Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 234

30.
Novembar
2001.


Arhiva Dani
234


 

F O Y E R


Priređuje: Ahmed Burić
Evo iz Zagreba i Ljubljane novih brojeva književnih časopisa: prvi broj revije za kulturu BalCanis pod uredničkom palicom Aleša Čara donosi tekstove autora s područja bivše Jugoslavije, što, uostalom, čine i Godine nove (urednički duet K. Lokotar - P. Madžarević), čiji je dvobroj 10/11 već u prodaji. Dakle, Đ. Senjanović, M. Jergović, V. Rudan, A. Tomić, Z. Ferić, M. Čander, M. Bazdulj, E. Imamović, A. Burić u novim književnim časopisima. A što mi u Sarajevu, pitate se, nemamo književni časopis? Jednostavno zato što smo mi. Dok ga ne budemo imali, bosanske (i ostale autore) čitajte u BalCanisu i Godinama. Novim.
Sabrane pjesme, knjiga grčkog nobelovca Jorgosa Seferisa (1900-1971), u prijevodu jednog od naših najznačajnijih književnih prevodilaca Zorana Mutića, izdanje je PEN centra BiH. Radi se o ultimativnoj literaturi za one koji pretendiraju na poznavanje i pisanje poezije, knjizi koju je prevodilac najavio kao životno djelo. Promovirana je u utorak u sarajevskom Media Centru. Izašlo je još jedno izdanje: knjigu Ja, Maja Pliseckaja objavio je sarajevski izdavač Rabic, a njena promocija je u Narodnom pozorištu u petak 30. novembra u 19.30.
U petak 30. novembra u sarajevskoj galeriji "Besarin" bit će otvorena druga bosanska samostalna izložba američkog fotografa na višegodišnjem radu (i svemu ostalom) u Bosni i Hercegovini, Erica Kanalsteina. Do sedmog decembra, kada se izložba zatvara, bit će izloženo oko 40 fotografija njujorških ulica, napravljenih do 1996, do dana kada je Eric spakovao svoje stvari i preselio na Balkan. Na ovim fotosima nema WTC-a, praha i pepela, vatrogasaca i policajaca, već uglova Velike Jabuke, čudnih ulica i ljudi u još čudnijim situacijama. Walk, kako je Eric nazvao izložbu, nakon Sarajeva seli u Zagreb i potom u Vukovar, gdje je Kanalstein službovao prije dolaska u bosansku prijestolnicu.
Izvedbama predstava Kokoška i Konkurs, otvorena je nova sezona Otvorene scene Obala, Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kokoška, diplomska predstava četvero studenata Akademije u klasi profesora Admira Glamočaka, prikazana je u četvrtak 22. novembra. Dan poslije, na repertoaru je bilo Konkurs, ispitna predstava studenta režije Alena Drljevića, a sav prihod od prodanih ulaznica za ovu komediju bio je namijenjen Fondaciji "Mirna Filipan". I Kokoška i Konkurs će, nakon kraće pauze, biti ponovo na daskama ASU-a.

Andrić nikad nije ovako izgledao

U subotu 24. novembra, u parku na Trgu oslobođenja, na postamentima osmorice pisaca osvanule su biste sarajevskih umjetnika Almira Kurta i Samira Plaste. Realizacija njihove akcije Odlukom komisije: svi na svoje postavlja gomilu pitanja

DEVETI PUTNIK: Ko su, zapravo, njih osmorica čije su biste postavljene u parku na Trgu oslobođenja? Jedina njihova zajednička oznaka je pisalačka. Neki od njih su priznat dio evropskog kulturnog nasljeđa - Andrić i Selimović u prvom redu, tu je i pjesnik Dizdar, čije djelo, čini se, tek sada dolazi u priliku da se objektivno valorizira. Vrijeme postavljanja bisti - sredina osamdesetih, dakle - nosilo je značajnu ideološku obremenjenost. U kriterij postavljanja bisti vjerojatno je moglo ući i to da je Veselin Masleša prije pogibije na Sutjesci 1943. napisao samo dvije studije, a da je Rodoljub Čolaković bio jedna od značajnijih figura socijalističke revolucije u bivšoj Jugoslaviji, iako je iza sebe ostavio relativno obiman književni opus. "Svijet Samokovlijinih pripovjedaka je", tako barem kažu enciklopedijske bilješke, "bosanski židovski živalj, potucalačka sirotinja koja se nakon svih srednjovjekovnih progona i pogroma zatekla u mješovitom teškom svijetu stare Bosne." Dva intimna favorita ove priče su iz Krajine: Ćopić, romanopisac naslonjen na tradiciju srpskog realizma ukorijenjenog u humoru i opisivanju patrijarhalnog zavičaja, sur(ov)e Bosne, i Kulenović, pjesnik i dramatik čije djelo i danas ima svježinu života. Njih osam je, dakle, prema različitim kriterijima, završilo izliveno. Njihove biste su u podrumu Doma pisaca, i kako reče mlada povjesničarka umjetnosti Maja Lovrenović: "Možda ima i neke pravde u tome, pisci su završili u Domu pisaca, a to je ipak Trg oslobođenja. Ukoliko želimo oslobođenje, pa i od ideologije, nužno je preispitati sva značenja koja Trg može imati za grad." Oni koji literaturu smatraju važnijim dijelom kosmosa bili su, ipak, zadovoljni što su baš pisci postavljeni na jedno od centralnih mjesta u gradu, uz poneku primjedbu koja se ticala uglavnom izbora ("što nema Tina ili Kočića, i oni su naši?") onih što će ih narod vječno gledati.

TREĆI ČOVJEK: Naši povijesni i umjetnički kriteriji uglavnom su zavisili od dnevne politike i, najčešće, bili njeni instrumenti. Biste, javno vlasništvo, s Trga oslobođenja su naprosto sklonjene, a šuška se da je najveća prepreka njihovom vraćanju dio VKBI-a, koji Maslešu i Čolakovića (neki od njih i Andrića, sigurno!) smatraju nepodobnim jer su bili dio jedne ideologije koja je kasnije pokazala svoje pravo lice u istrebljenju Bošnjaka od 1992. do 1996.

Kurt&Plasto su željeli ukazati na to da država sporo djeluje, da postoji famozni Aneks sedam (Svi na svoje) i da mnogobrojne "komisije", zapravo, zadržavaju postojeće stanje brisanja pamćenja i zaboravljanja vlastitog nasljeđa.

Istog dana kada su na trgu osvanule biste baš njih dvojice, u sarajevskom Media Centru održan je i prvi sastanak nove "Komisije", u prisustvu nekih od značajnijih ličnosti iz javnog i kulturnog života. Polemika koja se vodila uglavnom je protekla u tonu podržavanja povratka pisaca na postamente. Naša povijest je ipak nešto što se dogodilo i revidirati je ne bi bilo ništa drugo nego ono što su sve dosadašnje vlasti ovdje radile.

Haris Pašović je na polemiku o kriteriju izbora pisaca rekao: "Nisam čuo da je neko odbio platu zato što mu se ne sviđa neki pisac koji je na novčanicama."

Postoji li danas osam ljudi - osam takvih pisaca ne postoji - koji su zaslužili da njihove biste stoje u nekom sarajevskom parku? Treba li praviti biste živim ljudima? Koliko još vremena treba proći da shvatimo kako je odricanje svog nasljeđa (i suvremenog trenutka) direktno ugrožavanje samih sebe?

Sve su to pitanja koja su svojim bistama postavili Kurt&Plasto i zato im na ovom radu valja čestitati. Zamjenik gradonačelnika Savo Vlaški podržao je inicijativu i biste pisaca bi trebale biti vraćene svaki dan. Ali, hoće li onda sve biti drugačije? S obzirom da je bista Branka Ćopića (Kurt) oborena sat nakon postavljanja, svi su izgledi da neće.

* * *

- Aaa, vidi, vratili ih.

- Samo…

- Nije Andrić ovakav bio, znaš one naočale njegove, pa oni zalisci…

Nailazi dedo. I objašnjava:

- Ove su sad od srebra, a one su bile od bronze.

U pravu su. Maka Dizdara i Kuglu bi čovjek nekako pobrkao, ali Andrić nikad dosad nije ovako izgledao. (A. Burić)


Novembarsko zauzeće

Jedan vijek moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini; stalna postavka Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, novembar 2001 - novembar 2002. godine

Kada je 1986. godine Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine navršila i proslavila 40 godina postojanja, tim povodom je ukazom Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. U obrazloženju su stajale naročite zasluge u prikupljanju, zaštiti, prezentaciji i popularisanju likovnog stvaralaštva kao i za značajan doprinos širenju likovne kulture. U potpisu je stajalo ime tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Sinana Hasanija.

Narednih pola decenije su bile godine pune afirmacije UGBiH.

Od početka agresije do danas, UGBiH je dijelila sudbinu zemlje i grada Sarajeva i uspjela preživjeti prilagođavajući se nemogućim uvjetima i pokušavajući održati kontinuitet djelatnosti.

Danas, novembra 2001. godine, UGBiH obilježava 55 godina svoga postojanja i tim povodom ne dobija nikakvo državno odlikovanje, nego ponovno nakon 11 godina pauze otvara stalnu postavku Jedan vijek moderne umjetnosti u BiH, koja će ljubiteljima umjetnosti biti dostupna narednih godinu dana.

Ovom postavkom su obuhvaćena djela 107 umjetnika nastala od početka dvadesetog vijeka do danas. Iz tehničkih razloga još uvijek nisu izloženi crteži i grafike, što tek donekle umanjuje dojam koji izloženi radovi u postavci neminovno ostavljaju na publiku. I ovako kako jeste, Jedan vijek moderne umjetnosti u BiH se ne može pogledati bez da se ne ostavi par sati, što je minimum da bi se stekao kakav-takav uvid u likovno stvaralaštvo koje je egzistiralo i još uvijek živi na ovim prostorima.

Postavka je svojevrsna likovna lektira, obavezno štivo, nešto bez čijeg se poznavanja ne može govoriti o likovnoj umjetnosti BiH niti djelovati u okvirima iste. To znači da UGBiH naprosto mora biti obavezna destinacija, kako svima onima koji imaju namjeru posjetiti i upoznati BiH u narednih godinu dana, tako i svim onim đačkim ekskurzijama iz cijele zemlje koje najprije odvedu na čaršiju da se ganjaju sa golubovima. Neka i čaršije, neka golubova samo, eto, ima još do mraka pa od čaršije i nije daleko do zgrade UGBiH, koja se da poznati po tome što na njoj velikim slovima piše "Zauzeto". Od te umjetničke intervencije na samoj fasadi pa do posljednjeg djela na zadnjem spratu UGBiH nalaze se djela naših umjetničkih uzora s početka vijeka kao i mladih umjetnika koje svakodnevno susrećemo.

Spomenuti samo neka od imena a ne nabrojati sve i ne zaustaviti se pred svakim djelom makar u jednoj rečenici, grijeh je. Jer susret nekog talentovanog djeteta koje gleda širom otvorenih očiju samo sa jednim od izloženih djela može biti jako bitan za budućnost likovnog stvaralaštva ove zemlje. UGBiH je učinila prvi korak da do takvog susreta dođe. Sada je do nas. (N. Džanko)


Lee Falk (1911-1999)
Pjesnik strip heroja

Nedavna posjeta Davida Copperfielda Zagrebu, koja je izazvala veliki interes javnosti, još jednom je podsjetila na veliku medijsku atraktivnost mađioničara i iluzionista. Mnogi će se ovdje sjetiti Harrija Houdinija ili Urija Gellera, no vjerovatno najslavniji mađioničar svih vremena jest ipak onaj koji je svoje čarolije prosipao jedino po čarobnim kvadratima devete umjetnosti. A stvorio ga je čovjek što je i tvorac jednog od najznamenitijih maskiranih super junaka. Da, Mandraka (Mandrake) i Fantoma (Phantom) stvorio je isti čovjek: Lee Falk.

Lee Falk je rođen 28. aprila 1911. godine u St. Louisu, u američkoj saveznoj državi Missouri. Još kao srednjoškolac uređivao je školski list. Diplomirao je književnost, a kasnije je pisao priče, pjesme i eseje. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća započinje Falkova karijera u mediju koji mu je stvorio slavu. Radi se, naravno, o stripu. Na samom početku svoje karijere Falk je pokušao jednako pisati scenarije za stripove i crtati ih, ali ubrzo je odustao.

Ideju za strip o mađioničaru dobio je još kao devetnaestogodišnjak, no ipak prva epizoda Mandraka objavljena je 11. juna 1934. godine. Crtač je bio Phil Davis, a poslove letteringa, tj. unošenja slova u "balončiće" radio je Eddie Walcher. Inače, Mandrake na engleskom znači mandragora, a ovu je riječ Falk pronašao u jednom stihu slavne pjesme Johna Donnea: Go and Catch a Falling Star. Famozni stih glasi ovako: Get with child a mandrake root.

Možda je još interesantniji način na koji je ime dobila glavna junakinja ovog stripa: Narda (ime koje su, inače, počele dobivati i bosanske djevojčice). Falk se bez ikakvog pretjerivanja može prozvati tvorcem ovog imena, a stvorio ga je - legenda kaže - kad je jednom prilikom u hrpi reklama na svom stolu našao letak organizacije čije je skraćenica bila NARD (Nacional Association of Retail Druggists). Skraćenici je Falk dodao slovo A, i eto novog imena.

Dvije godine nakon Mandraka, tačnije 17. februara 1936. godine, objavljuje se prva avantura još jedne Falkove slavne kreacije. Radi se o legendarnom maskiranom heroju - Fantomu. Ovdje je crtač bio Ray Moore, a Eddie Walcher bio je uz Falka još jedan mandrakovac u stvaranju Fantoma. Lee Falk je sam tvrdio da je Mandraka inspirirao Houdini, dok je Fantom - po riječima njegovog tvorca - Tarzan sa fakultetskom diplomom.

Fantom je legendarni heroj koji živi u pećini u obliku lubanje, nosi dva prstena. Na desnoj ruci je onaj koji ostavlja žig u obliku lubanje: njime Fantom označava bad guys, dok one dobre, koje Fantom štiti, označava žigom s prstena lijeve ruke: ukrštenim mačevima. Naravno, kad jedan Fantom umre, njegovu masku i obavezu zaštite pravde nasljeđuje novi, tako da se čini da je Fantom besmrtan.

Lee Falk je stvarao svoje stripove, naročito o ova dva junaka, sve do kraja života, do 1999. godine. No to nije bio sav njegov umjetnički rad. Pisao je i drame i romane te se bavio režijom. Njegov književni background vidljiv je i iz imena koje je dao svom ljetnikovcu na Cape Codu. Nazvao ga je Xanadu, inspiriran slavnom Coleridgeovom pjesmom Kubla Kahn.

Mandrak i Fantom postali su svojevrsne herojske ikone dvadesetog stoljeća. Inspirirali su i filmove, a njihovi fanovi žive širom svijeta. Zna se, recimo, da najgorljiviji fanovi Fantoma žive u skandinavskim zemljama. U SFRJ je Stripoteka skoro redovito objavljivala Falkove radove. Koja iz Discipline kičme pjevao je: Betmen, Mandrak, Fantom. A danas… Danas mađioničari benigno zabavljuju publiku s plaćenim ulaznicama, a maske nose samo bad guys. (M. Bazdulj)

 


Kvizomanija

Da, zvuči sasvim za nepovjerovati da ima i takvih. A ima. Ljudi koji u bilo koja doba dana znaju kad je rođen Aleksandar Makedonski. Koje možeš drmnuti iz najdubljeg sna a da ti u pet sekundi odgovore koliko se puta u životu obrijao Einstein, kako se zove rijetka kožna bolest u koala i kojom brzinom (ako vjetar puše u pravilnom smjeru) može letjeti svilena buba. I svo to njihovo znanje ostalo bi samo za džaba zauzeto mjesto u hardveru da nije kviza. Emisije tokom koje se svi bjelosvjetski štreberi mogu svojim školskim drugovima samo zlobno nasmijati radi razbijenih naočala i činjenice da ih nikada nisu birali u svoju fudbalsku ekipu. Kviz je mjesto na kojem se znanje cijeni i plaća, kviz je način lake i brze zarade, kviz je postao novi nacionalni sport u Bosanaca. A i Hercegovaca.

Trenutno ne postoji ni jedna televizija koja nema barem neku vrstu kviza. Najpopularnija forma svakako je ona koja se u originalu zove Upitnik i koja je počela svoj medijski život u Hrvatskoj, kolijevci dobrih kvizova. Treba se samo sjetiti nenadmašne Kviskoteke, koju je četvrtkom uvečer pratila cijela porodica i čija je tačka usijanja počinjala rečenicom(cama): "Ja sam Biba Brifer, gutač sijalica i čovjek roštilj." "Ja sam Biba Brifer, gutač sijalica i čovjek roštilj." "Ja sam Biba Brifer, gutač sijalica i čovjek roštilj."

Kviskoteka, naravno, ne bi bila to što jeste da je nije vodio Oliver Mlakar. Ma koliko on kasnije bio uspješan u okretanju kola sreće, nije to bio isti onaj Oliver koji nam je prije svake Kviskoteke čitao na desetine pristiglih pjesmica ispalih iz pera pjesnika naivaca ili poeziju uzbuđene omladine tipa "Mi volimo Kviska više i od diska", koji nam je s ponosom dizao ponjave rukom tkane, Vilerove goblene, skalamerije od drveta, kože, metala, stakla i drugih poštom prenosivih materijala koji su prikazivali tada drugi omiljeni lik u Jugoslavena - mješavinu ET-a i helikoptera. I svi smo bili ponosni na vrijedne ruke vještih kviskoljubaca.

Drugi hrvatski kviz naučio je generacije kako se koristiti rječnikom u cilju pronalaženja smisla besmislenim riječima od devet slova. To i, naravno, činjenicu da Vujaklija ne može primirisati Klajiću. Naučili smo kako od nasumice izabranih šest brojeva (po sistemu prvi red, četvrti red, treći red) napraviti konačni smisleni zbir za koji se dobija aplauz publike i ide u sljedeću emisiju. Satrali smo se sastavljajući riječi od suglasnik, samoglasnik, suglasnik, suglasnik, samoglasnik slova u pauzama popunjavanim čuvenom melodijom (ta na na na na na). Sve dok ta draga nam melodija nakon jedne emisije Nadrealista nije zamijenjena drugom, sasvim nepjevljivom. Kako se prezivala plava gospođa koja je kviz vodila, ne pamtimo. Zvala se Vedrana. (Znam sasvim slučajno).

Naravno, kviz nije hrvatski izum. Prije nego je čarobna TV kutija uselila u domove tokom pedesetih godina, kvizovi su emitovani putem radiotalasa. Zabilježeno je da se u SAD-u tokom tridesetih godina prošlog vijeka sedmično emitovalo i do 200 kviz emisija. Tokom Drugog svjetskog rata ova je kvizomanija donekle opala, da bi sa pojavom TV-a omiljene američke kviz emisije dobile pored tona i sliku. Bilježi se da su tokom Depresije kvizovi u Amerikanaca bili toliko popularni da su se pravili u formi omiljenih kaubojskih serijala, sapunskih opera, te da nijedan segment ljudskog života nije bio toliko komplikovan da se i za njega nije moglo pronaći pokoje pitanje.

Na prvo mjesto po gledanosti, vrlo brzo po svom pokretanju, izbio je kviz The $64.000 Question, kojeg je tokom emitovanja jedne večeri gledalo čak 55 miliona Amerikanaca. Najveća zvijezda ovog kviza postao je profesor sa Univerziteta Columbia Charles Van Doren, koji se na ekranima pojavio u proljeće 1957, izbacivši iz emisije dotadašnjeg nepobjedivog Charlesa E. "Stonyja" Jacksona. Naredne godine, pred Velikom porotom Stony je dao izjavu kako su njemu tokom emitovanja davani odgovori, da bi bio izbačen iz kviza nakon što je gledanost počela da opada. Veliki kviz skandal riješen je tako što su producenti bili prinuđeni da daju ostavke, dok je tadašnji direktor mreže CBS, na kojoj se kviz emitovao, izjavio kako nije imao pojma ni o čemu i vratio kviz u program. Što bi se reklo: Kviz must go on.

Prvi bosanski kviz nosio je modelarski naziv Odgovor je u boci. Vodio ga je Rinko Golubović, koji bi svakom takmičaru koji se uspio riješiti one druge dvojice na kraju izgovorio ovu magičnu rečenicu nakon odgovora na pitanje sve ili ništa. Umjesto boce, u prvom poslijeratnom kvizu dobili smo piramidu sa Ljutkom (koji se podmuklo smije promuklim glasom) i Smješkom (jipi!). Bez obzira na sve prvobitne kritike, kviz Šta je tu je gleda se, ako ni zbog čega, onda zbog činjenice da čak i trećeplasirani, uz malo sreće, može osvojiti više para nego prvoplasirani, ali i zbog toga da se vidi hoće li i na naša vrata doći TV ekipa da nam uruči usisivač.

Mnogo popularniji su tzv. on line kvizovi, kod kojih je potrebno imati telefon sa tonskim biranjem i biti na dobroj centrali. Čak i tada šanse da se probijete do programa su minimalne. Zabilježeno je da se u bosanskoj varijanti Upitnika ljudi javljaju i po sat prije početka emitovanja kviza rizikujući da nakon prvog pitanja ispadnu iz igre, a dobiju pozamašnu čestitku PTT-a.

Prvi kviz ove vrste je Petica, kviz OBN-a, sa pravilima koja ni dan-danas ne zna pola onih koji se javljaju i tvrde da imaju kombinaciju. Tajna je u telefonskom broju i kupovini oglasnika koji vam objašnjava kako vas šest cifara mobilnog ili statičnog telefona mogu dovesti do dnevne nagrade. Ništa manje popularna je i bosanska verzija Upitnika, u kojoj, čak i ako dobijete vezu, pa i odgovorite na pitanje, ne mora da znači da ćete dobiti novac. Znači da se valja javiti i kod Milana i kod Enisa i kod Krcka. A to je praktično sasvim neizvodljivo. Najnoviji kviz ove vrste pođonjena je verzija nove Federalne televizije koju vode Ponedjeljak, Utorak i tako do Petka. Znači, ako se jedan kviz završi, odmah se prebacuje na drugi. Pa na treći. Pa na četvrti. A u to će i telenovela meksikana.

Kvizomanija nije isključivo bosanska bolest. On line kviz Kešolovac (koji je zapravo Upitnik bez da se plaćaju autorska prava) najpopularniji je kviz u Srbiji, koja je otkupila i autorska prava za kviz koji postavlja potpuno suvišno pitanje "Želite li biti milioner?" (jok, eto ti želiš). Da bi se ovaj kviz uopće emitovao, potrebno je ispoštovati i najsitnije zahtjeve vlasnika licence, kompanije Selador, koja propisuje čak i veličinu studija i broj gledalaca. Kviz koji se zove Milioner trenutno je najgledaniji kviz na svijetu. Prikazuje se u 56 zemalja u 40 različitih verzija. Samo u Velikoj Britaniji, u noći emitovanja, pred TV prijemnikom sjedi i do 19 miliona gledalaca, što je još i malo u poređenju sa 29 miliona Amerikanaca koji u SAD-u čekaju da vide ko je novi milioner.

Malo je vjerovatno da će ova vrsta zabave uskoro zaigrati i na našim ekranima pošto se prvo treba naći neki milioner da izdvoji oko 100.000 maraka, koliko košta samo izgradnja scenografije i popratne propisane opreme. Da se o pravima ne govori. A kod nas još uvijek ni u jednom kvizu čovjek ne može zaraditi tolike pare da ih uloži u izgradnju terena za sljedeće razmetanje znanjem. U najboljem slučaju može dobiti novi korejski automobil ili putovanje na more za dvije osobe. Ali i kalorifer, mikser, peglu, što ne govori o nesposobnosti producenata, već prije o materijalnom stanju nacije. Kakvi milioni, kakvi bakrači, kad se poklon-bonu firme za prodaju instalacija takmičar obraduje do infarkta. (V. Seksan)



Arhiva Dani
234

 

 
 
 
 

početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh