Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 251

05.
April
2002.


Arhiva Dani
251



Vildana Selimbegović
vildana@bhdani.com

 


Stalno angažovani na izgradnji tunela sa butmirske strane:


Šta kaže statistika

APRIL 1996: Objekat D-B
Tunel na kraju svjetla
Kada je prokopan ispod La Manchea, niko nije vjerovao da će proći i kroz Alpe. No, oba ova tunela bacila je u sjenu obična rupa široka jedva sto i dvadeset centimetara, ali zato duga čitavih 760 metara. Bila je nadohvat svima: četnicima daleko 30 do 50 metara, vojnicima UN-a pod nogama. Za dvije i po godine intenzivnog rada, kroz tunel je dnevno prolazilo - ležeći, sjedeći, na krkače, pogureno... - između dvije i tri hiljade ljudi. Prvo nije imao šine, a onda, kada su postavljene, gomilala su se kolica... Tokom 1995, na svaka od 20 kolica tovarena je roba do 400 kilograma težine. Na Objekat D-B kidisali su svi: četnici, strani novinari, domaći privatnici, privrednici i humanitarci, visoke delegacije, krupni gosti i sitna raja

PARIZ, 3.765 km Ovo nije običan putokaz: ljeta gospodnjeg 1993. upućivao je na izlazak iz sarajevskog pakla. Ispisan plavim flomasterom, nalazio se nekih stotinjak metara daleko od izlaska iz tunela na butmirskoj strani. Objekat D-B u to je vrijeme bio najstrožije čuvana javna državna tajna. Njegovim blatom prolazile su prve jedinice - bilo je to doba žestoke četničke ofanzive na Igman, Trnovo je palo, ali je istodobno - Sarajevo deblokirano. Bukvalno: na mala vrata.

"Ideja je nastala u narodu, a za nju sam čuo već u junu mjesecu 1992. Prvi pokretač realizacije izgradnje tunela jeste general Rašid Zorlak. Zapravo, naredbe za izgradnju su potpisali generali Zorlak i Talijan", kategorično tvrdi projektant i nadzornik radova na ovom objektu, inžinjer Nedžad Branković. "Ideja je moja i rodila se ono veče kada sam prvi put preko piste ulazio u Sarajevo", reći će brigadni general Rašid Zorlak, načelnik logistike Generalštaba ARBiH. Prvu naredbu za raspoređivanje ljudi na izgradnji tunela potpisao je također brigadni general, tadašnji komandant Prvog korpusa, Mustafa Hajrulahović Talijan. Bilo je to 12. januara 1993. Neki drugi generali najavljuju da će tek naknadno, u svojim memoarima, objaviti vlastito učešće u izgradnji ovog, za Sarajevo, ali i državu Bosnu i Hercegovinu, vjerovatno najvažnijeg objekta. Brigadir Fikret Prevljak u Danima, po prvi put, govori o sastanku na aerodromu na kome je, zajedno sa Ismetom Hadžićem, kovao planove o čvrstoj vezi Butmira i Dobrinje. No, krenimo redom.

Komunikacija Dobrinja - Butmir Ako iko ima dilema, da ih otklonimo: Objekat D-B, što je službeno ime tunela, krije jednostavnu skraćenicu Dobrinja - Butmir, a nikako kraticu državne bezbjednosti. Ime je dobio po projektu: Komunikacija Dobrinja - Butmir. Ali, ako je išta u ovom gradu čuvano više od linija odbrane - onda je to, bez konkurencije, tunel. Do njegove izgradnje vezu sa ostatkom svijeta Sarajevo je plaćalo ljudskim životima na aerodromskoj pisti. "Pista je bila moja opsesija: mnogo je toga nedostajalo logistici Prvog korpusa, a bio sam svjestan da se resursi Sarajeva po mnogo čemu troše. Bilo je neophodno tražiti rješenje. Ono uvijek postoji - samo ga treba naći. Ja sam ga tada tražio preko piste. Svašta se dešavalo na pisti, hiljade ljudi imaju svoju priču o njoj", izjavljuje Rašid Zorlak uz napomenu da je 17 puta "preletio" pistu.

"Ne osporavam", nastavlja Zorlak, "da je u Sarajevu već postojala ideja za izgradnju objekta tog tipa, ali meni je niko nije saopćio. Među prvima koji su upoznati sa idejom o izgradnji tunela - bili su: gospodin Nedžad Branković, Fadil Šero, Rusmir Mahmutćehajić, a sa gospodinom Amirom Džanovićem tražio sam projekat sarajevskog aerodroma u građevinskim firmama. Želim naglasiti: da je, kojim slučajem, ispod piste postojala poprečna drenažna cijev prečnika 80 cm i više, taj objekat vjerovatno ne bi izgledao tako. Originalna monografija objekta sa početnim skicama, mojim objašnjenjima, svim imenima ljudi koji su učestvovali u izgradnji i snimljenim kasetama, jeste kod mene, pohranjena u više primjeraka, a, ako Bog da, bit će prezentirana javnosti." Po dogovoru, javnost će o tunelu zvanično biti obaviještena na treću godišnjicu njegovog spajanja, dakle 30. jula 1996.

Da budemo posve precizni: kopači iz Dobrinje i Butmira susreli su se u 20 sati i 40 minuta. Toga časa, ali 1993. godine, Refik Ibrahimović, Emir Pehilj, Bajro Oručević i Džemal Hošić iskoristili su opću euforiju i prošli u grad. Ali, nisu daleko stigli: uhapšeni su onoga časa kada su se odmakli od objekta. "Bio sam na obezbjeđenju kopačima i u jednom trenutku prostrujala je vijest: čuli su se. Čekao sam. Svi smo čekali. Prva rupa je bila dovoljna da se čovjek kroz nju provuče. Nas četvorica smo prošli. Nisam do tada nijednom u ratu bio u gradu, nisam prelazio pistu. Hajd' da vidimo. Samo što smo krenuli, zarobiše nas. Najgore je što ne znaš ko su. Mi smo govorili 'policajci', 'tunel', ali oni nama nisu vjerovali. Ja kažem: vidiš da sam prljav. Ne vrijedi. Kažu: nije još tunel prokopan. To je trajalo nekih 40-ak minuta, straža, maltretiranje... Bilo nam je dosta Sarajeva - odmah smo se vratili u Butmir", sjeća se Refik Ibrahimović.

S prvim jutarnjim satima narednog dana, tunel je dobio svoje namjenske prolaznike: jedinica na čelu sa Adnanom Solakovićem otišla je u pravcu Igmana. Odmah za njima, specijalci MUP-a RBiH, pa momci iz tadašnje Devete motorizovane, pa... Dnevno je kroz tunel prolazilo između dvije i tri hiljade ljudi i do 30 tona tereta. Nije teško izračunati koliko je tunel značio Sarajevu. Ali, prilično je teško spoznati svu težinu okolnosti u kojima je ovaj spasonosni objekat nastajao. Stoga, izgradnja tunela trajala je gotovo pola godine neprekidnog rada na puškomet daleko od četnika i sa vojnicima UN-a nad glavama. Prva krampa krenula je u Dobrinji, ali prednost u startu stečena vrlo brzo je eliminisana sa butmirske strane.

Nije bilo mašina, sem u snovima kopača. Tunel je ručni rad. Iako je logistika Korpusa nastojala stvoriti kakve-takve uslove radnicima na ovom poslu, u početku se on odvijao prilično traljavo. Do onog trenutka dok se za projekat nije zainteresirao lično predsjednik Izetbegović. Njegov angažman graditeljima tunela je otvorio sva vrata. I onda je krenulo.

Strijela za odbranu "Kao logističar u ratu, mogu se zahvaliti Allahu dž.š., koji je omogućio da, uza sve nedaće koje su nas pratile, ovu našu herojsku pobjedu logistički podržimo i koliko--toliko omogućimo uspješno izvršenje borbenih djejstava. Zahvalni smo ljudima u Glavnom logističkom centru korpusa i brigada, koji su dali ogroman doprinos na iznalaženju rješenja logističke podrške. Isto tako moram iskazati veliku zahvalnost gospodinu Hasanu Čengiću i njegovoj ekipi koja je radila i van Bosne i Hercegovine, i siguran sam da bi tok borbe u BiH bez njihovog rada i doprinosa bio drugačiji", govori Rašid Zorlak. I dodaje: "Ovom prilikom pomenut ću nekoliko imena, ostali neka halale: Nedžad Branković, Ibrica Fazlić, Nedžad Bubica, Adem Crnovršanin, Mirza Pinjo, Jusuf Čorbo, Rahim Džigal, Ismet Hadžić, Huso Ćesir, Fikret Prevljak, Nezir Đogo i njegova ekipa, Haris Bačvić, Tarik Žilić, Jasmin Marić, Omer Maslan, Hajrudin Tihić i specijalno formirana jedinica 'Risevi' iz Dobrinje. O Objektu D-B tunel, koji je, siguran sam, odigrao veoma važnu ulogu za grad Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu, može se napisati čitav jedan roman."

Fadil Šero, jedan od onih koje Zorlak pominje kao prve upoznate sa idejom izgradnje tunela, nije među imenima zaslužnih za njegov nastanak: nakon kratkog rada na projektu, svoj drugi prelazak preko piste iskoristio je da napusti BiH. Na spisku nije još jedno ime: Bakir Izetbegović. A on je, tvrde akteri nastanka i izgradnje tunela, bio više nego angažiran na ovome poslu.

Tunel je nastajao jedva 50-ak metara daleko od prve linije fronta.

Njegovo obezbjeđenje, i s jedne i s druge strane, bilo je najorganizovanije moguće u tome trenutku: dvije diverzantske čete bile su spremne da svakog časa priskoče u pomoć. Kada je izgrađen, branjen je sadejstvom Četvrte i Pete motorizovane brigade: na dobrinjskoj strani PAT kalibra 12,7 mm i lanser rakete TF "crvena strijela", imali su samo jedan zadatak: nadzor objekta. U više navrata isprobana je borbena spremnost diverzanata - redovno su, u roku od 15 minuta, pristizali na lice mjesta i zauzimali svoje položaje. Istodobno, vojnici UNPROFOR-a, vjerovatno izloženi konstantnim pritiscima agresora, tragali su za dokazom o postojanju tunela.

Pred sami završetak radova, u dva maha su rovokopačima tražili tunel. Diverzanti su tada služili kao ekipe za zastrašivanje: incident se nije smio dogoditi, ali ni unproforci nisu smjeli prići tunelu. Najteži period, svi se slažu, jeste sami finiš izgradnje i prvi dani funkcionisanja tunela. Nimalo slučajno, četnici su krenuli u veliku ofanzivu na kompletan prostor Igmana, Bjelašnice, Trnova.... Armija Bosne i Hercegovine tada se već nekoliko mjeseci borila na dva fronta i već se uveliko osjećala blokada Hrvatskog vijeća obrane. Tunel je, zapravo, izgrađen u zadnji čas: iako su momci iz tadašnje Devete motorizovane pretrčavali i pistu da bi pomogli spašavanje linija na Igmanu, glavnina vojske koja je tada krenula da zaustavi četničku ofanzivu prošla je kroz Objekat D-B.

"Za sve nas, tunel je bio i radost i novost. Eliminisan je prelaz preko piste, a vojska i materijalno-tehnička sredstva su mogla prolaziti na obje strane", priča Ramiz Potur, vojni policajac. "U tim prvim danima rada tunela sve se sastalo: i četnička granatiranja i objektivni problemi, jer je tunel, tada, praktično bio samo rupa za prolazak. Nije bilo šina, sav se teret nosio na leđima, a konstrukcija tunela otežavala je prolazak. Istovremeno, imali smo najezdu i vojske i civila."

Krkače kroz tunel Vojska je izlazila iz Sarajeva, a izbjeglice su bježale ka gradu. Naređenje je tada bilo vrlo precizno: tunel je vojni objekat. Dakle, civili nisu imali šta da traže. No, bez obzira na činjenicu da se tunel nastojao sakriti - svi su znali da postoji. Ljudi su pješačili i po stotinu kilometara i jednostavno dolazili pred Objekat. Vojnici na obezbjeđenju se sjećaju: "Dođe nena i kaže: 'Sine, ovdje me ukopajte.' Šta uraditi u takvoj situaciji? Na jednoj strani, svjestan si rizika kroz koji je prošla, na drugoj je naređenje. Negdje između je shvatanje da ju je baš velika muka natjerala da prođe brisanim prostorom, da prepješači ko zna koliko. U Sarajevu nekog ima, hoće da se liječi, hoće samo da vidi dijete... Svega je bilo. Najgora moguća varijanta jeste da stoji pred Objektom."

Progledaš kroz prste i kroz naređenje. Nekada je i preneseš krkače na leđima. Ranjenici su bili jedini prioritet. A onda se ofanziva stišala, linija stabilizovala. I tunel, također. Počeo je dobijati formu: od ploča na podu, preko struje i dovoljno pumpi za izbacivanje vode, do šina i kolica kojim će se kasnije voziti viđeni političari i komercijalna roba. Ubrzano su kopane tranšeje koje bi prilaz učinile koliko-toliko sigurnijim, na obje strane tunela nastale su kućice vojne policije... Joja, jedan od Vikićevih, ove je improvizovane kućice promovirao u ćevabdžinice?! Umoran i iscrpljen na povratku sa terena, jednostavno je sjeo na izlaz iz Objekta i nije se obazirao na upozorenja da se skloni. Vojni policajac je promolio glavu ispod natpisa ČVP (četa vojne policije) i autoritativnim glasom naredio udaljavanje. Joja se jednostavno okrenuo i rekao: "Ti tamo u ćevabdžinici, šuti!"

Prva materijalno-tehnička sredstva koja su prošla tunelom bile su "sarajke", bombe tada pravljene u ovdašnjoj namjenskoj industriji. Među historijski bitne podatke, vojni policajci koji su obezbjeđivali tunel svrstavaju i anonimnog vojnika 102. motorizovane brigade: težak oko 80 kilograma, na sebi je, kroz tunel, pronio ravno 105 kilograma robe. Najviše krompira i luka. Prvi "veliki" tunelski biznis bila su jaja. Sarajevo je tada vapilo za jajima, pa su dva ili tri paketa, koliko su ljudi znali natovariti na svoja pleća, omogućavala i solidnu zaradu. Posao je cvjetao. No, najinteresantniji artikal, i ujedno najprofitabilniji - bio je alkohol. Litar "štoka" dosezao je 1993. i do cijene od 100 njemačkih maraka. Ujedno, zabrana za njegovo pronošenje kroz tunel bila je više no izričita: za svaki prekršaj ove vrste na raport se išlo direktno komandantima brigada: Fikretu Prevljaku i Ismetu Hadžiću.

"Bilo je zaista čudnih scena: čovjek hoće da ostavi ruksak krcat hranom da bi pronio litar pića", sjeća se Šefkija Đuliman. "Taj jedan litar, kad ponese, kad nosi na poklon ili nekome za lijeka, pa neka i pronese. Ali, kada su veće količine u pitanju, morali smo oduzimati, prosipati... Delegacije, ove grupe koje su išle sa najavom, oni su mahom prolazili bez pretresa izuzev kada mi dobijemo naređenje da sve pregledamo. E, na tim pregledima znalo se odjednom zaplijeniti po stotinjak litara..."

Košarkaši "Bosne" su rekorderi: čak 200 litara alkohola izrovano je iz njihovih torbi kada su se vraćali u Sarajevo. Đuliman, ipak, u sjećanju nosi upečatljiviju sliku: "Došla nam je trudnica. Mi se razletjeli, pravimo mjesto ženi da sjedne, a ona izgleda, brate, k'o da je pred porodom. Ali, u jednom trenutku, posegnu za tašnom, onako energično, brzo se savi... Nešto se zadržalo, nekakav je zastoj, gužva kao i uvijek, a njoj ispadoše cigare. Uhvati ih skoro... Da ne dužim: ona je u tri termofora nasula rakiju i rasporedila ih oko sebe." Inače, redovna je pojava bila da se alkohol sipao u najlonske kese koje su, uredno svezane, spuštane u kanistere. Odozgo su presipane pekmezom.

Sabur, sine, sabur Dogodilo se i ovo: jedan privatnik je iz Pazarića krenuo sa punim kolima sijena. No, ispod sijena je bilo 400 litara alkohola. Na Igmanu je ostao bez dragocjenog tereta: olakšali su ga vojnici. Nije važno koji, ali: na Nišićkoj su visoravni, bez konkurencije, izvojevali najviše pobjeda. Elem, podijelili su zaplijenjenu robu, a usput i proslavili. U međuvremenu, do Objekta D-B je stigla naredba: "Nijedan litar ne smije proći u Sarajevo!" Kad je elitna jedinica krenula kući, lako su otkriveni. Mirisali su na kilometar. Alkohol je uredno oduzet.

Sa benzinom je bilo puno ozbiljnije, ali su se i šverceri tako ponašali.

U dva maha uhvaćeni su kako pokušavaju ubaciti benzin i naftu kroz otvore za ventilaciju tunela. No, benzin i nafta bili su artikli privilegovanih. Najčešće su starješine, uredno i sa odobrenjem, prevozile kanistere benzina. "Bilo je to na visokom nivou: on dođe, za njim pratnja, tovare se dvoja--troja kolica i prolaze. Niko ništa ne pita."

Na jednoj strani, bila je masa ogorčenih koji čekaju satima da prođu kroz tunel. Na drugoj su bile delegacije: političke, vojne, državne... I svaka je išla uz najavu: zatvori se tunel i čeka se. U prosjeku dva sata. Svi se slažu: najmanje se čekalo na prolazak predsjednika Izetbegovića. U grupi onih na koje se čekalo najduže, Harisu Silajdžiću su konkurirali generali Armije BiH. Na samom početku, svi su hodali; kasnije se položaj vagao pratnjom i kolicima. Da li je vic ili istina, tek, Sarajevom se prepričavala jedna vožnja predsjednika Izetbegovića. Povisok policajac koji je gurao kolica u jednom je trenutku udario glavom o metalnu šipku. "...em ti državu!", otelo mu se. "Sabur, sine, sabur", uzvratio je Izetbegović. Razbijenih glava, krvi i kopči bilo je svakodnevno u tunelu. General Jovan Divjak svoj prvi prolazak pamti po 13 zahvata hirurškom iglom.

Strancima je, naravno, bio zabranjen prolazak kroz tunel. Kolege novinari prve i druge godine funkcionisanja Objekta nudili su i po 5.000 njemačkih maraka za samo jedan snimak tunela. No, pamti se i ovo: Viktor Jakovič je tunelom prošao kao turista. Tek da ga vidi. Pratio ga je Bakir Alispahić. Diplomate iz bratskih muslimanskih zemalja i humanitarni radnici sa Istoka - prolazili su uz stalne propusnice. Od naših domaćih funkcionera bilježe se dolasci poslanika republičke skupštine. Leptir mašna i blatnjave pantalone: dobro došli u Sarajevo!

Kako se kupao Caco Kada je Ramiz Delalić Ćelo prvi put prešao pistu, nokautirao je jednog unproforca. I svaki njegov prolazak kroz tunel, a bilo ih je, pratili su bar sitni incidenti. "Nezgodne je naravi, ali je borac jedan kroz jedan. Zbog toga šutiš i kada se baš bahato ponaša", sjeća se komandir obezbjeđenja na tunelu. Kada je Caco u pitanju, svi se slažu:

"Prolazio je mirno, bez ikakvih problema. Nismo ga ni znali." No, zapamćen je po nečem drugom... U rano jutro, na Željeznici, sjedi Caco a četvorica momaka mu spužvama trljaju leđa. Kupaju ga. Nije podnosio tunelsku prašinu.

Četnici su nastojali na svaki način onemogućiti prilaze tunelu.

Granatiranja su bila česta, no precizne pogotke ubilježili su u drugoj polovini 1995. godine. Tada je, u dva navrata, ubijeno 12 ljudi, a tridesetak je ranjeno. U samom tunelu, u jesen 1994, dogodilo se jedno ubistvo. Druga godina rada Objekta obilježena je agresorskim nastojanjima da kopanjem "svog" tunela skrenu tok Željeznice ne bi li potopili tunel. Nisu uspjeli.

No, otimačina oko tunela vođena je i na ovdašnjoj, domaćoj strani. Od augusta 1993. do marta 1994. godine tunelom su zajednički upravljali Četvrta i Peta motorizovana brigada, odnosno isključiva nadležnost prolaska bila je u rukama komandanata Prevljaka i Hadžića. U njihovo doba, obojica tvrde, nije bilo organizovanog prolaska komercijalnih roba.

Civili su, nakon kratkotrajne zabrane prolaska, dobili prvo nedjelju, a kasnije i srijedu za korištenje objekta.

"Žene. Najezda žena. Zvali smo ih švercerkama, ali sve je to sitni šverc. Da se preživi... Dođe, prvo te proba šarmirati, ako ne upali, ponudi mito, ako i to ne upali, počinje psovati...", sjećaju se čuvari tunela. U trenutku kada se uspostavljaju termini za prolazak komercijalnih roba, nastupa Alemkova era. "Šehidi mogu čekati, roba ne može", rečenica je koja se pripisuje ovom privatniku čija imperija počiva na Objektu D-B. No, treba biti pošten: malo koji sarajevski ratni privatnik nije trgovao na ovaj način. Cijene su, po satu prolaska, dostizale 5.000 njemačkih maraka. Zvanično, bile su formirane kroz uplatnicu za vojničke uniforme. Da bi jedna hladnjača prošla kroz tunel, uplaćivalo se stotinu uniformi, ali svaka uniforma više obezbjeđivala je mjesto na listi prioriteta. Žene su i ovdje igrale bitnu ulogu, ali ne šarmirajući policajce na tunelu, već dogovorom sa logističarima. Logistika je unosno zanimanje, dokazalo je ratno iskustvo.

Rupa koja život znači duga je 760 metara, široka prosječno metar i dvadeset centimetara. Visoka je negdje metar i po, a negdje i dva metra. Tunel je najniži na sredini. Butmirska strana je bogatija: šira, viša, sa drvenim oplatama i popločana daskama. Dobrinjska je u skladu sa uslovima: drvo je 1993. bilo mislena imenica u ovom gradu... U pravilu, tunel je kraći na relaciji Dobrinja - Butmir. Obrnuti smjer uvijek znači ruksak na leđima. Ako se iz Dobrinje do Butmira moglo protrčati za dvadesetak minuta, povratak traje najmanje 45 minuta. Kada se kolone susretnu, počinje natezanje ko će se vratiti do prvog proširenja... Znalo je trajati i po pola sata.

Možda najveće poniženje za vojnike Armije Bosne i Hercegovine jeste upravo servirano u ovom objektu. Odlukom da su oni ti koji istovaraju i utovaraju robu i redovnim pretresima nakon obavljenog posla. Treba li podsjećati: i po nekoliko mjeseci vojnik je u Sarajevu čekao na dozvolu svoje jedinice da prođe tunelom "za svoju dušu". Odnosno, za potrebe svoje porodice. Istodobno, privatnici su harali. Niko se, stoga, nije ni začudio kada je vijest da je baš Alemko dobio batina na tunelu, u Sarajevu popraćena ovacijama. Jedan visoki dužnosnik u Ministarstvu finansija, tunel i zbivanja oko njega komentariše ovako: "Glavni kajmak kupe oni odozgo. I tu su, zapravo, pravi problemi. Malo koji ministar nema privatni posao, naravno, ne na svoje ime. Odakle god kreneš, naletiš na nekog glavešinu. To klupko niti je ko razmrsio, niti će ga kada razmrsiti." Svojedobno je sarajevski okrug izdao uputstvo koje je preciziralo jedne porezne norme do tunela i druge - za Sarajevo. Bilo je to doba kada je država Bosna i Hercegovina svoje državne zakone sprovodila na prostoru od Borija do Stupa.

Zlatna koka "Nije bilo lako raditi na tunelu. Vjerovatno nam je posao olakšavala činjenica da smo i sami bili na liniji, borili se i znali cijeniti borca. Vjerujte, kada se vojska vraćala sa terena, najčešće smo se sklanjali. Nervozni su, a ko ne bi bio, i neka samo prođu. Bilo je i pijanih, bilo je i bahatih, bilo je svega", sjeća se Muamer Mujanović.

Rivalstvo vojnika i policajaca moralo se reflektirati i na ovaj objekat. Policajci su svako zaustavljanje doživljavali kao potcjenjivanje svog učešća u odbrani zemlje, vojnici tvrde da su samo radili svoj posao... Nekoliko instanci iznad, dugo se polemisalo oko potpunog preuzimanja tunela od strane policije MUP-a RBiH. Zvanično, navođeni su razlozi: to je posao policije, policija je sistemom organizacije bliža obezbjeđenju i organizovanju prolaska kroz takav objekat... Nezvanično, tunel je bio zlatna koka. Tokom 1995, komanda Prvog korpusa vodila je bespoštednu borbu u gradskom Parlamentu: Skupština grada zahtijevala je da preuzme Objekat D-B!

Pravljeni su svekoliki kompromisi: policija je preuzela nadležnost za prolazak civila kroz Objekat. Tako je procedura za dobijanje dozvole produžena: zahtjev za prolazak predavao se Centru službi bezbjednosti, onda je Centar zahtjeve prosljeđivao Korpusu, onda je Korpus odobravao, onda je... Regulisan je i prolazak komercijalnih roba: Skupština grada postala je nadležna za raspoređivanje termina. Naplata je vršena u robi.

Opet, zvanično.

"Tunel je vojni objekat i njegova najznačajnija uloga jeste prolazak materijalno-tehničkih sredstava. I, naravno, vojske. A vojska je i gladna i bosa i bez dovoljno oružja. Prvi korpus je najsiromašniji. Mene je sramota: šta radim, govorim vojsci kako se šiju uniforme. A njih nikad dovoljno... Dnevno, najviše telefonskih poziva otpada na tunel.

Niko ne zove da pita kako je vojnicima", požalio se jednom brigadni general Vahid Karavelić, tada komandant Prvog korpusa.

Za razliku od nekih drugih generala, uvijek je kroz Objekat prolazio hodajući. Talijan je uniformu redovno nosio u rukama: na ulazu u tunel skidao je jaknu i prolazio samo u majici. Vojnici su kroz tunel u pravilu prolazili u organizovanoj koloni. Korpus se uspio "izboriti" da vojska ima prioritet i onda kada je upravljanje tunelom bilo kombinovano sa civilnim strukturama raspoređivanja vlasti. Kako je vrijeme odmicalo i Sarajevo polako stajalo na svoje noge - neko se dosjetio: kurbani su prošli kroz tunel! No, i to je bilo organizovano: provođenje životinja kroz objekat inače je bilo strogo zabranjeno. Istina, iz jednog je ranca iskočilo jare nasred tunela. Ali, pravila i postoje zbog iznimki.

Četnici u tunelu Jedna glasi: i četnici su prošli kroz tunel! Istina, zavezanih očiju. Bili su to zarobljenici koji su vođeni u Sarajevo u zatvor. Zapovjednik engleskog bataljona UNPROFOR-a se visokom dužnosniku Armije BiH jednom prilikom pohvalio: "Prošao sam kroz tunel!" "Gledao sam ga nekoliko trenutaka razmišljajući blefira li. No, brzo me uvjerio u istinitost svoje tvrdnje. Ali i umirio me: bila mu je to, priznao je, želja. U tom trenutku nije radio svoj posao - pokušavao je da dokuči tajnu izdržljivosti bosanskog naroda. Tako mi je rekao, naglasivši da nema namjeru taj svoj poduhvat pominjati bilo gdje gdje bi nam moglo naškoditi", kaže ovaj oficir ARBiH.

Tunelom je, bez konkurencije, najljepše bilo prolaziti u vrijeme kada je prolaz preko piste funkcionirao. Nije bilo gužve, čekanje se selilo sprat više, lakše se disalo... Iz tog perioda, ljeta 1994. godine, ostala je zabilježena reakcija majke Bakira Alispahića: "Dijete, haj'mo u tunel. Svuda oko nas su četnici!" I zaista: tek je prelazak preko piste locirao blizinu agresorskih snaga. Vojska je, naravno, i dalje išla ustaljenim sistemom: put Pariza!

Danas, kada je Sarajevo reintegriran grad, tunel je postao teret. Skupo ga je održavati iako mu svi preživjeli duguju danak, a kako ga zatrpati kada nam je toliko valjao? Zanimljivo: u ovom trenutku, ni vojska ni policija ni Grad ne pokazuju interes za Objekat D-B. Priča se da su za njega i dalje zainteresirana dvojica privatnika: ovaj put, koristili bi ga isključivo u turističke svrhe. Sigurni su da bi Amerikanci prevalili okean samo da se provozaju u tunelskim kolicima, što bi, naravno, bilo bar duplo skuplje od obične šetnje tunelom. Ideja je nastala u narodu, a hoće li biti realizovana, čut će se. Uostalom, oni kojima se dopala već su smislili maršrutu: uz Kozigrad sa čekrkom, igmanskim putem bez popravljanja i tunelom do Sarajeva.
Stalno angažovani na izgradnji tunela sa butmirske strane:
Adem Crnovršanin, Nedžad Bubica, Fadil Budnjo, Zejnil Prašović, Munib Helja, Šućro Mirojević, Abid Fako, Ibro Musić, Muradif Kečo, Mehmed Šalaka, Vehbija Šahbaz, Hamid Mulavdić, Uzeir Fako, Meho Dedović, Ibro Fako, Atif Mulavdić, Alija Krajčin, Ilijas Tahirbegović, Ismet Bešić, Hamdo Hodžić, Mirsad Čulić, Omer Hrustan, Asim Prasko, Fadil Rizvo, Hamed Poljo, Salko Karović, Velid Softić, Izet Budnjo, Meša Nezirović, Nazim Mahmutović, Ramiz Jugo, Mujo Hadžihasanović, Mušan Kahriman, Velija Ajanović, Mustafa Isanović, Sabahudin Stroil, Salih Puška, Nermin Kustura, Muhamed Poturović, Emin Baličevac, Nermin Memija, Fikret Spaho, Sulejman Musić, Emir Bajramović, Sabahudin Šehović, Mujo Mujkić, Edhem Fako, Halim Šalaka, Omer Maletović, Hamdija Goro, Kemal Bešić, Hamid Memić, Edhem Beširević, Sulejman Hadžić, Senad Šabanović, Fahrudin Mujak, Omer Demir, Hasan Pinjo, Adil Bajraktarević, Meho Hodžić, Jusuf Karahmet, Alija Durbut.
Šta kaže statistika

U periodu od 1. augusta 1993. do 31. decembra 1995. godine, kroz tunel je evidentirano 400.812 prolazaka, a smatra se, prema slobodnoj procjeni, da je u tom periodu prošlo oko 720.000 lica koja nisu evidentirana. Dakle, smatra se da je kroz tunel prošlo cca 1.120.812 ljudi.

U organiziranim prolascima koji su evidentirani, u grad je ušlo 3.054.837 kilograma hrane (a neevidentiranih oko 2.480.000 kg), što ukupno iznosi 5.534.837 kg. Unos hrane vršen je i sa individualnim prolascima. Prema slobodnoj procjeni, na ovaj način je u grad uneseno oko 13.547.474 kg hrane. Dakle, kroz tunel "D-B", prema gruboj procjeni, ukupno je uneseno 19.082.311 kg hrane. Ostalih komercijalnih roba, prema evidenciji, a dijelom prema slobodnoj procjeni, kroz tunel je ušlo oko 8.852.068 kg. Ostalih materijalnih sredstava koja su bila putem objekta ubačena u grad ili tunela "D-B" iznose 4.516.459 kg, i to 36.705 kg sanitetsko-materijalnih sredstava, 549.326 kg vojne opreme, te 3.930.428 kg raznih materijalno-tehničkih sredstava. Sva ova sredstva odigrala su veoma značajnu ulogu u odbrani grada i šire zone odgovornosti Prvog korpusa. Takođe, kroz objekat "D-B" u grad je ubačeno 4.500.000 litara raznih pogonskih goriva. Instalirani električni kabl kroz tunel omogućio je da u grad uđe i cca 80.000.000 kW sati električne energije.

(Iz knjige Opsada Sarajeva brigadnog generala Nedžada Ajnadžića)


Prvi organizovani prolazak civila kroz tunel bio je u augustu 1993. godine. Akteri: poslanici republičke Skupštine. Nakon dvosatnog čekanja u transporterima UNPROFOR-a, pukovnik Ujedinjenih naroda obavijestio je tada najvišu legalnu vlast međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine da ne može preuzeti rizik njihove vožnje dok ne dobije saglasnost četnika. Na put su, stoga, krenuli stopama Armije BiH.

Tunelom se prolazilo i kroz vodu duboku i do jedan metar. U koloni u kojoj je bila i beba stara osam mjeseci. Bilo je to - novembra 1993. U jesen 1994. pred ulaskom u tunel na butmirskoj strani, tri ratna druga: dvojica, od kojih jedan sa posljedicama ranjavanja u nogu, na nosila su postavljali trećeg. Bez desne noge i lijeve ruke. Imao je proteze. Čekali su. Svi su čekali. Prolazila je roba. Vrlo hitna... Kolica su bila zauzeta. Na izlasku iz tunela, na dobrinjskoj strani, nekih sat i po kasnije, ponovno nosila. Sama. Čovjek na njima bezuspješno je pokušavao zdravom rukom uklopiti protezu u drugom rukavu. Požalio se: "Proteze su mi loše, stalno spadaju. Evo, i noga mi se otkačila." Na pitanje gdje su mu prijatelji, odgovara: "Vratili se. Nisam uspio sačuvati luk i krompir, pali su s mene. Kupe ih po tunelu."


Bilo je to ljeta 1993. godine. Dok su momci iz grada silom prilika grabili kroz zemlju da bi zaustavljali četničku ofanzivu, na jednom dijelu linije agresor je razbio vod 101. sarajevske brigade. Nekoliko vojnika srpske nacionalnosti pobjeglo je na Ilidžu, ostali su spas tražili u Hrasnici, Butmiru, Sokolovićima... "U jednom trenutku, dvojica dolaze na Objekat. Ružno je to doba bilo, tunel tek počeo da radi, vijesti s Igmana loše... Njih dvojica, naoružani, hoće u grad. Pitam ih ko su. Pokazuju mi vojne knjižice: obojica Hrvati, naoružani, a ja - nesiguran. Čuo sam za te što su pobjegli, znam da je tunel velika tajna, a oni nemaju odobrenja... Tada jedan od Ćelinih momaka, koji se slučajno zadesio tu, dobaci: 'Pusti ih, bolan, zar nisi čuo za 101. rasprskavajuću?' A dobri su momci, kasnije smo se zajedno borili..."
- Ne možeš ti narodu objasniti: četnici blizu, mi govorimo: "Tiše, tiše…", a žene se raskokodaču. Vjeruj mi, radije bih u ne znam kakvu bitku nego nedjeljom na tunel: vrvi od žena. Nema veze što se puca, granate padaju, haos... one idu li, idu. Mart mjesec, pred samu predaju tunela Korpusu. Bilo je to vrijeme napada na Kotorac, u jednom trenutku linija se žestoko ljuljala. Bio sam na smjeni i ugledam nešto svijetli. K'o da je baterija. Čujem neke glasove. Tri žene, idu polako, jedna zapalila cigaru i one pričaju. E, onda mi je puk'o film: zarobio sam ih i pola sata im nisam htio priznat da sam naš. Bile su ubijeđene da sam četnik. Otišle su k'o baje.


Arhiva Dani
251

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh