Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 219

17.
August
2001.


Arhiva Dani
219



Vedrana Seksan
seksan@bhdani.com

 


"Prije rata se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji znalo za ovaj pansion. Ljudi su tu dolazili da proslave kupovinu golfa. Danas nas zaobilaze. Ja sada, sa sedamdeset godina, imam jedno crno, ružno ime i ovaj objekat. Na meni je sada da dokažem ljudima da nisam kriva. A svima sam kriva"

 

"Kod Sonje"
Hej, kafano, muko!
Sonju Beganović su u Vogošći, dok je ona bila u izbjeglištvu u Hrvatskoj, prozvali zloglasna Sonja, a njenu kafanu "Kontiki" četnici su pretvorili u logor "Kod Sonje". Kafana koja je nekada bila poznata po pohovanom mozgu, tada se pročula po prosutom mozgu - Bošnjaka, uglavnom. I po silovanju i ubijanju Bošnjakinja, često mlađih od 12 godina. Sonja Beganović danas je ponovo u Vogošći i, bez obzira na to što nije imala apsolutno nikave veze sa zločinima koje su četnici činili u njenoj kafani, niti je čak za vrijeme rata bila tu, trpi uvrede i šikaniranja. Danas ona ima 70 godina i jedno crno, ružno ime

Na šta prvo pomislite kada vam se kaže "Kod Sonje"?

"Petnaestogodišnja M.N. silovana je pred očima svoga oca. Dok su je četnici silovali, plakala je i vikala: 'Babo, molim te, ne daj me!' Pred ocem, koji nije mogao uraditi ništa, razrezali su joj utrobu i izvadili unutrašnje organe." Ovo je samo jedan od prikupljenih iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u logoru "Kod Sonje".

"Nikada nisam bio u Vogošći. Nisam pio i orgijao sa Srbima", jednostavno je izjavio general Louis McKenzie odgovarajući na optužbe da je znao za postojanje logora i javne kuće "Kod Sonje" te da je iz nje početkom 1992. odveo u nepoznatom pravcu nekoliko muslimanskih djevojaka. Javne optužbe nikada nisu bile podignute. Navodno ih je stopiralo Predsjedništvo BiH.

Borislav Herak i Sretko Damjanović su tokom istražnog postupka i suđenja priznali da su u motel "Kod Sonje" odlazili "dva-tri puta nedjeljno". Herak ga opisuje kao "zatvor za žene i bordel za srpske borce". Herak je, dalje, priznao da je, pošto ih je prethodno silovao, ubio šest djevojaka (Anisa, Fatima, Maira, Sabina, Senada i Šubula). Kao šeficu zatvora spominje Miru Vuković. "Imali smo naređenje da silujemo zatvorenice zbog jačanja morala srpskih vojnika", izjavio je Herak na suđenju.

New York Newsday pisao je o bordelu za pripadnike srpske vojske i UN-a. U tekstu se spominju silovane djevojčice od sedam i dvanaest godina, koje nisu preživjele sistematske redaljke srpskih vojnika. Kao čuvari logora spominju se Dragan Vukanović, Siniša N. i Miro Vujović, koji su ulaz u "ženski zatvor" naplaćivali - litar rakije i pola kile kafe.

U domaćim medijima u nekoliko navrata objavljeno je da su oko samog objekta, te na području kod bunkera u kojem se nalazio logor, identifikovali i ekshumirali 137 leševa; 128 Vogošćana koji su prošli kroz logor u bunkeru, vode se kao nestali, kao i oko 200 stanovnika drugih općina. Informacije je potvrdio bivši zarobljenik logora u bunkeru i bivši načelnik općine Vogošća Esad Muračević.

Na to pomislite.

Sonjina priča Ako ko krene cestom od Vogošće koja se kod kamenorezačke radnje odvaja prema ugostiteljskom objektu "Kontiki", teško da će nekadašnjem logoru "Kod Sonje" prići s te strane. Naime, na cesti je puna linija, a uz cestu policijska kola. Bila je nekada tu isprekidana linija, ali je sada nema. Valja obići krug, a za to će trebati bar desetak minuta kako bi se došlo do parkinga. Mjesta ima dovoljno. Zauzeto par stolova. Nevjerovatan mir i miris pokošene trave. Je li to - to?

Kako pitati kelnericu koja nas poslužuje da li je ovdje možda ona Sonja koja je, kako su javljali mediji 1992, vodila logor u kojem su silovane muslimanke iz Vogošće? Prvo uvod. Ima li gostiju? Došli su tu, kaže, neki Slovenci. Vozili iz Kranja do Sarajeva biciklima. A došli 'nako, da vide šta ima u Sarajevu. Nema, vala, ništa. A Sonja? Tu je.

Prilazi nam žena poprskana krečom. Izvinjava se što su joj ruke prljave. Kreči se. To je, znači, Sonja. "Vozila sam jednom nekog policajca. Ustopao me tu, prije Vogošće. Kod mene su ove hrvatske tablice, pa se on meni izvinjava. Kaže da žuri i da zato stopira. Ja mu kažem kako sam ja iz Vogošće. Pitam ga zna li ko ga vozi. Kaže da ne zna. E, kažem, tebe vozi ona zloglasna Sonja. Znaš li sad? Nije više ništa rekao. Mora da i danas misli da je kakvu ludu babu ustopao", priča Sonja Beganović. Ako je nekada na prostorima bivše Jugoslavije bila čuvena po pohovanom mozgu, danas se uz njeno ime veže samo pridjev zloglasna.

Priča oko objekta koji se od 8. marta 1984. zove "Kontiki" (ono Sonja je odatle što je kafana prije toga promijenila nekoliko imena - prvo se zvala "Bor", pa "Sonja") počinje naredbom Jovana Tintora, predsjednika kriznog štaba Srpske općine Vogošća, br. E 12/92, kojom se "pansion 'Kontiki' u Vogošći stavlja na raspolaganje srpskoj policiji radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica". Naredba je izdata u aprilu 1992. godine. Sonja je u to doba već u Hrvatskoj. O daljoj sudbini onoga u šta je, kaže, uložila cijeli život, sluša samo iz štampe, pošto joj se sin Željko, koji ostaje u Vogošći, od oduzimanja "Kontikija" više nije javljao na telefon.

"Moj sin je bio na slobodi sve dok nije uhvaćen da nosi u bunker cigare, poruke, ćebad i neke stvari zatvorenim ženama. Uhvaćen je na vratima, premlaćen i zatvoren. Od tada je on bio sa logorašima", priča Sonja. Za ovo je saznala od kuharice koja joj je javila da je Željko zbog pomoći logorašima sigurno određen za likvidaciju. Sonja kontaktira komandanta logora u bunkeru Branu Vlaću i moli ga da joj oslobodi sina. "Rekla sam mu da uzme pansion i sve što postoji u onom objektu, ali da mi Željka spasi. Rekao je da on to neće moći jer je Željko pravio jako velike probleme. Molila sam ga da ga izvuče, sve da uzme, i da ga prebaci u Igalo. I on je na kraju pristao. Kad danas razmišljam o tome, vidim da je to, zapravo, moja greška. Kasnije su mi rekli da sam sarađivala sa četnicima, a meni je bilo važno da spasim sina", priča Sonja.

Od tada, sve što se dešava u objektu, koji dobija svoje staro ime po kojem će se pročuti u knjigama sakupljača dokaza o genocidu počinjenom nad Bošnjacima, ona i njena porodica saznaju kao i svi - putem medija. "Jako loše je bilo na TV-u i u štampi u Hrvatskoj. Stalno sam slušala da se ovdje ubija, tuče, zlostavlja Zbunilo me je to da svi o ovom objektu govore kao o logoru 'Kod Sonje'. Otišla sam u konzulat u Zagrebu, da se javim da sam to ja. Da Sonja nije Sonja. Čak sam čula jedanput na televiziji kako Sonja rukovodi objektom, tako da sam se javila sa izbjegličkim papirima u konzulat, međutim, ni to nije uspjelo. Žena koja me je tamo dočekala uhvatila me sa obje ruke, da ne pobjegnem, valjda, i samo ponavljala: 'Vi ste ta Sonja'", priča Sonja Beganović, koja se kući vratila nakon završetka rata, 1996. Do tada je već postala čuvena. Toliko čuvena da su je pitali kako se usuđuje vratiti.

Bunker u kojem je bio logor, ne nalazi se na Sonjinom imanju

Sonja je dva puta prodavala objekat. Oba puta ugovor nije realizovan zbog toga što je Općina Vogošća odbila da obavi prenos vlasništva uz objašnjenje da će se objekat pretvoriti u spomen-muzej. Spominjana je i mogućnost da se otvori proizvodni pogon u kojem bi se zaposlili logoraši iz bunkera. Bivši logoraš i (sada bivši) načelnik općine Vogošća Esad Muračević izjavio je kako bi bilo "morbidno" da se logor pretvori u kafanu. Nakon toga je Sonja ponudila Općini da otkupi objekat i pretvori ga u muzej, kako je planirano, ali odgovor nije nikada dobila. Jedini odgovor izašao je u sarajevskim dnevnim novinama: "Preživjeli logoraši željeli su da se 'Kontiki' pretvori u spomen-muzej, no nisu imali novaca da ga kupe jer je Sonja tražila mnogo." Istina je da se o novcu nikada nije ni razgovaralo. Sonji je preko novina ponuđeno da uzme certifikate i vojne knjižice, što ona nije željela, ali nije imala kome da kaže, pošto sa njom o cijeni nikada nije niko ni govorio.

Kad ga nije mogla prodati, probala ga je obnoviti i početi sa radom. Ni to ne može. Odnosno, može, ali su preko noći nestajali oluci, pred vrata postavljena ručna bomba, a iz Općine su slali policiju da se kod ljudi koji su stanovali u pratećem objektu raspita "gdje se tu tačno nalazi groblje sa preko 100 pokopanih Bošnjaka". Čudna je to agilnost za Bošnjake, koji danas na Markalama ili kod tuzlanske Kapije drže štandove sa CD-ima pevača sa TV Pink.

"Ja sam vlastima u Vogošći nudila da, kad obnovim objekat, pomognem svojim sredstvima da se bunker obnovi, pokrije i da se od njega napravi muzej", kaže Sonja. Nisu joj odgovorili. A bunker propada. Ne može mu se prići ni sa jedne strane. Između kupina i šiblja naziru se ćirilična slova, preblijeda da bi se mogao dokučiti smisao natpisa. Akcija pretvaranja bilo čega u muzej, proizvodni objekat ili bilo kakvo obilježje je, izgleda, zaboravljena. Ali nije zaboravljeno ono "zloglasna Sonja".

"Prije rata se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji znalo za ovaj pansion. Ljudi su tu dolazili da proslave kupovinu golfa. Danas nas zaobilaze. Ja sada, sa sedamdeset godina, imam jedno crno, ružno ime i ovaj objekat. Na meni je sada da dokažem ljudima da nisam kriva. A svima sam kriva. Jednom sam u ratu čula da je objekat izgorio, i bila sam sretna. Nikada neću shvatiti zašto su koristili moje ime", kaže Sonja.

Danas Sretko Damjanović tvrdi da je sve izrečeno na sudu i tokom istražnog postupka (u šta su uključene i posjete bordelu "Kod Sonje") izjavio pod prisilom i stalnim batinama u istražnom zatvoru. Žrtve silovanja nikada neće dobiti satisfakciju za ono što su preživjele, kao ni oni koji su to silovanje bili prisiljeni gledati - njihove majke, očevi Louis McKenzie po svijetu još uvijek prodaje svoje memoare o opasnom življenju u Bosni. Nije raspisana niti jedna optužnica za one koji su držali logor i javnu kuću u Vogošći. Na putu je i dalje puna linija. U bunkeru stanuju zmije i kupine.

Samo je Sonja kriva.


Arhiva Dani
219

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh