Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 228

19.
Oktobar
2001.


Arhiva Dani
228



Emir Suljagić
esuljagic@bhdani.com

 


Licence to kill


Kasete optužuju


Skica za portret novinara


Nisam se borio protiv Bošnjaka, nego sam branio BiH od agresije


Vjerske i vojne vođe znale su za zločine

 

Hoće li Haag suditi zločine nad Autonomašima
106 teških optužbi protiv boraca Petog korpusa
Prekid političkog braka Fikreta Abdića i Alije Izetbegovića smrću je platilo oko 2.000 ljudi: tolika je, naime, procjena ukupnog broja mrtvih na jednoj i drugoj strani linije fronte između Petog korpusa Armije BiH i Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Unutarbošnjački rat po svojoj se surovosti nije razlikovao od svih ostalih vođenih na teritoriji BiH: stradali su civili, ubijana su djeca, žene i starci, sretni su bili oni zarobljenici koji su samo udarani do iznemoglosti... Novinar Dana boravio je u Cazinskoj krajini, u kojoj su rane od rata još uvijek prisutne, i zabilježio tragične priče svjedoka koji za zlostavljanja, pogubljenja i silovanja optužuju borce Petog korpusa Armije BiH

ilo je pet sati ujutro kada se probudio. Kao i svako jutro, otišao je ravno u štalu, da namiri stoku. Iznad Krakače, sela na putu između Velike Kladuše i Cazina, svanjivalo je još jedno ratno jutro. Na brdu, stotinjak metara iza njegove kuće, i dalje je stajao bunker vojnika Narodne odbrane, a tamo negdje u mraku, sa druge strane puta koji je dijelio selo napola, bili su položaji 5. korpusa ARBiH. Njegov unuk Amir ustao je malo poslije njega i krenuo ka štali, za djedom. I dok se zrak prolamao od pucnjave koja je završila jednako iznenadno kao što je i počela, Ajka, Alagina supruga, čula je dječaka kako viče: "Aj, ode moj did!" Onda je nastupila tišina. Ajka Buljubašić, sada 71-godišnjakinja, skrila se u podrumu i tu ostala sve do svanuća slušajući povike vojnika 511. brigade koji su tog jutra probili linije Narodne odbrane. Kada se konačno usudila izaći iz kuće, vidjela je muža mrtvog, ubijenog na pragu štale; desetak metara od njega, na blagoj zaravni ispred kuće ležalo je beživotno tijelo njenog 14-godišnjeg unuka. Bio je pogođen u glavu. Ajka, koja danas živi u ostacima kuće spaljene nekoliko dana kasnije, sa ceradom umjesto krova, uz pomoć djevera i komšije pokopala je muža i unuka tog dana. Dženazu su klanjala četvorica susjeda, a njihovi mezari i dalje stoje u dvorištu, jedan pored drugog.

Sezona lova Kasno poslijepodne tog dana, 4. augusta, šest stotina pripadnika 4. brigade Narodne odbrane predali su se nakon višesatnih pregovora. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna brojala je svoje posljednje dane i Atif Dudaković, zapovjednik 5. korpusa, imao je razloga za zadovoljstvo. Njegovi vojnici će samo dvije sedmice kasnije ući i u Veliku Kladušu i na tvrđavu Muje Hrnjice objesiti zastavu sa šest ljiljana. Njihov pohod pratit će masovna pljačka, paljevine i brojna ubistva. Rat protiv autonomije, odnosno njegov prvi dio, bio je završen, ali rat protiv autonomaša potrajat će još godinama. Cazinska krajina će još godinama ostati obilježena, sezona lova na pristalice Fikreta Abdića, žigosane kao izdajnici, otvorena je i nakon što je rat prestao, a teror manjine nad većinom će nekažnjeno provoditi prvo vojnici 5. korpusa, a zatim lokalne siledžije.

"U četiri sata, mi ćemo ispaliti prvu granatu upozorenja, ne budete li do tada poslali vašeg čovjeka da se dogovorimo o predaji, mi ćemo nastaviti sa granatiranjem (...) U protivnom, otvorit ćemo vatru iz tenka, topova i minobacača. Ja ne znam koje će biti posljedice, ali ja za njih neću snositi odgovornost", upozorio je Dudaković vojnike 4. brigade NO, prije početka pregovora. U međuvremenu, u kafani "Man" na ulazu u Pećigrad skoro cijeli dan vodili su se pregovori između Besima Muhamedagića, zapovjednika 4. brigade, na jednoj, i Dudakovića, na drugoj strani. Kada se Muhamedagić vratio u pećigradsku tvrđavu, da vojnicima prenese njegove uvjete, Dudaković je izgubio strpljenje i u pet minuta do pet tenkovska granata, ispaljena sa položaja 5. korpusa pogodila je tvrđavu. Muhamedagić je poginuo, sa još nekoliko vojnika koji su samo stajali na jednom od zidova tvrđave, a Zuhra Kovačević, jedan od civila koji su tamo potražili utočište, ranjena je u stomak. Vojnici NO počeli su se predavati, a Dudaković im je obećao, prije nego što su odložili oružje, "u ime komandanata i svoje lično ime da niko neće biti maltretiran, tučen i svako će imati pravo na svoju riječ". Svi zarobljenici internirani su u logor u kasarni "Adil Bešić", zajedno sa mnogim civilima uhapšenim tog dana.

Muhamed Škrgić, koji je cio život proveo u Pećigradu, uhapšen je tog dana i odveden u Bihać. "Nisu me tukli u logoru, ali jesu u autobusu, toliko da sam se upišao", veli on. Kada se nakon 12 dana iz Bihaća vratio u Pećigrad, na mjestu gdje je nekada stajala njegova kuća, bilo je zgarište. Sve kuće u susjedstvu su, kaže, bile spaljene, a tek jedna je ostala čitava, i ona temeljito opljačkana. Otada se tri puta dnevno morao javljati u policijsku stanicu, i na izmaku šeste decenije, pod policijskom paskom, morao raditi za familije pripadnika 5. korpusa. "Najviše smo čistili puteve i želi pšenicu", kaže Muhamed.

Za razliku od njega, neki zarobljenici su u zatvoru ostali do kraja rata, a mnogima se u zatvorima 5. korpusa gubi svaki trag; neki su ubijeni, drugi poginuli kopajući rovove, treći oslobođeni i potom hapšeni još nekoliko puta.

Berem, berem grožđe! Hakija Beganović, oficir za moral u 4. brigadi NO, također se predao 4. augusta 1994. "Klečao sam u autobusu do Bihaća, sa rukama iza vrata, dok su me tukli palicama. Kada smo stigli u Bihać, nisam mogao stati na noge", sjeća se Beganović. Sa oko 1.600 drugih zarobljenika, smješten je u hangare u bihaćkoj kasarni "Adil Bešić". Zidovi i krov hangara su od lima, pa je danju bilo vruće i zagušljivo, a noću hladno, a svi zatvorenici imali su na raspolaganju 20 limenih posuda i isto toliko šolja i kašika. "Na kazanu smo bili u koloni i prvih dvadeset bi dobili hranu. Onda je onaj dvadeset prvi uzimao posudu i kašiku od prvog, bez obzira da li je ovaj pojeo ili ne", kaže on.

Rijetki su uspijevali pojesti svoj obrok, onda kada je hrane bilo. "Nekad bi došli na kazan, i samo bi nam rekli da tog dana nema hrane za nas." Dok je bio u Bihaću, dvojica zatvorenika su umrli, kaže. I nakon što su svi ostali pušteni sa proglašenjem amnestije, on je u grupi od 33 zatvorenika premješten u zatvor Luke, odatle u Cazin... "Mogu se sjetiti oko 30 mjesta u kojima sam bio zatvoren." Uslijedio je prisilni rad. Jednom je to bila sječa šume, drugi put kopanje rovova, treći otkopavanje poginulih srpskih vojnika zbog razmjene... "Cijele dane smo sjekli drva i sa Plješevice ih nosili u stanove oficira 5. korpusa. Tako umornog, stražari su me navečer izvodili napolje da simuliram branje grožđa i vičem: 'Berem, berem grožđe!'" Nakon petnaest mjeseci u zarobljeništvu, Beganović je oslobođen 21. augusta 1995. I pored toga što ga je MKCK registrirao kao ratnog zarobljenika, Komanda 5. korpusa mu je nakon puštanja na slobodu izdala potvrdu da je cijelu godinu bio na "bezbjednosnoj obradi".

Pripadnici 5. korpusa, sudeći prema drugim svjedocima, nemilosrdno su se obračunavali sa vojnicima NO. Jedan od njih, koji nije želio otkriti svoje ime, sa još trojicom pripadnika predao se vojnicima 5. korpusa u junu 1994. "Bacili smo oružje, a oni su rafalima počeli pucati po nama. Senad Libić, Mirsad Brkić i neki Osmankić su odmah ubijeni, a ja sam ranjen u grudi", svjedoči on. Nakon što su im prišli, vojnici su ustanovili da je on još živ i jedan od njih stavio mu je puščanu cijev u usta i ispalio metak. "Međutim, držao je pušku ukoso, tako da mi je metak prošao kroz obraz." Dan kasnije pronašli su ga njegove komšije i odvezli u Veliku Kladušu, a odatle u Karlovac na dugo liječenje.

Njegov suborac Amir Karajić, koji je također zarobljen, imao je manje sreće. Nakon što je zarobljen 4. augusta 1994, sproveden je u Bužim i pritvoren u podrumu hotela "Bužim", u kojem je inače bila smještena i Komanda 505. bužimske viteške brigade. Zatvoreni u ćeliju s njim bila su još dvojica vojnika NO. Kasno popodne tog dana, prema riječima jednog od njih, u zatvor je došao Suljo Karajić, pripadnik 506. velikokladuške brigade, i pozvao ih sve da dođu do rešetki. "Ja sam stajao sa Amirove lijeve strane, a Ćisić (treći zarobljenik, op.a.) stajao je do mene. Suljo Karajić je stavio pušku na rešetke u visini Amirovog grudnog koša. Upitao je Amira za šta se borio. Dok su razgovarali, naišao je Fikret Karajić, Amirov rođak, pripadnik 5. korpusa, također iz Velike Kladuše. On je rekao Amiru: 'Gdje si, rođak, šta ima?' Suljo Karajić je zapitao Fiku: 'Da ti ga nije žao?', i tog momenta ispalio metak u grudi Amira Karajića", svjedoči ovaj zarobljenik, koji je u bužimskom zatvoru ostao sve do marta naredne godine.

Karajićeva zvjerstva Suljo Karajić danas živi u Velikoj Kladuši. Nakon rata otvorio je ćevabdžinicu, potom i drugu, a kladuško stanovništvo uglavnom sa strahom priča o njemu. "Ja znam pouzdano da mi je on ubio brata. I srećem se s njim svaki dan", kaže sugovornik Dana koji ne želi otkriti svoj identitet. U vrijeme kada su ga Dani tražili, Karajić nije bio niti u jednoj od svojih radnji. Njegov radnik prvo je rekao da je na namazu u gradskoj džamiji, a desetak minuta potom da je otišao u banku. Novih desetak minuta i nekoliko poziva kasnije, Karajić je u kratkom telefonskom razgovoru rekao: "Ja sam te optužbe ranije već komentirao. Nemam šta reći, to je za mene završena priča. I to je to."

Službenik Međunarodnog krivičnog suda Brid O'Toole preuzeo je 19. jula 1999. u Velikoj Kladuši obiman dokazni materijal o zločinima počinjenim nad pristalicama autonomije. U dokumentu ovjerenom pečatom tužilaštva, stoji da je preuzeo "tri foldera izjava, dvije koverte fotografija, četiri video vrpce i četiri audio kasete" sa svjedočenjima žrtava. Karajić je, prema izjavi jednog od svjedoka, u januaru 1995, odsjekao glavu Rasimu Dizdareviću, zarobljenom vojniku NO. Očevidac, tada pripadnik radnog voda 506. brigade, navodi da je Dizdarević ležao na leđima i u mukama molio za život, grčevito se braneći rukama, dok je Karajić pokušavao da mu otpili glavu. Potom je od drugog zarobljenika zatražio sjekiru i njom ga dotukao. Tijelo je pronađeno na mjestu ubistva, dok je glava pronađena zakopana nekoliko kilometara dalje. Dani su na uvid također dobili i video zapis ekshumacije i obdukcije, obavljene u martu 1995, na kojima se jasno vide rezovi na rukama žrtve, kao i povrede na glavi.

Krvožednost potonjeg ubistva potvrđuje da se, koliko god krvav, kraj onog što se u krajiškom žargonu naziva "prvom autonomijom" ne može usporediti sa njenim definitivnim krajem u augustu 1995. Između oktobra 1993. i augusta 1994, koliko je trajala APZB, skoro da nije ni bilo svakodnevnih i međusobnih borbi između vojnika NO i ARBiH. Štaviše, civili su svaki dan u kolonama dugim kilometrima prelazili crtu razgraničenja, idući iz Bihaća u Pećigrad, Jabukovac ili Tržac, na teritoriji APZB u kupovinu namirnica. "Mi smo predlagali bihaćkim vlastima da vozimo hranu u svako selo u okrugu, uz dva uslova: da cijena bude ista kao u Velikoj Kladuši i da garantiraju sigurnost vozača, ali je tadašnji povjerenik Vlade RBiH za okrug, Mirsad Veladžić, odbio taj prijedlog", kaže Ibrahim Đedović, u to vrijeme odgovoran za transport hrane kroz Abdićev "ekonomski koridor". Usporedbe radi, cijena kilograma brašna u Bihaću u to vrijeme bila je 10 DM, a u Velikoj Kladuši 2 DM; kutija cigareta u Bihaću je bila 10 DM, dok se u AP njena vrijednost kretala od 1 do 1,2 DM; jestivo ulje je u Bihaću bilo skuplje pet puta, kilogram šećera sedam puta, kilogram kafe čak dvadeset puta.

Gospođo, ubili smo ti muža... To stanje ni rata ni mira narušeno je u julu 1994, kada su snage 5. korpusa napale APZB i do kraja augusta skršile i posljednji otpor vojnika autonomije. Narednih mjeseci, između dva pokušaja uspostave autonomije, novi talas nasilja zapljusnuo je područje oko Cazina i Velike Kladuše. Vojnici 5. korpusa su, po ustaljenom šablonu, noću hapsili nekadašnje pripadnike NO ili ljude tek osumnjičene da su Abdićevi simpatizeri, koji bi potom nestajali. Nekoliko dana po hapšenju, vraćali su se kući isprebijani na mrtvo ime ili bi njihovi leševi osvanuli u dvorištima. Seoski imami su u pravilu odbijali klanjati dženazu ubijenima, a porodice su u takvim slučajevima bile prinuđene pokopati ih u dvorištu, ispred kuće, bez vjerskih obreda.

Asim Kovačević, penzionirani policajac iz Pećigrada, uhapšen je već navečer 4. augusta 1994, skupa sa svojim komšijom, seoskim učiteljem Hazimom Beganovićem. Bilo je to prvo u nizu hapšenja koje će obojica doživjeti. U policijskoj pratnji naredno jutro su dovedeni u Bihać, u sjedište Vojne policije korpusa. Kovačevićev sin Asmir, zarobljen kao policajac NO, bio je u susjednoj ćeliji. I jedan i drugi preživjeli su sedmicu u tom zatvoru i, izobličeni od svakodnevnih batina, premješteni su u zatvor Luke. "Pljuvali su nam u usta, neki su dolazili i vršili veliku nuždu u našoj ćeliji, a jednu noć su stražari upustili desetak vojnika, koji su upali u ćeliju i mlatili nas." I jedan i drugi su tamo proveli mjesec dana i vratili se kući, u uvjerenju da su vratili svoj dug vlastima koje su ih optuživale za izdaju.

Ali, i jedan i drugi prošli su kroz slična hapšenja nekoliko puta; Kovačević posljednji put u decembru 1994, kada je i ubijen. "Druga autonomija" je bila u jeku, a Kovačević je bio "sumnjiv". "Tu večer oko sedam sati, neko je zakucao na vrata, i kada sam otvorila, vidjela sam trojicu naoružanih muškaraca u uniformama", prisjeća se njegova supruga Ajka. Tražili su, kaže, Asima, koji se nabrzinu obukao i krenuo za njima. Ona je otišla u lokalnu stanicu policije, koja je bila smještena u susjednoj kući, da sazna o čemu se radi, ali policajci joj nisu znali ništa o kidnapovanju njenog muža. Tri dana kasnije, njegov leš osvanuo je pored puta između Pećigrada i Cazina. Odjeća je bila razbacana svuda okolo, a leš je, po njenim riječima, bio izranjavan i modar. Doktor Miroslav Rakočević je u izvještaju nakon obdukcije napisao da je Kovačević umro prirodnom smrću. Dvije godine kasnije, Ajka Kovačević dobila je anonimno pismo od jednog od navodnih ubica. U kratkoj poruci, nevješto i očigledno s teškim mukama napisanoj krupnim štampanim slovima, stoji: "Gospođo Kovačević, teško mi je ovo što ti pišem. Tvog muža je ubio Ale Samardžić iz Ćoralića, Šišić Hašim i ja. Platili su nam policija. Halil komandir, Juso Hodžić i Saned policajac. Ja sam iz Sane."

Nožem urezana 505-a Jedna od prvih žrtava noćnih prepada bio je Meho Jušić, sedamdesetogodišnji starac iz Gornje Vidovske. Na njegovu nesreću, živio je na samoj crti razgraničenja, patrole suprotstavljenih formacija bile su vrlo česte. "Bilo je pet ujutro. Neko je pokucao na vrata i zavikao: 'Meho, otvori!'", kaže Mehina snaha Zekira, već u sedmom mjesecu trudnoće. Prema njenom sjećanju, vojnik koji je stajao u dvorištu rekao mu je da se spremi i krene sa njima. Ovaj je to odbio, i dok je zatvarao vrata ubica je kroz njih ispalio dva metka. Jedan ga je pogodio u ruku, drugi, po svemu sudeći smrtonosan, u stomak. Zbog ovog ubistva, bihaćko je Kantonalno tužilaštvo u junu 1999. podiglo optužnicu protiv Zuhdije Tahirovića. Njegov suborac Muhamed Džakulić na sudu je potvrdio da je Tahirović ubio starca na njegovom kućnom pragu. "Kada smo došli do kuće u kojoj se nalazio did (Jušić, op.a.), on (Tahirović, op.a.) je meni rekao da lupam na vrata i repetiram pušku na rafal. Ja sam odbio naredbu i on je počeo da lupa. (...) Zuhdija je bez riječi repetirao pušku i opalio u pravcu dida kroz ulazna vrata." Na vratima se još uvijek vide tragovi metaka, a iza kuće humka mezara u koji je stari Jušić pokopan dan po svojoj smrti, prije nego što je premješten u mjesno groblje. Sudsko vijeće Kantonalnog suda u Bihaću proglasilo je Tahirovića nevinim 27. septembra ove godine.

Najgore je tek dolazilo. Nasilje je kulminiralo sa konačnim krajem APZB u augustu 1995, koji su pratila silovanja i smaknuća.

"Petnaest dana nakon pada druge autonomije, u moju kuću provalio je čovjek u vojnoj uniformi. (...) Pobjegla sam u baštu (...) on me je stigao... i zatim me izvrnuo na leđa", kaže u svom svjedočenju jedna od žrtava silovanja. Stavio joj je, prisjeća se, pištolj pod vrat, kidajući njenu odjeću, i potom je silovao. "Ja sam se jedva uvukla kroz prozor kuće i ušla u sobu i umotala se u jorgan. Puno me boljelo pa sam od bola i straha plakala. Poslije 15 minuta on je ponovo došao i ponovo me silovao."

B. Đ. iz Polja pored Velike Kladuše također je silovana. Nju su, tada 22-godišnjakinju, silovali vojnici 505. brigade u septembru 1995. Naime, u pregledu koji je u karlovačkoj bolnici obavio dr. Ivo Navratil, pored konstatacije o silovanju, još se navodi: "Lijeva natkoljenica: nožem urezana brojka 505. Brojke su visoke 10 cm, široke 5 cm, dvostrukim rezovima, razmak cca 1 cm. Ukopno tri reza, svaki dužine 1x45 cm i 2x33 cm."

Autonomaši i korpusovci Ljudi su tih dana nestajali bez traga, ubijani bez straha od kazne, ubijani kao da će rat trajati vječno. Dvadesetosmogodišnji Senad Pilipović, uhapšen je u porodičnoj kući u Maloj Kladuši i tada mu se izgubio svaki trag. Supruga Zumreta, vrativši se iz izbjegličkog kampa u Kuplenskom, započela je zamornu i naizgled beznadnu potragu za mužem. Uz pomoć Ureda ombudsmana u Bihaću, u februaru 1999, na koncu je saznala kakvu je sudbinu doživio. Kantonalno tužilaštvo je Uredu ombudsmana uputilo objašnjenje u kojem se navodi kako su Pilipovića uhapsili "pripadnici 510. brigade 5. korpusa". "Priveden u prostorije INCEL-a u Cazinu, gdje je isti podlegao nakon što je pretučen od strane pripadnika vojske", stoji u zaključku ovog dokumenta.

I Fikret Pilipović je jedan od desetina ili stotina onih koji se nikad nisu vratili iz zarobljeništva. On je, iako je imao status ratnog zarobljenika ("pripadnik paravojnih formacija Fikreta Abdića"), poginuo kopajući rovove na položajima 511. brigade, u području Cazinskog bunara. U pismu koje je njegovoj supruzi Muniri uputilo općinsko odjeljenje odbrane u Velikoj Kladuši, navodi se da je nastradao 12. augusta, "kada je oko 11 sati iz pravca Kolište srbo-četnički agresor ispalio granatu". Kakva utjeha.

Utjeha na kakvu mogu računti mnoge kladuške i cazinske familije koje još uvijek tragaju za svojim najdražim. Na nesreću, ovaj mali rat, rat u ratu, kao da nije završen. Stanovnici Krajine i dalje se dijele na "autonomaše" i "korpusovce", to je ustvari jedina bitna podjela. Dok sam napuštao kancelariju DNZ-a u Kladuši, skupina srednjoškolaca, izlazeći iz kafane prekoputa, vidno pijanih, razbili su tešku, ili se barem meni činila takvom, tišinu ovog grada pjevajući i skandirajući "Babo, Babo!". Slutio sam da nekoliko stotina metara ili kilometar dalje skupina istih takvih dječaka, također teturajući, skandira "SDA! SDA!". Nisam slutio, znao sam.

A tišina nad ovim gradom bit će jednako teška kao tog dana, uprkos njihovoj dječačkoj galami, još dugo. Barem dotle dok oni, dječaci, ne budu mogli pogledati u oči jedni drugima i ne kriviti se za grijehe svojih roditelja. Ili nekih tuđih roditelja koji su njihove očeve doveli u tu tačku očaja da im nije preostalo ništa drugo nego da se međusobno kolju. Sve dotle, iz Velike Kladuše će u ostatak zemlje dopirati tišina kakva je dopirala do sada, a zločini ostati brižljivo skriveni.
Licence to kill

 

"Kada je moj svekar otišao u Todorovo da pita imama da ukopa svog sina, odnosno mog muža, on je to odbio, pa smo ga sami morali ukopati i bez vjerskih obreda." Sugovornica Dana, čiji je muž poginuo kao pripadnik Narodne odbrane, u borbi sa jedinicama 5. korpusa, samo je jedna od stotina koje svoje najdraže nisu mogle pokopati uz vjerske obrede. Na samom početku sukoba između 5. korpusa i Narodne odbrane, bihaćki muftija Hasan ef. Makić donio je fetvu kojom su sve pristalice Fikreta Abdića proglašene nevjernicima. Seoske hodže, po cijenu da izgube posao, a možda i život, odbijali su tada pokopati svoje džematlije, suseljane i komšije, povinujući se muftijinoj zapovijedi. Tekst fetve, koja u načelu predstavlja platformu za progon jedne skupine ljudi, glasi:

S obzirom na novonastalu situaciju na području Bihaćkog muftijstva, koja je dovela do međusobnog prolijevanja muslimanske krvi, a u povodu različitih tumačenja oko tretmana poginulih pripadnika bošnjačkog naroda na pobunjeničkoj strani, Bihaćki muftija profesor Hasan ef. Makić je izdao sljedeću

FETVU

1. Svi oni za koje se posigurno zna da su svjesno i dobrovoljno uzeli oružje i krenuli protiv islama i bošnjačkog naroda su MURTEDI, tj. odmetnici od vjere islama i ummeta Muhammeda alejhiselam. U prvom redu se misli na one koji imaju bilo kakvo rukovodeće mjesto u pobunjeničkoj vojsci ili organizaciji autonomaške vlasti. Takvima se, u slučaju pogibije, ne klanja dženaza niti se opremaju po islamskim propisima, jer se tretiraju kao nevjernici.

2. Za one koji su prisilno mobilizirani od strane Abdićeve vlasti, a u slučaju njihove pogibije, važe redovni islamski propisi opremanja i klanjanja dženaze.

3. Svi oni koji poginu na Allahovom putu u odbrani islama i domovine bošnjačkog naroda od pobunjeničke ruke imaju titulu šehida i kao takvima im pripadaju sve vjerske počasti.

Bihać, 23.11.1993. Hasan ef. Makić

Doslovno značenje fetve je dozvola ili uputa. Po šerijatskom pravu, fetvu je izdavao muftija kao vrhovni vjerski službenik određenog područja, najčešće u obliku pitanja i odgovora. Krajnji autoritet koji je izdavao fetve je u početku bio šejhu-l-islam, ali je to pravo kasnije preneseno na muftije. One se uvijek odnose isključivo na vjerska pitanja i nikada ne prelaze u domenu politike ili prava, i ova, bihaćka fetva, prva je takva. Ona, pored toga što regulira odnose već regulirane u ratnom pravu, ustvari predstavlja poziv na rat, dozvolu za ubijanje stotina ljudi koji se razlikuju samo po mišljenju. Dani su pokušali doći do zvaničnog komentara sadržaja ove fetve u Bihaćkom muftijstvu. Nažalost, niko u muftijstvu nije bio na raspolaganju ni nakon nekoliko telefonskih poziva.


Kasete optužuju
Pouzdano znamo da videokasetu koja je dospjela do Dana, i čija je autentičnost zagarantirana, posjeduje i tužilaštvo Haškoga suda. Niko ne zna šta će ono s njom uraditi i u čijem eventualnom procesu će je koristiti kao dokazni materijal. Dani je objavljuju, potpuno svjesni osjetljivosti aktuelnog konteksta, u kojemu ponovo bujaju šovinističke generalizacije, po kojima nijedan čovjek arapskoga porijekla i muslimanske vjere koji se u ratu borio na strani Armije BiH, ne može biti ništa drugo nego zli terorist. No, upravo ova kaseta, tačnije i sugestivnije nego išta drugo, pokazuje notornu stvar: zločinac ima svoje konkretno pojedinačno lice, a ista takva pojedinačna lica imaju i oni što ga gledaju s odobravanjem dok vrši svoje krvavo djelo. Objavljivanje ovakvih činjenica, stoga, može ići samo u korist svih onih kojima su ruke čiste, bez obzira na porijeklo, vjeru, boju i stranu kojoj su pripadali u ratu

U septembru 1995. jedinice 5. korpusa ARBiH oslobađaju veliki dio teritorije između Bihaća i Banje Luke. U okolini Sanskog Mosta, pripadnici 505. bužimske brigade, negdje između Jesenice i Lušci-Palanke, zarobljavaju zaostalog vojnika VRS. Ispitivanje koje je snimano amaterskom kamerom, kao i cijeli ovaj pohod, vode dvojica pripadnika te jedinice. Jedan od njih je Arap, drugi Bošnjak. Zarobljenik je vidno uplašen, a ostali vojnici 505. stoje u polukrugu oko njega.

- Kako se zoveš?
- Dulić Rade.
- Četo, jesi l' dobar? (Arap ga udara po licu.) Jesi l' dobar?
- E, jebiga! (Okreće glavu.)
- Znaš mene? (Opet ga udara po licu.)
- Ne znam.
- Kako ne znaš?
- Ovo je Arap, mudžahedin - dobacuje drugi.
- Šta je ovo? - pita Arapin, pokazujući na druge vojnike.
- Jebiga, ne znam. Vojska.
- Odakle je došla vojska?
- Ne znam, iz drugih zemalja.
- A zašto dolazi?
- Pa, dođu, jebiga, da se bore ovdje.

- Abu Tebi, Abu Tebi, Abu Tebi (udara ga pesnicama po licu)...
- E, jebiga! (Obara glavu.)
- Nemoj tako vikati, to se ne smije vikati ovdje, znadeš! (Bosanac ga udara šakom po ustima.)
- Kol'ko imaš godina?
- Trideset devet.
- Imaš djece?
- Imam dvoje djece.
- Šta će ti puška?
- Nisam puc'o.
- A je l' nisi puc'o?
- Evo puške, pa vidite jesam li puc'o.
- Koji čin imaš?
- Zastavnik.
- Šta je ovo, šta je ovo? - pita Arapin opet, držeći njegovu pušku u ruci - Gdje ste bili?
- Bili gore, jebiga, u šumi.
- I šta ste radili u šumi? - pita Arapin.
- Gdje si bio na ratištima ovdje po Bosanskoj Krupi? - pita ga bosanski vojnik.
- Nisam nigdje. Sad nas digli, Radnički bataljon. Da smo se ti i ja pitali, sigurno ne bi došlo do ovoga.
- Ja ću tebe ubiti - kaže mu Arap.
- Jebiga, ubij me.
- Nemoj vikati "jebiga"! (Ponovo ga po licu udara bosanski vojnik.) Kakva je to navika?
- Dobro, neću.
- Jesi l' čuo za 505-u?
- Tekbir! - uzvikuje Arap.
- 'Ajde reci Allahu ekber!
- Nemoj, nemoj, nemoj! (Arap mu stavlja ruku preko usta. Udara ga lagano desnom rukom po lijevoj strani vrata.)

Snimak tu prestaje, i nastavlja se u dvorištu neke kuće. Uokolo sjede vojnici, odmaraju se, neki pred vratima kuće, drugi na drvima naslaganim u dvorištu, neki kidaju grozdove grožđa sa loze. Jedan od njih govori: "Evo brata, ide." U dvorište ulazi Arap u društvu sa jednim pripadnikom Armije BiH. "Ej, brate, ubi l' ga, jebem mu nanu njegovu!", dobacuje jedan od vojnika kroz smijeh.

U kadru je sada leš ubijenog srpskog zatvorenika. Glava je okrenuta prema zemlji, između dva kamena u livadi, oblivena krvlju. Arap prilazi lešu i, uzimajući za kosu, podiže glavu. Na licu se vide tri reza, jedan preko vrata, drugi preko usta i treći preko čela.


Adem Murić, junak
Skica za portret novinara

Ne znam zašto smo sjeli baš tu. Dopao mi se gusti hlad kestenovih krošnji, kameni pod u bašti i mir kojim kao da je ovo mjesto odisalo. Nije me čudilo što je bašta pusta, a prljava unutrašnjost kafane jezivo prazna - za stolom u daljem uglu ipak je sjedilo još nekoliko muškaraca - za razliku od ostalih u gradu, koje su i u podne bile pune. Vreva koja je vladala na trgu i glavnoj gradskoj ulici, odmah pored, kao da se nije doticala ovog mjesta. "Ovdje su zatvarali ljude. Od ulice do ulaza u kafanu bio je postrojen špalir policajaca kroz koji su morali proći svi. Unutra su im lomili kosti." Potpuno užasnut, shvatio sam da sjedim na poprištu zločina, i da je mir, koji me na početku privukao, nažalost, mir mrtvih. Kafana "Stari hotel" u Cazinu samo je jedno od poprišta zločina kojeg se mještani ovog pograničnog bosanskog gradića s jezom prisjećaju. Samo jedno od mjesta koje je obilježilo "Džehenemsku deceniju". Tim riječima je teror nad pristalicama Fikreta Abdića nazvao Adem Murić, glavni i odgovorni urednik lokalnog tjednika Prezent.

Murić, sada u kasnim tridesetim, jedan je od ljudi koji su prošli puni krajiški krug. Po obrazovanju vojnik, u ratu je bio šef Sekretarijata za odbranu u bihaćkom okrugu. Nakon rata, žigosan je kao "autonomaš". Tekstovi koje je Prezent objavljivao u potpunosti su promijenili njegov život, ali je on u međuvremenu ostao odan samo svojim uvjerenjima. "Kada je objavljena inicijativa za osnivanje Autonomne pokrajine ZB, ja sam je u potpunosti podržao. Međutim, Abdić je počeo preuzimati jedinice 5. korpusa i ja to kao vojnik nisam mogao prihvatiti i ostao sam u Bihaću, odnosno 5. korpusu." S krajem rata Murić je napustio okružnu vladu i, poslije tri mjeseca bez posla, odlučio je upisati se na postdiplomski studij na Fakultetu političkih nauka. "Sve je bilo u redu do drugog ispita. Spremajući se za ispit iz komunikologije, čitao sam nešto i o lokalnoj štampi. I odlučio da napravim novinu." Prvi brojevi, kaže, izgledali su krajnje amaterski, bili idealna kombinacija neiskustva i želje. Iz današnje perspektive, veli, bilo je mnogo više razloga da ne napravi novinu.

Prvih nekoliko mjeseci Prezent je bio jedna od mnogih nezanimljivih lokalnih novina, pokrivajući tek teme iz svakodnevnog života male i zaparložene sredine kao što je Cazin. Cijene na pijacama, oglasi, godišnjice medresa, imenovanje općinskog načelnika bile su neke od uobičajenih tema. "Bilo je mnogo novca, bilo je puno reklama u novini i život je bio lagodan", kaže Murić. Ali, ubrzo mu je postalo dosadno. "Htio sam uraditi nešto što drugi ne smiju!" A prilika da to učini bila je tu, iza ugla. U novembru 1998, uoči tadašnjih općih izbora, Prezent je objavio intervju sa Fikretom Abdićem, kandidatom za Predsjedništvo BiH. "Kada sam ušao kod njega, rekao sam mu: 'Mi smo vas pobijedili vojnički!', a on mi je odgovorio: 'Ja ću vas politički!' Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu", prisjeća se Adem svog prvog susreta sa kladuškim Babom. Intervju je bio šok, događaj poslije kojeg više ništa neće biti isto. "Odmah su počele pristizati prijetnje, ali što su prijetnje bile brojnije, ja sam imao sve više volje, u meni je rastao inat. Te prijetnje su odredile pravac u kojem ću ići."

U ljeto naredne godine premlaćen je predsjednik cazinskog SDP-a Ekrem Prošić. Istražujući taj incident, Murić je prvi put čuo priče o premlaćivanjima, mučenjima i ubistvima počinjenim u ratu. "U početku nisam vjerovao. Međutim, nakon nekoliko razgovora sa žrtvama, usporedio sam njihove priče i shvatio da je u pitanju vrlo ozbiljna stvar." Ali, čak i pošto je odlučio da piše o tome, nije ni slutio kuda će ga to odvesti. "Došao sam na ideju da to nazovem 'Džehenemska decenija', ali sam mislio da ću to objaviti u dva ili tri broja." Prva ispovijest, objavljena u augustu 1999, bila je anonimna, ali je, na njegovu nevjericu, cijeli tiraž broja rasprodat. Kako je vrijeme protjecalo, otkrivao je sve veći broj žrtava, muškaraca i žena koji se nisu plašili govoriti o tome. "Bilo mi je teško kada sam shvatio da su zločine činili pripadnici oružanih snaga kojima sam pripadao i ja. Ne treba generalizirati stvari, zna se ko su počinitelji, ali oni nisu sankcionirani." Do danas je objavljeno više od sto takvih ispovijesti.

Nakon godinu dana, Murić je dobio suradnika u liku Esada Šabanagića, koji od dolaska u redakciju Prezenta istražuje zločine vojnika 5. korpusa u Bosanskoj krajini. Za razliku od Murića, on je rat proveo u Autonomnoj pokrajini ZB i bilo je čudno vidjeti ih na istom poslu. "Esad je ono što se zove 'autonomašem' i na početku smo imali problema da se sporazumijemo o tome ko su 'naši', a ko 'njihovi'", kaže Murić uz osmijeh.

Ispovijesti žrtava zločina koje je Prezent objavio vrlo često su manjkave. U nekima od njih nema imena mjesta u kojem se zločin zbio, u drugima vremena kada se zločin dogodio. Imena počinitelja se ponavljaju skoro iz broja u broj i, premda se radi o današnjim poslovnim ljudima ili policajcima, samo su dvojica njih Prezentu uputili demantije. "Ne kažem da smo potpuno profesionalni. Nekih grešaka sigurno ima. Ali, ne mogu balansirati tako da u jednom broju objavljujem ispovijest žrtava 5. korpusa, u narednom žrtava 'autonomije'. Ovih prvih, naprosto, ima više", komentira Murić.

Distribucija Prezenta još uvijek je skoro ilegalna, list se prodaje iz ruke u ruku, uglavnom uzima hitro i krije od očiju drugih, distribuirajući kroz mrežu seoskih prodavnica, krije ispod šanka ili među odjećom na pijačnom štandu. Po njegovim riječima, sprega između počinilaca - policije, u kojoj neki od njih još uvije rade, i sudstva - i dalje postoji, i njegove greške treba staviti u taj kontekst. Naime, niti sudstvo niti policija nijednom nisu istražili navode žrtava objavljene u Prezentu. U slučajevima kada je bihaćko Kantonalno tužilaštvo i podiglo optužnicu, uvijek je posrijedi bio strahovit pritisak međunarodnih organizacija. Nekima od njih Adem Murić ima zahvaliti i za svoj život.

Nakon niza vrlo ozbiljnih prijetnji, prošle godine zatražio je njihovu zaštitu. Ispred njegovog stana stajao je transporter SFOR-a, oko zgrade patrolirali kanadski vojnici. "Ponudili su mi zaštitu lokalne policije, ali sam je odbio. Zaboga, pa ja o njima pišem sve vrijeme", kaže on žučno. Na koncu, kada su prijetnje kulminirale, napustio je Cazin i na mjesec dana potražio utočište u Velikoj Britaniji. Danas, doduše, stvari stoje drugačije: "Srećem se s ljudima o kojima pišem svaki dan, ali sad se samo ružno gledamo." Zabrinut za život? "Ne. U prvim danima spasio me ugled koji sam imao u ratu kao okružni sekretar odbrane. Sada imam osiguranje, koje me prati u svakom trenutku." S obzirom na sredinu u kojoj Prezent izlazi, malu i donedavno u čvrstom stisku SDA, odsječenu od ostatka zemlje, predrasudama koje i drugdje vladaju o stvarima i ljudima vezanim za "autonomiju", njegova hrabrost je impresivna. Sada, poslije tri godine, ne kaje se, ali teško bi se usudio ponovo proći isti put. "Ima puno lakših i isplativijih stvari. Ali, bojim se da sam postao ovisan." O čemu? Vjerovatno o istini, kojoj je žrtvovao i brak, iako je o tome odbio govoriti.

Zadovoljština? "Prije nekoliko mjeseci, na autobusnoj stanici u Skokovima vidio sam neku staricu kako naopako drži primjerak Prezenta. Shvatio sam da je nepismena i upitao sam je zašto kupuje novinu ako ne zna čitati. Kazala mi je: 'Ima jedno dijete u komšiluku što ide u školu. Večeras je kod mene sijelo, pa će on nama čitati, a mi ćemo poslije eglenisati'".


Meho Čaušević, predsjednik OO SDA Velika Kladuša
Nisam se borio protiv Bošnjaka, nego sam branio BiH od agresije

DANI: Gospodine Čauševiću, kada će se SDA očitovati o zločinima počinjenim nad pobornicima APZB, odnosno zlostavljanjima pristalica DNZ-a nakon rata, za vrijeme apsolutne vladavine Vaše stranke u Krajini?

ČAUŠEVIĆ: Ne znam ima li potrebe da se mi kao općinska organizacija očitujemo. Sve eventualne ratne zločine procesuira sudstvo. Mi smo politička stranka. Posao je Ministarstva unutrašnjih poslova i sudstva koje za eventualne počinjene ratne zločine treba procesuirati ljude. Stranka nema nadležnosti...

DANI: SDA je od kraja rata naovamo imala apsolutnu vlast u Unsko-sanskom kantonu, sve do posljednjih izbora, i tek su jedan ili dva osumnjičena za ratne zločine procesuirani, a broj ubistava, prema nekim izvorima, prelazi 100.

ČAUŠEVIĆ: Ti podaci mi nisu poznati, ali morate znati ukupan broj žrtava u BiH. Koliko je samo u Srebrenici ljudi ubijeno, a koliko je počinitelja procesuirano? Ne želim povlačiti paralele, ali je činjenica da su ovdje postojali logori koje je registrirao i Tadeusz Mazowiecki, UN-ov izaslanik za ljudska prava, činjenica je da je postojala zabrana prelaska humanitarnih konvoja preko teritorije takozvane APZB...

DANI: Fikret Abdić je upravo iz tih razloga na sudu. Ali, možemo li govoriti o zločinima koje su pripadnici 5. korpusa počinili nad pristalicama autonomije? Vjerujete li Vi da je takvih zločina bilo?

ČAUŠEVIĆ: Nisu mi poznati.

DANI: Čitate li Prezent?

ČAUŠEVIĆ: Ne. Inače vrlo malo čitam novine.

DANI: Kako onda da dođe do pomirenja među običnim građanima ako Vi ne priznajete da su nad ovim drugim, koji su žigosani kao "autonomaši", počinjeni zločini?

ČAUŠEVIĆ: Ja se nisam svađao ni sa kim, pa me niko ne treba miriti. Oblik ovog, uslovno rečeno, međubošnjačkog sukoba, i to pod navodnicima, vrlo je specifičan. Kada bismo na jednu stranu stavili zajedničke stvari, a na drugu one koje nas razdvajaju, bilo bi puno više zajedničkih stvari. Nažalost, postoji dosta negativnih posljedica po ukupan ambijent koje stvaraju novine, koje iznose ili neprovjerene ili bombastične informacije, često tendenciozne. Tema koju ste vi odabrali je tema koja ima za cilj da prodate novinu u što većem tiražu. Stvari koje su ovdje svakodnevno prisutne se ne registruju i nisu zapažene. Niste došli da pišete o tome koliko je puteva do sada otvoreno na području općine Velika Kladuša...

DANI: To što ste sada kazali otprilike glasi: "'Ajde da zaboravimo zločine i da pravimo puteve, pa ćemo se jednom valjda pomiriti"...

ČAUŠEVIĆ: Pogrešno ste me shvatili. Zločini su počinjeni i nama je svima jasno kakav je oblik agresije izvršene na BiH. Do sada je na području Krajine pronađeno 87 masovnih grobnica, preko stotinu pojedinačnih...

DANI: Novinari Dana su, siguran sam, vidjeli više masovnih grobnica od Vas.

ČAUŠEVIĆ: Odlično. Ko je od zločinaca odgovornih za te grobnice procesuiran?

DANI: Molim Vas da to ostavimo po strani. Ovo o čemu ja želim razgovarati je potpuno druga stvar. Kako da se odnosimo prema tim zločinima, ko god da ih je počinio?

ČAUŠEVIĆ: Jednostavno, treba ih procesuirati na sudu. Ne vidim drugi način nego da nezavisno sudstvo obavi svoj dio posla.

DANI: Kada ste u jednom od prethodnih odgovora kazali unutarbošnjački sukobi, rekli ste da to stavim pod navodnike. Zašto navodnici?

ČAUŠEVIĆ: Bio sam pripadnik 5. korpusa i ne smatram da sam se borio protiv Bošnjaka, nego sam branio BiH od agresije. Ko god da je bio na strani agresora, to nije moja stvar.

DANI: Da li time pristalicama Fikreta Abdića poričete pravo da budu Bošnjaci?

ČAUŠEVIĆ: Ne.

DANI: Da li ih smatrate izdajnicima?

ČAUŠEVIĆ: Veliki dio tih ljudi bio je nasilno mobiliziran. Ne bih donosio nikakav generalan sud. Stvar je suda da odredi ko je kriv za ovaj rat i ko je sve okrvavio ruke.


Rifet Dolić, potpredsjednik DNZ-a
Vjerske i vojne vođe znale su za zločine

DANI: Gospodine Doliću, bili ste jedan od zvaničnika u vlasti Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, sudionik ste događaja vezanih za oba pokušaja njene uspostave. Kako tumačite žestinu sukoba koji su se odvijali između 5. korpusa i Narodne odbrane?

DOLIĆ: Žestinu sukoba je diktirala propaganda. Vjerski poglavari su sve pristalice autonomije proglasili murtadima, otpadnicima od vjere, a armijske propagandne službe su plasirale laži da se u Velikoj Kladuši pale džamije i pustekije, kako se siluju muslimanke itd. Uz ovdašnji mentalitet, to nije moglo rezultirati drugačije nego žestokim sukobima. Nažalost, najveći dio zločina počinjen je uz znanje komande Korpusa i vjerskih poglavara.

DANI: Suradnja sa Republikom Srpskom Krajinom, sa Milanom Martićem, usred rata, u ostatku bosanske javnosti shvaćena je kao izdaja. Hoćete li objelodaniti okolnosti pod kojima je došlo do suradnje sa RSK?

DOLIĆ: Hrana je u APZB dolazila iz Hrvatske, uz saglasnost Vlade Hrvatske, koja je odobrila da konvoji sa hranom prolaze preko teritorije RSK, koja je bila u ratu sa Hrvatskom. Kada je riječ o nagodbi sa Srbima, ona je ostvarena zahvaljujući ugledu Fikreta Abdića i potpisivanju deklaracije sa Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem. To što je on potpisao se nimalo ne razlikuje od Dejtonskog sporazuma. Jedina razlika je što Abdić nije čekao da pogine 200.000 ljudi. U prvom dijelu autonomije ovdje nije bilo Srba, osim onih koji su tu živjeli, o tome nema govora. Kada je prva autonomija pala, mi smo otišli odavde sa namjerom da krenemo dalje u inozemstvo. Hrvatska nam nije dopustila na njenu teritoriju, ovamo se nismo mogli vraćati jer bi to značilo vratiti se pod nož, i nismo imali nikakvog izbora. Prezimili smo u Agrokomercovim farmama koje su se nalazile na teritoriji tadašnje RSK, u halama u kojima su nekad uzgajane kokoši. Po hiljadu ljudi spavalo je u jednoj od tih hala, svega šest kilometara od Velike Kladuše. Jedini izbor koji smo imali jeste da se vratimo s oružjem. Kada smo izbjegli, predali smo oružje Srbima. Kada smo vidjeli da ne možemo u inozemstvo, i da se ovamo ne možemo vratiti dostojanstveno, zatražili smo oružje. Tada su nam prije svega srpski instruktori pomagali u obuci ljudi i u prvom naletu smo imali njihovu artiljerijsku podršku. Kada smo se vratili, sa nama nije bilo Srba. U nekim rejonima je bilo srpskih jedinica, ali bi bolje bilo da ih nije bilo, jer su loši vojnici. A to da su njihovi vojnici ovuda silovali žene, to je glupost. Ja znam da je silovana jedna žena i počinitelji tog silovanja su osuđeni, jedan na deset, drugi na dvanaest godina.

DANI: Kako biste Vi okarakterisali korištenje artiljerijske podrške Vojske RSK? Izdajom?

DOLIĆ: U tom trenutku, kada smo se vraćali kućama, ako bi mi trebala pomoć od Hitlera, ja bih je tražio od njega. I prihvatio bih je od svakoga, da se vratim svojoj kući.

DANI: Kada ćete se Vi, odnosno DNZ, očitovati o zločinima počinjenim nad pripadnicima 5. korpusa?

DOLIĆ: Nad pripadnicima 5. korpusa...

DANI: Da, kao što su zločini počinjeni u farmi u Drmeljevu.

DOLIĆ: Mi smo se oko toga očitovali. Potpuno smo saglasni s tim da odgovara svako ko je počinio zločine. Koliko je ljudi iz rukovodstva DNZ-a bilo na suđenju? Alija Beširević, član Predsjedništva stranke, Fikret Kudić, isto član rukovodstva stranke, Ibrahim Đedović, generalni sekretar stranke, tri godine je bio u zatvoru, Fikret Abdić je sada u zatvoru... Je li to, na neki način, već procesuiranje? Sud neka donese odluke.

DANI: Šta je, po Vama, neophodno da dođe do međusobnog pomirenja u Bosanskoj krajini?

DOLIĆ: Mislim da je mržnja među ovdašnjim muslimanima malo napuhana. Sve do 1997, dok DNZ nije preuzela vlast u Velikoj Kladuši i dok istina nije počela curiti, bilo je vrlo teško. Stvari se već pomalo odmrzavaju, a kada SDA izgubi svoj utjecaj ovdje, svi će zločini biti procesuirani. Mi smo 1999. Tribunalu u Haagu predali čitav niz dokumenata, sa imenima 106 žrtava, sa imenima egzekutora, i dobili smo broj i šifru istražitelja koji to vodi, ali otada nemamo nikakvih informacija. Da li je on bio ovdje i, ako jeste, šta je radio, zaista ne znam. Prije mjesec dana zatražili smo da nas obavijeste o svojim aktivnostima.

DANI: Ko bi, opet po Vašem ubjeđenju, trebao odgovarati za ove zločine?

DOLIĆ: Ako bude bilo pravde, neko mora skončati u Haagu, po osnovu naredbodavne funkcije, ali i kao izvršitelji. Po komandnoj odgovornosti, za zločine je najodgovorniji Atif Dudaković. Tu je i nekoliko ljudi koji su izvršili zločine nad dvojicom i više ljudi, pa do jednog kojem se na teret stavlja 20 ubistava, a mi smo poslali dokaze za nekih 11 ili 12. Ali, još uvijek ima ljudi koji o tome ne žele govoriti.

DANI: Ko je taj čovjek?

DOLIĆ: Taj čovjek je iz Velike Kladuše, Suljo Karajić, poznat kao Hodža; sada ima dva kafića, jedan se zove "Evropa", drugi "Amerika". Takav čovjek slobodno hoda po gradu, žrtve ili djeca žrtava ga susreću svaki dan.

DANI: Kada očekujete da će se žitelji Krajine prestati dijeliti na "korpusovce" i "autonomaše"? Ili je to nasljeđe, ipak, trajnije nego što bi bilo ko od nas želio?

DOLIĆ: Krajišnici su ljudi koji brzo potežu i noževe i oružje, ali i brzo pružaju ruku jedni drugima. Oni će pružiti ruku jedni drugima kada istina izađe na vidjelo, odnosno kada se zlodjela sankcioniraju.


Arhiva Dani
228

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh