nas izvor tvrdi da zna na koji nacin je stigao jedan "kontingent maloljetnica": prosvercovane su u sleperu koji je bio oblozen staklenom vunom.

U akciji "Makro", izvedenoj krajem septembra, na udaru MUP-a TPK nasla se "Atlanta", koja se nalazi u Donjim Vukovijama, opcina Kalesija. Akcija je izvedena jer je MUP raspolagao informacijama da vlasnici ovog nocnog kluba, braca Majdancic, Sead i Ibrahim, poznat pod nadimkom Bajsa, uz prijetnje i silu tjeraju na prostituciju dvije rumunske drzavljanke Anu i Lucianu. Polovinom jula ove godine Sead ih je zaposlio kao plesacice. Odmah po dolasku oduzeo im je pasose uz objasnjenje da su mu potrebni kako bi im produzio boravisnu dozvolu za podrucje FBiH. Policija je i vlasnike i djevojke privela i slucaj predala sudu na dalji postupak. Ubrzo su svi pusteni. Djevojke su i dalje na podrucju TPK-a i rade kao konobarice.

Za jednu noc pet musterija
Ekipa Dana je razgovarala sa ovim djevojkama. Zamolile su nas da im objavimo samo imena. Luciana je rodjena 1979. godine. "U Rumuniji nisam imala uslova za zivot, pa mi je moj prijatelj Adrian Draganescu predlozio da idem u Srbiju raditi kao konobarica. Prihvatila sam. Iz Rumunije smo Ana i ja krenule zajedno sa njim. Prva stanica gdje smo se zadrzale bila je Kladovo. Odmah sutradan smo sa Rankom, vlasnikom nocnog kluba 'Kobra' u Priboju, krenule za Bijeljinu i ostale sedam dana u njegovoj kuci. Onda nas je odveo u nocni klub 'Romanca' u mjestu Peljave, opcina Priboj. Milan, vlasnik tog bara, navodio nas je na bavljenje prostitucijom prijetnjama i batinama. Nama nikad nista nije placao. Poslije mjesec dana odlucile smo pobjeci. Pozalile smo se covjeku koji nam se predstavio kao Vjeverica. Sa njim je bio i Enver Velagic, obojica su iz Teocaka. Rekli su da ce nam pomoci. Jednu noc, bilo je dosta kasno, pobjegle smo kroz sporedna vrata, a napolju, u autu, cekali su nas njih dvojica. Velagic nas je odveo u svoju kafanu 'Ontario' u Teocaku gdje smo kao konobarice radile oko dva mjeseca. Prijavio nas je u MUP i imale smo vize. Medjutim, poslije dva mjeseca nas je izbacio, nista nam ne plativsi."

Luciana dalje prica kako su zamolile jednog gosta da ih odveze u Tuzlu da potraze novi posao. Odveo ih je u stan kod Nihade Durakovic i njenog, navodno, muza Enesa, koje one do tada nisu poznavale. Kod njih su ostale nekoliko dana i onda ih je Enes prodao Seadu Majdancicu iz Vukovija za dvije hiljade maraka. Receno im je da ce raditi kao plesacice. Sead im je oduzeo pasose uz objasnjenje da ce im on licno produziti dozvole za boravak. Kod njega su pocele raditi sredinom jula. Vec prve veceri su imale musterije koje im je nalazio Sead osobno. Ana je bila sa dvojicom i gazda joj je dao 100 maraka, a Luciana ja za trojicu dobila 150. "Cesto su nas tukli", sjeca se Luciana. "Jednom me je Sead tako pretukao da sam odlucila pobjeci. Da bi to sprijecio, prebacio me je u kafanu 'Istanbul' (Dani su krajem 1996. godine pisali o toj kafani u kojoj su strankinje plesale i podavale se musterijama, op. aut.), gdje sam provela 24 sata. Onda je po mene dosao njegov brat Bajsa. Jednu noc nisam htjela otici sa musterijom koju mi je Bajsa nasao. Odveo me u kuhinju kluba i poceo tuci. Samarao me je, udarao pesnicama po glavi i tijelu, sutao nogama. Sve sam to bespomocno trpjela. Nisam se smjela pobuniti. Poslije sam danima imala uzasne glavobolje, a svuda po tijelu su mi bile modrice, kao i na lijevoj strani lica. Ana me je sa svojim poznanikom odvela kod ljekara. Platila je i injekciju, 30 maraka, ja nisam imala para. Kad je Sead bio odsutan cesto je mnoge poslove za njega obavljao Samir Padzic, koji je, koliko ja znam, policajac. Sad radim kao konobarica i puno mi je bolje."

Ana je rodjena 1969. godine u Rumuniji. Po zanimanju je mehanicarka. Iza sebe ima propali brak i ovdje je dosla kako bi zaradila nesto para, ali, kaze, nije mislila da ce to biti ovako. "Za mjesec i po, koliko sam radila u 'Atlanti', imala sam seksualne odnose sa oko 40 ljudi, a moja drugarica Luciana sa preko 100 musterija, jer bila je mladja od mene i svi starci su htjeli spavati sa njom. Za svaki seksualni odnos, koji je trajao sat, Sead je od musterija naplacivao od 150 do 300 maraka, u zavisnosti koliko je musterija bila spremna dati, a nama je od toga davao po 50. Kad bi Sead bio odsutan iz radnje, poslove bi vodio njegov brat Bajsa. On je uzimao novac sebi, i nama nikad nista nije davao." Musterije su bili Amerikanci, ljudi iz Republike Srpske, Srbije i mjestani. Seksualne odnose sa njima djevojke su imale u separeu koji se nalazi u prizemlju kafane. Ta prostorija je sluzila kao garderoba za plesacice, kojih je tada bilo cetiri, i jednu konobaricu. Pored ovoga djevojke su sa musterijama isle napolje, u auta, kao i u privatne kuce i stanove ako bi ih gazda Sead, naravno uz odredjenu naknadu, nekom ustupio na citavu noc. Takva noc se znala naplacivati i do 500 maraka. Ana dalje prica: "Ako nismo htjele spavati sa musterijama, braca Majdancic bi nas tukli. Za jednu vece smo imale i po pet musterija. Lucianu su redovno premlacivali kako bi bila poslusnija. Sead nam je cesto prijetio da necemo dobiti ni novac ni pasose ako ne budemo radile kako on kaze. Sve vrijeme boravka u Vukovijama bile smo smjestene kod Seadove rodjake Damire Sokolovic. Sad smo se Luciana i ja rastale, ona radi u drugom restoranu."

Kidnapovana i dovedena u RS
"Vecina tih djevojaka dolazi ovdje znajuci sta ce raditi", tvrdi nam jedan upuceni izvor. Medjutim, cinjenica je da mnoge od njih budu natjerane. Nedavno se jedna pozalila musteriji, covjeku koji je prema njoj pokazao malo ljubaznosti, na svoj zivot: radila je negdje u okolini Beograda kao konobarica, sama je iznajmila stan koji je uredno placala i dobro je zivjela. Jednu noc su je, jer je bila mlada i dobrog izgleda, doslovno, uz prijetnju pistoljem, kidnapovali i natjerali da dodje u Republiku Srpsku. Odmah su joj oduzeli pasos i natjerali je da se pocne podavati musterijama. Prvi put kad je to trebala uraditi, odbila je - i dobila takve batine da poslije danima nije mogla izaci iz sobe u koju su je smjestili. Na nagovor ostalih djevojaka koje su tu radile, da ne bi opet bila prebijena, prestala se buniti.

Ponekad, neke od djevojaka, koje su protiv svoje volje, a uz strasna maltretiranja, prisiljene na prostituciju, pokusaju pobjeci i zatraziti pomoc. Nedavno su dvije Rumunke ilegalno dovedene iz Jugoslavije i preko RS-a prebacene na podrucje Federacije, i to u Orasje. Tamo ih je doveo i kod sebe zaposlio Sasa Knezevic. Prisilno ih je zadrzao i tjerao da imaju odnose sa musterijama. Poslije izvjesnog vremena prodao ih je za tri hiljade maraka jednom gazdi iz Zivinica (ime i prezime poznati redakciji). Sa jos jednim prijateljem, ovaj ih je odveo u Kladanj kod jednog privatnika (ime i prezime poznati redakciji; taj se privatnik inace povezuje i sa preprodajom nekih djevojkama iz nocnog kluba "King"), gdje su ih tjerali da imaju seksualne odnose sa njima. Onda su ih prodali na "Arizonu", u neki od brojnih barova. Ove djevojke su, ipak, uspjele pobjeci.

Najcesca praksa jeste da se djevojkama oduzimaju pasosi tako da one ne mogu pobjeci i onda nemaju izbora. Rumunka Valeria je na podrucje TPK-a prvi put dosla u ratu. Pocela je raditi kao konobarica u okolici Tuzle. Ubrzo je postala popularna jer je osim lijepog izgleda bila i pametna. Inace, mnoge od tih djevojaka su dobro obrazovane. Na svoju nesrecu, zaljubila se u jednog funkcionera sa kojim je "upala u vezu". On ju je, preko svojih prijatelja, deportirao iz zemlje, jer je se, navodno, nije mogao drugacije rijesiti. Ona se vratila, ali prosla je kao i mnoge druge: zavrsila u nocnom baru, gdje je, ostavsi bez licnih dokumenata, bila prisiljena na prostituciju. Da preskocimo ono sto se u medjuvremenu desavalo, jer ova prica ima sretan kraj: Valeria se udala. Nedavno se jednom poznaniku pohvalila da je sretna: ima muza i kucu, a pasos stalno nosi sa sobom i vise ga nikom ne da ni u ruku.

I musterije i vlasnici nocnih barova u kojima ima prostitucije slazu se u jednom: sve to treba legalizirati. Jer, u tom slucaju, "kurvaluci" bi bili zatvoreni u objekte za to namijenjene, djevojke bi imale zdravstvene kartone i redovne ljekarske preglede, a i bile bi vise zasticene jer bi morale biti prijavljene. S druge strane, "gazde" ne bi strahovale od racija. Sarajevo je ilustrativan primjer sadasnje situacije. Nasi sagovornici u drugim gradovima uz smijeh pricaju da se sarajevske gazde kriju po podrumima i tako rade. I zaista, osim nekih mjesta koje su po ovom poslu poznata od prije rata, tesko je saznati gdje se u Sarajevu moze kupiti seks. Jedno od takvih jeste jedan privatni stan na Breki. Djevojke su dovedene direktno iz inostranstva. Jedna grupa je dosla preko Madjarske, a druga iz Rusije, preko Istanbula. "Pale" su znacajne sume, jer su djevojke "nerazradjene", a jedna je cak placena - golfom. U dnevnom boravku tog stana napravljen je salon sa sankom pa gosti mogu popiti pice dok caskaju sa djevojkama i odlucuju sa kojom ce otici u jednu od tri sobe. Ulazak u stan je moguc samo sa jakom preporukom.

 

OD BOLJEG ZIVOTA DO STRAFTE

Sve ono sto se desava djevojkama iz istocnih zemalja u Bosni i Hercegovini, desava se i Bosankama koje na slican nacin odvode u inostranstvo. Najcesce im obecaju posao konobarice, solidnu placu i smjestaj, tako da su vec mnoge djevojke, od 18 do 25 godina, zavrsile u javnim kucama Italije, Turske, Svicarske, Holandije... Za mnoge se ne zna nista, niti ce se ikad saznati, a neke se povremeno javljaju roditeljima objasnjavajuci preko telefona da im je dobro i da ce uskoro doci.

Prema informacijama kojima raspolazu Dani, postoji jedna grupa ljudi koja organizirano vrbuje djevojke s podrucja Kaknja, Donjeg Vakufa, Bugojna i Bihaca. Odvode ih u Holandiju gdje im obecavaju bolji zivot, a kad dodju gore prisiljavaju ih na prostituciju u javnim kucama i po ulicama. Jedna djevojka se slucajno zatekla u restoranu koji se nalazi u Pruscu kod Donjeg Vakufa i bila svjedok ovih razgovora. Vlasnici restorana su izvjesni Merzudin i Miro. Ispricala nam je da je njena komsinica kontaktirala sa odredjenim ljudima u pomenutoj kafani i otisla vani. Vise nije cula za nju. Nije se nikome javila. Djevojkama koje pristanu na odlazak posrednici daju 200 do 400 maraka za troskove puta i vadjenje putnih isprava.

M.H. (ime i prezime poznato redakciji) rodjena je 1977. godine u Kaknju. Sad je u Holandiji u gradu Velvardenu i pod prisilom se bavi prostitucijom. Pasos joj je oduzeo svodnik koji organizira posao, i osim sobe koju joj obezbjedjuje, ona nema nista. Javila se nekoliko puta roditeljima i rekla da radi u restoranu. U istom gradu je i A.I. iz Bihaca, i dvije sestre Dz. i S.K. iz Donjeg Vakufa (imena poznata redakciji). Sve one su na prevaru odvedene i, osim jedne koja je zavrsila u javnoj kuci, rade na ulici. U odvodjenju ovih djevojaka glavnu ulogu su imala trojica brace, Bosnjaci iz Bugojna (imena poznata redakciji). Dvojica zive u vec pomenutom gradu u Holandiji, a jedan je u Amsterdamu. Sva trojica se bave organiziranjem prostitucije nasih djevojaka. U svemu im pomaze jedan Hrvat, takodjer iz Bugojna (ime i prezime poznato redakciji), koji zivi u Amsterdamu.

Slicnih slucajeva ima i u Sarajevu. U jednom prigradskoj opcini pojavio se tamnoputi stranac koji je poceo, uz novcanu nadoknadu, djevojke navoditi na prostituciju. Ljudi koji su kontaktirali sa njim kazu da je Kurd. Dobro govori njemacki, engleski i turski, a bosanski slabo. Smjestaj je nasao u privatnom stanu. Jednoj porodici je platio veliku sumu novca da mu izdaju sobu tako da se on ne mora nigdje prijavljivati. Prve kontakte sa djevojkama ostvario je u lokalnoj kafani. Neke je odvodio u obliznji hotel i placao im da sa njim provedu cijelu noc. Preko njih je ostvario kontakte sa mladim nezposlenim djevojkama, izbjeglicama, kojima je obecavao posao u inostranstvu. Prema nasim informacijama, dvije, izmedju 20 i 25 godina, uspio je poslati u Svicarsku. Njihove porodice od tada ne znaju nista o njima.

 

MUSTERIJE - PIJANI GOSTI

Prisiljavanje nasih djevojaka na prostituciju u BiH vrsi se na puno perfidniji nacin nego kad su u pitanju strankinje. Gazde nocnih barova izbjegavaju angazirati Bosanke jer misle da bi u tom slucaju imali vise posla sa policijom i da bi kazne na sudu bile strozije. Medjutim, ovo ne znaci da nema prostituisanja domacih djevojaka. U Zenici postoji jedna velika privatna kuca za koju njen vlasnik kaze da je pansion. U sobama, koje navodno izdaje, zive mlade djevojke, uredno prijavljene. U prizemlju pomenute kuce je restoran. Jedan nas izvor tvrdi da gosti, sa preporukama, uz odredjenu nadoknadu, mogu otici na sprat u jednu od soba kod djevojke koju usput odaberu. Gazda je Hrvat i angazirao je samo domace djevojke. Jedna je uspjela pobjeci i napustila je BiH.

Zena koja joj je pomogla da se prebaci u Hrvatsku ispricala nam je: "Ta djevojka je Hrvatica. Bila je sama. Roditelji, sa kojima je zivjela prije rata, umrli su, a kuca, koja je bila u okolici Zenice, porusena je u ratu. Preko jednog starijeg prijatelja ta djevojka je cula za taj pansion, ali nije znala sta se tamo zaista desava. Mislila je pitati gazdu da joj izda sobu, a ona da radi kao konobarica kod njega. On joj je odmah dao sobu, a za posao je rekao da ce se dogovoriti. Sutradan, dok je bila na dorucku u njegovom restoranu, nestali su joj dokumenti iz sobe. S obzirom da je taj pansion udaljen od grada, a okolo nema drugih kuca, djevojka nije imala sansu da pobjegne. Nekoliko dana je bila zakljucana u sobi gdje joj je gazda poceo slati musterije, pijane goste iz svoje kafane. Na kraju je ipak uspjela pobjeci, ali gore ima jos djevojaka..."

Kruze informacije da se u mnogim privatnim stanovima mogu kupiti usluge djevojaka, kako strankinja tako i domacih. Za jednog covjeka u Tuzli pricaju da izdaje strancima svoju zenu i ljubavnicu. Inace, lokacije na kojima se nalaze baze SFOR-a cesto su i mjesta na kojima ima prostitucije. Dani su u nekoliko navrata pisali o tome. Malo se toga promijenilo: na Dubravama, oko americke baze, ima prostitucije, u Zenici je to vezano za Turski bataljom. Bilo je slucajeva da djevojke ostanu trudne. U "poslu" su i maloljetnice, a desavalo se i da neka pobjegne sa stranim vojnikom. U Sarajevu nije nista bolja situacija. IPTF ima podatke, vec su neke vojnike, a i oficire, vracali kucama zbog upetljanosti u prostituciju, ali te informacije su samo za njihovu internu upotrebu, jer ih ne zele iznositi u javnost.

Objavljeno u broju 86 DANA, 12. OKTOBAR / LISTOPAD 1998.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.