Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 82


PJESNICI PO
GLAVAMA STANOVNIKA

Ovih dana u Sarajevu je objavljena brosura Leksikon clanova Drustva pisaca Bosne i Hercegovine, sa cetverostruko manjim brojem imena nego slicna publikacija bivsega Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, objavljena uoci rata. Tim povodom urednik Dana, i sam dugogodisnji clan ove spisateljske udruge, analizira sto se dogadalo sa bosanskohercegovackom literarnom asocijacijom u pola stoljeca njenog trajanja, kakav je udio njenih clanova u skorasnjim ratnim dogadajima, te kako se i gdje rasulo bosanskohercegovacko knjizevno jato

 


Pise: Mile STOJIC

HOCE LI SE VRATITI?

ODLAZAK BARDOVA

U RANO LJETO 1991. GODINE U sarajevskom Holliday Innu odrzana je godisnja skupstina Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine. Topovnjace Jugoslavenske ratne mornarice u to vrijeme razarale su grad Dubrovnik, a diskusija se na skupu vodila o autorskim pravima, prevodenju i stanovima. Svaki pojedinacni pokusaj da se pisci odrede prema aktualnim zbivanjima zavrsio bi talasanjem u dva smjera, pa se diskusija skoncentrirala na formalna pitanja. Za novog predsjednika izabran je tajnim glasanjem pjesnik Jakov Jurisic. Bosna i Hercegovina u to je vrijeme, sve su prilike, bila rekorder u Europi u broju pisaca po glavi stanovnika: Udruzenje je u to doba imalo tristo osam clanova. Oko Sarajeva su vec bile ukopane teske topovske cijevi za - kako je to glasnogovornik JNA tada objasnio novinaru Oslobodenja - "rutinsku vojnu vjezbu".

U nedavno tiskanoj brosuri pod nazivom Leksikon clanova Drustva pisaca Bosne i Hercegovine izlozeni su sazeti bio-bibliografski podaci osamdeset trojice autora, sadasnjih clanova ove spisateljske udruge, koja je formalni nasljednik Udruzenja. Gdje se, u meduvremenu, osulo silno clanstvo? No, krenimo redom.

Na pitanje kako se postaje clan Drustva pisaca Sovjetskog saveza, sarkasticni odgovor iz onog vremena glasio je: morate izdati jednu knjigu i dva prijatelja. Primijenjen na tradiciju bivseg Udruzenja knjizevnika Bosne i Hercegovine, odgovor na pitanje sto morate izdati iz danasnje perspektive mogao bi glasiti: knjigu i domovinu. Nisu, naravno, bosanskohercegovacki pisci izdali svoju domovinu, ali ce upravo neki clanovi ove asocijacije u povijesti ostati upamceni medu najpoznatijim njenim rusiteljima i izdajnicima. Prica o strasnoj tradiciji Sovjetskoga spisateljskoga drustva nasla je svog odjeka u romanima M. Bulgakova i A. Solzenjicina, dok ce se o nasem Udruzenju tek pisati romani.

Gorivo revolucije
Udruzenje knjizevnika Bosne i Hercegovine nastalo je 1946. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad se cjelokupan nacionalni duh i um organizirao prema sovjetskom socijalistickom modelu, da bi ubrizgavao pogonsko gorivo zahuktalim lokomotivama historije. Cjelokupno uredenje drustva bilo je tek preslik sovjetskog i takvo je i ostalo, unatoc cinjenici da je jugoslavenski vlak samo tri godine nakon rata skrenuo s moskovskog kolosijeka. Nakon historijskog "ne" Rusima 1948., u tadasnjoj mladoj drzavi ostao je vladati antistaljinisticki staljinizam, pa su tako i knjizevnicke udruge bile organizirane po sovjetskoj partijskoj shemi: u Beogradu je stolovao Savez knjizevnika, organizacija koja je od Centralnog komiteta partije primala direktive za djelanje u oblasti duhovne nadgradnje i distribuirala ih republickim knjizevnim drustvima. Neposredno nakon partijskih, organizirani su i kongresi Saveza pisaca, da bi se "poslenicima knjizevne rijeci", "borcima perom" - podijelili zadaci za slijedecu petoljetku revolucije.

Partija je bila svjesna da od masovnog organiziranja pisaca nece imati velike fajde u planiranom vodenju drustva, pa je najistaknutije spisatelje, one do kojih je njoj bilo stalo, ukljucivala neposredno u rad najvaznijih politickih i drzavnih struktura, a siroke spisateljske asocijacije sluzile su joj vise za ideoloski nadzor nad sarenom spisateljskom bratijom, koja na nasim prostorima nikad nije imala znacajniji socijalni status od parija i prosjaka, ali je vlast uvijek pomno osluskivala njezine glasove. Od pisca se, naime, izricito trazila "partijnost", u protivnom on je bio sumnjiv. Stoga su knjizevnicki kongresi imali zadacu operacionalizacije zakljucaka partijskih kongresa, a to znaci da je njihov ucinak za boljitak knjizevnosti, ukoliko se, eventualno, izuzme Krlezin referat o socrealizmu 1952. godine, uglavnom bio zanemarljiv.

Misija Mladena Oljace
Zavrsen je jos jedan kongres Saveza knjizevnika - zakljucke mozete citati u novom romanu Mladena Oljace, pisao je beogradski Jez, krajem sedamdesetih, ironizirajuci jednu novu kastu partijsko-knjizevnih birokrata koju je Oljaca predstavljao. To je bila kasta pisaca-vojnika partije. Nakon sto je, kao generalni sekretar Saveza knjizevnika u Beogradu, ondasnjoj knjizevnoj strukturi dozlogrdio svojim krutim komesarskim stavovima, Oljaca, pocetkom sedamdesetih, na poziv Branka Mikulica dolazi u Sarajevo, gdje ce odigrati kontroverznu ulogu u strukturiranju knjizevnog zivota, pogotovu bosanskohercegovackog knjizevnog Udruzenja. Kao partijski aktivist, Oljaca ce bosanskohercegovackom Udruzenju, koje je u poratnim godinama uglavnom tavorilo, dati izrazito "marksisticki" karakter i uvesti ga u sferu javnih politickih obracuna s "nacionalistima svih boja", poglavito piscima.

Slucaj pisma sedmorice hrvatskih clanova Udruzenja o polozaju hrvatskoga jezika u Bosni bit ce temom brojnih rasprava Udruzenja, a zabrana antologije Srpske pripovijetke autora Nenada Radanovica zbog toga sto se u njoj nasao jedan pripovjedac za kojeg je tadasnja nomenklatura tvdila da je nacionalist, ucinit ce od Udruzenja poligon tzv. idejne borbe, koja ce mnogim piscima zapecatiti sudbine i trajno ih udaljiti iz javnosti. Medutim, Oljaca ce uvesti i novu praksu prijema clanova: pojedine partijske i boracke aktiviste, kakvi su bili Todo Kurtovic ili Drago Mazar, on ce proglasiti clanovima Udruzenja, potvrdujuci tako partijske proklamacije da je pisanje samo oblik klasne borbe. Pored toga, Oljaca ce sniziti kriterije prijema u clanstvo: bilo kakva tiskovina prilozena uz molbu, bila je dovoljna da mladi provincijski skribent bude primljen u cehovsko drustvo besmrtnika.

Promucurni sekretar Toholj
To je rezultiralo naglim omasovljenjem organizacije: vec 1984. godine Udruzenje je brojalo 233 clana, a krajem osamdesetih njihov broj premasit ce tri stotine. Mnoga od ovih imena, sa aspekta knjizevne relevancije i znacaja, vec danas su pala u zaborav, dok su neka od njih postala svjetski poznata tek po nepocinstvima i zlocinima, o cemu ce biti rijeci u nastavku ovoga osvrta. To omasovljenje za Oljacina vremena dokinulo je kasnije svaki kriterij: "Nepravedno je bilo koga tko se prijavi odbiti, jer gori od njega vec sjedi u Udruzenju", vajkao mi se tih godina Abdulah Sidran, kao clan komisije za prijem novih clanova. Uprava Udruzenja birala se po principima demokratskog centralizma, pazeci na nacionalnu zastupljenost. Sedamdesetih i osamdesetih godina predsjednici su bili: Dervis Susic, Mirko Marjanovic, Abdulah Sidran i Jakov Jurisic. Sekretari bi uvijek bili birani iz redova druge nacionalnosti.

Nacionalni sastav Udruzenja iz desetljeca u desetljece neznatno se mijenjao, ali se njegova struktura moze priblizno ocrtati na uzorku clanstva iz 1984. godine, koji nam je slucajno dostupan. Od 233 tadasnja clana Udruzenja, njih 105 (ili 46 odsto) bili su Srbi. Sedamdeset autora bilo je bosnjacke nacionalnosti (31 odsto), dok je Hrvata bilo trideset trojica (15 odsto). Ostali su bili Jugoslaveni, ili neopredijeljeni (7 odsto). Udruzenje je vise puta mijenjalo svoj ured. Selilo se od Kluba prosvjetnih radnika u Strossmayerovoj, preko vlastite kancelarije u Radicevoj, do modernih ureda u novoj zgradi "Svjetlosti" i novih prostora u Domu pisaca, gdje i danas ima upravu njegov pravni nasljednik - Drustvo pisaca BiH.

Udruzenje je osnovalo i izdavalo knjizevni casopis Zivot (kojega ce kasnije preuzeti izdavacka kuca "Svjetlost"), te organiziralo internacionalnu manifestaciju Sarajevski dani poezije, na koju su sve do pocetka osamdesetih mahom dolazili pisci iz tad "bratskih socijalistickih zemalja", ponajvise iz bivseg SSSR-a. Iako je u programskim aktima imalo zadacu materijalnog i stambenog situiranja svojih clanova, u praksi se taj program ostvarivao kao rjesavanje stambenog problema samog sekretara, ili clanova uze uprave. Kad je bila rijec o tzv. "medunarodnoj razmjeni" ona se svodila na cesta putovanja predsjednika i sekretara, koja su imala za rezultat i objavljivanje njihovih prijevoda u inozemnim knjizevnim publikacijama. Poziciju sekretara mnogi su u tom smislu izvrsno iskoristili, pogotovu mladi Hercegovac Miroslav Toholj - on ce si, za cetverogodisnjeg mandata, priskrbiti komforan stan u centru grada, te brojne prijevode svojih tad anemicnih prica (krv ce tek kasnije uci u njegovo djelo!) na slovacki, litvanski i ukrajinski jezik.

Dom pisaca koji se ruse
Druga polovica osamdesetih bit ce vrijeme kad ce se Udruzenje, kao kolektivni clan tadasnjeg Socijalistickog saveza, snaznije afirmirati na drustvenoj sceni. Njegov tadasnji predsjednik, pjesnik Abdulah Sidran, nastojat ce mudrom ekvilibristikom i kompromisima premostiti nastajuce pukotine podjela po nacionalnim savovima, koje se u organizaciji vec naziru. Zahvaljujuci takvom strpljivom vodenju i Sidranu svojstvenoj socijalnoj spretnosti, Udruzenje ce pocetkom devedesetih useliti u nove prostorije, uci u napustenu vilu komunistickog glavesine Cvijetina Mijatovica u Kranjcevicevoj ulici. U tu renoviranu partijsku rezidenciju sa ustakljenim lodama i kultiviranim vrtom Sidran ce, zapravo, instalirati ugostiteljski objekt sa solidnom kuhinjom i whisky-barom, koji ce uspjesno, sve do pocetka rata, voditi bivsi omladinski funkcionar i novinar Veso Dorem. Jedno krilo tog restorana, zahvaljujuci Sidranovoj mastovitoj potrebi naglasavanja zajednistva, bit ce nazvano "Kranjcevicev salon", jedna klupa u vrtu "Klupom Camila Sijarica", a hidrant pred zgradom "Cesmom Ive Andrica".

U cijelom tom gastronomskom kompleksu, na cijem je procelju stajao udvojeni natpis (u dva bosanska oficijelna pisma), "DOM PISACA", naci ce se nekako i jedna prostorija za kancelariju Udruzenja. Tih godina Dom pisaca ce postati omiljenim stjecistem omladine ("Vidimo se u Piscima!") i jos vise nastajucih sitnih kapitalista, koje je akcelerirala tadasnja novcarska reforma Ante Markovica. I sam tad pristasa i clan Markoviceve stranke, Sidran ce trpjeti brojne prigovore da zlorabi svoj polozaj i prostorije Udruzenja ustupa sastancima ove stranke, skupa sa pjesnikom Todorom Dutinom, tadasnjim vatrenim "markovicevcem". Ova politicka partija, medutim, nece obiljeziti politicku djelatnost Udruzenja pocetkom devedesetih godina, nego neke sasvim druge.

Grmljavina rata u susjednoj Hrvatskoj i radanje nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini, mnoge ce clanove Udruzenja odvesti na put nacionalnih "demokratskih" partija, s kojega za neke od njih vise nece biti povratka. Opskurna uloga nacionalnih spisateljskih udruzenja (pogotovu Udruzenja knjizevnika Srbije) u tim godinama ponovno ce izbaciti u optjecaj devetnaestostoljetnu krilaticu o "piscu kao savjesti naroda", pa ce i brojne bosanske autore opiti sirenski zov nacije. To vrijeme danas se moze oznaciti kao uvodom u razaranje Udruzenja, ili jos preciznije uvodom u rasturanje Bosne i Hercegovine.

Perom i VBR-om
Najpoznatiji clan bosanskohercegovackog Udruzenja svih vremena uskoro ce postati drugorazredni sarajevski pjesnik Radovan Karadzic, ali, nazalost, ne po svojim knjigama nego po stotinama tisuca izgubljenih ljudskih zivota, koje je proizvela njegova ratna "poetika". Kao predsjednik novoosnovane Srpske demokratske stranke on ce postati protagonistom jedne rasisticke politike, koja ce gotovo cetiri godine gospodariti ratom, i okidacima onih stotina ukopanih cijevi oko grada u cilju "rutinske vojne vjezbe". O Karadzicu kao pjesniku danas je apsurdno trositi rijeci: njegovim "djelom" danas se uglavnom bave "knjizevni kriticari" Nato-saveza i Medunarodnog tribunala pravde, svim onim sto je on perom i VBR-om "upisao" u antologiju zla.

Kao najtjesnji Karadzicev suradnik na brdo ce izici i dr. Nikola Koljevic, strucnjak za englesku knjizevnost, posebice za Hamleta i Othella, koji ce zbog neuspjeha srpske ratne politike 1995. godine sam sebi prosvirati kursum kroz sljepoocnicu. U Karadzicevoj "demokratskoj stranci" (koja je ovih dana na izdisaju) naci ce se i receni "reformist" Dutina, i promucurni sekratar Udruzenja Toholj, i strucnjak za marksisticku valorizaciju knjizevne bastine dr. Vojislav Maksimovic, i upravnik Muzeja bosanske knjizevnosti Nedo Sipovac, i profesor helenske knjizevnosti dr. Slavko Leovac, te drugi, manje poznati clanovi Udruzenja.

Rimske kronike biljeze da je Kaligula senatorom proglasio konja. Karadzic, kao svojevrsni sumski kaligula, za sebe je pocetkom rata formirao tzv. senat Republike Srpske u koji je imenovao ljude bliske mu po peru i snajperu: srpski pisci porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kao sto su: Rajko Petrov Nogo (nekadasnji sekretar Udruzenja i urednik u izdavackoj kuci "Veselin Maslesa", potom suradnik generalstaba JNA i zagovornik rusenja Sarajeva), Gojko Dogo (poznat po stihovima u kojima je Tita nazivao "vampirom s Dedinja"), Momo Kapor (Sarajlija, sedamdesetih autor kaciperskih romana, devedesetih ideolog ljoticevskog cetnistva), bili su perjanice tog "senata".

Pored njih, tu su se jos nalazili i tipovi poput Dragosa Kalajica (propagatora rasizma, u svijetu afirmiranog po knjizevnoj ekspresiji da je otvorio sampanjac kad je vidio da Sarajevo gori), Brane Crncevica, humorista i sovinista, autora stihova u kojima kaze da je i Bog na strani Srbina koji kolje), itd. Ova inteligencija bodrila je Karadzica u njegovu "herojskom" podvigu, pruzala mu intelektualnu logistiku. Njihova "podrska" srpskoj stvari u Bosni, svjedocio je nedavno Milorad Dodik u beogradskome Ninu, uglavnom se iscrpljivala u dodatnom izludivanju ionako izludena naroda, potom u punim gepecima whiskyja marke "Chivas", koje su redovito torbarili na relaciji Pale - Beograd.

Smrt posljednjeg predsjednika
Pisci bosnjacke nacionalnosti u pocetku su se krzmali oko ulaska u nacionalne stranke, ali su tokom agresije i rata sve vise uzimali udjela u njima. Pored pjesnika Dzemaludina Latica, jednog od osnivaca Stranke demokratske akcije, znacajan je u njoj i politicki angazman Nedzada Ibrisimovica, proslavljenog prozaika, sadasnjeg predsjednika nove knjizevne asocijacije, koji u socijalizmu nije pokazivao narocit interes za politiku. Isto tako i pojedini Hrvati, clanovi Udruzenja, su se ukljucili u rad Hrvatske demokratske zajednice. Medu njima valja istaci slucaj Andelka Vuletica, bivseg savjetnika u Skupstini Bosne i Hercegovine. Vuletic se iz Sarajeva jedno vrijeme bio preselio u Grude, gdje je prisustvovao utemeljiteljskome skupu sad vec bivse Hrvatske republike Herceg-Bosne. Danas prima placu kao clan Drzavnog sabora Republike Hrvatske u Zagrebu.

Ali svi nisu, poput Vuletica, mogli preseliti iz Skupstine u Sabor, neki su presli u novoosnovana nacionalna i pokrajinska udruzenja u Banjoj Luci ili Mostaru. Neki su, pak, u vremenu nacionalne segregacije, spas trazili i nasli u susjednim republikama Srbiji i Hrvatskoj (Dusko Trifunovic, Dara Sekulic, Darko Lukic), gdje danas privremeno ili trajno zive i rade. Veliki broj pisaca je, medutim, pred ratnom katastrofom napustio zemlju i otisao u egzil, izbjeglistvo (vidi okvir!), pokusavajuci iznova, u stranim zemljama i nepoznatim jezicima. Njih najcesce vise nema ni u clanstvima nacionalnih knjizevnih asocijacija, niti u spisku novih clanova Drustva pisaca Bosne i Hercegovine. Hoce li se vratiti?? Odgovor na to pitanje zna mozda jedino onaj dylanovski vjetar.

Storiju o Udruzenju knjizevnika Bosne i Hercegovine zavrsit cemo jednom slikom iz zivota Jakova Jurisica, njegova posljednjeg predsjednika. Ovog Dervencanina, koji je izgledom i stasom bio nalik Lenjinu, sira javnost je upamtila kao govornika na protestnom mitingu pred Skupstinom Bosne i Hercegovine, 6. travnja 1992. Jurisic se tad bio obratio gradanima i rudarima vatrenim recenicama o potrebi ocuvanja zajednickog zivota. U zaru govora skinuo je svoj kacket sa glave, rekavsi: "Skidam svoju kapu vama, ovdje sakupljenim, vama koji ste dosli da sacuvamo nasu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu!"

Medutim, oni koji su zeljeli tu domovinu rusiti, bili su efikasniji. Oni nisu bili zadovoljni simbolicnim skidanjem kape, oni su skidali glave. Karadziceva vojska natjerala je fizicki krhkog Jurisica na kopanje rovova na Grbavici, gdje je stanovao. I tokom jednoga od tih kopanja izgubio je zivot od snajperskog metka, u jesen 1993. godine. Tako se zavrsila prica o Udruzenju knjizevnika Bosne i Hercegovine.

HOCE LI SE VRATITI?

Najbrojniju skupinu sacinjavaju Srbi, Hrvati i Bosnjaci, oni koji su sami ili sa obiteljima otisli u tudinu pred ratnim kaosom. Najcesce zive izmedu borbe za koricu kruha i zelje da se vrate, mada to neki od njih nikad nece uciniti, a neki nemaju ni kamo. Mali broj njih predaje na slavistickim katedrama, dok vecina nema trajno osiguranu egzistenciju. Vlasti zasad i ne pokazuju pretjeran interes za njihov povratak - nitko ih, osim u pojedinacnim slucajevima, nije ni zvao. Podaci koje navodimo nisu potpuni, jer nijedna institucija u Drzavi nema nikakvu evidenciju o odljevu svojih znacajnih knjizevnih kapaciteta.

Vladimir Albahari (uoci pocetka rata odselio u Sjedinjene Americke Drzave), Dzemaludin Alic (radi u Njemackoj kao nastavnik maternjeg jezika za bosanske izbjeglice), Ismet Bekric (zivi kao izbjeglica u Ilirskoj Bistrici u Sloveniji), Slobodan Blagojevic (zivi u Amsterdamu, Nizozemska, bez stalnog zaposlenja, javlja se povremeno u srbijanskoj i bosanskoj oporbenoj stampi), Dubravko Brigic (zivi u Kanadi kao izbjeglica), Munib Delalic (zivi u Norveskoj kao izbjeglica), Hamdija Demirovic (zivi u Amsterdamu, radi kao suradnik Medunarodnog suda za ratne zlocine u Haagu), Dario Dzamonja (radi u Americi kao nocni cuvar u jednoj bolnici), Esad Ekinovic (zivi u Norveskoj kao izbjeglica), Dzevad Karahasan (zivi u Austriji, kao stipendist grada Graza), Cedo Kisic (zivi u Warszawi, gdje mu je zena zaposlena kao lektor), Tvrtko Kulenovic (nakon zavrsetka rata otisao u Sjedinjene Drzave, gdje predaje kao gostujuci profesor na jednom sveucilistu), Zdenko Lesic (nakon boravka u Londonu, preselio u Seul, Juzna Koreja, gdje predaje slavistiku na tamosnjem sveucilistu), Admiral Mahic (zivi u Svicarskoj, bez stalnih izvora prihoda), Kolja Micevic (zivi u Francuskoj kao slobodni umjetnik, povremeno se javlja pjesmama i prijevodima u srbijanskoj i bosanskoj knjizevnoj publicistici), Semezdin Mehmedinovic (nakon zavrsetka rata otisao kao izbjeglica u Sjedinjene Drzave, odnedavno zivi u Washingtonu, gdje radi kao suradnik na programu Voice of America - emisija na bosanskom), Josip Osti (zivi u Ljubljani, Slovenija, javlja se u bosanskoj i hrvatskoj knjizevnoj periodici), Goran Simic (nakon rata odselio kao izbjeglica u Italiju, potom u Kanadu), Ranko Sladojevic (zivi u Njemackoj kao izbjeglica), Mario Susko (zivi u New Yorku kao izbjeglica), Jasna Samic (zivi u Parizu, Francuska, javlja se u bosanskoj stampi i periodici), Stevan Tontic (zivi u Berlinu kao izbjeglica).

 

ODLAZAK BARDOVA

Tokom rata smrt je uzela neka od najznacajnijih bosanskohercegovackih knjizevnih imena. Uoci same katastrofe, u Sarajevu je iznenada umro Vitomir Lukic (1929-1991), jedan od najznacajnijih nasih prozaika u drugoj polovici stoljeca. Za vrijeme ratnih godina u Sarajevu su umrli i Risto Trifkovic (1928-1992), rasni i plodni pripovjedac i dugogodisnji urednik bosanskih knjizevnih edicija, te Miodrag Zalica (1930-1993), osebujni pjesnik i dramaticar. U Banjoj Luci je umro jedan od najznacajnijih autora partizanske epopeje Mladen Oljaca (1926-1992), a nakon zavrsetka rata od posljedica srcanog udara umro je i Alija Isakovic (1930- 1997), izvrsni prozaik, leksikograf i antologicar, jedan od najznacajnijih bosnjackih autora. 

Objavljeno u broju 82 DANA, 17. AUGUST / KOLOVOZ  1998.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.