Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 76

ZENICKI SERIF


Pise: Dzenana KARUP
Photo: Almin ZRNO

DRUZBA CELE KVRZICE

TALIJANSKA SKOLA

SVE NA POVJERENJE

 

"JOS 1992. POSTAO SAM GLAVNI U
Zenici. Na pocetku rata, pojavile su se mnoge paravojne formacije koje su divljale po gradu i radile sta su htjele. Jedna od najgorih bila je jedinica HOS-a na celu sa Mladenom Holmanom. On je prije rata trenirao karate i bio cetvrti u Jugoslaviji. Imao je jaku ekipu, bavio se reketom i naplatom dugova. Ta njegova bagra je '92. napala zgradu opcine, u kojoj je i CSB, gdje je bilo moje sjediste. Rasporedio sam dio svojih momaka na krov, a ostale poslao da ih okruze. Izasao sam pred njih sa koltom i zelenom beretkom, bas kao serif. Pitao sam: 'Ko je glavni?' Doslo ih je nekoliko. Rekao sam: 'Lagano se pokupite i zanogetajte, a prije toga pogledajte oko sebe.' Otisli su. Tada je jednostavno doslo do prevlasti. Rekao sam im: 'Od danas je Zenica pod mojom kontrolom. Ja sam serif ovog grada'."
Ovako Bakir Handanovic objasnjava kako je postao glavni.

Vremenom se krug sirio: "Vecina mojih momaka dosla je tobe u ratu. Petkom redovno idemo na dzumu. U kuci imam fitness, kancelariju i mesdzid. Tu je stalno cetiri-pet momaka koji nemaju roditelje, odrasli su u domu, a u ratu su bili dobri borci. Ja sam im i otac i majka. Za mene bi sve uradili. Obezbijedio sam im posao, nasao stan. Subotom, recimo, svi idemo kod Tileta na rucak, jer je on familijaran covjek. Svjesno odgajam te mlade ljude, koji bi, da nije mene, zavrsili na ulici. Da im sad kazem da ubiju predsjednika, oni bi to uradili. Imam dvije grupe ljudi: jedne koji su prosli sve u zivotu i ove mlade koji nisu iskusili jos nista. Mi smo jedna velika porodica."

Od pjevaljke do pjevaljke
Bakir Handanovic je rodjen 1970. godine u Zenici. Poslije zavrsene osnovne skole upisao je srednju saobracajnu, ali se poslije drugog razreda, 1986. godine, prebacio u Sarajevo u srednju policijsku skolu. Po zavrsetku, rasporedjen je u specijalnu jedinicu gradskog MUP-a u kojoj je u to vrijeme komandant bio Avdo Panjeta. Kriteriji za prijem u specijalnu bili su da je odlican ucenik i da aktivno trenira neki od borilackih sportova, a Bakir je trenirao karate i dzudo, i pored toga redovno isao u teretanu. Nakon polaganja strucnog ispita, 1989. prebacen je u specijalnu jedinicu republickog MUP-a gdje mu je Dragan Vikic bio komandir cete. "Sa mnom su tada bili pokojni Vinko Samarlic, rahmetli Mirsad Foco, Samir Cajic, moj najbolji prijatelj. Bilo je i dusmana koji su kasnije otisli na onu stranu i kojima bih se i sad vrlo rado osvetio: Nebojsa Cavic - vidjali smo ga u obezbjedjenju Karadzica, Vlatko Lopatic, Marko Purkovic", sjeca se Bakir.

Radni dan mu se sastojao od uvjezbavanja protivteroristickih akcija, upada u prostorije, gadjanja iz svih vrsta oruzja i stalnih treninga: karate, boks, dzudo i trcanje. "Bile su to male marsrute, od podnozja do vrha Igmana. U to vrijeme Vikara je imao golfa GT-ija, i on u njemu ispred nas, mi za njim. Sad sam samo zbog uspomene na to vrijeme kupio golfa.". Poslije posla, krenuo bi s Cajom u setnju "od kafane do kafane, od pjevaljke do pjevaljke; kolt za pas i daj ovo, daj ono". Nakon jedne takve setnje Bakir je imao nocnu dezuru, a Kemo Ademovic je trebao doci u kontrolu. "Znajuci kako je on mudar, izasao sam vani, legao na klupu i rasirio suncobran da me ne bi otkrila mjesecina." Kemo je dosao, parkirao auto, prosao pored njega i usao u dezuranu. Slucajno ga je otkrio. Ujutro - raport kod Vikica: poslao ga je na disciplinsku. U komisiji je bila i Biljana Babic, Bakirova profesorica iz skole na Vracama. "Bio sam zaljubljen u nju i samo sam na njenim casovima sjedio u prvoj klupi. Kad sam je tad vidio, pravo sam se obradovao, i samo se njoj obracao. Izvuce ona mene, samo dva posto od plate narednih sest mjeseci", prisjeca se Bakir i dodaje: "I poslije - mi na kafu. Biljana me uputila u krivicno pravo, pa sad mogu ove zajebavati."

U Zenicu se vratio 27. marta 1992. godine. Tome su prethodili kontakti sa Fuadom Dzidicem, tadasnjim predsjednikom zenicke SDA, Bedrudinom Salcinovicem, sadasnjim guvernerom ZE-DO kantona, Halilom Brzinom, kasnije komandantom Sedme muslimanske, i Ibrahimom Puricem, tadasnjim komandantom Patriotske lige, a sada predsjednikom SDA. Vikic nije bio za Bakirov odlazak u Zenicu, ali je Fuad Dzidic objasnio Avdi Hebibu da im je potreban i onda je Bakir isao na razgovore kod Jusufa Pusine i Alije Delimustafica, tadasnjeg ministra MUP-a, koji su mu rekli: "U tebe je puno ulozeno i od tebe puno ocekujemo". Dobio je zadatak da formira specijalnu jedinicu. U zenickom MUP-u je vec bilo specijalaca, ali Bakir tvrdi da su vecinom bili Srbi i da je tadasnji nacelnik opcine Nihad Topalovic imao problema jer su odbijali naredbe. Bakir je okupio 30 momaka sportista, a Hamdija Kulovic, direktor Zeljezare, dao im je 30 kompletnih uniformi. Vec u aprilu '92. izvode nekoliko uspjesnih akcija: "Bio sam u to vrijeme silan, hasija. Medjutim, dolazi taj 22. avgust 1992. godine. Moj 27-godisnji brat Ibrahim gine u akciji na Mandinom brdu pored Visokog. Nismo ga mogli izvuci, ostao je na terenu koji su drzali cetnici. Poslije tri dana javio sam roditeljima. Sjecam se, mati je pala u nesvijest, a otac je samo sjeo i rekao: 'Allahu je bio drazi nego nama'. Tek jedanaesti dan, nakon niza neuspjeha, izvukao sam brata. Tada su mi najvise pomagali: Delija, Vedad, Enes Cizmic, Nedim Lepir Dino, hadzija Enes, rahmetli Baze."

Sukobi sa Fazlicem i Jaganjcem
Mjesec i po kasnije Bakir je, kaze, otisao pretpostavljenima i rekao da vise ne moze voditi ljude. U novembru '92. odlazi u Njemacku. Ostao je mjesec dana. Po povratku se ukljucuje u Sedmu muslimansku kao instruktor. Avdo Hebib ga susrece pocetkom '93. i kaze mu da bi se trebao vratiti u svoju jedinicu. U to vrijeme je nacelnik CSB-a bio Asim Fazlic, a SJB-a Fadil Jaganjac. "Rekao sam Hebibu otvoreno da mi se u MUP ne vraca zbog Jaganjca, koji mi je pravio smetnje jos dok sam bio komandant specijalne. Jaganjac je bio neka druga struja u MUP-u i nije mogao trpiti da je neko veca fora od njega, a oko mene su bili svi gradski mangupi. Hebib je smatrao da cu to prevazici i naglasio da ce mi pretpostavljeni biti Asim Fazlic", prica Bakir o svom povratku u MUP kada je privremeno postavljen za Fazlicevog pratioca.

"Ubrzo sam shvatio da je on najbolji drug sa Jaganjcem. Blisko su saradjivali sa Azrudinom Begicem Dudom i Naserom Kroezijem, gazdom picerije 'Monaco', otvorene '94. godine. Ova dvojica nisu nikad ratovali, ali su ih Fazlic i Jaganjac vodili u papirima. Prije rata nisu bili nikakvi mangupi, svercovali su autima", veli Bakir, koji je uskoro rasporedjen na mjesto komandira jedne cete u specijalnoj, ali se sukobio sa komandantom. Otisao je Asimu Fazlicu i odmah bio prebacen u krim-sluzbu, odsjek za narkomaniju. Bilo je to 1994. Sef odsjeka bio je Nedzad Korajlic, "sposoban covjek i mozak cijele sluzbe".

"Dosli smo do saznanja o relacijama Naser Kroezi - Asim Fazlic - Fadil Jaganjac, ali su svi sutili. Radilo se o svercu u nasem kantonu. Jednom sam pitao: 'Koga mi ovdje glumimo? Hapsimo sitne kokosare, a oni koji odvaljuju lovu rade sta hoce'. To je, naravno, doslo do Asima Fazlica. Poceo je na mene napucavati ljude. Otisao sam kod njega i rekao mu: 'Ako ista osjetim na svojoj kozi, prvo ce nastradati Jaganjac, a onda ti. Nikad nisam muskarca, ali cu tebe jebati u ovoj kancelariji'. I odem na bolovanje", prica Bakir i tvrdi da je to bio najveci razlog njegovog razlaza s MUP-om. Pocetkom 1995. godine pozvao ga je Suljo Mahmic, tadasnji komandant specijalne i rekao mu da vise nije u krim-sluzbi: rasporedjen je u specijalnu kao obican policajac. Bakir je odgovorio da to ne moze prihvatiti i definitivno napustio MUP: "Bio sam umoran da se borim sa njima. Svi koji su prvi povukli teret rata tada su bili u drugom planu, kao i ja."

Sana je gospodski posao
Nas razgovor prekida mladic u adidas-trenerci koji dolazi pred Bakirov fitness klub "Colt", gdje sjedimo. Kaze da radi u Njemackoj. O svom poslu pristaje da govori tek nakon obecanja da mu se ime nece pomenuti: "Kad sam se demobilisao, nisam imao od cega zivjeti. Posudio sam sto maraka, jedva, i sa licnom kartom, nisam imao pasos, krenem u Njemacku. Dva mjeseca sam putovao: dodjem prvi put u Sloveniju, padnem, vrate me u Hrvatsku. Ja opet u Sloveniju, ali ovaj put imao sam tudji pasos - na slicnost: malo gelova, kolor-sampona i prodjem. Dva dana sam radio kod Svabe na baustelu i rekao sebi: nisi ti za ovo." Poslije toga, sest mjeseci nije nista radio. Zivio je na brodu, na Rajni, gdje je upoznao Sarajliju od koga je ucio zanat: na koji nacin se skidaju "zuje" (detektor kradje), koje se smiju otvarati a koje ne, kako funkcioniraju alarmi po prodavnicama... "Dobro sam", veli, "to izucio, jer za dvije godine samo sam jednom pao u Njemackoj."

O nacinima na koji radi, Bakirov prijatelj prica: "Mozes na pojas za bubrege: smotas trenerku, gurnes je ispod pojasa i izadjes. Kad radim naocale, probam ih, stavim na glavu i jednostavno izadjem. Ili, gospodska torbica, ali na ovaj nacin se rade samo jakne. Sana ti je gospodski posao: sredis se, namirises i polako, nigdje ne zuris. Jedino se treba cuvati kamera i alarma na ulazima. Moras se paziti i laznjaka (losih kopija originala, prim.aut.)." U Zenici on prodaje adidas-trenerke od 70 do 300 maraka. A, upravo je na njima "pao": "Za pet dana iznio sam iz jedne Adidasove radnje 20 trenerki. Ostale dvije i reko': haj' da i njih iznesem. Svaka radnja u Njemackoj sad ima privatne detektive. Obrati mi se jedan. Trenerka mi ispod pojasa. Izbacio sam je nabrzinu da ne bi provalili fol, ali nasli su mi klijesta: mala, specijalna elektricarska za skidanje zuja." U zatvoru je bio 13 dana: "Obecao sam da to vise necu raditi. Pustili su me. I necu - u tom gradu."

Dok je bio u Njemackoj, nikad nista nije kupovao, osim hrane - jer nije htio "jesti haram". Onda je 1997. odlucio da se povuce, privremeno. Preko ljeta ionako ne radi: "Drugi, fol, idu na kesu. Ubaci se folija u kesu kao zastita od alarma. Ali, tako je najbolje raditi sa zenom, a ja uvijek sam, pa se sam i rastaljujem. Moje doba je zima." Priznaje da je od 1995, kada je poceo raditi, pa do danas, ukrao, po njemackim cijenama, oko 300.000 maraka u robi. U Bosni, kaze, zivi posteno: bavi se privatnim biznisom i drzavi redovno placa porez. Kad mu zafali para, ode na put: "Prije nego sto sam poceo ovo raditi, po noci nisam spavao, sekirao se sta i kako. Stalno svadja u kuci. Sad spavam ko grlica, a u kuci svi sretni."

Dugovi se ne smiju raditi
Bakir kaze da je bilo puno momaka koji su nakon izlaska iz Armije BiH bili bez posla. Stalno su, sjeca se, dolazili kod njega i pitali sta bi mogli raditi? Registrirao je Agenciju za zastitu lica i objekata, u kojoj je mnoge od njih angazirao, i za koju uz osmijeh kaze: "Kad mi nisu dali u specijalnu, ja sam napravio svoju vojsku". Prvi posao osiguranja dao mu je Mrki Dzananovic, "trenutno najmocniji covjek u gradu". Mrki se bavi trgovinom, veleprodajom, ima svoju samoposlugu, diskont... Danas Bakir u Zenici obezbjedjuje sve vaznije estradne dogadjaje, poslove vezane za banke, kao i Robnu kucu "Bosanka".

"Muhamed Haskic Hamo, gradski narkoman, redovno je uzimao naplatu, kasir'o citav grad. Obicno bi dosao u robnu kucu, uzeo sta mu se svidja, rekao 'ovo je moje' i odlazio. Ljudi se nisu smjeli buniti sve dok mi nismo preuzeli obezbjedjenje. Dosao je i taj dan i ponovio postupak. Prisao mu je Nermin Mujkanovic iz moje Agencije i zamolio ga da izadje. Hamo je u jednoj ruci imao noz, a drugu je drzao u dzepu, gdje mu je bila bomba, sto se poslije dokazalo. Ipak se okrenuo i otisao. Bilo je oko pet sati navece, vrijeme najvece guzve, i Nermin ga je izgubio iz vida." Ubrzo je dosao Bakir, sa jos jednim momkom, u redovnu kontrolu. Nermin mu je rekao za incident. Krenuli su u obilazak i naletjeli na Hamu na prvom spratu: "Pokusao sam ga smiriti, ali Hamo je trznuo noz na mene i poceo psovati i prijetiti bombom. Onda se okrenuo i potrcao sa nozem u ruci. Nerko je krenuo za njim jer smo se bojali da bi mogao nekoga povrijediti. Sve se odigralo na odjelu za namjestaj. Nerko je skocio i svojim tijelom zastitio jednu zenu koja se nasla u opasnosti, ali je izlozio sebe. I sta sam mogao, trgnuo sam pistolj i povikao: 'Baci noz, pucat cu!'. Nije poslusao. Stajao je iza pulta tako da mu nisam vidio noge, a ja sam profesionalac - pogadjam u oko. U trku sam ga pogodio u lijevu stranu, oko struka. U bolnici je umro za 14 sati. Cuo sam da mu je organizam bio previse oslabljen od droge. Citav je slucaj na sudu", prica Handanovic.

Na pitanje ko u Zenici utjeruje dugove, Bakir odgovara: "Dugovi se ne smiju raditi, iako je to najunosniji posao. Mnogi mi se, ipak, obracaju s tim zahtjevima, misleci da ja to radim. Na Zapadu kidnapuju ljude da bi naplatili velika dugovanja. Da li je ikad iko cuo da je u Zenici bilo takvih slucajeva? Bilo je glasina da ja drzim reket i poklapam te poslove. Medjutim, moje ime je toliko jako u Zenici da je dovoljno da nazovem telefonom i kazem duzniku: 'Nemoj zajebavati. Radi se o mom prijatelju. Vrati novac'. Ili, ponekad je dovoljno da ljudi samo znaju da se radi o nekome mome i ne prave probleme. Sudbina je da sam ja toliko jak u Zenici i u Kantonu. Nikad se nije desilo da upotrijebim silu."

Znam sa ljudima
Najblizi Bakirov saradnik i savjetnik je Tarik Bilcevic Tile (do '89. se zvao Tito, kada je promijenio ime u Tarik), rodjen 1964. godine. U mladosti je preprodavao devize. Neposredno pred rat odlucio se povuci sa ulice i otvorio kuhinju u dobojskoj gimnaziji. Bakir kaze da i danas mnogi ljudi imaju fobiju od Tileta, jer je znao dobro udariti. Danas je Tile komercijalni direktor: "U firmi sam koja ima najbolju perspektivu u Kantonu. Upravo zbog toga bilo se okomilo mnogo lihvara na nju. E, sad stop! Nema vise. Zbog situacije u kojoj su se nasli, potrazili su nas. Obzirom da ja imam puno poslovnih veza u Kantonu, ponudili su mi da animiram potencijalne musterije. I ja sam sad komercijalista sa rjesenjem". Tile pokazuje svoj obraz i govori: "Nije ovo skaj".

Ranije se, priznaje, druzio sa sasvim drugacijim ljudima, a danas su to vodeci zenicki direktori i privatnici. Sve je pocelo nakon zavrsetka rata kada je slucajno upoznao ljude iz Sarajeva koji se bave pakovanjem i preradjivanjem kafe. "Radio sam kao trgovacki putnik, ali sam garantovao i naplatu, jer samo jedna tona kafe je oko 10 hiljada maraka. Znam sa ljudima i ide mi, fala Bogu. Primijetio sam da me ljudi brzo zavole", prica Tile o promjenama u svom zivotu. Bakira je upoznao u ratu. Danas je u njegovoj agenciji sef redarske sluzbe. Kad mu neko napravi belaj: "Zovnem policiju, a krivcu sapcem na uho: jebem ti mater, hajmo se pobiti napolju". Na pitanje kako stize zavrsiti sve obaveze, Tile odgovara: "Imam mobitel. Kad sam ga kupio, bio sam najsretniji covjek. Kad ga mogu nositi ratni profiteri, sto ne bi i mi demobilisani borci. Ko kaze da ga nosaju samo papci - jebem mu ja mater".

Tile je u zivotu bio elektromehanicar, ugostitelj, cuvar objekata, pa i nastavnik: neposredno nakon rata radio je u jednoj seoskoj skoli, predavao fizicko vaspitanje. Prica: "Pjesacio sam svaki dan devet kilometara samo u jednom pravcu, i opet su me vise boljeli dlanovi nego tabani. Dodje mi hairlija na cas u babinim cizmama broj 45 i glumi frajera. Kaze mi jednom jedan od njih: 'Ne lajte, profesore', a ja njemu: Babo ti laje i cuko u dvoristu, a profesor psuje, jebo ti pas mater."

Tile je, kao i Bakir, dosao tobe. Vise ne pije i ne banci po kafanama. A znao je popiti litar konjaka, praznu flasu razbiti o glavu i narediti: "Mala, daj jos jedan litar". Ni nakit vise ne nosi. Nosi Versacea i vozi BMW-a. "Imao sam priliku u ratu da radim na pivama, ali nisam htio", kaze Tile, a Bakir objasnjava: "Necemo da radimo sa alkoholom, to je haram. Da nam dodje kamion Ballantine'sa i da je flasa marku- necemo!" Tile veli: "Ponekad neko zatrazi da udjem u trag nekoj varalici. Ja se potrudim da mu otkrijem adresu, saznam lokale u koje ide, gdje se krece i odnesem to covjeku koji me je zamolio. Dalje ne radim. Preporucim mu da se obrati nasem advokatu. Prica se po gradu da ja uzimam reket. Nije tacno. A, jednom sam jednog duznika nasao tamo dje djavo izvodi penale. Samo sam rekao 'kako je, Abide', a on izvuce seharu". Na pitanje da li u ZE-DO kantonu postoji nesto u sta nisu ukljuceni, Tile ozbiljno odgovara: "Ne radimo u Katolickom skolskom centru."

Bakir Handanovic i Ismet Bajramovic Celo upoznali su se na fudbalskoj utakmici "Celik" - "Sarajevo" u Zenici, neposredno nakon Celinog povratka iz Njemacke. Od tada se druze. Kada je Celo otvarao restoran "Fontana" u Vogosci, kompletno obezbjedjenje je povjerio Bakirovoj agenciji. Bakir ne zna ni Ziju Orucevica ni Hamdiju Abdica, ali zna Celu i zna da sve sto mu treba - oni ce mu pomoci. Planira da ih sve pozove na otvorenje ljetnje baste koju pravi - oni su svi jedna velika porodica.

Objavljeno u broju 76 DANA, 25. MAJ / SVIBANJ  1998.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1998.