DANI: Kada Vas sa 29 godina neko poput Haralda Szeemanna, direktora i glavnog selektora Venecijanskog bijenala, pozove da izlažete i uvrsti među poznata svjetska imena suvremene umjetnosti i dizajna, pretpostavljam da se ne može biti ravnodušan. Kako ste to primili i da li postoji neko obrazloženje?

HADŽIOMERSPAHIĆ: Postoje dvije mogućnosti izlaganja na Venecijanskom bijenalu. Jedan je da tamo imate nacionalni paviljon i svoga selektora, što BiH, nažalost, nema, i drugi da je vas pozove direkcija bijenala, odnosno njen glavni selektor. Poziv je još uvijek za mene jedno veliko iznenađenje. Ja sebe doživljavam kao dizajnera i ono što radim jeste jedan običan plakat. Zašto se Harald Szeemann odlučio da me pozove da izložim pet svojih plakata na ovoj smotri, ja tačno ne znam, mogu samo da pretpostavim. Možda se u protekle dvije-tri decenije otkako postoji performans, hepening, instalacija, izlazak slike u treću dimenziju itd..., umjetnička kritika i publika zasitila. Moje mišljenje je da će vremenom od svega toga ostati samo oni vodeći, odnosno njihova djela, dok će njihovi sljedbenici polako biti prepušteni neumitnom zaboravu. Dakle, to zasićenje konceptualom i mnogim drugim tendencijama iz pomenutih vremena učinili su da su se posebno likovni kritičari, i to oni od formata, počeli okretati dizajnu. Nije slučajno da je prije dvije godine art kritičar Germano Celant organizovao u Firenci tamošnje bijenale gdje je napravio spoj savremene umjetnosti i modnih kreacija.

DANI: Koja će Vaša djela biti izložena u Veneciji i kako su ona nastala?

HADŽIOMERSPAHIĆ: To je ciklus mojih plakata koje sam nazvao Human condition i neka su vrsta moga dnevnika. A kako je to nastalo? To ti je kao kad, naprimjer, sa sedamnaest godina vidiš dobru ribu, ona ti se nasmije i udijeli par riječi, a ti se napušeš kao balon, dobiješ neku inspiraciju, dođeš kući, uzmeš mahinalno gitaru i počneš svirati, a ustvari ne znaš šta ti se desilo. E, tako je to kod mene nastalo. Nekad sam inspirisan lijepim stvarima i ispunjen pozitivnom energijom. Ovaj ciklus je začet u onim teškim vremenima 1993/94, kada sam bio ispunjen nekom energijom i imao potrebu da je izbacim iz sebe, da sve te misli koje su mi prolazile kroz glavu sažmem u vizualne sinteze. To je u osnovi govor jednostavnog jezika i u formi plakata nastojim da pošaljem iste takve poruke i to što većem broju ljudi, ma koliko se predtekst za njihovo formiranje činio složenim ili kompliciranim u nekom povijesnom ili filozofskom smislu. Radio sam sa fotokopijama reckajući ih i praveći kolaže, i to su ti prvi plakati Human conditiona, koji su za mene bili i neka vrsta mentalne terapije.

DANI: Human condition i Vaš drugi rad Made in Bosnia su dva različita projekta, ali svaki ima na neki način isti korijen.

HADŽIOMERSPAHIĆ: Da, Made in Bosnia je drugi projekat i, sa vremenske distance, mogu reći da je nastao kao posljedica nekih mojih frustracija. Mnogo je bilo situacija još na studijama u Milanu, dok je u Bosni trajao rat, u kojima sam kao čovjek bio potcijenjen zbog raznoraznih predubjeđenja koja su tamošnji ljudi imali o nama. Bilo je i komičnih situacija u kojima mi neko želi da objasni šta je usisivač, televizor i sl. Vremenom sam shvatio da nije problem samo u onima koji tako misle, nego i u nama koji očito ne odašiljemo vlastite i autentične poruke o sebi i ništa ne poduzimamo na vlastitoj promociji. Tako da je projekat Made in Bosnia u suštini projekat predstavljanja ove zemlje u svijetu na način kako mi sebe vidimo, a ne kako nas drugi vide. Pošto je to obraćanje bilo u mediju grafičkog dizajna i formi plakata, ono je moralo biti jednostavno i izravno. Bilo je zanimljivo posmatrati lica iz publike koja su došla vidjeti ovaj projekat na izložbi u Milanu. Svi ti ljudi, stranci, u suštini ne poznaju Bosnu i ne razumiju šta se to događalo u bliskoj prošlosti na ovim prostorima, i već sam naziv projekta, odnosno izložbe, kod njih izaziva negativne konotacije. A onda primijetite kod njih dozu manjeg ili većeg iznenađenja kojim počinje njihovo prihvatanje i razumijevanje poruka sa plakata. Plakat za izložbu Made in Bosnia, tašna od ljudske kože, nastao je u vrijeme dok je Bosna gorjela i dok je, da se figurativno izrazim, cijeli Milano bio oblijepljen raznoraznim plakatima koji pozivaju na spašavanje foka, bijelih medvjeda i janjadi, a nijedan čovjeka. Samo nekoliko stotina kilometara odatle ubijani su ljudi i djeca.

DANI: Kako je uopće počela Vaša umjetnička priča?

HADŽIOMERSPAHIĆ: Još kao dječak sam bio opčinjen stripom i tada sam maštao da postanem strip-crtač. Kasnije, u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu sam otkrio crtež u širem smislu i zamišljao sebe kao crtača-ilustratora. Dolaskom u Milano, sticajem okolnosti sam prvo upisao Likovnu akademiju, a tek potom taj čuveni Evropski institut za dizajn, tako da sam paralelno završio oba studija. Ono što želim ovdje da istaknem jeste činjenica da sam najviše uživao studirajući umjetnost. Posebno zadovoljstvo su mi predstavljali dugi boravci u biblioteci Likovne akademije, gdje sam najradije čitao tekstove koje su napisali ili sami umjetnici o sebi i svome radu, ili razgovore s njima. Možda zvuči paradoksalno, ali nikada nisam želio da se riječ umjetnik veže uz moje ime, jer me uvijek asocira na nešto ružno: to ti je onaj kojeg izdržava žena ili ljubavnica. No, i pored toga, ja sam veliki ljubitelj umjetnosti. Čitajući ono što sam pomenuo o umjetnicima, ja sam ih doživljavao i kao ličnosti koje su toliko toga rekle o svijetu što sam i ja htio da kažem, odnosno da uradim, ali je to postalo bespredmetno, jer su oni to već uradili na savršen način. To mi je u, svakom slučaju, proširilo vidike i učinilo da neke svoje ranije opsesije stavim na mjesto i u kontekst koji im pripada. Da objasnim to na primjeru nadrealizma i njegovih originalnih protagonista još sa početka 20. stoljeća: meni su kao adolescentu, pa i nešto kasnije, Morrison i Pink Floyd bili idoli, da bih kasnije shvatio da su oni, ustvari, jedan zakašnjeli oblik nadrealizma. Upoređivanje snage i autentičnosti izvora i njegovog poznog eha sedamdesetih godina je gotovo smiješno. Principi življenja ovih drugih će postati općeprihvaćeni od strane cijelih generacija iz tog vremena, a sve ono što je psihodelija kod Floyda već je na jedan autentičan način objašnjeno u nadrealizmu dvadesetih godina.

DANI: Šta je to što je Vama pomoglo da se u vlastitom umjetničkom izrazu spasite iz ralja kloniranja?

HADŽIOMERSPAHIĆ: Generalno, o nama Bosancima vrijedi mišljenje da smo podložni ekscesu. Valjda nam je u genima da ništa ne prihvatamo zdravo za gotovo. Mi volimo biti drugačiji, pa nekada po svaku cijenu. Moram priznati, takav sam i ja. S druge strane, Evropski institut za dizajn je tako dobra škola da je vrijedi kritikovati. Posebno mi je, pohađajući ga, smetalo to zanemarivanje crteža, koji je, za mene, osnova bavljenja ne samo umjetnošću nego i bilo kakvim drugim vizualnim medijima, pa i grafičkim dizajnom. Jer, vi u crtežu naučite kako na jednom ograničenom prostoru uraditi kompoziciju, postaviti sve njene elemente, forme, i ako kao dizajner bez te kvake sjedneš za kompjuter, desi ti se da ta sprava tebi nudi rješenja, a ne obratno. To je za mene neprirodna inverzija i nije mi prihvatljiva.

DANI: Činjenica je da ste mogli poslije završenog studija ostati na Zapadu i raditi svoj posao. No, vratili ste se u Sarajevo, osnovali agenciju i sa svojim saradnicima bavite se ovdje grafičkim dizajnom. Zašto?

HADŽIOMERSPAHIĆ: Neki moji prijatelji za mene kažu da sam suludi optimista! Međutim, moja je procjena da se u ovom momentu ovdje dešava jedan proces koji bi se mogao formulisati kao odvajanje profesionalaca i njihovo prepoznavanje. Što se tiče tržišta u BiH, mislim da se ono otvara, a time neminovno domaće firme, ako žele da opstanu u toj konkurenciji, moraju prihvatiti svjetske kriterije i pravila igre ma koliko to bilo bolno i teško. Da bi se izborile za svoje mjesto pod suncem, naše firme moraju imati dobar proizvod i dobru reklamu. Oni koji to ne budu u stanju, propadat će. Na svu sreću, i među mojim poslovnim klijentima već ima firmi koje su spremne na izdvajanja da bi se provela jedna reklamna kampanja. Ovdje je problem što naše agencije nisu profesionalno kompletirane pa se često događalo da jedan čovjek radi poslove koncepta, grafičkog dizajna, izbora teksta, marketinga, fotografije itd. Naravno, u takvim slučajevima konačni rezultat je mršav. Da ne govorim o nedostatku štamparije u cijeloj zemlji koja bi bila u stanju da na zadovoljavajući način, prije svega kvalitetom, pruži vrhunsku uslugu. Zato taj dio posla radimo u inostranstvu. U odnosu na neke druge centre u susjedstvu, kao što su Ljubljana, Zagreb ili Beograd, još uvijek zaostajemo kada je u pitanju kompletan paket usluga za naručioca. S druge strane, naši klijenti, firme iz ove zemlje, imaju nedovoljno osposobljene marketinške timove i tu se stvari moraju promijeniti.

DANI: Na kraju, recite nešto o tendencijama u savremenom grafičkom dizajnu, čemu teži i mogu li se neki tokovi već sada anticipirati?

HADŽIOMERSPAHIĆ: Mislim da i u grafičkom dizajnu, ali i savremenoj umjetnosti postoji nešto što je dekadentno, često i morbidno. Jednostavno, postoje ljudi koji žele po svaku cijenu da privuku prije svega medijsku pažnju i prave iskorake koji nisu spontani, nego veoma proračunati: kako biti drugačiji i kako što veći broj publike šokirati. Ja to nazivam iskorakom u perverziju. Recimo, ne mogu, i pored najbolje volje, svojih godina i obrazovanja, da shvatim jednog Olega Kulika i njegov rad na temu oralnog seksa sa konjem. Za mene je to samo proračunata namjera da se privuče medijska pažnja. Slažem se sa onim što je Safet Zec naveo kao primjer u intervjuu Danima, govoreći o Pieru Manzoniju, kojeg, istina, nije imenovao, i njegovom opusu Merda d'artista. Mislim da i kod publike a i kritike postoji zasićenje tim stvarima. Teško je predviđati u kom će se pravcu ili smjerovima sve to razvijati, ali mogu reći šta priželjkujem. Želim da to krene u jednom pozitivnijem, jednostavnijem i ljudskijem opredjeljenju. Neću reći, a pogotovo tvrditi, da to što sam radim jeste i to što priželjkujem, ali želim reći da moj projekat Human condition, ako je i šokantan, onda za to ima pokriće jer govori o jednom vremenu, bolnim događajima u njemu i o nama koje su ti događaji trajno obilježili. To što je umjetnik javna ličnost koja izaziva medijsku pažnju čini ga odgovornim kada se radi o porukama koje odašilje. Šta hoću da kažem: pa ta tzv. homoseksualna revolucija Roberta Mapplethorpa i Keitha Haringa je sigurno u glavama mladih ljudi koji imaju određenih problema sa vlastitom spolnom identifikacijom, izazvala dosta perverznoga i nekontrolisano agresivnog, ali je vještom manipulacijom onih mudrijih i uticajnijih među njima marginalce pretvorila u uticajne lobije koji na Zapadu imaju vrlo lako uočljivu moć. Sad već, naprimjer, u Italiji i SAD-u imate djecu koja sa dvanaest-trinaest godina sebe pitaju - kojeg sam ja spola. To je nešto zaista ozbiljno. Sjeme koje su posijala pomenuta dvojica i njihovi sljedbenici niče i manifestuje se i na takav način. Šta onda treba očekivati da isklije iz onoga što nam ostavlja, odnosno saopštava Oleg Kulik?

Arhiva Dani
206