Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 261

14.
Juni
2002.


Arhiva Dani
261



Emir Imamović
imamovic@bhdani.com

 


"Mislim da je budućnost teatra u emociji, u vraćanju ljudskosti i svođenju teatra na čovjeka. U borbi sa raznim medijima, teatar nema drugu šansu osim da se vrati čovjeku, ali u elementarnom smislu i njegovim emocijama"

 

Selma Alispahić, glumica
Publici se ne smije povlađivati
Igrala je u Royal National Theatreu, Theatre de compliciteu, Young Vic Theatreu, imala glavnu ulogu u filmu Elgarova deseta muza, u kojem joj je partner bio britanska glumačka ikona James Fox, sarađivala sa Rosemary Harris, Jane Birkin, Simon McBurney… Prije toga upisala Akademiju scenskih umjetnosti sa 16 godina, diplomirala kao najbolji student, radila u Narodnom pozorištu u Sarajevu, bila laureat nagrade "Reihan Demirdžić", nagrade kritike u Jajcu i nagrade za najbolju mladu glumicu 1991. te nagrade "Sloboda" Međunarodnog centra za mir… Selma Alispahić još uvijek važi za mladu glumicu?! Ovogodišnja je dobitnica nagrade za najbolju glumicu na nedavno završenom Festivalu bh. drame u Zenici

DANI: Selma, ti si rođena 1970, a moglo bi ti se desiti da prije napunjene četrdesete godine života proslaviš trideset godina bavljenja glumom. Možeš li pojasniti tu igru brojki?

ALISPAHIĆ: Istina je da sam kao dijete ušla u teatar, zahvaljujući mom ocu koji je napravio jednu "grešku" na kojoj ću mu ja biti zahvalna cijeli život. On je sedamdesetih počeo da radi kao dramaturg tuzlanskog Narodnog pozorišta i ja sam saznala da postoji dramski studio i iz čiste dječije radoznalosti krenula. Jako rano sam ušla ne na scenu, nego iza scene, tako da sam vidjela sve dobre i loše strane profesije i nikad nisam bila fascinirana nekim spoljnim manifestacijama tog svijeta. Počelo me zanimati ono što je predstava, od čega se sastoji, i vrlo rano sam izgradila poštovanje prema toj profesiji, jer sam shvatila da je strašno teška. Zbog toga i dan-danas za sebe kažem da sam fizički radnik i zanatlija, a ne glumica.

DANI: Zanimljivo je da si tada radila i sa Slavenkom Saletovićem, rediteljem nedavno postavljene Opsade Lenjingrada, u kojoj također igraš.

ALISPAHIĆ: Sa njim sam radila kad sam imala 15 godina, godinu dana prije mog upisa na Akademiju, znači prije 17 godina, i bilo je vrlo čudno kad se Slavenko pojavio u Sarajevu. On je mene zapamtio kao dijete, a ja njega kao čiku koji režira predstavu Moj tata socijalistički kulak. Zanimljiva je bila saradnja u koju smo ušli sada sa drugačijim i životnim i profesionalnim iskustvima. Slavenko mi je, prije nego što smo počeli raditi Opsadu Lenjingrada, rekao: "Stvarno, nisam se nadao da ćeš izrasti u takvog zmaja od glumice."

DANI: Sada da razjasnimo još nešto: sa 16 godina si upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kako? U tim se godinama obično ide u srednju školu i na fakultet misli samo kada roditelji insistiraju!?

ALISPAHIĆ: Ja sam završila drugi razred srednje škole sa 16 godina jer sam krenula ranije u osnovnu i iskoristila zakonsku mogućnost koja je postojala u bivšoj Jugoslaviji na umjetničkim akademijama za sve iznimno talentovane ljude. Položila sam razliku za treći i četvrti razred i došla na prijemni kod profesora Bore Stjepanovića, koji mi je tad rekao: "Zbog svoje mladosti ćete morati raditi 10 puta više nego drugi", a onda me nagradio desetkom iz glume, koju je vrlo rijetko davao. Mislim da sam studiranje preozbiljno shvatila, vjerovatno zbog mladosti i zbog okruženja u koje sam došla, tako da sam znala ustajati u pet ujutro i vježbati akcente do osam, kad bih čekala tetu Simonu, koja je radila kao čistačica na Akademiji, da otključa. To je nekako bilo usađano u mene, vjerovala sam da je rad 95 posto, tako da sam, po nekim ljudima, previše radila. Ja sam vjerovatno jedan od rijetkih studenata kojima je profesor Boro rekao na drugoj godini studija da moraju malo manje raditi i više se družiti s ljudima. Studirati kod njega značilo je od početka se naviknuti na red, rad i disciplinu. Nikad neću reći da je Boro Stjepanović bio krut profesor, nikad neću reći da mi je krv pio, možda se to meni u nekim trenucima i činilo takvim; on je od mene napravio prije svega osobu koja ozbiljno i odgovorno radi to što radi, koja voli to što radi, koja vjeruje da je suština teatra radost i ljubav prema poslu i prema ljudima u njemu. Na njegovim časovima smo mogli da govorimo jedni drugima primjedbe a da se niko zbog toga ne naljuti, što je danas rijetkost. Sve što sam mu zamjerila kao student, u poslu sam mu zahvalila. Ja se niti jednog trenutka nisam zastidjela svoje škole glume, jer je to bila temeljita škola koja se zasnivala na jednom ogromnom poštenju prema poslu, što je jedna od osnova da čovjek bude dobar glumac.

DANI: Odmah po okončanju školovanja imala si nekoliko zapaženih uloga i sasvim zavidan angažman. Bilo je to početkom 90-ih, kada se u Sarajevu još uvijek osjećao dah, recimo, bosanske renesanse započete sredinom osme decenije prošlog stoljeća. Kakva su tvoja sjećanja na taj period?

ALISPAHIĆ: Bez sumnje mogu reći da je to bilo zlatno doba sarajevske akademije. To je bila živa kulturna scena koja je stvarno pulsirala na sve moguće načine. Moja veza sa Narodnim pozorištem Sarajevo je krenula u trećoj godini, kada sam još kao student igrala u nekim predstavama. S obzirom da sam bila tuzlanski stipendista, već su tada krenule priče o tome hoću li se vratiti u tamošnje Narodno pozorište ili ostati ovdje. Ista borba je bila i u meni samoj. Presudnu ulogu u mom životu odigrao je Darko Lukić, koji je tad bio umjetnički direktor u Narodnom pozorištu u Sarajevu, ponudivši mi repertoar za narednu sezonu, kada sam odigrala Damu s kamelijama i Anrijetu u Učenim ženama, za koju sam dobila dvije nagrade na tadašnjem Festivalu u Jajcu.

DANI: A onda - rez. Početak rata za tebe je značio promjenu mjesta boravka: otišla si u London. Kako, kada i zašto?

ALISPAHIĆ: Početak agresije me zatekao kod kuće, u Tuzli. Moj odlazak je bio odluka moje porodice, a na to je najviše uticala moja majka, koja je ljekar i koja se već tada počela susretati sa silovanim ženama koje su dolazile iz Podrinja. To je bila porodična odluka da neko mora otići, vjerovatno i proizvod kolektivne nesvijesti da će sve to trajati tako dugo. Ja sam otišla u London kao i mnoge djevojke koje su tad odlazile iz Tuzle - kao baby sitterka. Imala sam pravo na dvogodišnju vizu, ali sam naivno rekla na granici da sam glumica i da meni sezona počinje u septembru te da neću ostati duže od šest mjeseci. Ubrzo je došlo vrijeme da produžim vizu, i ja sam ostala tu gdje jesam. U tom periodu se u Londonu desio koncert na kojem sam srela Radeta Šerbedžiju, koji je razgovarao sa rediteljem koji je tražio glumce za predstavu Sarajevska trilogija. On me predložio za audiciju, ja sam otišla i dobila tu ulogu.

DANI: Kako je bilo ući ne samo u novi sistem rada nego i u glumu na tuđem jeziku?

ALISPAHIĆ: Prvih pet ili šest mjeseci nisam mogla uopšte da govorim. Jako puno mi je trebalo da počnem razgovarati sa ljudima, dok nisam u sebi prelomila da moram nastaviti živjeti svoj život. Kad sam počela raditi na engleskom jeziku, shvatila sam da pored svih tih kontrola koje glumac ima, mora postojati još jedan sloj koncentracije koji je vrlo bitan. Meni je bilo moguće igrati na engleskom jeziku zato što je emocija svugdje ista, samo je manifestacija te emocije kroz riječ drugačija. Bol je ista, sreća je ista svugdje u svijetu, tako da je sa te strane moguće dobro igrati i na drugom jeziku, ali uvijek mora postojati sloj dodatne koncentracije koji jeste za glumca koji glumi na stranom jeziku iscrpljujući.

DANI: Ipak si odigrala niz uloga, a vrhunac je vjerovatno film u kojem si igrala glavnu žensku ulogu, a partner ti je bio čuveni britanski glumac James Fox.

ALISPAHIĆ: Kad mi je palo na pamet da se bavim svojim poslom u Engleskoj, ja sam prvo morala da napišem skoro stotinu pisama na razne adrese i da ponudim svoju biografiju i fotografiju. Od samo dva agenta sam dobila odgovor da me žele vidjeti. Upoznala sam tada jednu casting direktoricu koja mi je, kad je pogledala moju biografiju, rekla: "Ovo je strašno zanimljivo, ali vas niti jedan agent neće uzeti dok ne vidi kako radite." Ona me je predložila sadašnjem agentu i ja sam osam mjeseci bila član te agencije a da me nisu poslali niti na jednu audiciju, i onda su došli da vide Sarajevo trilogiju. Moj agent je bio oduševljen onim što je vidio, i to je bio pravi početak mog glumačkog života u Londonu. Tada su krenuli da me šalju na audicije: dakle, odem ja i još stotinu glumica, pa sad koga izaberu. Tamo je strašna konkurencija, ali je interesantno kada čovjek prođe kroz taj sistem. Što se tiče filma, to jeste moj veliki uspjeh, zato što sam prošla pet krugova audicije. To mi je bila lična pobjeda, jer sam dobila ulogu koja je stvarno bila prelijepa, i jedno divno iskustvo rada pored čovjeka koji je u Engleskoj apsolutna legenda.

DANI: Taj film je dobio pohvalne kritike, nastavila si raditi u pozorištu, igrati sa velikim zvijezdama tamošnjeg teatra… Sve su to preduslovi za zavidnu karijeru u Engleskoj. Ipak si se vratila. Zašto?

ALISPAHIĆ: Prvo, ja sam u Londonu pet godina bila sama, nisam imala nikoga da me podrži, poslije sam stekla divne prijatelje. Prije nego što sam krenula da radim u Nacional teatru, išla sam u školu, čuvala djecu, radila u restoranu, jer sam morala preživjeti. Za nekoga ko je izašao iz sređene porodice, ili, kako mi kažemo, odrastao u pamuku, to su veliki šokovi. Poslije tih šokova, koje sam preživjela, i poslije jedne potpune samoće, ja se više života ne bojim. Tamo nema nikakve sigurnosti. Jedna dobra uloga ne garantuje drugu. Pitala sam se i kome ja to igram, kome se obraćam sa scene? Isto tako, nisam mogla da provedem sljedećih 10 ili 20 godina u Londonu pretpostavljajući kako je ovdje. Morala sam da dođem i da radim, da vidim gdje sam u odnosu na sredinu, kako se osjećam… London je bio sjajna faza, da kažem - još jedna akademija poslije akademije, ali sam tu fazu završila i sad idem dalje.

DANI: Tvoj bosanski angažman je nastavljen u Sartru, malom pozorištu sa bezbroj problema i ipak zanimljivom produkcijom. Je li riječ o izboru ili te niko drugi nije zvao?

ALISPAHIĆ: Mnogo ljudi me zvalo da se vratim u Bosnu, međutim, kad sam došla, ti isti su bili u žurbi kad god sam ja nazvala. Prvu ulogu sam dobila u predstavi Bolest mladeži u Kamernom teatru 55, koju je režirao Admir Glamočak. To je bila jako dobra i značajna predstava. Poslije sam radila u Narodnom pozorištu Sarajevo i u Tuzli, kada me je Safet Plakalo pozvao i ponudio da budem jedina članica ansambla, jer Sartr nema ansambl, ja sam jedini zaposleni glumac tamo. Pristala sam jer mogu da biram ono šta ću da igram, mogu da biram s kim ću da igram, mogu da kažem svoje mišljenje o saradnicima u predstavi, koje se može poslušati ili ne mora, dogovorom rješavamo sve. Mislim da je lijepo raditi u atmosferi gdje se ljudi raduju tuđem uspjehu, gdje bez pogovora rade svoj posao, i gdje sve funkcionira kao jedna mala porodica.

DANI: Nemoguće je govoriti o Sartru bez pominjanja Ay, Carmele, predstave u kojoj igraš sa sjajnim Draganom Jovičićem i koja je doživjela preko 100 izvođenja.

ALISPAHIĆ: Sa Draganom Jovičićem sam radila kad sam imala 21 godinu, 1991. u predstavi Učene žene, i nisam ni sanjala da ćemo poslije toliko godina napraviti ovakvu predstavu. Interesantno je da mi jako puno razgovaramo o toj predstavi, i to je predstava koja je svaki put drugačija. I Dragan i ja smo glumci koji nikad ne prestanu istraživati. I dan-danas radim na ulozi Carmele i mislim da moja Carmela svakim igranjem napreduje i ide dalje. To je najljepše u teatru i to mu je smisao.

DANI: I Ay, Carmela i Opsada Lenjingrada su angažirane predstave, predstave koje o našoj zbilji ne govore eksplicitno, ali imaju aktuelnost. Imaš li osjećaj da takvih komada fali našem teatru i da tvoje kolege izbjegavaju slične tekstove i takav pristup?

ALISPAHIĆ: To je pitanje onoga šta čovjek misli da je teatar i kako se određuje prema teatru. Mislim da je budućnost teatra u emociji, u vraćanju ljudskosti i svođenju teatra na čovjeka. U borbi sa raznim medijima, teatar nema drugu šansu osim da se vrati čovjeku, ali u elementarnom smislu i njegovim emocijama. Uvijek pokušavam da nađem neko zrno u svakom tekstu koje mene lično zanima, bez obzira sviđalo se to nekom ili ne i kakve će kritike imati. Naravno, volim da to vidi što više ljudi, ali… Recimo, Caroline Neuber nije bila hit ako sudimo po broju gledalaca, ali je poslije Ay, Carmele jedna od najznačajnijih predstava koje su se desile na ovim prostorima.

DANI: Istina, malo se predstava, među ovima o kojima govorimo, izuzev Ay, Carmele naravno, može pohvaliti velikom posjetom. Jesu li kriteriji ovdašnje publike zbilja tako strašno pali i kako se nositi sa tim?

ALISPAHIĆ: Publici se ne smije povlađivati ni na koji način. Publika se mora obrazovati i mislim da se, isto tako, pozorište ne može praviti samo za sarajevsku publiku. Jednom je jedan čovjek rekao: "Mi igramo za tri ulice i poslije toga šta nam Bog da." Predstave koje nisu, kako mi kažemo, za širu publiku, moraju se afirmisati kroz medije, tako da publika postepeno počinje da vjeruje i shvata da je to nešto čemu treba posvetiti pažnju. Kao što je bitno igrati na MESS-u, koji je internacionalni teatar fest, i kojeg vrlo cijenim, jako je bitno igrati u Kaknju, Gradačcu, jer je tamo mlada publika koja će sutra doći u Sarajevo na fakultet i smatram da joj treba ponuditi kvalitet. U repertoarskom smislu, kod nas je sve malo šareno. Ni za jedno pozorište, osim možda za Sartr sa svim svojim vrlinama i manama, ne možeš reći da ima profiliran repertoar - sve se igra svugdje i svašta se igra svugdje.

DANI: Zašto se tako malo pažnje poklanja publici van prijestolnice i zašto se Sarajevo ponaša kao da, uslovno rečeno, nije u Bosni?

ALISPAHIĆ: Otvaranje Sarajeva prema Bosni prepušteno je pojedincima, kao što je i mnogo stvari u kulturi prepušteno pojedincu. Znaš, Ay, Carmela je u suštini incident u bh. teatru i tužno je to što mi ustvari živimo od incidenta. Sjajno je da Sarajevo ima ne znam koliko internacionalnih festivala, ali mislim da se te pare koje se ulažu u festivale moraju racionalizirati i uložiti u domaću produkciju. Sve to što se dešava u Sarajevu moraju vidjeti i drugi u BiH, zato što Bosna nije Sarajevo. Otiđi 20 kilometara od Sarajeva pa vidi šta je Bosna.

DANI: Šta je Bosna, ali ne u tom, recimo, kulturnom smislu? Je li ovo zemlja programirane amnezije?

ALISPAHIĆ: Mi jesmo u procesu tranzicije, ali ona je toliko nametnuta i toliko vještačka da je normalno da ovaj svijet ovdje prolazi kroz strašne šokove. Mene užasava nedostatak kritične intelektualne misli u situaciji kad nas na najpodliji mogući način tjeraju na kolektivnu amneziju: dovedu te do ruba egzistencije, onda ti kažu da ako ne misliš tako, nećeš imati od čega da živiš, a kako ljudi moraju od nečega da žive, pristaju da pogaze nešto za što su živjeli i borili se. Ne znam zašto se ljudi boje reći svoje mišljenje, što je, pored ostalog, i veoma opasno: to će stvoriti na dugoročnom nivou strašne frustracije na nama i na našoj djeci koja će morati graditi zemlju ispočetka. Niti jedna generacija ne može da ostavi nikakvu sigurnost sljedećoj generaciji i to je ono što se ovdje ponavlja non-stop. Mene užasava činjenica da pored ovakve nesreće koja nam se dogodila, ništa nismo naučili.

DANI: Šta smo morali naučiti?

ALISPAHIĆ: Da život mora ići dalje, ali da mi nemamo pravo na zaborav.

DANI: Imaš nešto više od trideset godina i oko dvije decenije bavljenja glumom, a još uvijek važiš za mladu glumicu. To, dijelom, jeste kompliment, ali istovremeno i etiketiranje koje može značiti izostanak značajnije satisfakcije za urađeno. Jesam li u pravu i može li te to navesti da ponovo promijeniš mjesto i državu rada?

ALISPAHIĆ: Ja ne želim da vidim nikakvu zlu namjeru u svemu tome, jer zlu namjeru nikada ne mogu povezati sa teatrom. Nemam vremena da mislim o tome na taj način. Znam ko sam i šta sam i u profesiji i u životu, i vrlo dobro se osjećam u svojoj koži. Simpatično mi je kad kažu da sam mlada glumica, jer jedan moj stariji kolega je rekao da imam karijeru koja stane u tri glumačka života. Međutim, kad bih mislila da mogu podvući crtu, ja ne bih više živjela, niti u jednom trenutku u svom životu ne volim da živim na lovorikama onoga što sam napravila, živim sad i živim za ono što me zanima u budućnosti. Jako bih voljela da me i u pedesetoj zovu mladom glumicom jer je to fini kompliment. Ipak, približavam se nekim godinama u svom životu kada bih željela da kad kupim knjigu, znam da je nosim svojoj kući, a ne u iznajmljeni stan. Ne mogu reći da ću otići, ne bih voljela da odem, ali isto tako ne garantujem da neću.


Arhiva Dani
261

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh