Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 278

11.
Oktobar
2002.


Arhiva Dani
278



Emir Imamović
imamovic@bhdani.com

 


Kako je pao Iran

 

Bosna i Hercegovina, prvak svijeta
Šampioni iz Doline bogova
Bosna i Hercegovina je prvak svijeta! To više i nije tako svježa vijest, ali je vrijedi ponavljati. Reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci jedan je od najsiromašnijih sportskih kolektiva u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope. Reprezentacija BiH je najbolja na svijetu! Ovo je priča o njihovom trijumfu

išta i niko ne može lagati dobro kao kamera. Na osnovu televizijskog snimka dočeka reprezentativaca Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci još bi se dalo i povjerovati kako je svjetskim šampionima upriličena dobrodošlica kakvu zaslužuju. A nije. Stotinjak ljudi - trećina su, uz to, bili novinari i rodbina - na izlazu iz zgrade Aerodroma Sarajevo, i tek nešto više na platou ispred Skenderije, došlo je u petak, četvrtog oktobra, pozdraviti ekipu koja se popela na vrh svijeta u sportu koji, istina, nije atraktivan i za koji, da smo imali sreće, ne bismo imali veliki fond igrača. No, biti prvak svijeta je veliko. Najveće. Pogotovo za nas, zarobljenike u zemlji gubitnika.

Nenavikli da im se išta prizna, momci sa zlatom na prsima su i ovakvim dočekom bili toliko iznenađeni da se baš lijepo moglo primijetiti kako pozdravljaju navijače onako kako su vidjeli da to rade velike zvijezde: hladan izraz lica, tek malo narušen blagim osmijehom, podignuta ruka… Opušteni su bili samo u zagrljaju s najbližima, onima koji su i do sada njihove velike uspjehe slavili iskreno, bez neljudskog razočarenja činjenicom da je to, ipak, invalidski sport.

Prokleta mogućnost pogrešnog izbora I da odmah raščistimo: nimalo nije važno što nikada prije nismo pratili sjedeću odbojku, niti je bitno što je invalidski sport općenito "manje važan" od "zdravog", važno je samo imati razloga za ponos.

Uostalom, nije problem u odbojkašima, već u nama koji uporno između pobjednika i gubitnika, valjda mentalitetski, biramo druge. Momci iz Spida, Fantoma ili reprezentacije su, također, najmanje krivi zato što je na desetine hiljada ljudi spremno plaćati da vide koliko su loši nekakvi žerići, smječanini i njima slični krivonogi netalenti za sve sem za nerviranje šireg zavičaja.

Uspjesi sjedeće odbojke, čini se, ne trebaju nikome sem momcima koji su u tom sportu dobili sve izgubljeno u bosanskom ratu. Iskreni Beriz Belkić je sve to vrlo jednostavno objasnio na svečanom, zbilja svečanom, ispraćaju reprezentativaca na Svjetsko prvenstvo u Egiptu. "Svi mi znamo zašto smo ovdje", kazao je tada, u finišu predizborne kampanje. I svi su znali zašto nisu bili na dočeku: šampioni su se vratili u danu predizborne šutnje, uhvativši mudre narodne tribune (ne računajući ministricu za boračka pitanja Suadu Hadžović s buketom, kantonalnog ministra kulture Gradimira Gojera, ovoga puta bez poklona, i njegovog zamjenika opremljenog kratkim govorom) u trenucima neizostavnih državničkih obaveza.

Možda je i bolje što Oni nisu bili. Oni su samo lica u prolazu, a šampioni su vječni. I zato je važnije kako se osvajalo zlato nego koliko je jeftin patriotizam onih čiji su računi za mobitele veći od premija za prvake svijeta. Reprezentativci će, naime, za osvojeno prvo mjesto dobiti po 2.000 KM!?

Govoreći o materijalnoj potpori najuspješnijem bosanskom sportskom kolektivu u dokumentarnom filmu mladog sarajevskog reditelja Alena Drljevića Šampioni, snimljenom početkom ove godine, bivši kapiten reprezentacije Šefko Nuhanović je kazao: "Ako hoćemo da nastupimo na SP-u u Egiptu, moramo sada krenuti, jer ćemo morati plivati."

Tada, naravno, ni on niti neko od reprezentativaca nije vjerovao u čudo nad čudima - u pobjedu nad, do početka oktobra neugrozivim, Irancima. No, kako razna čuda jesu moguća (dva evropska zlata, olimpijsko srebro iz Sydneya i svjetska bronza), desilo se i to peto, najveće, sa uvodom.

Osam egipatskih dana U julu mjesecu odbojkaši su objavili svoj, za njih skoro neostvariv, a zapravo strašno skroman plan priprema: odlazak na more, jedan lagani turnir i malo proba u Sarajevu. I sve se dogodilo: od 15. do 25. jula bosanski su reprezentativci trenirali u Zaostrogu, krajem augusta odigrali turnir "Lady Di" u Tuzli, pobijedivši tada selekcije Mađarske, Hrvatske i Republike Srpske (!). "Osvojili smo prvo mjesto bez nekog napora. Kasnije smo imali i jedan poziv za turnir u Mađarskoj, ali smo zbog sredstava i želje naših protivnika da nas špijuniraju, odustali", kaže Haris Dučić, portparol selekcije, izvještač iz Kaira i momak koji je medijsku prezentaciju reprezentacije uozbiljio tako da bi, recimo, Nogometni savez mogao prepisati kako se taj posao radi. I primiti malo skromnosti: zadivljujuće je zadovoljstvo s kojim Dučić govori o činjenici da su prvaci svijeta cijelih 20 dana prije putovanja imali osigurana sredstva za put i dnevnice (1.000 eura za igrače i 700 maraka za ostatak ekspedicije). I još nešto. Ambasador Egipta u BiH dr. Salah el Ašri osigurao je reprezentativcima osmodnevni predturnirski boravak u Egiptu radi aklimatizacije, poželivši im sreću na odlasku i da "zlato podijele" sa selekcijom njegove domovine. Prije dalekog puta, u Holiday Innu se skupila svita, od Belkića do kantonalnih čelnika, među kojima je bio i Gradimir Gojer, jedan od rijetkih koji je kontinuirano pomagao ovaj veliki tim. Sa lijepim željama, smiješnim donacijama Stranke demokratske akcije, Stranke za BiH i Socijaldemokratske partije, te garniturom dresova, poklonom od čovjeka čiji je potpis na većini odluka za dodjeljivanje zlatnih ljiljana bivšim ratnicima, sadašnjim prvacima, Sefera Halilovića.

Tog 18. septembra na aerodromu su zajedno bili fudbaleri Sarajeva na putu za Istanbul i odbojkaši. "Izgrlili smo se, poželjeli jedni drugima sreću… Zajedno smo noćili u Turskoj, ali mi utakmicu nismo gledali", sjeća se Dučić. Putujući za Kairo, bosanski tim je slavio bod Sarajeva, zaboravljajući ljutnju na Turke koji im nisu dali vidjeti ni minute prenosa: na nekom od kanala igrao je "sveti" Fenerbahce, što uvijek izaziva groznicu nacije.

Bio je 20. septembra, pola tri ujutru, kada su Bosanci sletjeli u Egipat. Nakon susreta sa ambasadorom Srboljubom Lalovićem i sat i po provedenih na recepciji Sheratona, otkrili su da tu mogu boraviti samo u danima takmičenja. Pred zoru, završavaju u olimpijskom centru, u sobama sa bubama. Na kraju je dogovoreno: spavat će i doručkovati u Sheratonu, ostalo će do prvenstva plaćati sami (računajući i prevoz na dva treninga svakoga dana).

Neponovljivi treći set Osam dana su Bosanci obilazili muzeje i vježbali, a onda, drugog dana takmičenja - izgubili od domaćina (1:3)! "Ne opravdavamo poraz faktorima koji jesu uticali na konačan rezultat: mi smo putovali 70 kilometara na utakmicu, bilo je užasno vruće, opustili smo se..."

Bila je to, međutim, utakmica bez dozvoljenog rizika: poraz od Egipta značio je susret sa Iranom prije finala. Istina, imaju Bosanci iskustva sa neplaniranim porazima i vađenjem kroz miljanićevske kalkulacije. Na Paraolimpijskim igrama u Sydneyu, također u prvom meču, i opet protiv Egipta, naši su pali, da bi kasnije pustili bodove najgoroj selekciji na turniru, Libiji, i Iran sreli tek u posljednjem meču. Ovoga puta sličnu je mogućnost imala i selekcija Njemačke, a to bi našim tek zakompliciralo život.

U bosansku sklonost hazardu uzdao se jedino još selektor Maroka, koji je pred susret sa BiH, u polušali upitao: "Hoćete li i nas pustiti kao i Libiju?", ponudivši gostovanje selekciji BiH u njegovoj zemlji, gdje bi šampioni malo učili autsajdere i uživali u naplaćivanju duga sa SP-a. I Maroko, i Holandija, i Njemačka, te Mađarska u četvrtfinalu izgubili su od bh. tima sa 3:0.

Drugi oktobar, dan polufinalnog susreta sa reprezentacijom koja je u posljednjih 17 godina izgubila samo jedan set i to od Bosne na paraolimpijadi u Australiji, naši su igrači proveli - turistički: u Dolini bogova (odnosno, Dolini kraljeva), slikajući se pored sfingi, ispred piramida i diveći se ostacima velike prošlosti. Danas, dok se sjećaju puta po Egiptu, kažu da još jedino nisu stigli vidjeti Nil. Nije bilo vremena.

Nisu svjetska prvenstva u sjedećoj odbojci ni skupa ni organizirana kao veliki turniri u drugim sportovima. Na najznačajniji meč turnira u istom su autobusu putovali bosanski i iranski reprezentativci. Potonji, apsolutni favoriti, sve su utakmice protivnika snimali sa četiri kamere, izučavali svaku promjenu i opet bili čudno tihi. Bosanski su igrači pjevali ("Umorili smo se pjevajući"), nadajući se uspjehu i ne vjerujući u njega. Ekonom našeg tima Dževad Šabeta nudio je opkladu od 300 dolara prema 100 da dobijamo. I niko nije prihvatio. Jer, Iran je dream team sjedeće odbojke, neugroziva ekipa čije su premije za svako zlato nevjerovatne: nakon prošle titule svjetskog šampiona svaki je igrač dobio kuću, prije toga, jedna od nagrada bila je pet kilograma zlata…

S druge strane, momci u trenirkama koje su nosili i u Mađarskoj na Evropskom prvenstvu i na olimpijadi u Australiji, odbojkaši koji su sami sebi plaćali ručkove u Egiptu, igrači čiji je posao kod kuće nesiguran, dvojici među njima, Zikretu Mahmiću i Fikretu Čauševiću, odgođena je deložacija zbog turnira, ostali su i tu muku već uglavnom prošli…

Prvi set dobijaju glatko. U drugom, naši briljiraju. Irancima se dešava čudo: ne samo da nikada nisu gubili 2:0, nikada nisu izgubili dva seta i nikada nisu vidjeli tim koji zna svaku protivnikovu slabost. U trećem, u igru ulazi i jedan od povrijeđenih igrača te selekcije i Iranci vode 19:9. Takav se rezultat obično ne stiže. "Ne bismo to protiv Ilijaša uspjeli", kažu danas bosanski igrači. Ipak, konačnih je 3:0 za Bosnu i Hercegovinu.

Još samo jedno zlato Na terenu mreža dijeli dva svijeta: na jednom neopisiva radost, na drugom jecaji i panika - smečer Irana pada u komu! Nakon intervencije doktorice bosanskog tima Dijane Avdić, prebacuju ga u bolnicu.

U povratku, Bosanci stišavaju euforiju zbog protivničkih igrača slomljenih porazom kojim se jedna velika selekcija, koja je podmlađivanje odgodila zbog Svjetskog prvenstva, oprašta zauvijek a da nikada neće shvatiti kako su ih poderali momci koji poslije utakmica piju pivo, pjevaju u autobusima, nemaju nikakvu podršku vlastite države i, prosto, imaju naviku pobjeđivanja. I za njih ponekad začuđujuću: noć poslije polufinala reprezentativci su proveli gledajući snimak utakmice za povijest. Ne shvatajući čudo trećeg seta.

Dan poslije, Njemačka je od Bosne i Hercegovine izgubila sa 3:0, baš kao i u meču u grupi i u finalu Evropskog prvenstva u Sarajevu. Iste noći, Sarajevo je od Besiktasa dobilo peticu na Koševu, a Željo pao protiv Malage. Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci postala je prvak svijeta. Ostalo je još samo jedno neosvojeno zlato, sa Olimpijskih igara.

Ima vremena, brzo će 2004.
Kako je pao Iran

Mirza Hrustemović, selektor reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci, ovim se sportom bavi od 1981. godine. Bio je reprezentativac SFRJ, Bosne i Hercegovine, jedan je od ključnih ljudi za razvoj ovog sporta i tvorac pobjede nad Iranom.

"Jedna od posljedica agresije na našu zemlju je i veliki broj invalida mlađe dobi i oni danas čine 95 posto naše reprezentacije. Mi smo još u ratu krenuli sa osnivanjem sportskih društava invalida, da bi se tim momcima olakšala rehabilitacija i resocijalizacija. U početku je bilo teško, jer većina njih do rata skoro nije vidjela invalida, a kamoli čula za invalidski sport. Do 1995, u Tuzli, Sarajevu i Zenici su osnivani klubovi, da bi 1996. počela liga sa osam timova. Danas u BiH postoje i prva i druga liga, u kojima se takmiči 18 ekipa. To nama omogućuje veliki izbor igrača, tako da BiH ima 10 reprezentativaca koji mogu biti među šest startera, što je prednost u ovom sportu. Upravo je taj faktor presudio protiv Irana. Utakmicu su u prvoj postavi počela tri debitanta, od kojih dvojica nemaju ni 20 godina. Također, običaj je da se odbojka igra sa jednim dizačem, a mi smo počeli sa dva, tako da smo uvijek mogli pripremati napad ili dizača Adnana Manku prebaciti na smečera. U trećem setu, kada su ti mladi igrači pali, uveli smo iskusne igrače Godinjaka i Mahmića, koji su unijeli preokret. Istina, u odnosu na Iran mi imamo veliku prednost: u Evropi svake godine imamo barem dva jaka takmičenja, a oni moraju čekati SP ili paraolimpijadu."


Arhiva Dani
278

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh