Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 222

07.
Septembar
2001.


Arhiva Dani
222



Saida Mustajbegović
mustajbegovic@bhdani.com

 


Nestašica vode u 48 zemalja


Voda se (ne) pije

Tuzlanska mineralna voda
Tihi rat za bezbojno zlato
Tuzlanska mineralna voda Mag Mg++ gotovo da je nepoznata na bh. tržištu, ali je zato već piju Amerikanci. Međutim, izvoz ove vode obavljen je polulegalno jer Tuzlanska pivara već godinama ne može da dobije koncesiju kako bi koristila, odnosno izvozila ovu rijetko dobru vodu. Da li je u pitanju nemar federalne i kantonalne birokratije ili iza onemogućavanja plasmana Maga na svjetsko tržište stoje dublji interesi ostalih proizvođača "bezbojnog zlata"?

roz povijest se koristila kao vojni i politički cilj, a sada je i sredstvo kojim se ostvaruju veliki profiti. Naravno, riječ je o pitkoj vodi, običnoj i mineralnoj. Dvadeseto stoljeće obilježila je nafta, a dvadeset prvo, barem se tako predviđa, označit će voda. Razlika između crnog i bezbojnog zlata jeste što čovjek bez prvog može, a bez drugog ne. Da li se već i u našoj zemlji vode "tihi" ratovi za dobijanje koncesija za eksploatisanje tih "izuzetnih" voda? Do sada je javnosti poznata afera samo sa tešanjskom Oazom. Bez obzira na sve priče, ona se još uvijek nalazi na stolovima federalnih zvaničnika kada se održavaju sjednice. Nebitno da li je to "prava" Oaza, kao ona u bocama na stolovima Bijele kuće, ili "kriva", sa ugljendioksidom (CO2) ubačenim u vodu (H2O).

Konzorcij za koncesiju Mineralna voda o kojoj javnost malo zna jeste tuzlanski Mag Mg++. Njeno izvorište je pored Tuzlanskog Kiseljaka. Dugo se ova voda nazivala samo "ljekovitom". No, nikada ta ljekovitost nije podstakla stručnjake da urade i neka ozbiljnija istraživanja i analize njene sadržine. U posljednjih 60 godina ovo izvorište se pominjalo kao mjesto omiljeno za teferiče.

"Mještani su sa bunara pili tu vodu, vođeni činjenicom da im godi, prethodno pješačeći i po 12 kilometara do nje", kaže Milan Vađić, direktor Pivare Tuzla d.d. Ratne 1993. godine, u ovom preduzeću su, znajući za postojanje "ljekovitog" bunara, odlučili da sastave konzorcij od članova Tuzlanske regije, Rudarsko-geološkog instituta Tuzla, Hemijsko-tehnološkog instituta i Komercijalne banke, te su započeli istraživanja.

Konzorcij je bio zasnovan na komercijalnoj osnovi, pa su nakon početnih istraživanja ovom tekućinom napunjene i prve pivske boce, u nedostatku odgovarajućih. Voda je tada u Tuzli plasirana na tržište, jer druge nije bilo ili nije bila za piće. Istraživanja u okviru ovog, tada pilot-projekta, trajala su sve do 1996. godine. Nakon podjele profita i izmirenja obaveza, konzorcij se "raspao". Osim tuzlanske Pivare, nije bilo zainteresovanih kako bi se istraživanja nastavila. "Tada smo već znali da je ova voda nešto posebno, te da u njenoj sadržini stoji budućnost", priča Vađić.

Naime, istraživanja su ukazala na visok postotak magnezija (Mg++) koji sadrži voda i odsustvo ili mali procenat sulfata poznatijih kao "gorke soli". Sulfati se u mineralnoj vodi javljaju u većem procentu uz magnezij, što kod tuzlanskog kiseljaka nije slučaj. Ovo svojstvo mu daje poseban značaj i prođu na svjetskom tržištu. Kada su započeta, istraživanja su vršena površinski, da bi se kasnije iskopavanja vršila na dubini većoj od 60 metara, objasnio je direktor Pivare. Međutim, Tuzlaci, manje-više upućeni, tvrde da se crpljenje vode vrši i sa dubine od 200 do 300 metara! Ispostavilo se da je ova "žila" u Ljubači kod Tuzle.

"Nakon što smo stavili vodu pod kontrolu kako se ne bi izgubila, urađeni su i elaborati. Sve je to završeno 1999. godine", kazao je Vađić, naglašavajući da su do tada imali dozvolu za eksploatisanje vode, koja je svake godine produžavana. Kada su urađene završne analize, predstavnici Pivare, koji su vlasnici zemljišta gdje se nalaze izvorišta, predali su zahtjev za koncesiju, tj. dozvolu za korištenje nekih obnovljivih resursa. U međuvremenu, dok su čekali da dobiju koncesiju za eksploatisanje vode, predstavnici Pivare su izvezli na američko tržište 12.000 litara mineralne vode pod etiketom Mag Mg ++. "Ovim izvozom ostvaren je profit kao da je prodata na domaćem tržištu. Nismo imali troškove transporta, jer su Amerikanci to finansirali", kaže Midhat Ćilimković, rukovodilac komercijale Pivare Tuzla d.d., dodajući da je voda imala dobar prijem na američkom tržištu, te da uskoro očekuju velike porudžbine.

Trenutno Tuzlanski kiseljak zauzima četvrto mjesto na međunarodnoj listi mineralnih voda koje sadrže veliki postotak magnezija. Voda sa ovim kvalitetima ima veliku potražnju na tržištu, naravno, van granica BiH, zbog ljekovitog dejstva koje ima. Naime, magnezij ima pozitivne efekte na glavobolje, vrtoglavice, stres, aritmiju srca, infarkt, dijabetes, sidu U prirodi ga ima mnogo, ali se teško dolazi do njega. Šta je problem ako je voda tako dobra a ima i prođu na stranom tržištu? Problem je u nedobijanju koncesije. Sve dok tuzlanska Pivara ne bude imala koncesiju, ne može izvoziti Mag Mg ++. Stoga, oni su na izvjestan način i prekršili zakon izvozeći prve galone na američko tržište.

"Pitanje vode regulisano je federalnim zakonom u okviru koga se može dati pravo na korištenje vode ili koncesija. Ovo pravo se daje s ciljem unapređenja vodoprivrednih sistema", objašnjava Hazima Hadžović, pomoćnica ministra za vodoprivredu Federacije BiH. Ona kaže da je prvi zakon o koncesijama donesen 1998. godine, te da je to do tada bila nepoznanica u bh. zakonodavstvu. Zakonske smetnje za dobijanje ove dozvole postoje ukoliko se utvrdi da je taj lokalitet već rezervisan ili će izdavanjem koncesije biti poremećeni bilansi snabdijevanja hranom, vodom i električnom energijom.

Ovlasti za izdavanje koncesije, po zakonu iz 1998. godine, mogu imati resorna kantonalna i federalna ministarstva. Nadležnost nije precizirana, tako da se koncesija može zatražiti i od jednih i od drugih. "Mi smo do sada izdali tri koncesije, i to tešanjskoj Oazi, ilidžanskom Dijamantu i Sarajevskom kiseljaku", kazala je gospođa Hadžović i naglasila da je jedini uvjet koji je tešanjska Oaza trebala ispuniti, s obzirom na to da istraživanja ovog izvora nisu urađena precizno, bio da ih završe u periodu od pet godina.

Tešanjski i hrvatski biznismeni Za dobijanje koncesije ni jedna od tri navedene firme nije imala poteškoća, a najmanje problema tipa čekanje dozvola više od godinu. Prisjetimo se afere kada su austrijski investitori u Oazu podnijeli krivičnu prijavu protiv Salke Bedaka, direktora Tešanjskog kiseljaka, i Zahide Bedak, direktora preduzeća Oaza. Podnosioci prijave tvrdili su i tvrde da na "zemljištu za koje je izdana koncesija ne postoji nikakvo izvorište niti eksploatacija mineralne vode". U sudskom registru je upisano da je rješenjem Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva 1998. godine, Oazi "data koncesija za crpljenje mineralnih voda na širem području Crnog vrha, na rok u trajanju od 40 godina. Vrijednost prava po predmetnoj koncesiji iznosi 3,5 miliona maraka". Ovi podaci su kontradiktorni sa onim što nam je saopćeno u resornom federalnom ministarstvu.

Pažnju javnosti je privuklo i to kada se Ivica Todorić, predsjednik koncerna Agrokor u Hrvatskoj, zainteresirao za privatizaciju Sarajevskog kiseljaka. Tada se nagađalo šta bi mogli biti uzroci njegovog interesa, na šta je Todorić odgovarao da ga "interesira samo biznis". Objašnjavao je ovaj hrvatski biznismen da je Sarajevski kiseljak po kvaliteti jedna od najboljih voda u Evropi i naglasio da je to nacionalna voda, te da želi da tako i ostane. Predviđanja da će firma biti "ugašena" nisu se pokazala tačnim, već se ova voda počela izvoziti na mađarsko tržište.

Mineralnu i "običnu" flaširanu vodu u inozemstvo izvozi i ilidžanski Dijamant. Međutim, kapaciteti mineralnih i "običnih" voda za piće u BiH su nepoznati. "Resursi mineralnih voda su prilično neispitani u BiH. Smatram da zainteresovanim strankama treba pružiti mogućnost da ulože u istraživanja," kaže Hazima Hadžović, kod koje smo, u toku razgovora, bili počašćeni mineralnom vodom Radenska. Valjda su ona tri srca, zaštitni znak Radenske, toliko primamljiva da se ova voda poslužuje i u Ministarstvu vodoprivrede Federacije BiH.

Na upit zašto Radenska a ne neka druga, domaća voda, gospođa Hadžović je objasnila: "Jedino je ova bila u bifeu."

Činjenica da je prošle godine na uvoz vode i drugih tekućina potrošeno 37 miliona maraka, govori da bh. narodi, i pored mnogobrojnih domaćih vrela, veoma cijenjenih u svijetu, više vole piti uvoznu vodu. Još paradoksalnija je činjenica koja je nedavno obznanjena - da je iz BiH "izvezeno" šokantnih 60 miliona maraka, a da je za tu sumu uvezena nama "neophodna" Radenska.

Zbog toga na stolovima kafana u Sarajevu uglavnom vidimo Radensku. U Tuzli je izbor sličan, pa se konobari na pitanje da li imaju Tuzlanski kiseljak "ibrete" i u nevjerici odmahuju glavom.

No, ako ne znaju Bosanci, znaju Amerikanci cijeniti bosansku vodu, pa im stoga ne smeta za nju platiti i prekookeanski transport. Što se izvrsno uklapa u futurističke teorije o trećem svjetskom ratu zbog vode, o čemu bi američki uvoznici bosanske vode već nešto trebali znati.
Nestašica vode u 48 zemalja
Milijarde ljudi na našoj planeti suočene su sa opasnošću nestašice vode, a mnoge zemlje uskoro će biti primorane da se oslone na desalinizovanu morsku vodu, upozorili su eksperti na ovogodišnjoj međunarodnoj konferenciji o vodi koja je održana u Singapuru. Pojedini stručnjaci čak ocjenjuju da će voda, odnosno manjak te dragocjene tečnosti, možda biti glavno ekonomsko i bezbjedonosno pitanje u tek započetom vijeku.

Pola milijarde ljudi u 31 zemlji svijeta nije imalo dovoljno vode u 1995., a do 2003. godine, procjenjuje se, nestašicom vode bit će pogođene približno tri milijarde žitelja u 48 zemalja.

Brojka ugroženih manjkom vode, po predviđanjima, povećat će se na četiri milijarde pa njena nestašica može da potencira opasnost međunarodnih sukoba.

Stručnjaci naglašavaju da će ubrzan rast svjetske populacije i razvoj industrije dovesti do astronomskog povećanja tražnje vode širom svijeta u narednih nekoliko godina, a jedino praktično rješenje ovog problema je desalinizacija - uklanjanje soli iz morske vode. Ovaj proces je skup, tako da bi i tržišna cijena vode za piće bila visoka.


Voda se (ne) pije

Kontradiktornosti, kada je bosanskohercegovačka voda u pitanju, nikad kraja. Tako u brošuri koju je krajem 2000. godine izdao Savez potrošača BiH kaže se, između ostalog: "Sarajlije, činjenica je, imaju najbolju pitku vodu, ali je i skupo plaćaju. Pogotovo oni koji žive u stambenim zgradama, gdje svaki član domaćinstva za trideset dana mora platiti 5 KM, što za četveročlano domaćinstvo iznosi 20 KM Međutim, kako su nam rekli u KJKP Vodovod i kanalizacija Sarajevo (VIK), a na osnovu istraživanja koje je uradila engleska firma GIBB i sarajevski Energoinvest, ekonomska cijena vode trebala bi biti veća za 85 odsto."

Međutim, nedavno je u dnevnim novinama osvanulo upozorenje Udruženja građana za zaštitu potrošača pod naslovom "Zdrave vode pune štetnih materija". Oni se u svom upozorenju pozivaju na anketu među 658 građana u Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu. Naglasili su da mnogi građani u ovim mjestima ne vjeruju da piju zdravu vodu. Kada nadležni daju podatke, većina anketiranih smatra da se daju "namještene" informacije.


Arhiva Dani
222

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh