Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 281

01.
Novembar
2002.


Arhiva Dani
281



Emir Imamović
imamovic@bhdani.com

 


Država strahuje od Radončića


Pokušali su uništiti sve bošnjačko


Previše pridjeva, malo argumenata

 


Na kraju, priče o tome da je Radončić odlučio izbrisati sve što ga podsjeća na Lagumdžiju, te kako je Avdić izgubio orijentir lutajući između policijskih dosjea, pogrešnog izbora i vlastite sujete, te da se odatle generira njihova međusobna mržnja, možda, sadrže zrnce istine

 

Fahrudin Radončić protiv Senada Avdića: Medijski rat bez pravila
Sistem spojenih osuda
Pamti bosansko, sarajevsko pogotovo, novinarstvo svašta: i komunističke crne liste i slijepo jugoslavenstvo i najgore četnikovanje i histerično, fašizirano bošnjaštvo, i stranačke megafone i poltrone, amatere i beskičmenjake, ali ono što se posljednjih nedjelja događa, uspijeva biti i prljavije i apsurdnije i opasnije i odvratnije. Rat između Dnevnog avaza, nepotrebno ojačanog potporom minornih glasila, i Slobodne Bosne ne poznaje niti jedno pravilo. Tu nema ni obzira ni standarda ni poštovanja. Samo mržnja do uništenja. Profesije

FROM: Sarajevo, Mission Bosnia; TO: MI6 HQ, London, Office for South-East Europe

Poštovani Gospodine,

Oprostit ćete mi, nadam se, što se usuđujem koristiti sistem veze za jedno, sasvim privatno pismo. Želim Vam, naime, uputiti moje najiskrenije izvinjenje zbog sumnji koje nisam mogao skriti glede instrukcija što ste mi ih dali prije polaska u Sarajevo. Vaše upute da svoje aktivnosti ograničim na analitičko čitanje lokalnih novina i shematiziranje likova koji se najčešće pominju, te povezivanje različitih aktivnosti novinara, činile su mi se kao kazna, pa čak i kao svojevrsno poniženje. Nakon ratnog iskustva u Bosni, rada na Bliskom istoku i u Moskvi, svakodnevno listanje bosanskih izdanja gadljivog grafičkog izgleda, sa čijim tekstovima imam sve manje jezičkih problema - jer ne može moj bosanski biti loš onoliko koliko ga loše koriste moji izvori - činilo mi se kao priprema kraja mog angažmana u službi za koju radim skoro dvije decenije. Sumnjajući naivno u Vaše poznavanje ovdašnjih prilika, ni slutio nisam kakva me poslastica čeka. Bazirao sam se na najtiražnije dnevnike i nedjeljnike i otkrio fantastičan svijet dvostruke špijunaže, intriga, organiziranog kriminala, seksualnih perverzija i zapanjujuće široku mrežu involviranih. U nadi da ćete Vi biti zadovoljni rezultatima mog rada, onoliko koliko sam ja oduševljen otkrivenim, srdačno Vas pozdravljam uz, još jedno, iskreno izvinjenje.

Vaš

Richard Thomlinson

FROM: MI6 HQ, London, Office for South-East Europe; TO: Sarajevo, Mission Bosnia

Dragi Richarde,

Zaboravite prošlost, pobogu! Svako naše profesionalno nerazumijevanje anulira Vaš profesionalizam i odanost službi. Snaga što izbija iz svake riječi Vašeg pisma dodatno me uvjerava kako u Vašu vrijednosti, tako i u moj izbor. Sada Vam je, siguran sam, jasno koliko Vas je složen zadatak čekao i da je Vaše iskustvo presudno za izbor koji sam napravio šaljući Vas natrag u Bosnu, u kojoj Vas se, vjerovatno, neko sjeća kao oficira za vezu UNHCR-a, što Vam otežava poziciju. Za nastavak bosanske misije važno je da nam pošaljete dosadašnja otkrića, potvrdite validnost izvora, a na nama je da Vam pružimo svaku vrstu pomoći. Ukoliko želite, Ured je spreman poslati Vam pojačanje, grupu agenata kojom biste Vi rukovodili. Ne morate žuriti sa odgovorom, s obzirom da sutra putujem sa našim američkim prijateljima u Katar, odakle letim za Moskvu i, na kraju, za Washington. Nadam se da ću po povratku biti obradovan Vašim raportom. Želim Vam puno sreće.

Srdačno Vaš

Liam

FROM: Sarajevo, Mission Bosnia; TO: MI6 HQ, London, Office for South-East Europe

Dragi Liam,

Hvala na razumijevanju i podršci. Nadam se da ćete shvatiti moju preporuku da na ovom slučaju ne angažirate nikoga. Istina, nekoliko kolega bi moglo pomoći u obradi "naših" ljudi ovdje, tačnije njihovih aktivnosti koje još uvijek nemaju dodirnih tačaka sa istraživanjem na kojem radim. Želim Vas napomenuti da su i neki britanski državljani na službi u Bosni već dio sheme koju uspostavljam na osnovu otkrivenog. Naravno, sa zadovoljstvom ću Vam prenijeti svoja otkrića i zaključke: najintrigantnija osoba i za dalju obradu je izvjesni Schepo, rođen u Gusinju (općina Novi Grad, Sarajevo), visok između 170 i 195 centimetara, duge kose i kratko ošišan, vlasnik najveće izdavačke kuće u Bosni (Avaz) i jednog od najtiražnijih nedjeljnika (Slobodna Bosna). Ovaj bivši urednik beogradskog lista Mladost i dopisnik zagrebačkog tjednika Danas, autor knjiga o antikomunisti Ademu Demaqiju i posljednjem predratnom komunističkom lideru u Bosni Nijazu Durakoviću, sarađivao je, pod navedenim kodnim imenom, sa Kontraobavještajnom službom nekadašnje JNA, zatim sa sadašnjom Federalnom obavještajno sigurnosnoim službom BiH, a sumnja se da i dalje ima konekciju sa Udbom. Sumnjiči ga se za jedno silovanje i ubistvo počinjeno krajem osamdesetih u Sarajevu, u koje se doselio početkom devedesetih i gdje je, inače, živio cijeli svoj život. Među njegovim saradnicima je veliki broj novinarki koje ne prezaju ni od seksualnih zloupotreba, te određen broj homoseksualaca i bošnjačkih nacionalista iskrene probosanske orijentacije. Autor je jedne od najkonstantnijih kolumni u bosanskim novinama i ne bavi se pisanjem otkako se posvetio razvoju privatne imperije. U nekoliko je navrata imao problema sa lokalnim vlastima zbog nedokazanih poreskih utaja, a neriješen je i naročito kompliciran slučaj prodaje jedne krave. Moguće ga je pratiti na osnovu poznatih koordinata njegovog kretanja: kao neko ko se ne eksponira u javnom životu, većinu vremena provodi u neuglednim kafanama, te sa porodicom i djecom. Inače, nedavno je oženio jednu redakcijsku kolegicu sa kojom stanuje u njegovom stanu u centru: adresa mu je u jednom elitnom naselju na periferiji u kojem žive on i njegovi najbliži. Politički ga se povezuje sa bivšim prime ministerom Zlatkom Lagumdžijom, protiv kojeg je vodio žestoku medijsku kampanju. I da Vas dalje ne zamaram, u drugom ću raportu pomenuti ostale strane u ovoj priči.

Srdačno Vaš

Richard

FROM: MI6 HQ, London, Office for South-East Europe; TO: Sarajevo, Mission Bosnia

Agente Thomlinson,

Imate 24 sata da napustite Sarajevo i pojavite se u mom uredu. Čeka Vas definitivno izbacivanje iz službe koja je sebi dopustila da zaposli čovjeka čiji je IQ manji od broja cipela. Stidim se sebe što sam Vas precijenio. I, naređujem, ne šaljite više nikakve raporte. Bojim se da ćete otkriti kako su čečenski teroristi za moskovsku misiju vježbali u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Head of Office

***

Richard Thomlinson, o kojem su Dani pisali još 1998. godine, bivši je agent britanske vanjskopolitičke obavještajne službe (MI6), a u fokus javnosti je došao sveteći se bivšim poslodavcima objavljivanjem imena svih agenata MI6 u svijetu, te iznošenjem teorije o ubistvu Diane Spencer (Lady Di) po narudžbi kraljevske obitelji, kako bi se izbjeglo da kruni priđe unuk muslimanskog deseljenika i bogataša. Ime njegova nekadašnjeg pretpostavljenog nije, naravno, Liam, no zbog povjerljivosti izvora i dokumenata koje posjedujemo, ne navodimo ga.

Prepiska do koje su Dani došli bez ikakva istraživanja i provjere i koju ekskluzivno objavljujemo, zanimljiva je i zbog još jednog razloga: njome se nastavlja ubrzani razvoj nove škole sarajevskog novinarstva koja hrabro ruši sve stare norme. Nakon godina u kojima su proklete činjenice bivale svete, konačno je došlo doba kada one ne igraju nikakvu ulogu. Sasvim se slobodno može konstruisati, lagati, pa analizirati ta ista laž, jezik mržnje je, napokon, dobio svoju upotrebnu vrijednost u izrazu koji rasističke, seksističke, primitivne i neutemeljene opaske stavlja tamo gdje su, čak i u olovna vremena, bili fakti, to teško naslijeđe trenutaka u kojima izlazak novine nije bio vijest, već su vijesti objavljivale novine.

Na stranicama novina danas su, pored ostalog, unaprijeđene srednjovjekovne metode. U taj su vakat, kaže knjiga, stranice zabranjenih rukopisa mazane otrovom od kojeg je umirao svako ko ih je listao. Bosna se konačno može pohvaliti čudom, nema više rukavica koje osiguravaju da smrtonosni sadržaj ostane na prstima: papir je čist i zdrav, ali su riječi na njemu - otrov. Čitanjem, pod svjetlom noćne lampe, kroz naočare ili u kafani, u dnevnoj sobi ili tramvaju, otrov ulazi u onoga ko naivno vjeruje kako se stranice mogu okretati a da se prsti ne ližu (čime se izbjegava opasnost unošenja smrtonosne supstance). Istina, novi metod još nije usavršen, pa niko nije umro. A kad će, ne zna se.

Hronika mržnje i interesa Na samrti je, samo, bosansko novinarstvo. Ovo je bila prva rečenica koja nema veze sa eksperimentom, sa predviđanjem onoga što bi se moglo desiti da neko, ko ne zna sve kockice mozaika ovdašnje medijske scene, kao naivni čitalac upadne u novinski rat čija je najprljavija bitka u toku. Na suprotstavljenim su stranama urednik Slobodne Bosne i jedan od najboljih bosanskih novinskih autora Senad Avdić i vlasnik najveće grafičko-izdavačke kuće u zemlji, najtiražnijeg dnevnog lista (Dnevni avaz) i najtiražnijeg tabloida (Express), jedan od najbogatijih i najuticajnijih Bošnjaka - Fahrudin Radončić.

Sukob, čije postojanje ne priznaju ni Radončić, ni glavni i odgovorni urednik Avaza Fahrudin Đapo, odbijajući intervjue za Dane, i koji Senad Avdić definira kao produkt različitih koncepcija i viđenja uloge medija, liči na afričke ratove razumljive još samo učesnicima koji su među rijetkima što pamte kako je i zašto počelo i koji jedini vjeruju u opravdanost i cilja i sredstava.

Možda je sve počelo pred prošle izbore, kada je Stranka demokratske akcije izdaju svog medijskog čeda, Dnevnog avaza, pokušala kazniti finansijskom inspekcijom koja je pronašla preko milion maraka duga Avaza državi i kada su uz Radončića, uplašenog mogućim hapšenjem, bili svi sarajevski urednici, očekujući da se zakonitost poslovanja provjeri kada prođe vrijeme političkih razračunavanja. I možda je ljubav između Lagumdžije i Avaza - jaka kao veza te kuće i Izetbegovića prije, čiji je plod oprost svih dugova - Avdića inspirirala da "otrov" upakovan u izvanredan spisateljski stil adresira na ime moćnog izdavača… Možda je sve bilo tako, ali je sigurno da je tadašnja bitka - naivno smatrana najgorom mogućom - dječija igra naspram onoga što se sada događa.

Podsjetimo, novinarka Expressa je za prvi broj tog tabloida još prije dvije godine istraživala priču o silovanju i ubistvu koje je, prema Avazovim saznanjima, krajem osamdesetih u Sarajevu navodno počinio Senad Avdić, ostavši nekažnjen zahvaljujući svom prijatelju Muniru Alibabiću. Avdić je odgovorio serijom napisa o Radončićevom kriminalu, Avaz uzvratio bogtepitaj čim, Bosna izašla sa naslovnicom na kojoj je pisalo Jebemo vam hajku… A onda su uslijedile borbe slabijeg intenziteta. SB je objavljivala pričice o čvrstoj vezi Lagumdžija - Avaz, donoseći storije o nevjerovatnim simptomima Lagumdžijinog staljinizma. Iz tog je vremena, navodno, i rečenica Senada Avdića, izgovorena nakon priče o Lagumdžiji i mačijem izmetu pred njegovim vratima, čije je porijeklo istraživala policija: "Nije to ništa, šta ću ja tom kretenu uraditi."

Vremenom su borbe skoro utihnule, nerijetko su se i Avaz i Bosna nalazili na istoj strani: SB je forsirala Alibabićev izbor na čelo FOSS-a, Avaz tu Vladinu odluku hvalio, Avdić je u Lagumdžijinim potezima prepoznavao početak pravljenja pravne države, Dnevni avaz je, pak, državnog premijera često častio epitetima…

Na putu prema dole… Ratovi se mogu završiti bez pobjednika u američkim vojnim bazama, ali u stvarnosti teško. Predizborno je vrijeme obilježeno Avazovim pretvaranjem u IKM Stranke za BiH, dok je Avdić "streljaštvo" vježbao na SBiH, Silajdžiću i Durakoviću kao najljućem Lagumdžijinom protivniku, motivirajući ga da neprijatelju svog neprijatelja na kraju donese zavidan broj glasova. Tako je SB ponovo dobila svoje mjesto na stranicama najtiražnijeg dnevnika, a zbivanja u novoj zgradi na Alipašinom Polju ispred koje se crveni mali zmaj, tumačena su u "mini marketu" Slobodne Bosne

I već je postalo dosadno kada je pucnjava pojačana: krenulo je sa objavljivanjem Avdićevog portreta (neuspjele fotografije na kojoj ovaj novinar izgleda deformisano) i komentarima o njegovim vezama sa bivšim (i) Avazovim favoritima - o kojima su publikovane i nevjerovatne laži - te sa bivšim jugo-službama sigurnosti. Najžešće su plotune, međutim, ispaljivala utočišta onih što novinarstvom liječe svakojake frustracije. Sve je još bilo daleko od najgoreg kada je u Sarajevo došao Šćepo.

Neki su apsurdi mogući samo u Bosni: ilustrirajući svoju poslovnost, Radončić je često navodio kako je Slobodna Bosna štampana u njegovim štamparijama u vrijeme najvećih neslaganja tih dviju medijskih kuća. Upravo je ta "poslovnost", utemeljena na monopolističkom položaju GIK Avaz, intenzivirala sukob Slobodne Bosne i njenog štampara. I prije nego je na kioscima bilo izdanje Bosne sa temom o vezama Fahrudina Radončića i jugo-službi za koje je, kako je napisano, radio pod imenom Šćepo, Avaz je objavio priču o tome kako je Senad Avdić u tajnopolicijskim dosjeima u Beogradu zaveden kao - Šćepo!? Treba li napomenuti kako je SB otisnuta u Avazovoj tiskari!

Sve što je uslijedilo, pokazalo je kako je ovdje nemoguće biti dovoljno pesimista. Avaz je krenuo u beskrupulozno čerečenje Avdića, ovaj odgovorio tekstovima u kojima su njegovi protivnici krivi jer su (navodno) homoseksualci, jer imaju buran seksualni život, jer im je mjesto rođenja daleko od Sarajeva. Uzvratilo mu je čak 40 uposlenika Dnevnog avaza (imenom i prezimenom, za razliku od slučajeva kada su tekstove kontra SB-a potpisivali sa NV; što znači - naša vijest) tužbom, jer je "njihovu" kompaniju opisao kao mafijašku, dok je sam Radončić u intervjuu Ljiljanu replike začinio primitivizmom i nacionalističkom demagogijom.

Šćepo je nastavio svoj život, prezivajući se i Avdić i Radončić, a da niko nikada nije objavio niti jedan relevantan dokaz o njegovom postojanju, SB i Avaz su svoje žaoke usmjerili jedni na druge, novine su prestale informirati i počele se svetiti, jezik mržnje se ustalio i sve nenormalno je postalo - normalno. Kao što se novine i dalje kupuju, ali iz jednako normalnih razloga zbog kojih izlaze: ne da bi se vidjelo šta se dešava, nego da bi se naslađivalo ili grozilo, u zavisnosti od izbora strane. Za Radončića ili Avdića, koji kao da su zaboravili da dok se bave jedan drugim, oni čiji bi mediji korektiv trebali biti, imaju vremena da se bave sobom i svojim interesom, na još širem manevarskom prostoru.

Na kraju, priče o tome da je Radončić odlučio izbrisati sve što ga podsjeća na Lagumdžiju, te kako je Avdić izgubio orijentir lutajući između policijskih dosjea, pogrešnog izbora i vlastite sujete, te da se odatle generira njihova međusobna mržnja, možda, sadrže zrnce istine. No, kada su posljedice grozne, uzrok gubi na važnosti. I tada padaju sve norme. Ostaje samo prihvatanje najgore realnosti kao jedine izvjesnosti. I nastavak propasti, kao dokaz da još uvijek nismo dotakli dno.
Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne
Država strahuje od Radončića

DANI: Senade, sjećaš li se kada je, zapravo, počeo sukob između Avaza i Slobodne Bosne i zašto?

AVDIĆ: Prije svega, riječ je o sukobu principa istine i neistine, pravde i kriminala, i ti sukobi sa različitim povodima izbijaju na površinu. Mi smo se solidarisali sa Avazom u vrijeme Bičakčićeve hajke na tu kuću. Predstavnici pet redakcija su se tada usuglasili da porezna policija obustavi svoj angažman u Avazu do okončanja izbora 2000. godine. Smatrali smo da je tadašnja Vlada, oličena u Bičakčiću putem poreskih instrumenata, pokušavala spriječiti prelazak Avaza u drugi tabor, u tabor tadašnjeg SDP-a, kasnije Alijanse. Mi smo napisali zajedničko pismo pod patronatom tadašnjeg američkog ambasadora Thomasa Millera u kojem smo tražili da se inspektori povuku do okončanja izbora kako se ne bi petljali u uređivačku politiku Avaza, a da se inspekcija nastavi odmah nakon okončanja izbora. Međutim, sa dolaskom nove vlasti nije došlo do obnove tog procesa, dapače, tadašnja Vlada na čelu sa Alijom Behmenom je napravila nečuven pravni presedan: oni su poništili odluku Vrhovnog suda i odlučili vratiti Avazu milion maraka. Ja ću podsjetiti da je tada izvršen djelimični pregled poslovanja u 1997. pošto Radončić nije dopustio inspektorima da uđu u njegov objekat, i ustanovljeno je da je bilo više od milion i po maraka utaja i to u godini kad je tiraž Avaza bio mnogo manji, kad je marketinški prostor bio neuporedivo siromašniji nego kasnije. Avaz je od samog početka jedna kriminogena medijska činjenica, pokrenuta sumnjivim novcem. Također, mislim da Avaz nema nikakav politički koncept, nego da je on samo instrument različitih političko-finansijskih centara. Radončić jednostavno uživa plodove potpunog bezakonja u državi, i ako je Avaz 1995. i 1996. bio u funkciji mafije, danas je on vrh mafije.

DANI: Koliko se sjećam, odgovor na tvoje pisanje o porezu je bilo istraživanje o navodnom silovanju i ubistvu koje si počinio krajem osamdesetih u studentskom domu u Sarajevu. Kako je okončala ta epizoda bitke Avaz - SB?

AVDIĆ: Oni mene mogu optužiti da sam pobio porodicu Ristović, da sam pobio hrvatske civile u Grabovici… oni apsolutno nemaju nikakvu odgovornost. Nazvao sam ih zločinačkom organizacijom, jer oni to zaista jesu: funkcioniraju na principu ucjena i reketa, i svako ko se na bilo koji način suprotstavi nezajažljivim ambicijama njihovog direktora, strada. To je recept prepisan iz Minovićeve Politike i po tom principu su ljudi likvidirani bez ikakve odgovornosti. Oni će pronaći da sam ja ubio Nedžada Ugljena, da sam izvršio atentat na Jozu Leutara, jer ne moraju imati niti jedan izvor, niti zadovoljavati ijedan od postulata novinarstva. U kombinaciji minovićevskog novinarstva i bolesne ambicije palanačkog uma, moguće su bilo kakve vrste laži.

DANI: Kako je izvjesni Šćepo dobio dva prezimena? On je i Avdić i Radončić…

AVDIĆ: To je posljedica pozicije koju je on sam sebi izgradio. Sve novine koje se štampaju u Avazu moraju dati omot dva dana prije nego što se pojavi novina. On je, dakle, u utorak dobio naše korice, njegovi radnici u štampariji su mu odnijeli naš omot i on od tog trenutka konstruira. Od utorka Avaz počinje pripremati javnost za ono što će izaći u SB. Mi smo objavili razgovor sa čovjekom koji je Radončiću bio šef u KOS-u, riječ je o Nikoli Radujku - pronašli smo ga u Beogradu, razgovarali smo sa njegovim kolegama u Danasu, iz kojeg je izbačen jer su hrvatske službe imale informaciju da je saradnik KOS-a.

DANI: Jedan od navodnih razloga Radončićevog obračuna s Bosnom i tobom je, navodno, njegova želja da završi sa Lagumdžijom i onima koje smatra njegovim. Možeš li to prokomentirati?

AVDIĆ: Ne znam šta je njemu Lagumdžija obećao, samo znam da je odluka da mu Behmen vrati milion i po maraka bila politička. Također, ne znam da li su se sve Lagumdžijine obaveze prema Radončiću time iscrpile, ali ako je Lagumdžja mislio da će se time zaustaviti ucjenjivanje, onda se on pokazuje kao neinteligentan čovjek, koji je zaslužio sve što mu se desilo. Čim su proradili novi Radončićevi apetiti i nakon što se Lagumdžija principijelno ponio prema njemu, krenuo je rat. Radončić je počeo tražiti političkog saveznika koji će mu omogućiti zamišljeno i našao ga je u klanu oko Silajdžića, koji je tu najmanji problem. Ključni su igrači Safet Oručević, mešetar koji je u stanju posvađati dva goblena na zidu, i varalica Damir Fazlić. Radončić se lomio između SDP-a i SBiH kada mu je rečeno da projekat pobjede Harisa Silajdžića košta pet miliona. Mi smo Lagumdžiju branili isto kao što smo branili svaku drugu osobu koja se našla na udaru te divljačke pomame u kojoj se kombinuju laži i podvale.

DANI: Koliko je opasno to što se mediji sve više bave drugim medijima, ostavljajući sve širi manevarski prostor novoj vlasti, u koju se može imati povjerenja samo pod upalom optimizma?

AVDIĆ: Ubijeđen sam da je Avaz poslužio, između ostalog, i dalekosežnoj strategiji međunarodne zajednice, koju smatram pogubnom. Njima je Avaz koji je lojalan i umiljat prema jačem, jako koristan. Sa druge strane im odgovara koncept za koji se Avaz zalaže, a to je povratak tzv. mehkih nacionalista na sve tri strane, koji će dovesti do nove realnosti, a nova realnost je podjela BiH. Vidio sam da mafijaš Radončić tvrdi da je uspio zaustaviti Lagumdžiju, Alibabića i Avdića, a ja ne znam šta nas veže, osim eventualnog zalaganja za uspostavu pravne države i za uspostavu zakona unutar kojeg će svako odgovarati za ono što je uradio. Ono za šta se on zalaže jeste politički milje u kojem će moći nastaviti krasti još četiri godine. Pazi, on je čovjek koji je rekao: "Harise, ja i ti sada držimo Bosnu u rukama." E, jebo Bosnu ako je ona u rukama Fahrudina Radončića, pa i Harisa Silajdžića, iz te države treba bježati, pogotovo ako Radončiću u tome pomaže Visoki predstavnik. Ja sam razgovarao neki dan, nakon teksta u Avazu po kojem je smjena Munira Alibabića uslijedila zbog policijskih dosjea koje je objavljivala SB, sa "visokim izvorom" na koji se Avaz pozivao, i pitao da li je ta informacija autentična. Kazao mi je da nije, ali nije ništa javno demantovao.

DANI: Imaš li osjećaj da ste se ti i drugi autori u Slobodnoj Bosni pomalo izgubili u ovom ratu? Počeli ste koristiti jezik mržnje, denuncirati protivnike na osnovu njihovih seksualnih sklonosti…

AVDIĆ: Ako oni mene optužuju da sam silovao prije 15 godina u studentskom domu (pa nisam ja došao iz Novog Pazara ili iz Tutina da se moram nalaziti u Sarajevu u studentskom domu!), naravno da su sva sredstva odbrane legitimna. Ja sam prikliješten uza zid; i kada im kažem da su kriminalci i da je zgrada Avaza napravljena na kriminalan način, njih se to ne dotiče. Očigledno je zato da ih se dotiče taj lično-emotivni dio. Dobro, možda sam ja malo izgubio nerve, jer je stvarno teško izdržati kada ti svaki dan objavljuju najružniju moguću sliku, iako ja nisam neka ljepota od čovjeka. Ili, kad sam se oženio, neki Mimo Šahinpašić, koji je iz naše redakcije dobio 4.000 maraka za liječenje, piše da je muzika pobjegla jer kum nije htio platiti. Ja ne znam postoji li išta niže od toga. Šta bi sad značilo da ja čeprkam po tome na koji se način oženio Fahro Radončić, ili na koji se način razveo, gdje mu je žena bila prije nego što se udala…?

DANI: Kako će se dalje razvijati međumedijski sukob i kakav će u budućnosti, prema tvojoj procjeni, biti uticaj medija na javnost?

AVDIĆ: Znam da se većina državnih činovnika plaši odmazde i da zbog toga toleriraju kriminal, neplaćanje poreza ili bilo kakvih dažbina Avazu. Dakle, kompletan državni aparat u par zadnjih godina živi u strahu od odmazde ili od reketa Fahrudina Radončića. Recimo, Lagumdžija je navukao njegov bijes na sebe kad mu je rekao da je došao sa kesom iz Titograda 1990. godine. Sada se takav čovjek pita odakle Lagumdžiji stan od 140 kvadrata, iako je Lagumdžija prije 47 godina rođen u ovom gradu, i čim je rođen, imao je ogroman stan jer mu je otac bio gradonačelnik. To je patologija današnjeg Sarajeva: urođenici se pitaju odakle meni pravo da stanujem u gradu u koji su oni došli prije 10 godina. Mislim da je ta, kako je nazvao profesor Sekulić, neokapitalistička struktura koja je okupirala Sarajevo i druge dijelove Bosne, pogubna zbog odsustva bilo kakvog morala, bilo kakvih osjećaja prema istini i odgovornosti. Mislim da je riječ o užasnoj pošasti koja nas već sad košta jako puno, a koja je svoju političku artikulaciju našla kroz Stranku za BiH, do ovog trenutka, a imat će je, naravno, kroz SDA, jer je upravo SDA strukturirana na takvim mentalnim sklopovima, na ljudima koji su u zadnjih 10 godina razorili kompletan sistem vrijednosti i stvorili novi, u kojem si, ako si divljak i ako nemaš nikakvog morala, bog.


Fahrudin Radončić, vlasnik GIK Avaz, za Ljiljan
Pokušali su uništiti sve bošnjačko
Nekoliko dana prije nego što je odbio intervju za naš magazin, vlasnik Grafičko-izdavačke kuće Avaz Fahrudin Radončić je govorio za Avazu saveznički medij u prljavom ratu

- Gospodine Radončiću, već duže vrijeme, posebno posljednjih nekoliko dana, u centru ste medijske pažnje, gdje Vas određeni listovi i novinari prozivaju da ste saradnik KOS-a, da ste vođa novinarske mafije, a izdanja Vaše kuće nazivaju se terorističkim. Kako tumačite te atake na Vas lično i na Avaz kao kuću?

RADONČIĆ: Ti napadi imaju svoje izvorište u sukobu demokratskih i antidemokratskih snaga u BiH. Vi ste imali situaciju da su gospodin Lagumdžija, gospodin Alibabić i gospodin Avdić praktično predstavljali, što bi rekao Safet Oručević, "bermudski trougao" koji je trebao da proguta, u političkom smislu te riječi, ili procesuira svakog političkog neistomišljenika. Avaz je tu odigrao vrlo hrabru ulogu i prvi u javnosti počeo da otkriva da se iza Lagumdžijine politike krije jedna autokratska vlast, jedan odvratni vlastodržac, i jedna namjera da se u BiH, u 21. stoljeću, instalira policijska država na najgorim rankovićevskim temeljima. U trenutku kad su mnogi Bošnjaci, ali i kompletna demokratska javnost, bili uplašeni, Urednički kolegij Dnevnog avaza smogao je snage da stane ispred totalitarista. Mislim da je Avaz uzbunjivanjem javnosti, velikom podrškom čitalaca, jako uznemirio ovu trojku političkih, medijskih i udbaških maloumnika koji su željeli postati mjera svega u BiH. U pokušaju da nas zaplaše, da nas kompromitiraju, oni su pokušali da izvrše zamjenu obavještajnog identiteta, tako što će svoje pseudonime i šifre pripisati meni.

- Koliko je, prema Vašoj procjeni, bh. medija i novinara bilo involvirano u rad tajne službe i pod direktnim uticajem, na sreću već bivšeg, njegovog šefa Alibabića? Mislite li da se prvi tekst o "Šćepi" slučajno pojavio u Oslobođenju, iz pera novinara Fetahagića, a potpuno razrađen u Slobodnoj Bosni? Očito, puno je njegovih ljudi u medijima?

RADONČIĆ: Kad je već riječ o tom udaru na Avaz, moramo ući u genezu njihovog udbaškog rada i djelovanja. Slobodna Bosna i ta ekipa je najprije probala da uhapsi gospodina Silajdžića, i to na nevjerovatan način. Kriminalizirala je gospodina Izetbegovića, kriminalizirala je gospodina Oručevića, kriminalizirala je mnoge bošnjačke ličnosti, bošnjačke biznismene i mnoge bošnjačke institucije. Ne postoji intelektualac, biznismen i političar, osim Danisa Tanovića, da ga Slobodna Bosna nije kriminalizirala i popljuvala. Prema nekim podacima, više od 2.500 ljudi je u tom obavještajnom biltenu beskrupulozno pokušano da se diskreditira. Takva uređivačka politika već je dovela do ogromnog pada prodaje Slobodne Bosne, a za nju su najsenzacionalističkiji tabloidi postali ozbiljne novine. Očigledno se radi o zasluženom kraju žurnalističke neznalice i glupana. Žao mi je da koristim teške riječi. U historiji novinarstva postoje primjeri da su se urednici trajno vezivali za pojedine političke opcije, stranke, čak i pojedince na vlasti. Ali, ne postoji primjer da se jedan urednik više od desetljeća veže za obavještajca anahronog udbaškog tipa. Zato Šćepo Avdić i već samouništena Slobodna Bosna ulaze u historiju novinarskog beščašća. Ovdje se radi o vrlo preciznom projektu, koji, moguće je, vuče geneze iz vašeg pitanja. Sve što je bošnjačko i što je uspješno trebalo je uništiti, jer krajnja posljedica toga je uništenje bošnjačkog političkog faktora. Bošnjački politički faktor, kojega je gospodin Izetbegović napravio i inaugurirao prvi put u današnjoj Evropi, mnogima smeta. Taj faktor u sebi sačinjava nacionalno-državnu svijest, sekularnu političku strategiju, ekonomsku snagu, snagu biznisa i snagu modernih političkih ličnosti. Na sve te dimenzije Slobodna Bosna i gospodin Alibabić udarali su na način koji je u historiji BiH poznat. Ako se sjetite kako su satanizirani i hapšeni ljudi 1983. godine, rušeni rahmetli Hamdija i Hakija Pozderac, kao i grupa bošnjačkih intelektualaca i političara, vidjet ćete da je to isti scenarij, isti udbaški rukopis parafiran iz Beograda. Nasreću, ovoga puta oni imaju nerješive probleme. Više ne postoji i ne radi se o jednopartijskom sistemu, ne radi se o medijima koji su pod državnom kontrolom. I prvi put, da budem iskren, Bošnjaci imaju svoje medijske kuće koje imaju hrabrosti i snage da kosovcima i udbašima kažu: Ne, vi nas nećete gurati u zatvore! Nećete provoditi policijsku diktaturu nad narodom! Nećemo policijsko- -partijsku državu! Nećete progoniti i procesuirati nevine ljude i intelektualce! I nećete i ne možete uništiti Bošnjake zato što oni žele, ni manje ni više, nego samo da budu ravnopravni politički partner u BiH sa hrvatskim i srpskim faktorom.

- Govori se da ste Vi osobno učestvovali u formiranju nove političke opcije u FBiH, dovodeći Durakovića u redove SBiH. S druge strane, SDP i Lagumdžija na izborima su doživjeli totalni krah, putem FOSS-a inicirali otvaranje medijskog rata, očito želeći skrenuti pažnju sa problema i sukoba unutar samog SDP-a. Istovremeno, njihovi glasnogovornici tvrde da tog medijskog rata uopće nema.

RADONČIĆ: Gospodin Lagumdžija je, očito, odabrao taktiku da putem Slobodne Bosne prvo uništi svoju unutrašnju partijsku opoziciju. Sjetite se samo šta je Slobodna Bosna mjesecima pisala o gospodinu Tokiću, Bogićeviću, Avdiću, Skenderagiću, Bešlagiću, Lazoviću, Komšiću, Durakoviću... Problem sa Slobodnom Bosnom i gospodinom Lagumdžijom je što je Bosna na jedan primitivno-poltronski način prema njemu htjela da dokaže da u ovoj zemlji ne postoji niti jedna politička, prozapadno orijentirana i moderna ličnost osim Zlatka Lagumdžije. Da u ovoj zemlji ne postoji nijedan pošteni biznis, osim biznisa iza kojeg stoji gospodin Lagumdžija, braća Škrbići i gospođa Amina Lagumdžija. Tu je ključni problem. O navodnim mojim ulogama u kreiranju raznih političkih saveza postoji mistifikacija. Ja sam čovjek koji se prioritetno bavi razvojem Avaza. Ali, ni kao medij ni kao novinari nismo mogli dozvoliti da se sa političke scene BiH staljinistički prljavo i rigidno ukloni takva ličnost kao što je Nijaz Duraković. Njegov izborni rezultat je pokazao da Silajdžićeva politička tolerancija i Durakovićeva spremnost da se ne prepusti novokomponiranim političkim koljačima, ima veliku podršku javnosti i glasača. Ako smo u svemu tome, eventualno, bili od neke koristi, nismo pogriješili.


Previše pridjeva, malo argumenata
Piše: Mehmed Halilović (zamjenik Ombudsmana FBiH za medije)

"Medijski rat među medijima", kakav se danas odvija između Slobodne Bosne i Dnevnog avaza, nije ni iznenađujuća, ni nova pojava. Sjetite se samo ranijih duela između Ljiljana i Oslobođenja, Dnevnog avaza i Oslobođenja, Dana i Slobodne Bosne, ili nedavnih između Slobodne Bosne i Ljiljana, Dana i Federalne televizije itd.

"Ratovi" među medijima nisu rijetki ni u svijetu, ali nisu ni ovako brojni, ni ovoliko žestoki kao kod nas. Objašnjenje je ipak jednostavno: mediji ne žive život sami za sebe, već život koji je, u većoj ili manjoj mjeri, refleksija onog što se događa u društvu. U svemu, pa i u međusobnom komuniciranju. Zato je ovo što danas imamo očito jedna od neminovnih posljedica rata, fragmentacije bh. društva, rušenja nekih postojećih sistema vrijednosti, ali i lutanja u procesima osvajanja novinarskih sloboda u novom, uslovno demokratskom, ambijentu.

Jedna od glavnih karakteristika današnje medijske scene kod nas jeste afirmacija žute štampe, što samo po sebi i nije tako negativno, jer (čak i ona!) ima određene vrijednosti, koliko afirmacija kulture žute štampe, koja sve više osvaja i tzv. ozbiljnu štampu, ali i cjelokupni politički život. Ta kultura žute štampe u dobroj je mjeri omogućila tip novinarstva neodgovornosti, sumnjivog početnog kapitala, saradnje sa tajnim službama i ekspresnog bogaćenja. To je tip novinarstva u kojem se protivniku bez ikakve zadrške lijepe svakojaki pridjevi ("omraženi", "zločinački", "ludi"), ili etikete ("medijska Al Kaida", "policijski bilten", "niskotiražni listić", "agent KOS-a").

Mediji se, očito, ne štede, ali i kako bi - kad ne štede ni druge (javne ličnosti, političare, druge organizacije) onda kad ih kritikuju. Bosa-nskohercegovački novinari, nažalost, prečesto posežu za pridjevima i služe se etiketama. Višak pridjeva i etiketa najčešće svjedoči o manjku argumenata! Ipak, na pitanje - treba li ohrabrivati ili izbjegavati ovaku vrstu "medijskih ratova" - principijelno se može odgovoriti samo pozitivno uz protivpitanje: zašto da ne? Sve što je sporno, skriveno, a značajno je za društvo, treba iznijeti na vidjelo. Javnost ima pravo da zna sve bitne činjenice, a štampa dužnost da joj to osigura. Pa i kad su u pitanju sami mediji. Uz, dakako, poštovanje činjenica i uvažavanje druge strane, u skladu sa profesionalnom etikom. Nemojmo, inače, očekivati da ljudi vjeruju medijima i uvažavaju njihov kredibilitet ukoliko ga oni sami - ruše.


Arhiva Dani
281

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh