DANI: Kada Vas
sa 29 godina neko poput Haralda Szeemanna, direktora i glavnog
selektora Venecijanskog bijenala, pozove da izlažete i uvrsti
među poznata svjetska imena suvremene umjetnosti i dizajna,
pretpostavljam da se ne može biti ravnodušan. Kako ste to
primili i da li postoji neko obrazloženje?
HADŽIOMERSPAHIĆ:
Postoje dvije mogućnosti izlaganja na Venecijanskom bijenalu.
Jedan je da tamo imate nacionalni paviljon i svoga selektora,
što BiH, nažalost, nema, i drugi da je vas pozove direkcija
bijenala, odnosno njen glavni selektor. Poziv je još uvijek
za mene jedno veliko iznenađenje. Ja sebe doživljavam kao
dizajnera i ono što radim jeste jedan običan plakat. Zašto
se Harald Szeemann odlučio da me pozove da izložim
pet svojih plakata na ovoj smotri, ja tačno ne znam, mogu
samo da pretpostavim. Možda se u protekle dvije-tri decenije
otkako postoji performans, hepening, instalacija, izlazak
slike u treću dimenziju itd..., umjetnička kritika i publika
zasitila. Moje mišljenje je da će vremenom od svega toga ostati
samo oni vodeći, odnosno njihova djela, dok će njihovi sljedbenici
polako biti prepušteni neumitnom zaboravu. Dakle, to zasićenje
konceptualom i mnogim drugim tendencijama iz pomenutih vremena
učinili su da su se posebno likovni kritičari, i to oni od
formata, počeli okretati dizajnu. Nije slučajno da je prije
dvije godine art kritičar Germano Celant organizovao
u Firenci tamošnje bijenale gdje je napravio spoj savremene
umjetnosti i modnih kreacija.
DANI: Koja će
Vaša djela biti izložena u Veneciji i kako su ona nastala?
HADŽIOMERSPAHIĆ:
To je ciklus mojih plakata koje sam nazvao Human condition
i neka su vrsta moga dnevnika. A kako je to nastalo? To
ti je kao kad, naprimjer, sa sedamnaest godina vidiš dobru
ribu, ona ti se nasmije i udijeli par riječi, a ti se napušeš
kao balon, dobiješ neku inspiraciju, dođeš kući, uzmeš mahinalno
gitaru i počneš svirati, a ustvari ne znaš šta ti se desilo.
E, tako je to kod mene nastalo. Nekad sam inspirisan lijepim
stvarima i ispunjen pozitivnom energijom. Ovaj ciklus je začet
u onim teškim vremenima 1993/94, kada sam bio ispunjen nekom
energijom i imao potrebu da je izbacim iz sebe, da sve te
misli koje su mi prolazile kroz glavu sažmem u vizualne sinteze.
To je u osnovi govor jednostavnog jezika i u formi plakata
nastojim da pošaljem iste takve poruke i to što većem broju
ljudi, ma koliko se predtekst za njihovo formiranje činio
složenim ili kompliciranim u nekom povijesnom ili filozofskom
smislu. Radio sam sa fotokopijama reckajući ih i praveći kolaže,
i to su ti prvi plakati Human conditiona, koji su za
mene bili i neka vrsta mentalne terapije.
DANI: Human
condition i Vaš drugi rad Made in Bosnia su dva
različita projekta, ali svaki ima na neki način isti korijen.
HADŽIOMERSPAHIĆ:
Da, Made in Bosnia je drugi projekat i, sa vremenske
distance, mogu reći da je nastao kao posljedica nekih mojih
frustracija. Mnogo je bilo situacija još na studijama u Milanu,
dok je u Bosni trajao rat, u kojima sam kao čovjek bio potcijenjen
zbog raznoraznih predubjeđenja koja su tamošnji ljudi imali
o nama. Bilo je i komičnih situacija u kojima mi neko želi
da objasni šta je usisivač, televizor i sl. Vremenom sam shvatio
da nije problem samo u onima koji tako misle, nego i u nama
koji očito ne odašiljemo vlastite i autentične poruke o sebi
i ništa ne poduzimamo na vlastitoj promociji. Tako da je projekat
Made in Bosnia u suštini projekat predstavljanja ove
zemlje u svijetu na način kako mi sebe vidimo, a ne kako nas
drugi vide. Pošto je to obraćanje bilo u mediju grafičkog
dizajna i formi plakata, ono je moralo biti jednostavno i
izravno. Bilo je zanimljivo posmatrati lica iz publike koja
su došla vidjeti ovaj projekat na izložbi u Milanu. Svi ti
ljudi, stranci, u suštini ne poznaju Bosnu i ne razumiju šta
se to događalo u bliskoj prošlosti na ovim prostorima, i već
sam naziv projekta, odnosno izložbe, kod njih izaziva negativne
konotacije. A onda primijetite kod njih dozu manjeg ili većeg
iznenađenja kojim počinje njihovo prihvatanje i razumijevanje
poruka sa plakata. Plakat za izložbu Made in Bosnia,
tašna od ljudske kože, nastao je u vrijeme dok je Bosna gorjela
i dok je, da se figurativno izrazim, cijeli Milano bio oblijepljen
raznoraznim plakatima koji pozivaju na spašavanje foka, bijelih
medvjeda i janjadi, a nijedan čovjeka. Samo nekoliko stotina
kilometara odatle ubijani su ljudi i djeca.
DANI: Kako je
uopće počela Vaša umjetnička priča?
HADŽIOMERSPAHIĆ:
Još kao dječak sam bio opčinjen stripom i tada sam maštao
da postanem strip-crtač. Kasnije, u Srednjoj umjetničkoj školi
u Sarajevu sam otkrio crtež u širem smislu i zamišljao sebe
kao crtača-ilustratora. Dolaskom u Milano, sticajem okolnosti
sam prvo upisao Likovnu akademiju, a tek potom taj čuveni
Evropski institut za dizajn, tako da sam paralelno završio
oba studija. Ono što želim ovdje da istaknem jeste činjenica
da sam najviše uživao studirajući umjetnost. Posebno zadovoljstvo
su mi predstavljali dugi boravci u biblioteci Likovne akademije,
gdje sam najradije čitao tekstove koje su napisali ili sami
umjetnici o sebi i svome radu, ili razgovore s njima. Možda
zvuči paradoksalno, ali nikada nisam želio da se riječ umjetnik
veže uz moje ime, jer me uvijek asocira na nešto ružno: to
ti je onaj kojeg izdržava žena ili ljubavnica. No, i pored
toga, ja sam veliki ljubitelj umjetnosti. Čitajući ono što
sam pomenuo o umjetnicima, ja sam ih doživljavao i kao ličnosti
koje su toliko toga rekle o svijetu što sam i ja htio da kažem,
odnosno da uradim, ali je to postalo bespredmetno, jer su
oni to već uradili na savršen način. To mi je u, svakom slučaju,
proširilo vidike i učinilo da neke svoje ranije opsesije stavim
na mjesto i u kontekst koji im pripada. Da objasnim to na
primjeru nadrealizma i njegovih originalnih protagonista još
sa početka 20. stoljeća: meni su kao adolescentu, pa i nešto
kasnije, Morrison i Pink Floyd bili idoli, da bih kasnije
shvatio da su oni, ustvari, jedan zakašnjeli oblik nadrealizma.
Upoređivanje snage i autentičnosti izvora i njegovog poznog
eha sedamdesetih godina je gotovo smiješno. Principi življenja
ovih drugih će postati općeprihvaćeni od strane cijelih generacija
iz tog vremena, a sve ono što je psihodelija kod Floyda već
je na jedan autentičan način objašnjeno u nadrealizmu dvadesetih
godina.
DANI: Šta je
to što je Vama pomoglo da se u vlastitom umjetničkom izrazu
spasite iz ralja kloniranja?
HADŽIOMERSPAHIĆ:
Generalno, o nama Bosancima vrijedi mišljenje da smo podložni
ekscesu. Valjda nam je u genima da ništa ne prihvatamo zdravo
za gotovo. Mi volimo biti drugačiji, pa nekada po svaku cijenu.
Moram priznati, takav sam i ja. S druge strane, Evropski institut
za dizajn je tako dobra škola da je vrijedi kritikovati. Posebno
mi je, pohađajući ga, smetalo to zanemarivanje crteža, koji
je, za mene, osnova bavljenja ne samo umjetnošću nego i bilo
kakvim drugim vizualnim medijima, pa i grafičkim dizajnom.
Jer, vi u crtežu naučite kako na jednom ograničenom prostoru
uraditi kompoziciju, postaviti sve njene elemente, forme,
i ako kao dizajner bez te kvake sjedneš za kompjuter, desi
ti se da ta sprava tebi nudi rješenja, a ne
obratno. To je za mene neprirodna inverzija i nije mi prihvatljiva.
DANI: Činjenica
je da ste mogli poslije završenog studija ostati na Zapadu
i raditi svoj posao. No, vratili ste se u Sarajevo, osnovali
agenciju i sa svojim saradnicima bavite se ovdje grafičkim
dizajnom. Zašto?
HADŽIOMERSPAHIĆ:
Neki moji prijatelji za mene kažu da sam suludi optimista!
Međutim, moja je procjena da se u ovom momentu ovdje dešava
jedan proces koji bi se mogao formulisati kao odvajanje profesionalaca
i njihovo prepoznavanje. Što se tiče tržišta u BiH, mislim
da se ono otvara, a time neminovno domaće firme, ako žele
da opstanu u toj konkurenciji, moraju prihvatiti svjetske
kriterije i pravila igre ma koliko to bilo bolno i teško.
Da bi se izborile za svoje mjesto pod suncem, naše firme moraju
imati dobar proizvod i dobru reklamu. Oni koji to ne budu
u stanju, propadat će. Na svu sreću, i među mojim poslovnim
klijentima već ima firmi koje su spremne na izdvajanja da
bi se provela jedna reklamna kampanja. Ovdje je problem što
naše agencije nisu profesionalno kompletirane pa se često
događalo da jedan čovjek radi poslove koncepta, grafičkog
dizajna, izbora teksta, marketinga, fotografije itd. Naravno,
u takvim slučajevima konačni rezultat je mršav. Da ne govorim
o nedostatku štamparije u cijeloj zemlji koja bi bila u stanju
da na zadovoljavajući način, prije svega kvalitetom, pruži
vrhunsku uslugu. Zato taj dio posla radimo u inostranstvu.
U odnosu na neke druge centre u susjedstvu, kao što su Ljubljana,
Zagreb ili Beograd, još uvijek zaostajemo kada je u pitanju
kompletan paket usluga za naručioca. S druge strane, naši
klijenti, firme iz ove zemlje, imaju nedovoljno osposobljene
marketinške timove i tu se stvari moraju promijeniti.
DANI: Na kraju,
recite nešto o tendencijama u savremenom grafičkom dizajnu,
čemu teži i mogu li se neki tokovi već sada anticipirati?
HADŽIOMERSPAHIĆ:
Mislim da i u grafičkom dizajnu, ali i savremenoj umjetnosti
postoji nešto što je dekadentno, često i morbidno. Jednostavno,
postoje ljudi koji žele po svaku cijenu da privuku prije svega
medijsku pažnju i prave iskorake koji nisu spontani, nego
veoma proračunati: kako biti drugačiji i kako što veći broj
publike šokirati. Ja to nazivam iskorakom u perverziju. Recimo,
ne mogu, i pored najbolje volje, svojih godina i obrazovanja,
da shvatim jednog Olega Kulika i njegov rad na temu
oralnog seksa sa konjem. Za mene je to samo proračunata namjera
da se privuče medijska pažnja. Slažem se sa onim što je Safet
Zec naveo kao primjer u intervjuu Danima, govoreći
o Pieru Manzoniju, kojeg, istina, nije imenovao,
i njegovom opusu Merda d'artista. Mislim
da i kod publike a i kritike postoji zasićenje tim stvarima.
Teško je predviđati u kom će se pravcu ili smjerovima sve
to razvijati, ali mogu reći šta priželjkujem. Želim da to
krene u jednom pozitivnijem, jednostavnijem i ljudskijem opredjeljenju.
Neću reći, a pogotovo tvrditi, da to što sam radim jeste i
to što priželjkujem, ali želim reći da moj projekat Human
condition, ako je i šokantan, onda za to ima pokriće jer
govori o jednom vremenu, bolnim događajima u njemu i o nama
koje su ti događaji trajno obilježili. To što je umjetnik
javna ličnost koja izaziva medijsku pažnju čini ga odgovornim
kada se radi o porukama koje odašilje. Šta hoću da kažem:
pa ta tzv. homoseksualna revolucija Roberta Mapplethorpa
i Keitha Haringa je sigurno u glavama mladih ljudi koji
imaju određenih problema sa vlastitom spolnom identifikacijom,
izazvala dosta perverznoga i nekontrolisano agresivnog, ali
je vještom manipulacijom onih mudrijih i uticajnijih među
njima marginalce pretvorila u uticajne lobije koji na Zapadu
imaju vrlo lako uočljivu moć. Sad već, naprimjer, u Italiji
i SAD-u imate djecu koja sa dvanaest-trinaest godina sebe
pitaju - kojeg sam ja spola. To je nešto zaista ozbiljno.
Sjeme koje su posijala pomenuta dvojica i njihovi sljedbenici
niče i manifestuje se i na takav način. Šta onda treba očekivati
da isklije iz onoga što nam ostavlja, odnosno saopštava Oleg
Kulik?
Arhiva Dani
206
|