Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 211

22.
Jun
2001.


Arhiva Dani
211



Omer Karabeg

 


"Činjenica da se na kraju dvadesetog vijeka unutrašnji sukobi rješavaju bombardovanjem zaista je ostavila vrlo duboku traumu"

 

Latinka Perović, historičar
Srbi moraju prestati sa kulturom ubijanja
Latinka Perović je bila jedan od najoštrijih kritičara Miloševićevog režima. I danas, za razliku od mnogih intelektualaca takozvane Druge Srbije koji su nekadašnju kritičku oštrinu zamijenili unosnim ambasadorskim i savjetničkim mjestima, ona zadržava kritički odnos prema vrhu države. Dok Vojislav Koštunica osniva Komisiju za istinu, čiji je zadatak da u svijetu popravi lošu sliku o Srbima, dok novi lideri Srbije isporučivanje Haškom tribunalu Miloševića i drugih optuženih za ratne zločine tretiraju kao glavni adut u trgovini sa Zapadom, Latinka Perović uporno ponavlja da se Srbi moraju suočiti sa istinom o zločinima

- Krajem januara ove godine, na Međunarodnoj konferenciji o tranziciji i demokratiji u Srbiji rekli ste da izgledi Srbije u budućnosti zavise od njene spremnosti da sagleda razmjere zločina počinjenih tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i da njihove izvršioce izvede pred lice pravde. Mislite li da takva spremnost u Srbiji postoji?

PEROVIĆ: Mislim da je odnos prema zločinima počinjenim u ratovima u Jugoslaviji bitno mjerilo diskontinuiteta sa prethodnom politikom. Nije samo u pitanju eliminisanje nosilaca te politike, nego, prije svega, promjena političke matrice. To, razumije se, zavisi od više činilaca. Mislim da u prvom redu zavisi od političke volje ljudi koji su dobili mandat da Srbiju vode u ovom periodu. Od njihove političke volje zavisi da li će početi postepeno pripremanje javnosti da prihvati osudu zločina koji je bio instrument politike koja je vođena, kako se tada govorilo, u ime višeg cilja, u ime državnog rezona. To pitanje je otvoreno, natrag se više ne može, i ono će ostati bitno pitanje prema kome će se oblikovati politička scena Srbije u neposrednoj budućnosti.

- Imam utisak da je umjesto suočavanja sa istinom prevladala jedna druga teza: da treba nastojati da se u svijetu popravi loša slika o Srbima, a koju su oni sami, kako kažu zagovornici te teze, sasvim neopravdano stekli.

PEROVIĆ: Takva nastojanja su upravo dokaz kontinuiteta o kome govorim. Takva shvatanja proizilaze iz teorije o postojanju navodne zavjere protiv Srba kao zlog naroda koju je stvorila međunarodna zajednica zajedno sa centrima crkvene, vojne i finansijske moći. Mislim da nikakva propaganda ne može tu sliku promijeniti, nju može promijeniti samo preispitivanje nedavne prošlosti. O proteklim ratovima, kao o rijetko kojim u istoriji, postoje mnogobrojni dokumenti. O tome su napisane knjige, postoje filmovi, postoje neizbrisiva svjedočenja ljudi koji su bili žrtve. Prema tome, samo jedan novi odnos prema neviđeno brutalnoj sili koja je pogodila toliki broj nedužnih ljudi, može promijeniti sliku o nama i može biti znak našeg sazrijevanja i faktičkog raskida sa politikom koja nas je zapravo dovela do katastrofe.

- Govorite o tome da postoje svjedoci i da postoje dokazi. Međutim, indoktrinacija koju je sproveo Miloševićev režim ostavila je tako snažne tragove u svijesti ljudi da se na dokaze o zločinima koje su počinili pripadnici srpskog naroda u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu gleda kao na neku vrstu namještaljke. Da nije tako, ne bi u jednom nedavnom istraživanju javnog mnijenja Ratko Mladić bio proglašen čovjekom koji je najviše učinio u odbrani srpstva. Na drugom mjestu je Karadžić, a na trećem Arkan.

PEROVIĆ: Pa, ja sam rekla da je za mene ključno pitanje definisanje politike koja je dovela do ratova u Jugoslaviji i koja je, kao svoj glavni instrument, imala zločine prema civilima, etnička čišćenja, logore, silovanja i ubijanja. Stvaranje etničke države postavljeno je kao cilj, a etnički nacionalizam proizveo je ideologiju koja je u svemu drugom i u svemu drugačijem vidjela direktnu smetnju protiv koje je primjenjivala silu. To je bila neka vrsta totalnog rata, ne samo vojnog nego i propagandnog, ideološkog, psihološkog i medijskog. Čitave struke stavljene su u službu obrazlaganja tog našeg "najvišeg cilja". Nas će to naslijeđe veoma teško pritiskati. Mnoge su zemlje prošle kroz ta iskustva, znamo da je proces oslobađanja vrlo težak, ali on je neizbježan.

- Kad je riječ o odgovornosti i krivici, čini se da u Srbiji postoji snažna tendencija da se sva krivica za ono što se desilo svali na Miloševića i najuži krug ljudi oko njega.

PEROVIĆ: Ja se slažem s vama. To nije nova tendencija. Ta fiksacija Miloševićem postojala je i u međunarodnoj zajednici, postojala je i ovdje. Izgledalo je da samo treba maknuti nosioca, izvršioca politike, pa će se stvari bitno promijeniti. Nikada nisam prihvatala tu lakoću ocjenjivanja naše teške krize. Pitanje je da li je skidanje Miloševića značilo raskid sa politikom ili je uklanjanje diktatora, koji je personalizovao tu politiku, bio način da se ta politika nastavi drugim sredstvima - to provjeravamo svakog dana i to je zapravo ključno pitanje. Mislim da čovjek koji je u tim vremenima vodio državu, zajedno sa svojim najužim krugom, mora biti podvrgnut sudskom procesu, ali ja spadam u one koji nisu spremni da sve što se ovdje događalo objasne samo jednom ličnošću.

- Vi ste zajedno sa ostalim članovima Odbora za oslobađanje Ivana Stambolića uložili ogromne napore da bi se saznala istina o njegovom nestanku. Međutim, naišli ste na nevjerovatnu nezainteresiranost sadašnje vlasti da rasvijetli taj slučaj.

PEROVIĆ: Približava se godišnjica misterioznog nestanka bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića. Za sada, javnost nema novih informacija. Postoje čvrsta uvjeravanja predstavnika srpske vlade da se na istrazi temeljno radi. Međutim, novih saznanja nemamo. Taj zločin je apsolutno osoben u vremenu koje je obilježeno zločinom. Saznanja o tim zločinima ovih se dana tako brutalno svaljuju na naše glave i duše. Međutim, ovaj slučaj se na neki načini izdvaja i ja ga ubrajam u prvorazredne političke slučajeve. Ne vjerujem da se on može zavezati u isti paket sa Miloševićem. U tom slučaju se, kao što sam napisala u predgovoru knjige Slučaj Ivan Stambolić, sijeku putevi starog i novog režima. U njemu se je na neki način koncentrisala naša drama posljednje decenije i zauzlao naš politički čvor.

- U tekstu koji ste sredinom decembra prošle godine napisali za list Danas, Vi ste, govoreći o odnosu Demokratske opozicije Srbije prema ovom zločinu, postavili pitanje: Nije li Ivan Stambolić žrtva neke njene političke trgovine? Da li ste i sada uvjereni da je Vaša sumnja, koja bi, ukoliko bi se pokazala tačnom, bila porazna po novu vlast, opravdana?

PEROVIĆ: Ja sam taj tekst napisala praveći izvjesnu periodizaciju odgovornosti u vezi sa tim slučajem. Razumije se da je prethodni režim u vrijeme otmice, u vrijeme predizborne kampanje, neposredno poslije izbora bio pod jakim snopom svjetlosti, pa je, zbog logike toga režima i zločina koje je on počinio, bilo prirodno da se u traženju krivca sva pažnja usmjeri na njega. Ali, ja sam već tada upozorila da će nova vlast vrlo brzo biti u situaciji da odgovara za ono šta je sama učinila u rasvjetljavanju tog i drugih zločina.

- Dosta je rašireno uvjerenje, koje uveliko podržava i nova vlast i dobar dio intelektualne elite, da su Srbi, ustvari, najveće žrtve Slobodana Miloševića i proteklih ratova.

PEROVIĆ: Naravno da su i Srbi velike žrtve jednog pogrešnog političkog izbora, jer je srpski nacionalni korpus doživio nevjerovatan istorijski raspad, kakav nikad nije zabilježio u svojoj istoriji. Međutim, sve to što se dogodilo sa Srbima u Hrvatskoj, sa Srbima u Bosni, sa Srbima na Kosovu, samo je razlog više da se razmišlja o politici koja nas je dovela u sukob sa svima i koja je ugrozila našu istorijsku i biološku egzistenciju. Srbi jesu žrtve i oni moraju da razmišljaju o politici koja ih je učinila žrtvama, ali mi moramo da odgovorimo i na pitanje gdje smo se o druge ogriješili. Na dnevnom redu je jedan zaista veliki istorijski zadatak. Pitanje je da li imamo kondicije da ga obavimo. Moramo mijenjati mentalitet, promijeniti političku matricu, moramo prestati sa kulturom ubijanja, koja se i dalje nastavlja. Možda je Havel bio najbliži definiciji onoga što se ovdje desilo rekavši da mi imamo društvo čiju prirodu istorija baš dobro ne poznaje - riječ je o mafiji sa nacionalističkom zastavom.

- Koliko je uvjerenju da su Srbi najveće žrtve posljednjih ratova doprinijelo bombardiranje od strane NATO-a? Dosta je onih koji misle da su žrtve i razaranja koje su prouzrokovale NATO bombe glavni razlog što u Srbiji nema spremnosti da se razgovara o vlastitoj krivici, da je to jednostavno potisnulo razmišljanje o sopstvenoj odgovornosti.

PEROVIĆ: Bombardovanje je sigurno stvorilo dubok jaz između Srbije i Evrope, između Srbije i svijeta u cjelini. Činjenica da se na kraju dvadesetog vijeka unutrašnji sukobi rješavaju bombardovanjem zaista je ostavila vrlo duboku traumu. Ali, to je opet pitanje politike koja je prizivala te bombe, to je pitanje izbjegavanja da se prihvate minimalna rješenja da bi se onda činili maksimalni ustupci, to je pitanje odbacivanja kompromisa da bi nakon toga uslijedile najteže konsekvence. Ja zato govorim o političkom mentalitetu, o političkoj kulturi, o stanju duha. Teze ne mogu da se zamjenjuju, mora da se razgovara o cjelini onoga što se ovdje dogodilo, uključujući, razumije se, i reakciju međunarodne zajednice, a i sve ono što je toj reakciji prethodilo. Istina je da su danas Srbi na Kosovu izloženi teškom pritisku, da su zaista došli u položaj manjine nad kojom se vrši odmazda, da je njihov položaj zaista tragičan, ali ne možemo gubiti iz vida da je na Kosovu deset godina sprovođena politika državnog terora. Ako hoćemo kao ozbiljni ljudi da razgovaramo i razmišljamo o onome šta se ovdje sve dogodilo, moramo uzeti u obzir sve činjenice i ne biti nekakvi provincijalni advokati svoje stvari kojoj zapravo takvom nezrelošću samo odmažemo.

- U vrijeme Miloševićevog režima mnogi su se slagali u tome da Srbija ima lošu opoziciju. Može li od loše opozicije postati dobra vlast?

PEROVIĆ: Ne treba zaboraviti da priroda vlasti uvijek određuje i prirodu opozicije. Danas su u Srbiji na vlasti ljudi koji su u Miloševićevo vrijeme bili opozicija. Ali oni nisu došli iz Miloševićevih zatvora, nisu došli iz progonstva, nisu došli iz logora, to su ljudi koji su trinaest-četrnaest godina bili na političkoj sceni, participirali su u toj vlasti, imali su različite pozicije u odnosu na rat. Vrlo često su kritikovali Miloševića sa radikalnih pozicija, zamjerali mu što nije efikasan u sprovođenju programa, rijetko postavljajući pitanje da li je taj program uopšte sprovodiv. Međutim, politika je vještina mogućeg, ti ljudi su napravili nekakav zaokret, izvršili promjenu režima, dobili povjerenje glasača. Mislim da će, što vrijeme više odmiče, biti mnogo strožije ocjenjivani, da će im se greške sve manje praštati, a naročito svaki pokušaj arogancije.

- Jednom prilikom ste izjavili da Srbija glavnu energiju troši na rješavanje državnog pitanja. Umjesto toga, po Vama, Srbija bi što prije morala okončati provizorijum u kome se nalazi. Kad ste to rekli, da li ste mislili na sadašnju državu, Saveznu Republiku Jugoslaviju?

PEROVIĆ: Da, mislila sam i na sadašnju državu Jugoslaviju koja se drži o dvije tanke niti - ona ima zajedničku vojsku i zajedničkog predsjednika države. Za mene je to faktički kraj jugoslovenske države. Oni koji se zalažu za njen opstanak ponovo ističu tezu koja je bila u opticaju na početku raspada Jugoslavije, a koja otprilike glasi da se mi dezintegrišemo u trenutku kada se cio svijet integriše. Ja mislim da ta teza ni tada nije stajala, kao što ne stoji ni sada. Jer, u Evropi se integrišu slobodni narodi koji su sigurni da niko nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema njima.

- Da li mislite da bi bilo logično da se raspad bivše Jugoslavije završi osamostaljenjem Crne Gore?

PEROVIĆ: Ja mislim da je to logičan kraj. Mislim, razumije se, da to ne bi bio nikakav kraj odnosa između dva vrlo bliska naroda koji su upućeni jedan na drugog. Kad se stvori duboko nepovjerenje, najbolje je odnose učiniti jasnim i iznova započeti život na novim osnovama.


Arhiva Dani
211

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh