Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 278

11.
Oktobar
2002.


Arhiva Dani
278


Zlatko Topčić


"Uoči predstave u Play House Theatreu u Leedsu, kojoj su prisustvovali i eminentni britanski kritičari i umjetnički direktori pozorišta, domaćini su mi skrenuli pažnju da će mi, ako im se predstava ne svidi, oni prići i, u skladu s bontonom, reći da je bilo 'vrlo interesantno'"

 

Londonski dnevnik bosanskog uspjeha
Kako je Time out oduševio Engleze
Drama Zlatka Topčića, sadašnjeg direktora Kamernog teatra 55, scenariste filma Remake, bosanskohercegovačkog pisca i bivšeg sekretara Društva pisaca BiH, nazvana Time out, prvi je bosanski tekst ove vrste izveden u Engleskoj i na engleskom jeziku. Predstava u kojoj je četvero ovdašnjih glumaca pokazalo velikom svijetu svoje znanje, igrana je u nekoliko uglednih otočkih teatara, a nakon puta po Britaniji stigao je poziv i za Ameriku. Zlatko Topčić je specijalno za naš magazin napisao dnevnik lijepog putovanja okončanog ružnom viješću

1.

Bilo je dobro. Dobro je bilo.

Mislim, ta turneja na kojoj smo s Time outom nastupili u pet uglednih teatara u Leedsu, Londonu i Weikfildu. O tome svjedoče ne samo aplauzi engleske publike i komplimenti kritike, zadovoljstvo britanskog producenta, nego i činjenica da mi je menadžerica projekta Tatiana Margan (rođena u Puli) upravo javila kako postoje veliki izgledi da s ovom predstavom uskoro gostujemo i u SAD-u, država Kentucky. Banalno je poređenje sa snom, ali ovo mi najprije na san liči. Kada sam pisao ovu dramu prije četiri-pet godina, nisam ovo smio ni poželjeti. Pa ni onda kada sam za nju dobio prvu nagradu na anonimnom konkursu Ministarstva kulture i udario glavom o muk svih ovdašnjih teatarskih glavešina (hvala samo Gradimiru Gojeru), ni onda kada su mi - hvala im! - Senada Kreso i Amira Sadiković bez naknade prevele tekst na engleski. "Znamo mi da ste vi pisci kokuzi!", rekla mi je jedna od njih, ona koja zna stanje stvari. Onda se, kao u nekoj sapunici prepunoj sretnih obrta, stvar sama počela odmotavati, najprije kao maglovita i neizvjesna mogućnost, a onda i kao san koji živiš: ono što su ovdje prezreli, dopalo se dr. Jamesu Mirrioneu, profesoru Univerziteta New York, i dr. Siti Popat, s Univerziteta Leeds. Dopalo se i Walteru Kootzu iz bečkog Kaiserverlaga, s kojim sam za njemačko govorno područje potpisao ugovor nekoliko dana pred put u Englesku.

Prva praizvedba jedne bosanskohercegovačke drame na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji!

I strah usred sna, strah kojem ni buđenje ne donosi kraj.

2.

Rijetko će neki pisac priznati kako je predstava bolja od njegove drame, ali predstava Time out jeste bolja od samog teksta, njenog predloška, i ja ću to bez imalo sujete konstatirati kao činjenicu. Dr. Mirrione, ne odstupajući od moga teksta, unoseći elemente koreo-drame, napravio je blistavu kreativnu redateljsku nadgradnju i, kao čovjek s brodvejskim referencama, stvorio je izuzetno atraktivnu, modernu i komunikativnu predstavu koja čini čast svim njenim protagonistima. Mislim da su naši glumci Tanja Šojić, Ejla Bavčić, Ermin Bravo i Senad Alihodžić, igrajući na engleskom jeziku, pred, je li, tom prilično zahtjevnom i teatarski obrazovanom britanskom publikom, uistinu pokazali talenat i profesionalizam koji su sve fascinirali. Mi očito imamo veliki ljudski potencijal, ali okruženje, ne samo materijalno, ne dozvoljava da se ostvari njegov kreativni optimum. To je pitanje našeg mentaliteta, i zato je to tako veliki problem.

3.

"Jeste li čuli za Becketta?", pita me jedna dobronamjerna dama nakon što sam joj predstavljen kao dramski pisac i direktor jednog uglednog bosanskohercegovačkog pozorišta. U pitanju ne prepoznajem zloću, nego samo predrasude.

Zatim se interesira za naš repertoar. Odgovaram: Škot David Harrover - Noževi u kokoškama, Shakespeareova Oluja, Bugarin Hristo Bojčev - Pukovnik ptica ("Ah, da, odlično, gledala sam to u našem Gate teatru!"). "Šta planirate za narednu sezonu?", pita gospođa zainteresiranije, s podignutim obrvama. "Recimo: Poljak Tadeusz Rozewicz, Klopka (taj naslov nisam preveo jer se - ja gavarju pa ruski! - ne uklapa u moj fond od 300 engleskih riječi), Amerikanac Herb Gardner - Ja nisam rapaport, i Amerikanka Eve Ensler..." Tu me dama prekine: "Da, sigurno Vaginini monolozi, to je i kod nas veliki hit. Eve Ensler je i ovdje prava zvijezda!" Odmahnem i nadmoćno kažem naslov za koji je očito čula prvi put: "Ne, Limunada, njen novi tekst, evropska premijera u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, Bosna i Hercegovina!"

4.

Nakon što završe neku od akademija, engleski glumci to još uvijek zapravo nisu: postanu glumci, eventualno, kada prođu na nekoj od audicija u žestokoj konkurenciji za ulogu. Postoje mnogi glumci s diplomom koji, nakon što ne uspiju na audicijama, i nikada ne zaigraju, okače diplomu o zid i počnu se baviti nekim drugim poslom za koji imaju više sklonosti, recimo... ugostiteljstvom. Ili se udruže, skuckaju neka sredstva, naprave sami šou i, prepuni treme i rizika, predstave se umjetničkim direktorima pozorišta, pa šta bude...

Pomislim onda na ova naša, još uvijek socijalistička i samoupravna rješenja, u kojima, istina, na niskom nivou socijalne sigurnosti, predstave pravi poetika radne knjižice i gdje glumci mogu da ne igraju godinama. Britanci nisu tako bogato ni nepravedno društvo. Svi su tu, i stalno, izloženi ljutoj borbi, iskušenjima i dokazivanjima, u kojima opstaju samo najbolji i najvredniji. To možda jeste okrutno, ali jeste i pravedno. Koliko mladih, obrazovanih i darovitih glumaca što izlaze iz naših akademija uopšte nemaju priliku da zaigraju jer im je oduzeta šansa i za audicije i jer je prostor koji im prirodno pripada već zasićen i od njih zakonom zaštićen, okupiran rutinom i lošim navikama.

5.

Uoči predstave u Play House Theatreu u Leedsu, kojoj su prisustvovali i eminentni britanski kritičari i umjetnički direktori pozorišta, domaćini su mi skrenuli pažnju da će mi, ako im se predstava ne svidi, oni prići i, u skladu s bontonom, reći da je bilo "vrlo interesantno". Posebno sam prepoznao njihov "strah" od prisustva jedne, biram blagu riječ, vrlo živopisne kritičarke i redateljke performansa s enormnim budžetima, kojoj se, vele, dopadaju - baš poput nekih naših - uglavnom, samo vlastite predstave. Srećom, nakon odigranog Time outa, niko, pa ni dotična dama, nije rekao da je predstava "vrlo interesantna", nego su iskazivali veliko iznenađenje, radost pa i oduševljenje onim što su vidjeli. Dobar glas se odmah proširio, pa je reditelj dr. James Mirrione sutradan imao dvadesetominutni intervju na BBC-u u povodu Time outa.

Time out jeste doživio uspjeh, ali... klonimo se svakog pretjerivanja. Samo u Londonu ima oko 150 registriranih teatara, i igrati predstavu u dva, makar bili ugledni kao što su Gate i Riverside Studio, jeste jedan lijep korak ka afirmaciji našeg teatra, ali... nazovimo ga ipak realnije i adekvatnije - koračićem. Koračićem na dugom putu u bijelo.

6.


"Mislim da su naši glumci igrajući na engleskom jeziku, pred, je li, tom prilično zahtjevnom i teatarski obrazovanom britanskom publikom, uistinu pokazali talenat i profesionalizam koji su sve fascinirali"

Engleska je jedna od rijetkih zemalja, možda čak i jedina, koja nema dan nezavisnosti iz jednostavnog razloga zato što nikad nisu bili pod nečijom dominacijom. Ne otkrivam krupnu tajnu kada kažem da veoma drže do svoje tradicije. U svemu su mimo svijeta, s jasnom namjerom da budu iznad. Imperija! Golim okom se vidi da su, šireći svoju kulturu i civilizaciju, stoljećima pljačkali svijet: bogatstvo, sjaj, gustina, patina na svemu.

Voze lijevom stranom, utičnice su im sasvim drukčije pa moramo kupovati adaptere kako bi punili mobitele, imaju neke svoje mjere za sve, druže se sa psima i mačkama više nego međusobno, njeguju vrtić ispred kuće i onih dvadesetak kvadrata engleske trave što liči na dobar itison, čuvaju svoju funtu i neće euro... Crnački rade pet dana u sedmici, ali se petkom i subotom žestoko udrmaju kao da nešto krupno i važno nadoknađuju... Hrana im je lijepo upakovana i bljutava, a jela se razlikuju samo po izgledu, ne po ukusu - jedna su pomalo slatka, a druga su diskretno slana, i to je jedina jasna podjela.

7.

Probe su izuzetno naporne, naši glumci zajedno s četvero britanskih kolega rade i po deset sati dnevno. Dr. Mirrione ima zamisao da čitavu dramu, zgusnutim teatarskim jezikom, sažeto ispriča u prva tri minuta, a zatim nam se ta zagonetka s početka predstave postepeno otkriva i otvara, sloj po sloj, sve do kraja. Košarka, modna revija, stilizirani scenski pokret uz muziku Franka Sinatre i Jeffa Becka, atmosfera bordela u finalu priče prenosi se na publiku i ona se na originalan i provokativan način uključuje u predstavu... Sve to izgleda jako dobro i atraktivno, ali je za glumce veoma zahtjevno. Budući da se radi o pet različitih teatara, uoči svake predstave su čak po dvije probe na kojima se osvaja novi prostor, savladavaju tehnički problemi, vrše prilagođavanja...

U podne je ručak. Sendvič. Sendvič je skroman i slan, a košta oko 9 KM. Sok je, u velikom broju slučajeva, sladak i košta oko 7 KM. S obzirom da za jednu funtu trebate dati oko 3,4 KM, psihološki, te cijene ne izgledaju u prvi mah pretjerano visoke. Cipele, lijepe, dobre - 120. Nije puno: 120, ali... čega? Funti!

8.

Tradicija kojoj pripadam, ili, još tačnije, moja kultura ishrane, oduvijek isključuje konzumiranje svinjskog mesa. Zato se u jednom skromnom restoranu odlučim za ribu, računajući s tim da je ona porijeklom iz čiste vode i da, prema tome, u njoj ima najmanje svinjetine; ali, ne, spretni kulinar će poželjeti ribu učiniti pikantnijom pa će, vrlo diskretno, dodati malo špeka, kol'ko između dva prsta, tek toliko da ti zamiriše. Kao da biraš između piletine na masti ili svinjetine na ulju.

Gore navedeno pikantno jelo, za koje, dakle, ipak nisam saznao da li je slatko ili slano, košta svega 17. Mislim - 17 x 3,4.

Čovjeku je najsigurnije, iz više razloga, kada je vegetarijanac.

9.

Moj sestrić Majo, student treće godine Muzičke akademije u Sarajevu, otišao je u augustu u York na šest mjeseci kako bi zaradio koji dinar. Uklopio se, postao vrijedan kao Englez: od pola osam do pet pere aute, a od sedam do jedanaest naveče, u slobodnim trenucima, u trenucima zasluženog predaha, pere tanjire u nekom vegetarijanskom restoranu. Ponešto naporan program, ali se zato sedmično može zaraditi moja mjesečna plata. Hodamo čitavo poslijepodne i veče po Yorku. To je grad vrlo sličan (umalo ne rekoh "našem") Dubrovniku, sa srednjovjekovnim zidinama, nakon Londona turistički najatraktivniji grad u Engleskoj. Majo mi priča kako mu je vlasnik praonice, nakon što očito nije bio zadovoljan kako je jednom oprao auto, vrlo ljubazno rekao: "Ja bih, na vašem mjestu, to ovako uradio, gospodine", i - oprao auto umjesto njega. Mogu zamisliti kakva bi, u sličnoj situaciji, bila reakcija nekog našeg certifikatskog kapitaliste.

10.

Naše su žene beskrajno ljepše od Engleskinja, i to kažem ne kao lokalpatriota, nego kao čovjek koji se, ponešto i empirijski, razumije u tu problematiku. U modi su kreacije koje pupak, okolinu i reljef na dnu leđa drže nezaštićenim od pogleda. Dobro što su nezaštićene od pogleda, to je u redu, ali su, uporedo i dosljedno, nezaštićene od hladnoće, vjetra i kiše... Mora da su vrlo otporne i žestoke. Otmjene jesu - jesu otmjene! To - da. Jedna od rijetkih zaista zgodnih Engleskinja je mlada direktorica Teatra Gate iz Londona. Ona je podjednako zgodna i otmjena, pa je to onda sigurno kombinacija koju preferiram. Objektivan sam, iako je - zamislite! - za moj tekst rekla da je "vrlo interesantan", ali će, vjerovatno, predstavu Time out uvrstiti u redovni repertoar.

11.

Noć uoči povratka neće san na oči, ne samo zbog putne nervoze ni samo zato što su nam Tatiana Margan i James Mirrione naručili taxi za četiri ujutro: oko dva sata se ispod naših prozora vodi žučna polemika, u rangu naših književnih - to se tri pijana studenta, u prisustvu nezainteresirane mlade dame, prepiru oko liste prioriteta glede uživanja njenih seksualnih usluga. Svaki od njih navodio je ubjedljive, jake i glasne argumente u vlastitu korist.

Jedan je govorio: "Nisam odavno!"

Drugi plačljivo: "Nisam nikad!"

Treći filantropski: "Sa mnom će joj biti najbolje!"

Ne znam, međutim, kako se sve svršilo.

12.

Nas je čekao dug let kroz prostor i vrijeme. Sarajevo. Nakon dvije uzbudljive sedmice, konačno sam kući. Zagrlim suprugu Amelu i sina Kerima. Puno mi srce neke neizrecive radosti; sve kao da gledam prvi put, širom otvorenih očiju, raširenih ruku.

Dobro je bilo. Bilo je dobro.

Onda saznam da mi je majka Naila dobila moždani udar i da se već četvrti dan nalazi u komi.

Bože moj, zašto čovjeku nije dato da makar na tren bude sretan?!


Arhiva Dani
278

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh