Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 199

30.
Mart
2001.


Arhiva Dani
199



Ahmed Burić
buric@bhdani.com

 


"Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Nisam siguran da intervjui uopće koriste i zato ih ne dajem. Ja sam umjetnik, a političari imaju svoju pozornicu, govornicu, i neka tamo glume"

 

Ivo Gregurević, dramski umjetnik
Glumcu od lika ne ostaje ništa
U teatru je igrao u dramama velikih svjetskih i ovdašnjih pisaca: Shakespearea, Čehova, Gogolja, Krleže, Držića, Smoje… Radio je na filmovima i serijama s Rajkom Grlićem, Brankom Šmitom, Antunom Vrdoljakom, Lukasom Nolom… Ivu Gregurevića, rođenog Bosanca iz Posavine, bije glas da je privatno nepovjerljiv, zatvoren i šutljiv čovjek. Posljednjih godina rijetko je - samo tri ili četiri puta - dao intervju. Premijera filma Je li jasno, prijatelju? dovela je, po općem mišljenju, jednog od najboljih živih glumaca s balkanskog prostora u Sarajevo. Dani su jedini dobili intervju

DANI: Po teatarskim kuloarima se priča da je Branko Gavella, jedan od utemeljitelja modernog pozorišta na ovim prostorima, jednom izjavio da su "glumci u Hrvatskoj Dalmatinci, Srbi i Fabijan Šovagović". Fabijana, nažalost, više nema, Dalmatinci baš i nisu dominantni u hrvatskom glumištu, Srba kao da je sve manje. Ostali ste još samo Vi. Kako je biti ponajbolji glumac ovog govornog područja?

GREGUREVIĆ: To ste vi rekli.

DANI: To i mislim. Rijetko razgovarate s novinarima?

GREGUREVIĆ: Šta da kažem? Lijepo je od publike doživjeti da vas prepoznaju, da im se sviđa ono što radite, da prepoznaju kvalitet u nekom liku... Prvi put čujem za tu Gavellinu izjavu, a sad koliko je točna, baš i ne znam. Ovako: Fabijan Šovagović jeste bio najveći hrvatski glumac i Gavella je tu bio u pravu. Radi se o izuzetnom čovjeku i umjetniku kakav se rađa u bogzna koliko vremena. To je bila vulkanska erupcija energije i znanja, on je, u krajnjoj liniji, moj idol, možda i jedini kojeg sam imao. Ne bih se složio da je Srba manje i da su otišli: sve moje kolege nastavili su raditi s nama tijekom svih ovih godina, osim jednog, koji Zagreb nije napustio zbog političke situacije, već zbog kockarskih dugova. A za Dalmatince ne znam što bih vam rekao: kvalitet ne određuje pripadnost, regionalna ili bilo koja druga, to je nemilosrdan posao u kojem su stvari, zbog prirode njega samog, očiglednije nego u drugim. Meni je, naravno, drago ako se u mom slučaju prepoznaje da dobro radim svoj posao. Sudeći po reakcijama - a i Vaša ide u tom smjeru - to je tako.

DANI: Široj publici ste poznati kao filmski glumac. Manji broj Vas poznaje iz teatra, u kojem radite oko četvrt stoljeća. Iz razgovora s velikim brojem glumaca stiče se dojam da se potpunost dramskog umjetnika ne može postići bez rada u oba medija.

GREGUREVIĆ: Glumci često vole o tome pričati i svaki će reći drugačije. Čini mi se da je suština u tome da je kazalište cjelovitije, da u njemu nema mogućnosti ponavljanja i da se sve događa samo jednom. S filmom je, sami znate, moguće rascjepkano, kadar po kadar, sekvencu po sekvencu, lakše doći do kompliciranih scena. Kao neko ko je dosta igrao na filmu, ali i neko ko je u stalnom angažmanu u kazalištu, mogu reći da različiti uvjeti utječu da se glumci češće i rađe opredjeljuju za film. Na filmu je veći broj gledalaca, veći su honorari, ponekad i za manje uloženog truda dobijete naizgled više, a tu je i "slava", popularnost. Neki dan smo u omiljenom okupljalištu zagrebačkih glumaca, buffetu kazališta "Gavella", raspravljali o tome pretjeruje li se kad se teatru daju svi umjetnički atributi. Ali, ako govorimo o tom nekom božanskom užitku, nijedna filmska uloga ne može zamijeniti onu na sceni, u teatru.

DANI: Ali, pozorište češće ima onu vrstu magije koja anticipira stvarnost, češće može ličiti onome što volimo zvati apsolutnom umjetnosti, dok je film sve više zabava.

GREGUREVIĆ: To ne smatram ni prednošću, ni manjkavošću. To, razlike između filma i pozorišta, naprosto, ide ukorak s razvojem društva, općim stanjem u kojem se ono nalazi i dosta je faktora koji utječu na glumca da se opredijeli za ovo ili za ono.

DANI: Vama je, čini se, udobno u obje te stolice. Ipak, čini se da je kvalitet filma u odnosu na kvalitet teatra, ali i kvalitet filma općenito, pao, barem kad je u pitanju područje bivše Jugoslavije.

GREGUREVIĆ: Čini mi se da to ne stoji. U Hrvatskoj su se radili filmovi i to tempom od prosječno četiri filma godišnje. Radili su se i u Srbiji i u Sloveniji. U Bosni ih, istina, nije bilo toliko, i smatram da je to šteta, pogotovo kad se zna da je ovdje bio jedan od najboljih dramskih programa u regiji. Šteta je to, zaista šteta, što se ovdje u Sarajevu ne radi na oživljavanju toga. Ja, istina, znam da tu s Televizijom nisu riješene osnovne stvari, ali ne znam pojedinosti oko svega toga, tako da niti mogu, niti želim presuđivati. Drago mi je da sam mogao gostovati u filmu Faruka Sokolovića i na neki način pomoći da se, makar i sporadično, oživi barem mali dio filmske produkcije ovdje. Filmova je, znači, bilo, a činjenica je da se dogodilo sve ono što se dogodilo.

DANI: Četiri filma godišnje su, ipak, manje od četrdesetak ili pedesetak koji bi se, naprimjer, pojavili svake godine u zvaničnoj konkurenciji festivala u Puli. Njihov kvalitet je slabiji: Rusko meso ili Kad mrtvi zapjevaju, naprimjer, nisu baš po kvalitetu ravni nekim predratnim filmovima u kojima ste igrali - Čarugi ili Sokol ga nije volio, između ostalog i zato što su politička klima i odnos režima prema onom što je filmska umjetnost bili znatno drugačiji, dijelom negativniji. Vi, koliko smo pratili, rijetko dajete intervjue, a dosad niste dali nijedan politički. Zašto?

GREGUREVIĆ: Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Prvo, nisam siguran da intervjui uopće koriste, pa ih zato i ne dajem skoro nikako. Istina, dao sam honorarno: od tri lista sam dobio naknadu za to, od ostalih nisam. I ne zovu me više. Drugo, ja sam umjetnik i ne želim da se miješam u posao političara. Oni imaju svoju pozornicu, govornicu, javne nastupe, i tu glume, tu je njihovo mjesto i tu bi, u krajnjoj liniji, trebali odgovarati za svoj rad. Moj rad i moj život su stvar za koju mogu odgovarati.

DANI: Oko važnih stvari bi se ljudi s kojima se većina "običnih" može identificirati, ipak, trebali očitovati. Jeste li se tijekom rada na tekstovima velikih svjetskih pisaca - Shakespearea, Čehova, Gogolja, ili nekog od hrvatskih velikana poput Držića, Smoje ili Brešana, posebno identificirali s nekim od likova?

GREGUREVIĆ: Čini se da je uvijek tako: identifikacija traje dotle dok se lik ne pojavi pred publikom. Onda ostaje samo ono što ljudi vide i mogu prepoznati kao svoje. U meni ne ostaje ništa od te identifikacije, ja ću poći ususret drugom liku, drugom poslu koji me očekuje, a publici ostaje da se, eventualno, pokuša identificirati i ponese nešto svoje. Glumcu od lika ne ostaje ništa.

DANI: I, čemu sad idete ususret?

GREGUREVIĆ: Igram u Hrvatskom narodnom kazalištu u predstavi po tekstu Atelier Čede Price, a u Splitu bih trebao igrati i u seriji koju će režirati Hrvoje Hribar, koja će se zvati, mislim, Novo doba. Radnja serije se odvija u devedesetim, a glavni likovi su iz vaše profesije, novinari. Susreti sa istim prostorima i stvarima od nekad, danas dobijaju novi kontekst. Uza sve, čovjeku mora biti prijatno kad ga publika voli, isto onako kao što ponekad osjeća teret nelagode kada biva stavljen u poziciju da isključivo govori o sebi ili svojim zaslugama, ili kad se mora "pokrivati" zbog stvari koje nije učinio.


Arhiva Dani
199

 

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh