Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 277

03.
Oktobar
2002.


Arhiva Dani
277



Nerzuk Ćurak
nerzuk@bhdani.com

 


"Izvinjenje bi imalo smisla samo onda ako ga dobijete od čovjeka koji cijelim svojim životom, politikom i mišlju to izvinjenje pokriva. Neko ko će vam reći formalno izvinite a raditi ono za šta vi tražite izvinjenje, to ne bi imalo nikakvog efekta"

 

Latinka Perović, srpska strana rata
Nema sumnje: U Bosni je izvršen genocid
Latinka Perović pripada maloj i hrabroj skupini srpskih intelektualaca koji su u olovnim godinama Miloševićevog nacional-socijalističkog režima, mukotrpno, odričući se izazovnih režimskih sinekura, gradili neku drugu Srbiju. Nažalost, ta Srbija još uvijek je alternativa. Nova vlast, pod sumornom egidom Vojislava Koštunice, nastavila je da jaše na talasu nacionalizma, produbljujući povratak Srbije u prošlost u kojoj kao mjera svih stvari stanuje san o velikoj Srbiji. Sugovornica Dana, vodeća intelektualka srpske liberalne scene, odgovorna povjesničarka s onu stranu mitologije, ekskluzivno za naš magazin analizira srpsku političku i nacionalnu scenu. Zabrinuta zbog antievropskog diskursa nazadne patrijarhalno-nacionalističke desnice, priziva evropsku, modernu Srbiju, znajući da se ona teško probija kroz kutove zamračene nacionalističke svijesti. Za Latinku Perović ključno pitanje, pitanje svih pitanja, odnosi se na odgovornost Srbije za rat i zločine počinjene u tom ratu. Ali, katarza je još uvijek daleko

DANI: Gospođo Perović, predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, nacionalistički srpski intelektualci i određeni predstavnici u međunarodnoj zajednici, ne libe se kondicionalno povezivati Kosovo i Bosnu i Hercegovinu, po načelu: ako Kosovo dobije nezavisnost, to implicira pripajanje Republike Srpske Srbiji. Oprostite, ali kakve veze imaju Kosovo i BiH?

PEROVIĆ: To povezivanje Kosova i Bosne je mehanička logika. Procesi nisu isti. Bosna je prethodno postojala kao država. Pitanje njene istorije je nešto sasvim odvojeno od Kosova. Cilj srbijanske politike zadnja dva vijeka je bio da na Bosnu gleda kao na srpsku zemlju, a ne kao na zemlju etnički vrlo složenu i komplikovanu. U politici su moguće različite kombinacije. Može se govoriti o raznim kompenzacijama, ali stvarni istorijski proces nije tako mehanički i smatram da su te analogije vrlo opasne.

DANI: Nažalost, te analogije se generiraju i iz dejtonske konstitucije BiH. Može li se od dejtonske Bosne napraviti uspješna država?

PEROVIĆ: Razdvojenost je trenutno jako duboka i ona se želi održati. Međutim, ja lično vjerujem da je ta faktička, istorijska nedjeljivost Bosne, neću reći, jedan istorijski zakon, ali jeste jedan istorijski razlog koji ima svoju osnovu u prethodnom postojanju Bosne. Rješenje koje je stvoreno Daytonom očigledno nije dosljedno izvedeno. To rješenje odgovara politici koja je doživjela faktički, ali ne i politički poraz. Ta politika još uvijek postoji i pravi razne kombinacije. Daju se izjave koje se ubrzo demantuju. To pokazuje kolebanje, manipulaciju nacionalizmom. Još uvijek se vjeruje da je nacionalizam dobitnička karta za vlast. Na taj način političke elite učvršćuju podjele, dezintegracije i etničke mržnje.

DANI: Sa stanovišta BiH i njenih naroda, koja je najbolja politika Srbije prema Bosni i Hercegovini?

PEROVIĆ: Bosna je formalno priznata. Uspostavljeni su odnosi sa Bosnom. Ne možete imati jednu politiku koja je vaša legitimacija prema svijetu: vraćate se u svijet, vraćate se u međunarodne organizacije, dobivate donacije od kojih živite, i uporedo voditi jednu zavjereničku politiku koja vas vraća u politiku rata i podjele Bosne.

DANI: Upravo je to prisutno...

PEROVIĆ: To je prisutno, ali to ne može biti dugotrajno jer ne može da bude nikakva garancija za normalizaciju odnosa u cijelom regionu i za stvarnu obnovu odnosa sa svijetom.

DANI: To korespondira sa historijskim problemom kojim ste se i Vi bavili, modernizacijom Srbije. Na početku trećeg milenija, u Beogradu su retrogradne političke ideje, kao što je četništvo, in. Kako to tumačite?

PEROVIĆ: Srbija je u jednoj groznici i u jednom velikom previranju. To je nešto što je bilo očekivano. Poslije takvih 15 godina, poslije ratova, devastiranja srpskog društva, egzodusa najobrazovanijih mladih ljudi, smrti privrede, života u laži i obmanama, vrlo teško je očekivati preokret jer do njega treba tek da dođe. Ali možemo očekivati bar kristalizaciju orijentacija u Srbiji. Srbija se danas u suštini dijeli na dva bloka. To su tradicionalne, Historijske podjele u Srbiji. One se za sadašnje aktere javljaju prvi put, međutim, one se javljaju ciklično. Srbija svakako treba da se vrati u Evropu. Ali, ko je nju istjerao iz Evrope? To je jedna od floskula koja zaslužuje ozbiljnu analizu. Veliki dio srpskog razvitka je išao u antievropskom diskursu. Tako imate podjelu na orijentaciju ka modernizaciji, evropeizaciji, vladavini zakona, preciziranju svojinskih odnosa, na jednoj strani, a na drugoj patrijarhalni, konzervativni blok, koji se zatvara, koji izoluje Srbiju, koji hoće vladavinu ljudi, a ne zakona. Ta je podjela u toku, ona se obnavlja. A u oba bloka postoji još jedan vezivni element koji ne dopušta da se ta kristalizacija dovede do kraja. To je element nacionalizma. Modernizatorski blok griješi što misli da je nacionalizam dobitnička karta i što nacionalni interes izjednačava sa nacionalizmom. Uravnotežena podjela držat će Srbiju vrlo dugo, a ona će gubiti vrijeme.

DANI: Gdje je u toj podjeli Crkva?

PEROVIĆ: Crkva je tu tradicionalno na strani patrijarhalnog bloka. U ovom ratu je igrala značajnu ulogu. Izašla je iz okvira svoje misije. Ona je tu na gubitku. To je institucija koja treba da traje, a kratkoročno je radila identifikujući se sa državom, učestvujući direktno u politici. To ne začuđuje, jer je Crkva institucija istorijski vrlo vezana za srpsku državu. Međutim, imate jednu zanimljivu situaciju: srpski narod nije religiozan. Njegovi posmatrači, ako hoćete i prijatelji, to su vidjeli ne kao prednost, nego kao manu. To je još više naglasilo ulogu Crkve. U suštini, Crkva je antimodernizacijska i antievropska.

DANI: Kakva je situacija u ostalim nacionalnim institucijama koje su generirale rat?

PEROVIĆ: Sve institucije u Srbiji su istrošene. Čak i da nismo prošli kroz ratove, ove institucije bi zahtijevale značajnu reformu, a neke od njih su imale i ulogu direktnih protagonista rata. Najvažnije pitanje za Srbiju je suočavanje sa prošlošću, odnosno sa zločinima. To smatram glavnim mjerilom za suštinske, a ne prividne promjene i u Srbiji i u njenim institucijama.

DANI: Da li će do tog suočavanja doći ako Srbijom još uvijek dominira arhaična nacionalistička svijest u čije je ime ubijeno na desetine hiljada ljudi u Bosni, a, recimo, većina objekata islamske kulture potpuno zbrisana sa zemlje?

PEROVIĆ: Nema sumnje da je riječ o genocidu i etničkom čišćenju. Obje te manifestacije su povezane programom stvaranja etnički čiste nacionalne države i uklanjanja svega što je na tom putu. To ne može drugačije da se objasni i zato se o tome ćuti. Zločin se ne smatra zločinom, nego instrumentom jedne politike, koja je samo faktički poražena, ali nije mentalno. Tu se apsolutno ne treba zavaravati. Dogodila se jedna duboka regresija svijesti. Neke stereotipe srpska naučna misao je još u 19. vijeku dovela u pitanje, a onda su ih obnovili i pretvorili u političke ideje. Stoga i danas imate takav stav prema zločinu. O tome se ćuti, ali to zaista jeste ključno pitanje.

DANI: Treba li Srbiji denacifikacija?

PEROVIĆ: Pitanje zločina u Srbiji je još uvijek obavijeno ćutanjem. Imate više elemenata o kojima morate da vodite računa. Taj svijet je bio neobaviješten, podložan propagandi. Na prve informacije o razmjerama zločina reakcije su bile različite. Tu ima i priličnog očajanja zbog svega što se desilo. Nažalost, nema političke volje da se to dijagnositicira. Negiraju se činjenice. Ja sam vrlo često pravila upoređenja sa Njemačkom.

DANI: I do kakvih ste saznanja došli?

PEROVIĆ: I jedni i drugi su pravili zločine. Zločini su izvršeni u ime prava jedne etničke grupe. Baš na primjeru Njemačke gubi se iz vida da jedan tako veliki narod, sa ogromnom kulturom i velikom sposobnošću metafizičkog razmišljanja, tokom pedeset godina nije prestajao da se vraća na to pitanje. Svaka nova knjiga je tamo povod za rasprave, podjele i oštre polemike. To su mjerila koliko su oni sa tim raskinuli i Njemačka je postala jedna liberalna, demokratska država. Jedan od njemačkih stručnjaka je cinično rekao: "Nikada Nijemci neće oprostiti Jevrejima holokaust koji su im zapravo napravili." To se pitanje neće nikada izbaciti iz istorije. Da li ćete ga ozbiljno opservirati, izvlačiti neke pouke, od toga zavisi kako ćete se i vi razvijati. Istorijski, to pitanje nećete nikada moći skinuti sa dnevnog reda. Ovo pitanje je zrelo za raspravu, ono ne smije da se banalizuje. Ne smije da se pretvori u verziju novog građanskog rata, ali to je jedno pitanje koje mora na intelektualnoj, moralnoj, etičkoj, političkoj razini da se izvede na čistinu.

DANI: Da li bi izvođenje tog pitanja na čistinu konačno označilo "trijumf analize", koju Vi prakticirate, u odnosu na analizu historije, koju prakticira Milorad Ekmečić?

PEROVIĆ: Ne volim da govorim o pojedincima. Šta reći o čovjeku koji ima visoko mjesto u istoriografiji? Drugo je pitanje njegovih političkih koncepcija, njegove interpretacije istorije. O tome ćete vi mnogo bolje suditi. Istoriografija igra ogromnu ulogu u onome što se dogodilo. Imat će i značajnu ulogu u onome što će se događati, ali ne može da bude objašnjenje za ono što čini politika. Ni opravdanje svega onoga što je u okviru politike učinjeno. Analitički odnos je stvar zrelosti. Mi smo još u mnogo čemu pretpolitičko društvo da bismo mogli da opserviramo kritički. A kritičku opservaciju ponajprije zaslužuje nacionalizam. O njemu se u bivšem sistemu mnogo govorilo i nacionalizam je politički osuđivan. Ali nikada nije analiziran. Politička osuda, iako joj to nije bila namjera, u krajnjem rezultatu generirala je nacionalizam. On danas mora postati predmet jedne superiorne analize, i dobra je vijest da već ima mladih ljudi koji idu u tom pravcu tražeći odgovore: Otkuda nacionalizam? Zašto se on održava? Zašto podliježe stereotipima koji se pretvaraju u istorijske istine? Tek nakon odgovora na ovakva pitanja bit ćemo na putu ozdravljenja.

DANI: Govor o nacionalizmu mora biti govor o četništvu. U samoj BiH, na svim dosadašnjim izborima SDS je trijumfirao i to tako što je pomirio četnike i partizane. Problem je u tome što se to pomirenje nije desilo u partizanstvu, već u četništvu. Zašto?

PEROVIĆ: Došlo je do pomirenja. Nacionalizam i taj velikosrpski nacionalni program bili su vezivno tkivo ka pomirenju. Do pomirenja je došlo na osnovu velikosrpskog programa i shvaćanja Jugoslavije kao srpske države. To se desilo još u fazi antibirokratske revolucije u Srbiji. To je jedinstven slučaj u svijetu da su se poništili rezultati Drugog svjetskog rata. Zato kao reakciju trenutno imate obnovu tog fenomena u mladoj generaciji. Poraženi u ratu su faktički postali pobjednici u poslijeratnom periodu. Činjenica je da je postavljen jedan nacionalni program na osnovu kojeg su se vodili ratovi.

DANI: Genocid je bio jedan od metoda vođenja rata protiv Bosne i Hercegovine. Nažalost, zvanična srpska politika to ne prihvata. Eklatantan primjer je Srebrenica?

PEROVIĆ: Imali ste zvaničnu politiku koja je taj zločin izvršila. Ona ga poriče. Taj zločin može da prihvati samo politika koja ima stvarni raskid sa prethodnom. I to je jedan od kriterija toga raskida. Ne samo Srebrenica nego Foča, Sarajevo, Vukovar… To, samo to mogu biti mjerila koliko ste napravili raskid sa prethodnom politikom. Ta reidentifikacija sa Miloševićem u Haškom sudu dokaz je da taj raskid niste napravili. To je pokušaj da spasite to što se može spasiti od te politike, da se ne izložite međunarodnoj kompromitaciji. To je problem pred kojim stoji srpsko društvo. Haag je važan kao pravna sankcija za pojedince, za konkretne izvršioce, ali važan je i kontekst u kome se sve to dogodilo. Raskid sa tim kontekstom je ključna stvar.

DANI: Gospođo Perović, u podnaslovu knjige Srpska strana rata, koju ste prije nekoliko dana veoma uspješno promovirali u Sarajevu, piše: Trauma i katarza u istorijskom pamćenju. Šta je to trauma, a šta je to katarza u historijskom pamćenju srpskog naroda?

PEROVIĆ: Mi smo veoma daleko od katarze. Lično se ne usuđujem da izgovaram tako krupnu riječ kao što su katarza i pomirenje. Put ka tome je veoma dalek, ali se tim putem mora krenuti. Trauma je, bez sumnje, nešto što svaki čovjek u Srbiji osjeća na svojoj koži. Mora se postaviti pitanje kako je do toga došlo. Zašto je do traume došlo, pa i ko je odgovoran? Suočavanje sa prošlošću je veoma bolno. Ono se odlaže, ali ne može da se izbjegne. Pitanje je koje će sve forme to suočavanje sa prošlošću zadobiti. Ono ima višestruke dimenzije: pravne, moralne, etične. Veoma je važno da jedna institucija poput Crkve osudi ubijanje i mržnju prema ljudima. To se još uvijek ne događa. Politička volja u Srbiji ne dozvoljava da se identifikuje poraz i da on postane predmet javnih i naučnih analiza. Razgovarala sam sa direktorom Holandskog instituta, koji se bavi istraživanjem zločina u Drugom svjetskom ratu. Njemu je pridodano da se bavi i ulogom Holandskog bataljona u Srebrenici. To je pitanje koje opterećuje društvo. Imate i kod nas ljude koji imaju znanje i mogu da spriječe manipulaciju. Uzmite problem Jasenovca. Kočović i drugi istraživači prije, a Goldštajn sada, na osnovu pomnih istraživanja, govore o 80 hiljada ubijenih. To ne relativizuje ubistvo nijednog čovjeka. Ali, 80 hiljada podići na 700 hiljada, pa na milion, jeste jedna teška zloupotreba žrtava. Ustvari, nevjerovatna ravnodušnost prema ljudima, političko licitiranje sa traumama koje nisu za pazar. Srbija mora mijenjati svoju političku strukturu, ili bar moramo dati dokaze da, što bi rekao Ivan Lovrenović, "napuštamo kulturu smrti".


"Imali ste zvaničnu politiku koja je zločin izvršila. Ona ga poriče. Taj zločin može da prihvati samo politika koja ima stvarni raskid sa prethodnom"

DANI: Sluteći mentalitetski okvir i narav bosanskog čovjeka, ćutim da bi običnim ljudima Bosne gesta izvinjenja, državnog izvinjenja Jugoslavije, odnosno Srbije, mnogo značila. Da li bi to izvinjenje imalo smisla?

PEROVIĆ: Izvinjenje bi imalo smisla samo onda ako ga dobijete od čovjeka koji cijelim svojim životom, politikom i mišlju to izvinjenje pokriva. Brandtovo izvinjenje Poljacima ima smisla, jer je on cijelim svojim životom svjedočio to izvinjenje. Neko ko će vam reći formalno izvinite a raditi ono za šta vi tražite izvinjenje, to ne bi imalo nikakvog efekta.

DANI: Jedna ste od najkompetentnijih osoba da odgovorite na sljedeće pitanje a koje je parafraza jedne velike misli: hoće li srpska nacija propasti prije nego što postane svjesna svojih grešaka?

PEROVIĆ: To je vrlo teško prognozirati, ali je vrlo važno upozoriti na takvu mogućnost. Ako nedostaje potencijal da se vlastita prošlost, pa i savremenost, vidi realno i da se uoče neke konstante, onda je to svakako znak da gubite korak sa vremenom i da ste u istorijskoj regresiji. Često se vraćam na ideju Dragoslava Srejevića, poznatog srpskog naučnika, arheologa. Po njemu, ukoliko jedna civilizacija i jedan narod izgube sposobnost komunikacije sa drugima, to je prvi znak njihovog propadanja. Ako jedan narod izgubi sposobnost razumijevanja drugih, on svakako gubi sposobnost samorazumijevanja. Zbog toga Tocquevilleovo upozorenje - koje ste parafrazirali - da mnogi narodi propadnu prije nego što shvate svoje greške, po mom mišljenju je svakako upozoravajuće.

DANI: Koje ste tendencije uočili proučavajući modernu historiju srpskog naroda?

PEROVIĆ: U modernoj istoriji srpskog naroda manifestovale su se dvije tendencije: jedna je tendencija stvaranja nezavisne srpske države poslije Berlinskog kongresa, njena modernizacija i evropeizacija, a druga je tendencija teritorijalne ekspanzije, ujedinjenja i oslobođenja kroz čitav niz ratova, koje je Srbija prolazila. Dominirala je druga orijentacija.

DANI: Da ste u burnim političkim previranjima šezdesetih i sedamdesetih godina Vi, Nikezić i drugi liberalni intelektualci u Srbiji odnijeli političku pobjedu, da li bi bivša Jugoslavija bila pošteđena ratova s kraja dvadesetog stoljeća?

PEROVIĆ: Znate, to se ipak nije desilo.

DANI: Kosovo je mit koji je generirao rat u bivšoj Jugoslaviji. Danas uočavamo neočekivano: taj "mit nad mitovima" više uopće nema onu mobilizirajuću snagu koju je imao kada je Srbija polazila u osvajanja. Šta se desilo sa kosovskim mitom i dijelite li moje mišljenje da se taj mit danas transferiše u "mit Republike Srpske", Republika Srpska kao novo Kosovo?

PEROVIĆ: U vašem pitanju ima više pitanja. Prije svega, ne postoji moderan narod bez mita. Treba razlikovati mit kao dio identiteta od mita kao osnove za aktualnu politiku. Mit se potrošio u toj politizaciji Kosova, i ne vjerujem da se kosovski mit, koji je igrao ulogu u srpskoj istoriji i svijesti, može kompenzovati stvaranjem nekog novog mita u modernoj istoriji. To je Sizifov posao. Kao što ne možete imati moderan narod i naciju bez mita i istorije, tako ne možete imati moderan narod koji će stvarati budućnost na prošlom mitu, ili stvaranjem novog mita. Riječ je o politizaciji, ako hoćete, banalizaciji istorije, koja u suštini troši i mit.

DANI: Da, ali stotine hiljada ljudi je osamdesetih i početkom devedesetih godina, motivirano tim mitom, pristalo na nasilje. Da li danas, četrnaest--petnaest godina poslije, taj mit ponovo može pokrenuti spiralu zločina?

PEROVIĆ: Pitanje je možete li uopšte više motivisati ljude za ekspanziju. Možete li ih još uvijek pretvoriti u materijal za pravljenje istorije. Mislim da je ta vrsta mišljenja doživjela degeneraciju. Ona je jednom trajala i dala je svoje rezultate: realan položaj srpskog naroda kao realnu stvarnost u cijelom regionu. To je posljedica te mobilizacije, pri čemu se gube iz vida stvarne istorijske promjene koje su se dogodile. Demografske, prije svega, koje nisu posljedica nikakve zavjere, nego su rezultat ekonomske zaostalosti, koja je rezultirala velikim natalitetom. Albanski narod je posljednji narod u nacionalnom buđenju na Balkanu koji je zaista podijeljen. Narod koji je u ekspanziji, koja nije samo biološka, nego i opšta. Opasno je što od jednog naroda koji je najbliži susjed, ako hoćete, sa zajedničkom istorijom, ali i vrlo različitom, dugoročno stvarate svoga neprijatelja.


Arhiva Dani
277

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh