Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 215

20.
Juli
2001.


Arhiva Dani
215



Mile Stojić
stojic@bhdani.com

 


Pitanja za početak

 


"Promaklo mi je da uočim svu ljepotu Borgesove samoironije... osjetio sam svoj nedostatak erudicije"

 

Devedeset godina od rođenja Midhata Begića
Oslobađanje kulture
Nije nimalo čudno da se Begićeva esejistička trilogija zove Raskršća, jer je sav njegov životni put zapravo proveden na mjestima gdje se putovi ukrštaju, misao koleba, a srce neprestano vuče novom i nepoznatom

sejističko i književnokritičko djelo Midhata Begića (Koraj kod Brčkog, 1911. - lječilište Praz Coutant, Francuska, 1983.) spada u red onih rijetkih naših književnih i duhovnih opusa što su davali mjeru i ton cjelokupnoj književnoj produkciji i književnoj umjetnosti nastaloj u Bosni i Hercegovini u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Suočivši se još u mladosti sa izazovom evropske kulture, ovaj Bosanac je do kraja života duhovnost Bosne i općenito slavenskoga juga pokušavao sagledavati u svjetlu duha vremena (Zeitgeist), gonetajući pritom zamršene odnose i zagonetke maternjega jezika koji se dugo vremena zvao srpskohrvatskim, a koji se u našim danima pokazao obitavalištem negativnih silnica i zlih duhova.

Nije nimalo čudno da se Begićeva životna esejistička trilogija zove Raskršća, jer je sav njegov životni put zapravo proveden na mjestima gdje se putovi ukrštaju, misao koleba, a srce neprestano vuče novom i nepoznatom.

U mladosti inspiriran marksističkom idejom, ponajviše ranim Krležinim spisima, Begić će joj na neki idealistički način ostati vjeran do kraja života. Kao mladić pohađat će studij romanistike u Beogradu početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, potom će se zaputiti u Pariz sa ambicijom da doktorira na Balzacu ("Zbog Marxove pohvale ovoga pisca", zapisat će u jednome poslijeratnome eseju). Iako je bio napisao taj "poduži rad na francuskom", nije ga izišao braniti pred komisijom, jer je već tad bio shvatio da "problem nije u opisu djela i društva, nego u Dichten i Breiten", što u prijevodu s njemačkoga glasi pjevanje i širenje, ili kako bi to Begiću bliski Baudelaire rekao - zgušnjavanje i rasplinjavanje.

Već tad su se, naime, mladom Begiću marksističke programske sociologeme učinile "potpuno promašenima": "Bijah upisao na Sorbonni temat o Balzacu... koji je zauvijek ostao neštampan." Jer, u Parizu "vodio sam dnevnik pun stihova, u kojem se preplitala Bosna sa senžermenskim doživljajima".

Poetika raskršća, međutim, nije bila generirana samo iz fascinacije ovoga mladog Bosanca europskim "rajskim poljima" nego i iz straha pred njihovim paklenim kolodvorima: "Bila je to strava i jeza na svakome koraku od velike hale minhenske stanice, a nešto me vuklo da se baš tu zadržim uprkos užasu koji se preda mnom odvijao kao stravični film. Kad bih sve utiske ujedno htio sažeti, rekao bih da je to viđenje uniformisanoga svijeta: nigdje civila! Sasvim mala djeca marširala su u uniformama, u kratkim pantalonama, s ogromnim hakenkrojcima na rukavima... Svijet bez pukotina za slabost", piše u ogledu iz treće knjige Raskršća.

Boraveći u Parizu godinu dana uoči rata, Begić shvaća da je put koji vodi u europsku budućnost jednosmjeran, put bez ikakvih raskršća i putokaza i da on vodi ravno u ponor. I dalje inspiriran idejama europske ljevice, mladi Begić kaže da se tad književno osjećao "između Balzaca i Aragona", između, dakle, pisca kojeg je obožavao Marx i kontroverznog nadrealista, koji je, kako primjećuje Hanifa Kapidžić- -Osmanagić, "zastupao socijalistički realizam nauštrb vlastite nadrealističke prošlosti". Gledajući svojim očima nadolazeće prizore europskog fašističkog užasa, Begić je sve više sumnjao u umjetnost koja se naslanja na ideologiju, i dalje se predomišljajući na velikom životnome raskršću.

Sa ženom Francuskinjom on se početkom rata vraća u zemlju, gdje se uključuje u partizanski otpor, u kojemu sudjelovaše cijela njegova porodica. Nakon što je od novih oslobodilaca dobio zadatak da predaje romanistiku i modernu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Midhat Begić ponovno razmišlja o doktorskoj disertaciji - ovaj put iz potrebe. Godine 1956. odlazi na lektorat u Lion, gdje zaboravlja Balzaca i Aragona, a brani doktorsku tezu s temom Jovan Skerlić i književna kritika u Srbiji. Disertacija je objavljena u Parizu, na francuskom jeziku 1963., a njena skraćena verzija objelodanjena je u Beogradu 1964. godine, kao pogovor Skerlićevim sabranim djelima.

Nakon obrane doktorata Begić se vraća u Sarajevo, gdje će raditi kao profesor na Filozofskom fakultetu sve do svoje smrti. Njegovo bogato i raskošno pedagoško djelovanje pamtit će generacije studenata, sve do generacije potpisnika ovih redaka, ali tek povratkom u Sarajevo počet će Begićev istinski književni rad, koji smo za potrebe ovoga osvrta podijelili u tri segmenta. Prvi je poetika Raskršća, drugi je fenomen Izraza i treći, možda najznačajniji - nazvan terminom Nedžada Ibrahimovića - usustavljenje bosnistike.

Već smo rekli da se Begić užasavao svijeta bez pukotina, svjestan da nema umjetnosti koja u potpunosti funkcionira kao stroj, da se ona i zasniva uvijek u kakvoj pukotini i procjepu, kao nepredvidljivost i stvar usprkos. U sve tri knjige svojih Raskršća (prva objavljena 1957, druga 1969., a treća 1976. godine - sve u izdanjima sarajevske Svjetlosti) Begić se zaustavlja nad tim, kako on kaže, baudelaireovskim ponorima, silazeći potom u njih kao u katakombe i izlazeći uvijek i iznova ozaren, uvijek i iznova osupnut, uvijek sa impresivnim kritičko-esejističkim svjedočenjima, u kojima se ogledaju velike tajne života. Iako pod snažnom presijom dominantne socrealističke poetike, on će se stalno pokušavati othrvati dogmi, svjestan da umjetnosti može biti samo tamo gdje ima slobode.

"Kultura se uglavnom nasljeđuje", citira on Malrauxa, "ali se u prvom redu osvaja." Zato revolucionar Begić sve vrijeme vjeruje u humanističku misiju književnosti - ona, po njemu, nije "ni ukras, ni zabava, ni značka, ni legenda, no stvarna podloga za očovječenje odnosa među ljudima i narodima".

Spektar tema u Raskršćima nije ograničen samo na područje Begićeva romansko-slavenskog profesorskog "faha" - on se širi na sve strane i u prostoru i u vremenu. Podjednako kao o Skerliću on piše i o Matošu, isto kao Kafkom on se bavi i Gorkim, jednako kao Andrićeve klasične stranice - njega zanimaju i stihovi tad mladih pisaca Dare Sekulić ili Anđelka Vuletića. Slično kao književnost njega zanima i filozofija, isto kao slikarstvo njega opsesionira teatar. Perfektne pasaže on će napisati o Bachelardu, a bit će prvi kritičar koji je u južnoslavenskim literaturama "promovirao" Borgesa, tog najznačajnijeg mitotvorca u svjetskoj književnosti dvadesetog stoljeća.

Ali, Begićeva analiza nikad nije konačna, u njoj uvijek ima mjesta za "pukotinu" i "dopunu". U komentaru eseja Oko Borgesovog Alefa, koji je (komentar) dvostruko duži od samog eseja, Begić se kaje: "Promaklo mi je da uočim svu ljepotu Borgesove samoironije... osjetio sam svoj nedostatak erudicije."

Svoju "zadaću" kritičara Begić, uostalom, definira ovako: "Kritika treba da djeluje prvenstveno sugestijom i saobraženjem sa jednim svijetom, duhom, djelom, ne odričući se svojih kritičkih i idejnih osobenosti. Fantastika je probni kamen i za svakog kritičara, jer fantastike ima u svakom velikom djelu. To znači da treba tražiti suptilne puteve prodora ispod teksta." Raskršća su putopis tog "podzemnog" putovanja, itinerer te otkrivalačke pustolovine. Begić je vjerovao da je kritika umjetnost i stoga se u njegovu kritičko-esejističkom opusu, kao u kakvoj alkemičarskoj retorti, miješaju i tale erudicija i empirija, intuicija i znanje, viđeno i pročitano. Iako je, naprimjer, Krleža sam osporavao svoju svaku vezu s nadrealizmom ("Nadrealist nikad bio nisam, mada nisam mislio sam i sam"), Begić će dosljedno pokazati snažan utjecaj upravo nadrealista na neka njegova djela; iako je naša marksistička kritika jedno vrijeme glorificirala Sartrea, Begić će o njemu napisati i ovakve ocjene: "Sartre je samo go i razrok čovjek XX vijeka, tragična praznina našeg bića i postojanja."

Kao kritičar, Begić je imao svoje opsesije - s jedne strane Sartre i Camus, s druge, pak, Andrić i Krleža. Samo u jednoj svesci Raskršća on će dva puta pisati o S.S. Kranjčeviću, dva puta o Matošu, dva puta o Krleži, o Andriću, Skerliću, Marinkoviću, Daviču, Selimoviću, primjećuje Hanifa Kapidžić-Osmanagić i zaključuje da je u njegovu djelu "kao u magijskoj, to jest poetskoj viziji svijeta nebo izjednačeno sa zemljom, a zemlja sa nebom".

Posebno poglavlje Begićeva opusa predstavlja osnivanje časopisa Izraz - Begić ga je pokrenuo 1957. i vodio, kao glavni urednik, do 1963. godine. Nastao u razdoblju dominantne poetike socijalističkog realizma, časopis je propisanu teoriju odraza transformirao u - teoriju izraza. To znači da se uključio u onu presudnu borbu za destaljinizaciju umjetnosti, izlažući se često riziku neshvaćanja i prijetnji političke represije. Dominantnoj ruskoj matrici utjecaja na jugoslavenske književnosti on je suprotstavio francusku i anglosaksonsku, znajući da časopis mora biti laboratorija novih ideja, pogleda, promocija novih književnih pravaca i novih kritičkih metoda. Izraz je odigrao presudnu ulogu u oslobađanju Bosne i Hercegovine od usuda tamnog vilajeta, u iskoraku njenom u prostore europske slobode i slobodne misli.

Naročito važnu "dionicu" u Begićevu djelu zauzet će jedan referat iz 1970. godine o pitanju bosanskohercegovačke književnosti i njenog identiteta. U tom tekstu Begić će ustvrditi da bosanskohercegovačka književnost posjeduje svoj historijski kontinuitet, i pobuniti se protiv prakse "opredjeljivanja" bosanskih pisaca za srpsku, odnosno hrvatsku kulturnu tradiciju. On je tvrdio da je termin "bosanskohercegovačka književnost" jednako teorijski i književno-historijski validan kao i termini "srpska" ili "hrvatska književnost", te da književnost bosanskohercegovačkih Muslimana ima svoje vlastito uporište u tom pojmu, te ga ne mora tražiti u drugome. Ovo njegovo izlaganje izazvalo je brojna osporavanja tadašnje unitarističke partijske nomenklature, koja će potrajati sve do agresije na našu državu. Rezultat te agresije dovest će do nasilnog razdvajanja jedinstvenog jezičnog i kulturnog prostora Bosne i Hercegovine, po onom čuvenom paradoksu Karla Krausa: jedino što nas dijeli je zajednički jezik.

Novi ideolozi Nacije prihvatit će nametnute partikularizme umjesto cjeline, pa će se umjesto Begića veličati neki njegovi učenici koji su revidirali samu njegovu književnokritičku ideju o nerazdvojivosti jednoga duhovno i književno kompaktnoga prostora. (Sličan slučaj će se dogoditi i s Begićevim favoritom - najvećim bosanskohercegovačkim piscem Ivom Andrićem, koga će sljedbenici "nove kritičarske škole" proglasiti neprijateljem Bosne i njenih ljudi!)

Djelo Midhata Begića danas se nalazi u sjeni tih ideologa, ali i novih postmodernističkih teoretičara, koji će u Begićevu opusu vidjeti tek egzemplar ideološki, marksistički indoktriniranog esejista. U studiji Nedžada Ibrahimovića Čitalac na raskršću: Uvod u Midhata Begića, koja se nedavno pojavila, Begićev se opus promatra u jednom takvom kritičkome rakursu.

Iako je prosječno obrazovanome čitatelju teško "prohoditi" sve zakučaste i sofisticirane "meandre" ove studije i na momente se u potpunosti složiti s njenim ocjenjivačkim ekskluzivizmom, nije se nimalo teško složiti s njenim zaključkom: "Kritičarska je teorija Midhata Begića osobena emanacija i produkt jednoga kritič(ars)kog duha koji sebe može prepoznati tek u zrcalu Drugoga. (Begićev) kritički duh piše sam sebe, svoj svijet i svoju ljubav. On piše isto što i čita - umjetnost. On piše ljepotu, istinu i dobrotu - u jednom. I svemu tomu on još propedeutički želi da svjedoči - kada piše. Tako usamljen..."
Pitanja za početak
Nedžad Ibrahimović: Čitalac na raskršću: Uvod u Midhata Begića; Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2001.

Devedesetogodišnjica rođenja barda bošnjačke književne kritike XX vijeka Midhata Begića u Sarajevu je obilježena promocijom knjige Čitalac na raskršću: Uvod u Midhata Begića uglednog književnog historičara i kritičara, docenta na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Nedžada Ibrahimovića. Riječ je o knjizi koja se bavi Begićevim metajezikom, dakle analizira njegovo djelo u kontekstu sveukupnih književnoteorijskih tokova, tragajući za onim postavkama na kojima su se temeljila njegova čitanja.

Djelo Midhata Begića nosi osoben pečat neposrednog doživljavanja literature, gdje se pisac, čitalac i kritičar poistovjećuju u jednoj vrsti metodološkog "estetskog idealizma". Oslonivši se na Bachelardovu metodu saobraženja, Begićevo čitanje i samo postaje umjetnički čin. Begićeva kritika jeste fenomenološka kritika u najčistijem obliku, i u tome se ona oslanja na Husserla, kao i na naslijeđe francuske nove kritike. Suština njene epistemološke strategije realizira se kroz "poetsku kritiku, takvu vrstu diskursa gdje se poništava razlika između poezije i kritike poezije". Uz strasno poznavanje literature i bestrasnu moć analiziranja, Begić ispoljava i onaj "mistički, poklonički, erotski odnos prema književnom djelu" (R. Vučković), ali i izvanrednu stilsku rafiniranost, tako da se njegova Raskršća, unatoč "recepcijskoj rešetki" o kojoj govori Ibrahimović, i danas čitaju kao vrhunski umjetnički eseji (Ivan Lovrenović je Begića svojedobno nazvao "pjesnikom eseja").

Već od prve stranice svoje studije Ibrahimović sa pozicija postmodernizma dovodi u pitanje znanstvenu održivost Begićeve (i inače bachelardovske) kritike. Prema autorovom mišljenju, distanca između naših i Begićevih čitanja postavila je "recepcijsku rešetku" koja nam priječi izravni pristup i kontakt sa njegovim djelom. Ova "rešetka" odnosi se prvenstveno na socmarksizam kao kulturološku pozadinu koja je posredovala specifično ideologijsku i ideološku dimenziju Begićevih tekstova, kao i neosviješćenost interpretativnih obrazaca unutar Begićeve društvene zajednice, te novu postmodernu situaciju današnjeg čitaoca. Slijedi čitav mozaik citata kojima Ibrahimović ukazuje na razvojne faze u Begićevoj kritičkoj teoriji, dosljedno secirajući sve aspekte njegovog znanstvenog pristupa, da bi ustvrdio kako se Begićeva kritika ostvaruje istovremeno i kao književnost i kao čitanje, i kao umjetnost i kao eventualna rudimentirana znanost, te da kao takva prisvaja i pisca i čitaoca, da bi ih na neki način obojicu ukinula.

U svjetlu suvremene teorijske zaleđine Ibrahimović prepoznaje sukob između kritičarske persone (ideološkog super-ega) i kritičarske ličnosti, koji se u tekstu javlja kao latentna shizofrenija, a koji se u socmarksističkom pismu ispoljavao kroz jednu vrstu "bezbjedonosnih ventila", koji su obezbjeđivali da se shizofrene kontradiktornosti teksta ne vide kao njegova slabost, jer je u njima kompleksna semantika i frazeologija teksta dobijala priliku da se izvuče u razinu opće jasnosti i samorazumljivosti, a što Ibrahimović lucidno ilustrira na primjerima iz Begićevih eseja. Ibrahimović možda isuviše insistira na ideologijskom ograničenju Begićevog teorijskog okvira, koji je ovdje projiciran i na sve druge vidove recepcije njegovog djela. Poseban dio u ovoj studiji zauzima Begićeva politička borba za afirmaciju naziva "bosanskohercegovačka književnost", kao i njegov značajan doprinos borbi za konstituiranje muslimanske (bošnjačke) književnosti unutar bosanskohercegovačkog književnog korpusa.

Knjiga Nedžada Ibrahimovića predstavlja do sada najseriozniju studiju o Begićevoj kritičkoj teoriji, koja daje cjelovit analitički presjek njegovog cjelokupnog književnokritičkog rada. U njoj djelo Midhata Begića otkrivamo na raskršćima između modernizma i postmodernizma, strukturalizma i poststrukturalizma, "kritike svijesti" i "bijega od neopozitivizma"... (A. Kujović)


Arhiva Dani
215

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh