Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 221

31.
August
2001.

Arhiva Dani
221



Emir Imamović
imamovic@bhdani.com

 

Imperija BiH (II): Vedad Pašić
Tuzlanski Will Hunting
Išao je u školu koju je izgradio njegov pradjed, upisao gimnaziju u godini rušenja Starog mosta, preživio možda i zahvaljujući kontrolnom iz fizike, bio primljen na šest univerziteta, završio jedan, ali briljantno, učio je od sovjetskih genijalaca i Komandanta Marka, rukovao se s rediteljem Gandhija i vratio se kući. Ima malo manje od 23 godine i živi je dokaz da još uvijek vrijedimo

- Mislim da ćeš me lako prepoznati: imam plavu majicu s nekakvom nacrtanom metom.

- Ma, mene je nemoguće promašiti, visok sam 190, imam kosu do laktova i malu bradu.

Da je ovo strip-epizoda, u oblačiću iznad glave prvog pojavio bi se buket upitnika. Kakvih 190? Kakva kosa? Brada? Pa iz telefonske je slušalice govorio glas matematičkog genija, a to su likovi iz prvih klupa: mršavi, vojnički ošišani, sa neizbježnim naočarima i povijenim ramenima, obučeni po modnom ukusu konzervativnih roditelja, neskloni porocima, neuspješni sa ženama, asocijalni i prilično dosadni.

Nekih tri sata kasnije, iz bašte jednog od tuzlanskih kafića - i tamo, kao i svugdje, što je manje zaposlenih, to je više kafana - izašao je Vedad Pašić i bilo je to posljednje zbogom još jednoj predrasudi. Visok - da. Dugokos - da. Dobrog vida - da. Leđa pravih kao i kod ostatka kompjuterske generacije. I još nešto: Vedad Pašić jeste matematički genije, i jedan od tri najbolja studenta posljednje generacije Univerziteta Sussex u Velikoj Britaniji, prvi osvajač svih bodova na jednom od tamošnjih testova, jedini student pomenut na dodjeli diploma te škole, ljubitelj stipa, Doorsa, vlasnik fender stratocastera i budući asistent matematike na Univerzitetu u Tuzli. Dovoljno za portret zlatnog dječaka? Ma, jok!

Nešto bolji život U filmu za koji su scenarij napisali Matt Damon i Ben Affleck, glavni je lik genije za brojeve, samo malo lijen za školu i prilično iskompleksiran. On mete univerzitetske hodnike i usput rješava probleme nad kojima se znoje ugledni profesori, sve dok ga jedan ne primijeti i ne proslijedi psihijatru. Sve se, je li, sretno završi. Will Hunting se opameti, zaljubi, napusti bauštel i uhvati se ozbiljno matematike. Sretna i publika i producenti. Damon se onda malo pretvori u nadarenog gospodina Ripleya, a Affleck završi na liječenju od alkohola. Odgođeni kraj sa manje sretnim završetkom.

A da je Will Hunting stvarno postojao, on nikada ne bi izgledao kao Matt Damon, već baš kao Vedad Pašić. I, možda bi to bio bolji film.

Vedo, kako ga zove djevojka, Grkinja Ellie Iliopoulu, naglašavajući d kao da mu se ime piše s duplim slovom, rođen je 16. 10. 1978. "Na dan kad je završen američki rat za nezavisnost", dodao je uz osmijeh, "što sam naučio iz Komandanta Marka."

Umjesto u obdaništima, nepresušnim izvorima svih dječijih bolesti, Vedad je rastao kao i sva sretna djeca - u mahali, kod majčinih roditelja u tuzlanskom naselju Kula. "Nemam nikakvo jasno sjećanje na taj period. Pamtim samo osjećaj zaštićenosti koji sam imao u toj kući što ju je 1992. pogodila granata, i to je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu", kaže momak koji kroz smijeh dodaje kako je imao najveću glavu među djecom, barem sedam puta šivenu nakon padova, i kako još uvijek ne zna nikoga ko ima veću kapu.

Na prvi školski čas otišao je u školu koja se tada zvala "Albin Herljević", poznatu po jednom smiješnom i jednom skoro nevjerovatnom detalju. Narodni heroj nije imao djece pa je po njemu nazvan jedan od muških potomaka bliskog rođaka. Bilo je to normalno svima sem policiji, koja je s kraja osamdesetih svake noći obilazila mračne dijelove grada i satima propitivala sve koje bi zatekla sa prvim cigaretama u ruci ili flašom nepopijenog tuzlanskog piva. Nakon pitanja: "A kako je tebi, žuti, ime?", slijedio bi tačan odgovor: "Albin Herljević." Ne jednom, narodni bi milicioner pustio ruci na volju i pedagoškim šamarom pokušao uozbiljiti momka koji se zbilja zvao Albin Herljević.

U Brightonu neposredno prije promocije

Druga je priča jednako istinita i puno važnija za povijest jednog grada i biografiju jednog dječaka. Centar, kako se sada zove škola, izgrađen je za gradonačelničkog mandata hadži Hasanage Pašića, pradjeda Vedada Pašića. Nastala je tada i još jedna škola, godinama kasnije zvala se "Sedam sekretara Skoja", i više je onih što i danas pamte njeno ime nego što znaju da je Hasanaga Pašić zajedno za tuzlanskim muftijom Kurtom u Drugom svjetskom ratu otputovao za Zagreb i tamo od ustaškog doglavnika Andrije Artukovića tražio prestanak progona Srba.

Od prvog sjedanja u klupu do kraja gimnazije, Vedad Pašić nikada nije dobio jedinicu. "U početku smo se takmičili ko će imati više petica, a onda se nastavilo. Naravno, ni ja nisam uvijek bio spreman, tad bih se samo izvinio i učili bismo novu lekciju umjesto da odgovaramo."

Sedam je godina prošlo u, kako toVedad zove, blaženoj naivnosti. Izostale su ekskurzije, ali barem sportskih dana nije falilo. Išla je generacija trčati kroseve na Ozren, planinu sa koje će četnici 25. maja 1995. ispaliti granatu na tuzlansku Kapiju! "Tu noć sam morao ostati kući. Učio sam za kontrolni iz fizike."

Posljednji razred osnovne škole Vedad je pohađao u podrumu, da bi na kraju ipak nekako završio u učionici. Bez zajedničkog putovanja, dječijih rastanaka, nešto dužeg izlaska koji se riječima starijih zove matursko veče. "Kraj svoje škole proslavio sam u 'Sedam sekretara'. Zapravo, tamo je svirao bend mog rođaka pa sam i ja s njima odsvirao nekoliko pjesama."

Sudar sa životom Te jeseni, 1993, Vedad Pašić je krenuo u Gimnaziju "Meša Selimović". "Nije to bio nimalo lijep početak. Tada je srušen Stari most u Mostaru." Na kraju grozne zime, grupa nadarenih matematičara okupljenih oko profesora Besima Šahbegovića otišla je na regionalno takmičenje. Vedad Pašić je bio drugi. "Nisam otišao na državno nadmetanje, mama mi nije dala da putujem te godine."

Nakon još godinu dana rada sa profesorom kojeg smatra skoro najdražim, Vedo je postao prvi matematičar u državi i najmlađi član tima za matematičku olimpijadu, te 1995. održanu u Torontu. "Bilo je to nevjerovatno iskustvo. Tri godine nisam putovao nigdje, sem do Živinica. Takav sudar sa životom kakav smo doživjeli u Kanadi i nije mogao donijeti rezultat. Vratili smo se bez ijedne medalje."

Još je jedan rat završen i preživjelima je valjalo napraviti nešto od nagriženog života. Vedadu Pašiću stiže pismo od rođaka iz Engleske. U koverti su bili aplikacijski formulari i debela knjiga o sistemu obrazovanja nekadašnje imperije u kojoj sunce ne zalazi. "Mene je tada sve interesovalo, sem biologije i hemije. Razmišljao sam malo i o medicini, a onda je došla jednostavna odluka: odabrao sam ono što najbolje znam, matematiku, uzeo četiri lista A4 formata, ispisao sav svoj život i poslao na šest adresa."

Vedad Pašić je primljen u svaku školu kojoj se javio: Sussex, Birmingham, Edinburgh, York, Warwick i Imperial. Samo, trebalo je platiti školarinu! Pet fakulteta bosanskom studentu nije ponudilo nikakvu olakšavajuću varijantu, samo su iz Sussexa poslali izvinjenje jer ne mogu pokriti više od 80 odsto troškova.

Od jeseni 1997. Vedad Pašić je brusio svoj dar, živeći kao svi strani studenti. U početku u kućici sa još četvero kolega, a kasnije sa dvojicom najboljih prijatelja, Andreom, Španjolcem jugoslavenskog porijekla, i Danielom, sinom Etiopljanina protjeranog iz Bugarske nakon decenija života, u kojoj su mu vlasti na odlasku rekle da izabere koje će dijete voditi; njegova sestra je ostala sa unutarnje strane granice.

"Nemam nikakvu priču o radu i studiranju. Bio je to naporan fakultet i ja nisam imao vremena za još nešto. Pogotovo ne na drugoj godini, kada smo u dvije sedmice polagali 14 ispita."

Trijumf Baš na toj drugoj godini, Pašić je upisan u knjigu povijesti Sussexa. Za esej o fraktalnoj dimenziji (kao, razumljivije je objašnjenje - teorija haosa) Vedad je dobio ocjenu - 100 posto! "Ja sam ekspert na polju fraktala, ali sam, čitajući njegov rad, saznao par novih stvari", objasnio je svoju odluku Pašićev profesor i mentor Dmitrij Vasilijev.

Vasilijev je, pak, sa 20-ak godina postao član Sovjetske akademije nauka, radeći na nekim od najznačajnijih poslova za SSSR. Pored ostalog, učestvovao je i u kreiranju bešumnih podmornica ("Nešto kao Crveni oktobar"), da bi početkom ž90-ih pobjegao u Veliku Britaniju. Bio je prvorazredan skandal, ravan onim prebjezima iz najgorih dana hladnog rata. Na vrata Vasilijevljeve porodice zakucali su kožni mantili, a on je postao prvi Sovjet zaposlen u jednoj visokoškolskoj ustanovi u Engleskoj još od kraja Drugog svjetskog rata. "Ako ikoga mogu nazvati svojim idolom, onda je to on", kaže Vedad.

Iste godine, u Brighton centru (ovdje bi to nazvali kulturno-sportskim centrom), Vedad Pašić je bio na koncertu Black Magic Mana B.B. Kinga. Ne bi ta noć bila važna da baš u KSC-u Brighton, 17. jula ove godine, nije ovjeren britanski san. Tog utorka nije padala kiša. Jer ono što pada u Engleskoj kad se nebo otvori, više liči na poplavu. Hiljade studenata u svečanim odijelima, sa crnim duguljastim kapama što najviše liče na modifikovan pretis-lonac, ipak je suho stiglo na dodjelu diploma. Roditelji su zauzeli svoja mjesta, očevi upalili kamere, majke otpakovale maramice, a za mikrofon je stao lord Richard Attenborough, kancelar Sussex univerziteta, reditelj, glumac, producent, autor filma Gandhi i brat Davida Attenborougha, voditelja Opstanka.

Prije nego će početi dijeliti diplome, i on i prisutni morali su saslušati vicekancelara (rektora) Alisdaira Smitha. Kao što to mora biti, njegov govor je u početku vrvio od općih mjesta, pa je Vedadov otac Ibrahim prestao snimati. Taman da propusti jednu grešku i jednu pohvalu: "Ovo je posvećeno svima, ali spomenut ću Vedada Pašića, bosanskog studenta koji je došao kao izbjeglica 1997. da bi tokom školovanja osvojio niz nagrada i sada se vraća u svoju zemlju da pomogne u njenoj rekonstrukciji."

Olimpijada u Kanadi 1995, završna ceremonija

Koliko je Vedadovoj majci Melihi srce zaigralo, toliko joj se želudac skupio kada je shvatila kako njen muž snima vlastite ruke dok aplaudiraju. Zatišje u odnosima prekinuto je kada im je sin objasnio kako postoji oficijelni snimak ceremonije. A negdje na njegovom samom kraju je i dodjela diplome bosanskom čudu. U sredini kadra je Charles Goldie, dekan Škole matematičkih nauka, lik nevjerovatno sličan jednom od gorih britanskih političara, Johnu Majoru; desno sijedi Attenborough čeka da se još jednom rukuje, a lijevo je Vedad, sudeći po snimku, vlasnik najduže frizure Sussexa. Ko zna koliko je iskren bio kancelar dok je mladiću kojem je klizila kapa čestitao, ali ako je znao šta to stoji pred njim, morao je. Vedad Pašić je od 37 predmeta, čak 34 položio ocjenom 10, dva devetkom i samo jedan osmicom, osvojivši 83 posto bodova, kako računaju Englezi, odnosno ocjenu 9,9, kako bi izračunali ovdje, i dobivši za to diplomu na kojoj piše master of mathematics (magistar matematike).

Prije nego će diplomirati, Vedad je znao da će sve svoje engleske stvari donijeti na jedno mjesto - kući. "Još kad sam otišao, bio sam siguran da ću se vratiti. Shvatam ljude koji odlučuju drugačije, ali me uvijek nerviralo što su mi zbog moje odluke govorili da sam lud ili budala. Ovo u meni je, zapravo, čudna mješavina ljubavi prema roditeljima, ljudima odavde i patriotizma."

Staru je odluku potvrdio dekan Univerziteta u Tuzli Izudin Kapetanović. Marta ove godine, Vedadu je rekao kako u Bosni računaju na njega, a on je prihvatio doći i biti asistent matematike. "Prokletstvo matematičara je da završavamo po fakultetima. U mom slučaju to je prokletstvo svojevoljno."

Vedadov je cilj bosanske diplome učiniti relevantnim, omogućiti darovitim studentima usavršavanje u Evropi i raditi na bosanskom fakultetu na kojem će studirati, recimo, srebreni matematički olimpijac iz Washingtona Mahir Hadžić "a da ga ne bude stid reći koju je školu završio". "U svemu tome me ni ne zanima koliko ću zaraditi. Pare mi zapravo nisu nimalo bitne."

Do tada, Vedada čeka rat sa birokratijom. I geniji moraju verifikovati diplome, skupljati pečate i čekati u redovima. U međuvremenu, kroz njegov život marširaju engleski prijatelj na kombi proputovanju kroz Evropu, u Tuzli je i Ellie, pa neki stari poznanici, koji ne skrivaju čuđenje magistru bez suvišnih kompleksa vlastite veličine...

U filmovima, na ovom mjestu iz zvučnika kreće kakva patetična pjesma, a preko ekrana sitna slova. Ovoj je priči rano za the end. Kako to obično piše na ekranu: to be continued.

Arhiva Dani
221

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh