Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 253

19.
April
2002.


Arhiva Dani
253



Vildana Selimbegović
vildana@bhdani.com


Esad Hećimović
hecimovic@bhdani.com

 


Kontakti sa Iranom bili su legalni


Alispahić mi je rekao da se sprema lični obračun


Zakona nema, saradnje ima


Ne znam za protokol s Mosadom


Predmet u koverti, pritvor u toku


Ko je taj, šta je taj MOIS

 

Slučaj Pogorelica
Globalni terorizam i(li) čaršijska osveta

Bošnjačko obavještajno podzemlje i ono malo javnosti poznatih "obavještajnih struktura" od 1993. potresaju unutarnji obračuni: lični, ideološki, materijalni… Čini se, međutim, da im se kraj nazire. Slučaj Pogorelica, ili priča o kampu za koji jedni tvrde da je služio za antiterorističku, a drugi za terorističku obuku, ide ka raspletu. Ulazak u posljednji krug maratonske trke u kojoj favoriti i autsajderi lako mijenjaju mjesta najavljuje otvaranje istrage protiv trojice bivših čelnika AID-a: Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića. I sa druge strane je AID, samo novi. Onaj na čijem je čelu Munir Alibabić, bivši i sadašnji bezbjednjak i ljuti Alispahićev neprijatelj. Još uvijek nije jasno šta je pokrenulo lavinu ozbiljnih optužbi: želja da se konačno rasvijetle odnosi bosanskih i iranskih agenata, težnja da se raskrinkaju špijuni Islamske Republike Iran u BiH, nasilno uklapanje u diskutabilne norme ponašanja antiterorista nakon 11. septembra ili Alibabićeva nekontrolirana želja za osvetom. Dani u dosjeu o "slučaju Pogorelica" donose stavove ključnih aktera špijunske afere, hronologiju dešavanja na brdu iznad Fojnice, analizu inozemnih obavještajnih uticaja u BiH i pojašnjenje pravnih dimenzija slučaja koji je zasjenio generalsko slavlje


ve što se u ponedjeljak, 15. aprila tekuće godine, dešavalo u Sarajevu podsjećalo je na dobar filmski zaplet: novinarima okupljenim u nekadašnjem Domu ljiljana mobiteli su počeli da zvone odmah po spuštanju zastave koja je prethodila pozdravnom govoru generala Atifa Dudakovića, komandanta Zajedničke komande Vojske FBiH, povodom desetogodišnjice osnivanja najslavnije Armije ove zemlje. Kao po komandi, počeli su se tražiti sporedni izlazi, a odjek svečarskih rečenica prigušen je netom izrečenim vijestima: Federalno tužiteljstvo podiglo je optužnicu za terorizam protiv Bakira Alispahića, bivšeg ministra policije u Vladi RBiH i bivšeg direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju, Irfana Ljevakovića, bivšeg savjetnika u AID-u, i Envera Mujezinovića, bivšeg načelnika sarajevskog sektora AID-a?! Udarni termini informativnih emisija posvećeni su upravo ovom slučaju, pominjano je i hapšenje, da bi zamjenik federalnog ministra policije Tomislav Limov sve potvrdio za Glas Amerike.

Dan kasnije, trojica osumnjičenih i dalje su slobodno šetali Sarajevom, a razriješena je i nespretnost policijskog knjigovođe: Federalno tužiteljstvo je uistinu uputilo predmet i predložilo pritvor, no istražni sudija, odnosno sudsko vijeće Vrhovnog suda Federacije BiH donijet će konačnu odluku o pokretanju ili odbacivanju zahtjeva za istragu pa tako i o potrebi privođenja nekadašnjih visokih dužnosnika MUP-a, odnosno AID-a, te samim tim i odgovoriti na pitanje staro više od šest godina: da li je Pogorelica bila običan policijski kamp ili pak mjesto za obuku terorista? I dok je jedan visoko pozicionirani dužnosnik Alijanse i od ovih novinara pokušavao iznuditi razumijevanje za sve češće ishitrene istupe doministra Limova pravdajući ga njegovim željama da se i hapšenje odmah obavi, iz pozadine su se u prvi plan počele sve glasnije probijati tvrdnje da je cijela priča zapravo nastavak afere Alibabić - Alispahić iz 1994. godine.

Bosna i Iran No, Federalno tužilaštvo je istragu protiv trojice bivših rukovodilaca AID-a zatražilo zbog sumnje da su u "slučaju Pogorelica" počinili krivična djela zloupotrebe ovlasti, špijunaže i pripreme terorističkih djela. Na spisku osumnjičenih nema "četvrtog čovjeka" čiju je ulogu policija također istraživala: Nedžad Ugljen, bivši zamjenik direktora AID-a, ubijen je 28. septembra 1996. godine i njegove ubice ni do danas nisu identificirane. Ako ćemo pravo, nema ni petog: Joze Jozića, nekadašnjeg zamjenika načelnika sektora SDB Sarajevo, kasnije šefa SDB RMUP-a, koji je također ispitivan u predistražnim radnjama i za kojeg su čak i njegovi ispitivači nešto kasnije priznali da su "bili iznenađeni mjerom kojom je štitio dignitet i sposobnosti negdašnjeg rukovodstva MUP-a i AID-a".

Ključno pitanje tražene istrage je način na koji je uspostavljena saradnja MUP-a RBiH i Službe državne bezbjednosti sa obavještajnom službom Islamske Republike Iran: tužilac, naime, zahtijeva da se utvrdi ko, kada, kako, zašto i pod kojim okolnostima je donio odluku o zasnivanju saradnje sa iranskom obavještajnom službom te također tvrdi da je ova saradnja uspostavljena suprotno članu 19. tadašnjeg Zakona o MUP-u i Zakona o Službi državne bezbjednosti (riječ je o ratnom zakonu, koji je važio do 1. januara 1996). Tužilaštvu je sporan i cilj: ono tvrdi da je saradnja bosanskih bezbjednjaka i iranskih obavještajaca uspostavljena zbog potrebe da iranski treneri provedu terorističku obuku pripadnika SDB-a i AID-a. Prema podacima prezentiranim u predmetu, ova obuka je izvođena tokom 1995. u Iranu i potom od oktobra 1995. do februara 1996. u kampu Pogorelica u BiH.

Bakir Alispahić, prvi na listi osumnjičenih, u više je navrata ustvrdio da "nikada nikome nije davao čak ni sugestije ni savjete u smislu bilo koje terorističke aktivnosti", upravo odgovarajući na optužbe za "slučaj Pogorelica". MUP na čijem je on čelu bio, tretirao je kamp Pogorelicu kao Centar za obuku, a bio je izmješten u blizini Fojnice zato jer su tamo postojali potrebni uslovi za obuku. Centar je posjedovao planove i programe obuke i u njemu se nije odvijala obuka koja bi prevazilazila opće okvire obuke specijalnih policijskih snaga bilo koje druge države. Zaduženje za stručno vođenje Centra imao je rahmetli Nedžad Ugljen. Stručna i materijalna pomoć Centru stizala je od Islamske Republike Iran, njenih zvaničnih vojnih i policijskih struktura. No, Centar nije imao tajni karakter: kroz njega su prolazili pripadnici MUP-a RBiH, odnosno specijalnih jedinica kojima je u ratno doba trebalo usavršavanje za antiteroristička dejstva. Obučavali su ih oficiri Islamske Republike Iran, zahvaljujući čijoj pomoći je kamp i funkcionirao u pomenuto vrijeme te pomogao da se jedan broj ljudi u stručnom smislu obuči i usavrši.

Objašnjavajući odnose sa iranskim strukturama, Alispahić ih je i istražiteljima upoređivao sa nivoom kontakata sa drugim službama i strukturama zapadnoevropskih zemalja, tek ističući jednu razliku: "Zapadne zemlje u prvo vrijeme, zbog svog straha da budu prisutne u Bosni zbog ratnih dejstava, nisu bile spremne da pomognu MUP-u RBiH i da budu od koristi kako bi MUP dao veći doprinos u odbrani zemlje. Ja sam zvanično posjetio SAD 1993. godine, tražeći od njihovih službi da nam pomognu. Sa njima sam, zajedno sa svojim saradnicima, zvanično komunicirao i tokom 1994. i 1995. godine. U tim kontaktima, upoznali smo ih sa pomoći koju nam je u to vrijeme pružala Islamska Republika Iran. Tražili smo njihovu aktivniju pomoć i veći doprinos, ističući spremnost da se odreknemo 'usluga Iranaca'. Za detaljnije objašnjenje perioda u kome sam obnašao čelne funkcije potreban mi je detaljan uvid u dokumentaciju iz tog perioda. Do sada, meni nije omogućen takav pristup dokumentaciji."

Izvori upoznati sa obavještajnom scenom u Sarajevu tokom rata objašnjavaju da su u isto vrijeme MUP i AID održavali odnose sa iranskom, američkom, francuskom i italijanskom obavještajnom službom. Dani su svojedobno objavili i ispovijest H.K. Roya, šefa CIA-e u Sarajevu, koji je tvrdio da ga je u ljeto 1995. Nedžad Ugljen izdao šefu iranske obavještajne službe u Sarajevu. Alispahić se tada nasmijao tvrdeći da sa Ugljenom u kabinetu nije bio Iranac, nego pak Irfan Ljevaković, koji svojim izgledom podsjeća na Iranca. Komentirajući tadašnju poziciju AID-a između Amerikanaca i Iranaca, napomenuo je da je u to vrijeme već bila ostvarena korektna i kvalitetna suradnja sa CIA-om: "Naša tadašnja situacija, treba li to uopće podsjećati, bila je teška, i svaka pomoć, a naročito američka, bila bi više no dobrodošla. Otuda i pored već višegodišnje skepse ipak naša spremnost da gostu iz CIA-e pružimo svaku vrstu pomoći, kao, naravno, i njegovim kolegama koje smo ranije susretali. Mislim da je važno reći da je naša služba u to vrijeme bila apsolutno samostalna. Nastojali smo da sve službe, a naročito američku i iransku, upravo zbog situacije u kojoj smo se nalazili, držimo na profesionalnoj razini. Bili smo svjesni američke fobije kada je o Iranu riječ. Uostalom, upravo smo rahmetli Nećko i ja, u zvaničnoj službenoj posjeti SAD-u, izvijestili i New York i Washington o našim relacijama sa Iranom. Rekli smo im otvoreno sve detalje pomoći koje smo u to vrijeme dobijali od Irana. Postoje stenogrami i zapisi koji to mogu dokumentirati. Još tada smo, u tim istim razgovorima, akcentirali problem terorizma, opasnosti koje on sobom nosi i mogućnost njegovog širenja. Sve smo to i činili, želeći da u Amerikancima imamo valjane suradnike i očekujući zapravo njihovu konkretnu pomoć."

Kako je Pogorelica postala slučaj Pomoć je stigla kasnije i bila je uslovljena prekidom veza BiH i Irana. Prethodio joj je Dejtonski mirovni sporazum (Aneks 1A, član 3), koji je precizirao povlačenje svih snaga iz BiH koje nisu lokalnog porijekla zajedno sa opremom sa teritorije BiH u roku od 30 dana. Rok se računao od 21. novembra 1995, a za realizaciju ovih mjera na prostoru Federacije bili su odgovorni Generalštab Armije BiH na čelu sa Rasimom Delićem i MUP FBiH na čelu sa Alispahićem. Sjedinjene Američke Države su preuzele odgovornost da nadziru realizaciju ovih mjera te su 12. februara 1996. angažirale istražni tim čiji je prvi zadatak bio usaglašavanje Memoranduma o razumijevanju. U ime SAD-a Memorandum je potpisao general Wesley Clark, u ime Federacije BiH rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan, general Armije BiH tada na čelu vojnoobavještajnog sektora, i Bakir Alispahić: obojica Bosanaca su tom prilikom čak i pohvaljena za ispoljenu kooperativnost jer su prihvatili da američki istražitelji uđu u sve strukture Armije i MUP-a i da po svom nahođenju poduzimaju istražne radnje kako bi se otklonile sumnje u vezi s djelovanjem stranih snaga - kao pojedinaca, savjetnika, boraca za slobodu, instruktora i dobrovoljaca. U Memorandumu stoji i da će Amerikanci posebno istraživati broj stranaca i njihovu nacionalnost, te naročito mudžahedine - njihovu misiju, lokaciju, uvježbavanje i koliko ih je primilo državljanstvo.

Samo četiri dana kasnije, 16. februara, uslijedio je desant na Pogorelicu, odigravši se između uistinu dva važna događaja - slijedio mu je Rimski dogovor, a prethodio članak u Washington Postu koji je potpisao Bradley Graham i koji govori o 200 iranskih vojnih instruktora i dalje u Bosni: "Njihov osnovni kamp jeste u Fojnici, oko 30 milja sjeverozapadno od Sarajeva. 'Postoji zabrinutost da Iranci i Bosanci sada pokušavaju da pronađu novi status za gardiste, pretvarajući ih u civilne učitelje umjesto vojne instruktore', rekao je američki oficir odgovoran za promatranje regiona."

Izvori upoznati sa stanjem u kampu Pogorelica uoči desanta IFOR-a tvrde da su zapadne vojne pripremne akcije osmatranja i izviđanja na području Dusine bile uočene, ali ih nisu zabrinjavale iz dva razloga: jedan je bio očekivanje da snage NATO saveza eventualnu akciju najave MUP-u BiH, a drugi upravo uvjerenje da se u ovom kampu provodi klasični program obuke policijskih snaga za antiterorističku borbu i, kako je kasnije i saopćeno od strane MUP-a BiH, akcije hvatanja ratnih zločinaca. Stoga niko nije ni brinuo zbog praktično rasformiranog kampa u zgradi bivšeg lovačkog doma u Dusini te opreme, oružja i literature koji su tu bili i koji su ionako bili skromni u odnosu na obuku policijskih snaga drugih država.

Koristeći helikoptere i transportere, snage IFOR-a su zaposjele kamp uhapsivši, što u samoj zgradi, što na putu ka njoj - osam Bosanaca i trojicu Iranaca. Američki admiral Leighton Smith je dan kasnije posjetio kamp i neuobičajeno oštro osudio aktivnosti u njemu: "Ne treba biti genije da se shvati da smo ovdje pronašli nešto što je očita teroristička obuka", govorio je pokazujući plastične igračke sa eksplozivom i detonatorima, "niti se može poreći da se ova teroristička obuka u ovom kampu odvijala u direktnoj saradnji sa ljudima iz vlade." Zvaničnici i vojnici IFOR-a otkrivaju za zapadne medije detalje o pronađenim sredstvima, opremi, oružju i vježbama, od kojih izdvajaju primjer vježbe otmice srpskog oficira za vezu iz sjedišta IFOR-a.

U MUP-u i Predsjedništvu BiH dan nakon desanta odvija se prava drama: iz komande u Rajlovcu zvaničnik IFOR-a telefonom obavještava Predsjedništvo o "hapšenju terorista". Uskoro slijede i kontakti sa Alijom Izetbegovićem, koji je na čelu Predsjedništva BiH, i Hasanom Muratovićem, tada premijerom Vlade BiH, od kojih se zahtijeva da se uhapšenici (izuzev jednog Iranca koji je još iz kampa pušten jer je posjedovao diplomatski pasoš) sprovedu u domaći zatvor, da se protiv njih povede krivični postupak zbog terorističke djelatnosti te da se sudski sankcioniraju. Bakir Alispahić odbija takvu mogućnost te se postiže kompromis o predaji uhapšenih upravo Alispahiću i to u zgradi MUP-a.

Rasplet se nazire već nakon Rimskog dogovora: Amerikanci uslovljavaju istovaranje broda sa naoružanjem i opremom za Vojsku FBiH, pristiglog u Luku Ploče, smjenom Bakira Alispahića. Sredinom marta 1996, na mjesto direktora AID-a postavljen je Kemo Ademović, a nešto kasnije drugi brod je u Luci Ploče također čekao na istovar: ovaj put i brod i kompletan program MPRI čekao je smjenu Hasana Čengića sa mjesta zamjenika ministra odbrane u Federaciji. Čengićeve veze sa Iranom su bile čak starije od agresije na BiH - potiču još iz perioda njegovih hapšenja zbog članstva u Mladim Muslimanima.

Penzionerska kontraofanziva Jedan od rijetkih kojima ove dvije smjene nisu bile dovoljan pokazatelj prekida vojno-policijskih veza sa Iranom bio je današnji vršilac dužnosti direktora AID-a Munir Alibabić: "Ne znam zašto se Amerikanci ponašaju tako naivno. Trebalo bi da vide šta se nama dogodilo", izjavio je novembra 1997. (Mike O'Connor: Spies for Iran Are Said to Gain a Hold in Bosnia, The New York Times). Alibabić je još i objasnio kako je bio prisiljen na ostavku "zbog toga što se opirao uticaju Irana u bosanskoj agenciji". U članku stoji kako su Alibabićeve stavove dijelili i Nedžad Ugljen i Nedžad Herenda, te podatak da je sem Alibabića autor razgovarao sa još petoricom (istina, neimenovanih) uposlenika samog AID-a koji su izražavali svoja neslaganja sa suradnjom BiH i Irana.

Što se ovdašnje javnosti tiče, Alibabić je na povlačenje iz policije bio prinuđen iz mnogo lokalnijih razloga: sukob Alibabić- -Alispahić potiče još iz 1993. godine, ali je bio na vrhuncu sredinom 1994, tačnije 27. jula, kada Alibabić šalje pismo tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću i svim članovima Predsjedništva: Nijazu Durakoviću, Ejupu Ganiću, Tatjani Ljujić-Mijatović, Ivi Komšiću, Mirku Pejanoviću i Stjepanu Kljuiću, i u kome iznosi 43 teške optužbe na račun ministra policije Bakira Alispahića, njegovih suradnika Nedžada Ugljena i Envera Mujezinovića te još nekolicine tada pozicioniranih dužnosnika MUP-a. Alibabić ih optužuje za nezakonit rad u službi, uzurpaciju nadležnosti, nepotizam, šverc drogom, prisluškivanje članova Predsjedništva i drugih visokih funkcionera u vlasti, špijunažu u korist stranih obavještajnih službi, nedovoljan profesionalizam, zataškavanje bezbjednosnih problema, kriminal i krivo informiranje Predsjedništva. Počinje jedna od najvećih kriza ratne vlasti, formira se komisija u kojoj su Nijaz Duraković, Izet Mehmedagić i Hasib Dazdarević i nastaje obiman materijal na skoro 300 stranica. Zaključak glasi: nepravilnosti u radu ima, no Alibabićeve optužbe su neutemeljene, hipotetički konstruirane, teško ili nikako dokazive, paušalne i bez valjanih argumenata. Predsjedništvo, dakle, odbacuje Alibabićeve optužbe, a od Alispahića traži da formira novu komisiju koja će sačiniti izvještaj po stavkama koje je komisija Predsjedništva apostrofirala. Javnosti je iz ove priče bio najzanimljiviji dio o prisluškivanju: istine radi, i tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva je taj dio bio najzanimljiviji, upravo zato jer se tako saznalo da je Služba, još dok je Alibabić bio na čelu sarajevskog sektora SDB-a, uz Izetbegovićevu suglasnost prisluškivala Fikreta Abdića i Miru Lasića.

No, ako je Izetbegović i mogao podnijeti da kolegama u Predsjedništvu obrazlaže potrebu operativno-tehničkih mjera kada je o Abdiću riječ, vjerovatno ni sam nije bio zainteresiran da se od Alibabića zatraži odgovor zašto su prisluškivani Sefer Halilović u vrijeme dok je komandovao Armijom RBiH, te Jovan Divjak i Mustafa Hajrulahović Talijan, također visoki dužnosnici Armije BiH, ili pak Zlatko Lagumdžija u vrijeme dok je bio potpredsjednik Vlade BiH. Tako da Alispahić elegantno smjenjuje Alibabića, smještajući ga u tada oformljeni sektor Interpola za BiH, a nedugo zatim Alibabić je i penzioniran.

Na obavještajnu scenu vraća se nakon žestoke borbe za mjesto policijskog komesara u Sarajevu: da izgubljena bitka ne znači i izgubljeni rat, dokazao je kao kadar SDP-a za mjesto direktora AID-a. Istragu o Pogorelici započeo je gotovo odmah uz pomoć još jednog v.d. kadra - direktora policije Dragana Lukača. No, AID je kreator izvještaja o "špijunsko-terorističkom djelovanju u korist strane obavještajne službe" unutar kampa u Pogorelici, koji služi kao prethodni materijal ponuđen Federalnom tužilaštvu uz napomenu da je kompletan baziran na obnovljenom zahtjevu SFOR-a koji je uslijedio sa promjenom vlasti u BiH te zbivanjima u svijetu nakon 11. septembra i formiranja Alijanse za borbu protiv terorizma, čiji je i BiH član. Tužilac zahtijeva dalju istragu i saslušanje ključnih osoba umiješanih u slučaj, a nakon obavljenih predistražnih radnji, MUP podnosi krivičnu prijavu protiv trojice bivših rukovodilaca AID-a zbog "organiziranog kriminala kroz saradnju sa iranskom obavještajnom službom MOIS", opisujući kao cilj saradnje terorističku obuku pripadnika SDB-a i AID-a od strane trenera MOIS-a. Prema najnovijim otkrićima istražitelja, svim uhapšenim Bosancima tokom desanta IFOR-a je promijenjen identitet, a polaznici kursa nisu vježbali samo hvatanje ratnih zločinaca, već i hvatanje i likvidaciju opozicionih i neposlušnih političara od kojih se pominju akademik Muhamed Filipović, Sefer Halilović, Alija Delimustafić, Miro Lazović i Adil Zulfikarpašić.

Kada je o činjenicama riječ, sve je, naravno, do suda. Pred kojim uistinu nije lak zadatak, utoliko prije što optužbe za špijunažu, kažu teoretičari prava, ionako slove za najteže dokazive. No, teoretičari policijske, obavještajne i vojne struke suglasni su u jednom: teroristički i antiteroristički kamp teško je razlikovati, jer da bi se neko valjano obučio za antiterorističku borbu, mora se suprotstaviti teroristi i pogoditi njegov sljedeći korak. Samo znanje je, kao i uvijek, neutralno i ovisi od toga u kakve se svrhe i na koji način i takvo specijalističko znanje upotrebljava.
Alija Izetbegović ekskluzivno za Dane:
Kontakti sa Iranom bili su legalni

"Da, znao sam za Alispahićeve kontakte sa Irancima. Alispahić je kontaktirao ne samo sa iranskom nego, koliko znam, i sa američkom, britanskom i francuskom obavještajnom službom. On je dugo bio ministar MUP-a i niz godina šef AID-a i svi kontakti su bili, da tako kažem, u opisu njegovog radnog mjesta. Ti kontakti su, po mojem mišljenju, legalni, naravno uz uvjet da je sadržaj tih kontakata bio legalan i u interesu BiH", kaže Alija Izetbegović.

Nespreman da odgovori na više drugih pitanja koja su Dani imali za njega, Izetbegović je odgovorio još samo na pitanje o svojom saznanjima o kampu na Pogorelici: "Nisam znao za kamp u Pogorelici. Za njega sam čuo u Rimu, kada su mediji objavili o ulasku SFOR-a u ovaj kamp."


Beriz Belkić, član predsjedništva BiH
Alispahić mi je rekao da se sprema lični obračun

Bošnjački član Predsjedništva BiH, po naslijeđenoj praksi, trebao bi redovno biti informiran od strane AID-a (koji se doživljava bošnjačkim): Beriz Belkić i Jozo Križanović otišli su korak dalje i obojica primaju informacije ne samo od AID-a već i od SNS-a (hrvatska inačica AID-a). Donedavno, tačnije dok je Zlatko Lagumdžija bio na čelu Vijeća ministara, AID je informirao i njega: informira li i novog predsjedavajućeg Dragana Mikerevića, nismo utvrdili. No, Belkić odgovorno niječe bilo kakva saznanja o kontaktima i protokolu AID-a sa Mosadom ili pak francuskom obavještajnom službom. Principijelno je, ističe, protiv pravljenja bilo kakvih entitetskih aranžmana bez znanja državnih institucija i ocjene interesa države BiH. Dani saznaju da je upravo u srijedu, kada je ovaj razgovor vođen, na Belkićev sto stigao prvi zahtjev AID-a za suglasnost o suradnji sa nekom stranom obavještajnom službom: u pitanju je makedonska. Što se tiče same optužnice nekada visokih dužnosnika MUP-a i AID-a za terorizam i kontakte sa iranskom obavještajnom službom, Belkić kaže:

"Kad je riječ o saradnji 1994. godine sa bilo kojom zemljom u pravcu naše odbrane, ja sam joj naklonjen. Naravno, za sve postoje procedure, no često se zaboravlja da je bio rat i da je, ako ćemo pravo, Iran bio jedna od rijetkih zemalja spremnih za konkretnu pomoć BiH u našoj odbrani. Što se ovog čitavog slučaja tiče, iskreno moram priznati da sam za njega saznao od gospodina Alispahića, koji je u posljednjih 20 dana u dva navrata molio da ga primim: u prvom susretu mi je rekao da smatra kako ja, kao kontinuitet državne vlasti, trebam znati da određene službe, uključujući i AID, otvaraju mogućnost vođenja procesa protiv njega i gospode Mujezinovića i Ljevakovića a u vezi s postojanjem sumnje da je nelegalno učestvovao u formiranju tog kampa Pogorelica. Spominjao je neke Ševe, no, u suštini, on je istakao da je to pitanje ličnog obračuna. Moram istaći da on niti jednog trena nije tražio ličnu zaštitu, nego je čovjek ukazivao da je to proces praktično protiv aktivnosti državnog projekta, te predlagao da država oformi komisiju koja će ispitati taj slučaj. Ja sam mu rekao da izražavam vjeru u institucije pravosuđa koje ocjenjuju osnovanost i neosnovanost navoda, te da smatram da to nije potrebno u fazi o kojoj je riječ, dakle o aktivnosti koju vode zvanične institucije. No, moram odmah reći da ja slova o ovome svemu oficijelno dobio nisam i ne znam da se tu spominje antiteroristički tim. AID redovno šalje informacije članovima Predsjedništva i federalnom vrhu, ali nisam primijetio niti jednog slova o tome. Sve sam saznao iz medija i zatražio sam da i ja, nakon svih, budem informiran.

Hoću vam reći i ovo: Predsjedništvo je bilo inicijator i, na neki način, pokretačka snaga kada se pravio plan borbe protiv terorizma i kada se cijenilo da je na državnom nivou potrebna struktura koja će koordinirati taj posao. Tako je nastao koordinacioni tim, koji se stalno zove antiterorističkim i stalno se zamjenjuju teze. Mi smo na Predsjedništvu upozoravali da taj koordinacioni tim ne smije postati institucija, ne smije preuzeti nadležnosti institucija koje jesu, nažalost, u ovom trenutku entitetske jer nemamo državnih, a mi se o radu tog tijela informiramo preko savjetnika za pravna pitanja, gospodina Radulja, koji redovno prisustvuje tim sjednicama koordinacionog tima i pravi informacije o njegovom radu.

Nijednog slova o ovoj vrsti aktivnosti nije bilo i onda mi je ponovno došao gospodin Alispahić i rekao mi da se sprema njegovo hapšenje: tu večer to su isto ponovili na televiziji. Dakle, prije su znali novinari nego Vrhovni sud, koji o tom treba da odluči, i to su činjenice koje uistinu govore da se mi koji radimo u državnim organima trebamo ozbiljno zabrinuti. OHR je potpuno u pravu što hoće na jedan radikalan način da izvrši određene reforme u organima pravosuđa, tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova."


Ivica Mišić, šef Koordinacionog tima za borbu protiv terorizma
Zakona nema, saradnje ima

DANI: Optužnica protiv Alispahića, Ljevakovića i Mujezinovića je pred Vrhovnim sudom FBiH sa vrlo teškim kvalifikacijama. Iako se u javnosti još kalkulira sa njihovim hapšenjem, mene zanima kako Vi objašnjavate najnovije događaje?

MIŠIĆ: Radi se o aktivnostima koje su intenzivirane našim pokušajima da se oslobodimo teškog nasljeđa prošlosti, koje je još uvijek poprilično kontroverzno, nejasno i maglovito: ovaj slučaj je u domenu obavještajnih agencija FBiH i MUP-a FBiH, i ja se nadam da oni to rade u cijelosti odgovorno, u cijelosti utemeljeno i svakako efikasno. U pitanju su saznanja koja su bila temelj za podizanje optužnice i zahtjeva za njihovo pritvaranje, a djela po svom karakteru čine se upravo takvim da traže pritvaranje i istragu nad osumnjičenim. Oni zaista do ovog trena nisu uhapšeni: to je stvar suda i tužioca koji treba da podnese zahtjev istražnom sucu. Ja se nadam da je taj zahtjev podnijet i da će istražni sudija poduzeti radnje u okviru svojih ovlaštenja i nadležnosti, i iako je stvar još u postupku, ja očekujem, kada se vaš magazin pojavi na kioscima, da će ova stvar u najmanju ruku izgledati nešto jasnija, makar sa proceduralnog stanovišta.

DANI: Gospodine Mišiću, da li znate koji je zakonit način uspostavljanja saradnje bosanskohercegovačkih i stranih obavještajnih službi?

MIŠIĆ: Pa, radi se o vrlo specifičnim službama, on se u pravilu priprema, rekao bih, u političkim i diplomatskim krugovima i realizira se direktnim kontaktima nadležnih i ovlaštenih osoba tih službi. Naravno, on nije niti bi trebalo da bude osobito transparentan.

DANI: Krivična prijava podnesena protiv pomenute trojice odnosi se na kršenje zakona koji regulira uspostavljanje te saradnje: nas zapravo zanima kako je i na koji način regulirana suradnja današnjeg AID-a sa Mosadom, odnosno sa francuskom obavještajnom službom?

MIŠIĆ: Ja moram kazati da mi je upravo dostavljena koverta sa čitavim ovim predmetom (razgovor vođen u utorak, 18. aprila, u 13 sati, op. ur.), sa kojim se nisam stigao upoznati. Međutim, imajući nekakve predstave kako smo funkcionirali u tim teškim vremenima, sve je moguće: moguće je da su oni imali mig i političku suglasnost odgovarajućih organa, ali isto tako to i ne mora ni biti slučaj. Nisam u prilici da dam konkretan odgovor.

DANI: A da li ste u prilici da govorite o današnjoj regulativi i protokolu o saradnju AID-a sa Mosadom?

MIŠIĆ: Ja znam za neke od tih kontakata, neke sam i sâm aranžirao, to su kontakti koji su za sada ad hoc i koncentrirani su manje-više na pitanja od interesa dviju zemalja. Bojim se da zakonska regulativa u tom pogledu još uvijek vjerovatno nije najkompletnija…

DANI: Da li to znači da i Vi i gospoda koja su realizirala ove nove protokole sutra možete odgovarati po istoj optužnici?

MIŠIĆ: Pa, mogu, naime, ništa nije isključeno i ja se bojim da se mi zaista nalazimo u vremenima kada treba vrlo temeljno izanalizirati tu zakonsku regulativu i tu zakonsku infrastrukturu. To je čitav niz područja i nadam se da će to zakonom o obavještajnoj službi biti u velikoj mjeri nadoknađeno.

DANI: Gospodine Mišiću, kako Vi tumačite opaske, koje se sve češće čuju, da se antiteroristički tim koristi kao krinka za lične obračune unutar Federacije?

MIŠIĆ: Ako bi tako bilo, ja niti jednoga trena na bih radio na takvim poslovima: mi to tako ne vidimo i ne doživljavamo, i ne vjerujem da smo toliko glupi i slijepi da ne bismo prepoznali ako bismo bili manipulirani za neke takve potrebe.


Ramo Masleša, ministar policije FBiH
Ne znam za protokol s Mosadom

DANI: Možete li objasniti kako je došlo do toga da Vaš zamjenik, gospodin Limov, televizijskim putem najavi hapšenje Alispahića, Ljevakovića i Mujezinovića? To se može shvatiti dvojako: kao svojevrsno upozorenje, ali i kao doministrovo nepoznavanje procedure.

MASLEŠA: Nisam upoznat da je dao takvu izjavu, mene samo interesira ono što je FMUP zvanično uputio: mi smo svoj dio posla na tom slučaju završili na osnovu zahtjeva federalnog tužioca i dostavili sve potrebne dokumente i materijale koje je od nas tražio.

DANI: Zakon o radu obavještajnih službi još nije donesen: možete li Vi odgovoriti na osnovu kojih propisa današnji AID uspostavlja kontakte sa inostranim obavještajnim službama? Hoćete li po istom osnovu procesuirati AID-ov protokol sa Mosadom ili pak francuskom obavještajnom službom?

MASLEŠA: Ja uopće nisam upoznat sa tim protokolom, a što se tiče zakona, on je u fazi donošenja i usaglašen je na Domu naroda.


Predmet u koverti, pritvor u toku

"Istražni sudija odlučuje o prihvatanju Zahtjeva tužilaštva nakon što se upozna sa spisom. Sudija može da prihvati zahtjev Tužilaštva i pokrene istragu, ali može i da odbije zahtjev. Ukoliko ga odbije, njegova odluka bit će preispitana na sjednici sudskog vijeća. Tek nakon toga bit će odlučivano, u istoj proceduri, o prijedlogu za pritvor", objašnjavao je u prošli utorak pravni izvor Dana. Iste večeri je saopćeno da je istražni sudija izrazio neslaganje sa Zahtjevom za sprovođenje istrage: predstoji, dakle, odluka sudskog vijeća Vrhovnog suda Federacije BiH.

Ivica Mišić, šef Antiterorističkog tima, objašnjava za Dane da je "stvar u postupku" i da će "stvar" biti jasnija do izlaska ovog broja našeg magazina: ta "stvar" o kojoj govori Mišić jeste - hapšenje. Mišić u samom razgovoru otkriva "da mu je dostavljena koverta sa čitavim ovim predmetom".

Mada postoje brojne dileme o načinu na koji je formirano i u državnoj strukturi pozicionirano Koordinaciono tijelo za borbu protiv terorizma, ovo je prvo javno priznanje da postoji "direktna veza" između sudske i izvršne vlasti u okviru antiterorističke kampanje. To priznanje je šokantno, jer nikakav ad hoc formirani tim izvršne vlasti ne može imati uvid u spise sudske vlasti, barem ne u uređenoj pravnoj državi u kojoj postoji podjela vlasti. Pod izlikom antiterorističke borbe, time se krši nezavisnost sudstva. S obzirom da su Vijeće za implementaciju mira i OHR najavili osnaženu reformu sudskog sistema u BiH, bit će zanimljivo kako će Nezavisna sudska komisija reagirati na ovo priznanje veze izvršne i sudske vlasti u Sarajevu.

Pritvaranje trojice osumnjičenih u "slučaju Pogorelica" nije jednostavno i zbog jedne ranije intervencije OHR-a. Ranije je pritvaranje u toku istrage za najteža krivična djela bilo obavezno. Visoki predstavnik je 8. novembra 2001. godine donio Odluku kojom je prepustio istražnim sudijama pravo da odluče o nužnosti zatvaranja osumnjičenih za najteža krivična djela, uključujući ratne zločine. Ova intervencija OHR-a je omogućila vlastima Alijanse da izbjegnu veliku unutrašnju krizu zbog do tada nužnog pritvaranja članova "Žepačke grupe", osumnjičene za ratne zločine. Od tada, istražne sudije u sudovima Federacije BiH po pravilu dozvoljavaju osumnjičenima za ratne zločine da se i tokom istrage brane sa slobode.


Ko je taj, šta je taj MOIS

Policijski i medijski izvještaji o istrazi "slučaja Pogorelica" navode da su u kampu Pogorelica boravili "kao učitelji - pripadnici Iranske obavještajne službe MOIS, a kao učenici - pripadnici ovdašnje obavještajne službe AID". Alispahić, međutim, ne govori u svojim izjavama za Dane o MOIS-u, nego o zvaničnim iranskim strukturama te o iranskim oficirima i policajcima. U čemu je razlika? Razlika je u tome što, za razliku od svojih istražitelja, Alispahić zna o čemu govori. Stoga on govori o pripadnicima MUP-a RBiH kao polaznicima obuke, a ne o obuci pripadnika SDB-a i AID-a. Ova preciziranja su trebala biti važna i za policijske istražitelje, ali očito nisu.

Iranske diplomate u BiH su prethodnih godina, tumačeći svoje stavove o instruktorima i kampovima za obuku tokom rata u BiH, uvijek naglašavale da "nikada nisu organizovali bilo kakvu obuku niti kamp, mimo izričitog prethodnog zahtjeva Vlade RBiH". Dakle, to je, sa iranskog i bosanskog stajališta, u to vrijeme bila legalna saradnja vlada dviju međusobno priznatih država. Naručilac obuke je bila Vlada RBiH, a izvođač Vlada Islamske Republike Iran. Ako se sada kamp u Pogorelici prekvalificira u "špijunsko-teroristički kamp u korist strane obavještajne službe", to znači da nisu Iranci pomagali Bosance, što misli cijeli svijet, nego su Bosanci radili u interesu Irana.

O kakvim državnim strukturama je riječ? Tokom rata u BiH, Vlada RBiH je zadržala socijalističku odbrambenu koncepciju "naoružanog naroda" i stare socijalističke strukture sigurnosti. To znači da je Služba državne bezbjednosti bila integrisana u Ministarstvo unutrašnjih poslova na državnom nivou, a na terenu u Centre službi bezbjednosti, zajedno sa običnom policijom. MOIS je samo akronim sastavljen od početnih slova engleskog naziva jednog ministarstva iranske vlade - Ministry of Intelligence and Security (Ministarstvo za obavještajno-sigurnosne poslove). Ili na perzijskom Vevak (Vezarat-e Ettela'at va Amniat-e Keshvar). U kabinetu iranskog predsjednika (Vladi) također sjedi i ministar unutarnjih poslova, kao i ministar odbrane. Naravno, postoji podjela posla na pitanju unutrašnje sigurnosti, ličnih isprava građana, nacionalne sigurnosti, odbrane, kontraobavještajnog djelovanja, vojne sigurnosti i slično... Postoje i brojne druge različite snage i službe. Ustav Irana povjerava sigurnosnu politiku Vrhovnom savjetu nacionalne sigurnosti, kome predsjedava predsjednik države. Odluke ovog savjeta su izvršne tek nakon što ih ovjeri vrhovni vjerski vođa. Dakle, način donošenja odluka iz oblasti sigurnosti unutar Islamske Republike Iran je tako složen da vanjskom posmatraču izgleda haotičan i nerazumljiv. Jedno je sigurno: službe sigurnosti BiH i Irana nisu mogle da uspostave saradnju bez odobrenja viših nivoa vlasti u ove dvije države. Podrška za pravednu borbu ugnjetavanih naroda, bez miješanja u njihove unutarnje poslove, propisana je članom 154 poglavlja 10 Ustava Islamske Republike Iran. Iranske službe sigurnosti imaju važno iskustvo domovinskog rata i borbe sa ljevičarskim oružanim grupama koje su počinile teška djela terorizma protiv vlasti i civilnog stanovništva u ovoj državi. "Kroz kamp su prolazile osobe sa određenim konkretnim statusom", kaže Alispahić, očito provocirajući svoje istražitelje da sami pokažu šta zaista znaju o tome ko je, šta i zbog čega radio u kampu Pogorelica.


Arhiva Dani
253

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh