Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 196

09
Mart
2001.


Arhiva Dani
196



Zlatko Dizdarević
dizdarevic@bhdani.com

 

 


U "Oni ne znaju da ja nisam rođen za vješala. Da bi me objesili, valjda moram biti lično taj dan pod vješalima, u šta iskreno sumnjam"

 

Kid koga voli Amerika
Dobri loši momci
Saga o Billy the Kidu i Patu Garrettu, zbog koje se reporter Dana uputio kroz pijesak New Mexica, danas je ponovo velika tema u SAD-u. Na neki čudan način ona se nadovezuje na niz drugih priča o dobrim i lošim momcima Amerike, i još više o bitnoj nijansi te priče koja se zove "dobri loši momci" i "loši loši momci". Zapravo o priči kako Amerika voli svoje loše momke provlačeći ih kroz mitologiju do dobrote i pokušavajući, uz ovo, da na sve moguće načine odbrani uvriježenu potrebu za očuvanjem svoje moralne vertikale, plasirane svijetu poput svetinje

  Old Mesillu, mali mitski gradić na jugu New Mexica, i jeste i nije lako doći. Jeste, zato što velika cesta od El Pasa prema Santa Feu prolazi blizu i autobus će vam stati na stanici u Las Crucesu. Nije, jer kada izađete iz autobusa na stanici što je nigdje, usred pustinje, u Old Mesillu možete uglavnom samo pješke, "pola milje", kako kaže šofer jednog od onih sjajnih dugoprugaša sa crnom panterom preko bokova. Tih "pola milje" pretvori se u dva sata hodanja pod užarenim nebom i uz kaktuse. Vozači koji vas mimoilaze začuđeno će proviriti za vama u retrovizor, nenaviknuti na pješake tamo gdje samo gušteri i zmije idu "pješke".

"Historijski centar" Old Mesille, zapravo je mali trg uokviren tipičnim niskim meksičkim kućicama začinjenim na centralnom mjestu crkvicom San Albino, za tamošnje pojmove jako starom - još iz vremena Billy the Kida, po kojem je centar Mesille i postao "historijski".

Da nije asfalta, urednih travnjaka i klupa što su začinili trg, sve bi izgledalo kao iz poznatih kaubojskih filmova - podignuti drveni trotoari ispod nastrešica poduprtih gredama, saloon sa "onim" vratima što se otvaraju i van i unutra, potom zgrada u kojoj je vječito kunjao lokalni šerif, a uz nju - "Billy the Kid, gift shop". Prekoputa, još jedno "historijsko mjesto": "La Posta de La Mesilla". Izvorno, krčma pred kojom se svojevremeno zaustavljala kočija na putu za Santa Fe, i mijenjali konji Pony Expressa na poštanskoj liniji St. Louis - San Francisco. Na zidu kicoški preuređene La Poste sada stoji tabla na kojoj piše kako su tu pucali i pili Billy the Kid, Kit Karson, general Douglas MacArthur i Pancho Villa... Zna se da je dolazio i "good guy" Pat Garrett, čuveni šerif Lincoln Countyja, ali njega niko tamo sada ne spominje. O njemu, usput, u Americi pjeva samo Bob Dylan, spašavajući ga od namjernog zaborava... Bilo kako bilo, ona tabla na jednom od najčuvenijih saloona New Mexica kaže: "Njih više nema, Mesilla sada spava, ali La Posta i dalje nudi svoje utočište putniku namjerniku..."

Evidencija ubistava U pomenutom "Gift shopu", nekadašnjoj lokalnoj sudnici, najčuveniji Good Bad Man Divljeg zapada Billy the Kid, osuđen je 15. aprila 1881. godine na smrt vješanjem, koje je trebalo biti obavljeno sredinom narednog maja u Lincolnu, N.M. Smijući se presudi i šaleći se svakodnevno iza rešetaka sa klincima koji su dolazili da ga vide i donesu mu svježe mlijeko i komad pite koju je najviše volio, beskrajno popularni "Billito" navodno je tada šeretski kazao, a pisac navodno zabilježio: "Oni ne znaju da ja nisam rođen za vješala. Da bi me objesili, valjda moram biti lično taj dan pod vješalima, u šta iskreno sumnjam."

Nekoliko dana kasnije, nakon što je pod jakom stražom proveden kroz Alamogordo u Lincoln, tu je sumnju pretvorio u zbilju. Pobjegao je iz zatvora direktno u legendu, ubivši usput Jamesa Bella i Boba Olingera, dvojicu zamjenika Pata Garretta, zaduženog za nekadašnjeg drugara Henryja McCartyja, alias Kid Antrima, alias Williama H. Bonneya, alias Billy the Kida. Kidovo pucanje i njegovo bjekstvo i danas je centralna tema usnule Old Mesille. Stari Meksikanac iz book storea, gdje možete naći čitavu policu knjiga koje pružaju "solidnu evidenciju da nije ubio više od osam nesretnika, ne računajući Indijance i zločeste Meksikance", kaže kako mu je pradjed davno ispričao: "Billito nikada nije dolazio ovamo a da ne ubije po jednu kravu nekom bogatom rančeru i meso donese sirotim i gladnim. So, Bang! Bang! Bang! He shoots, and we all make fiesta...!"

Saga o Billy the Kidu i Patu Garrettu, zbog koje sam se uputio po februarskom čelopeku kroz pijesak New Mexica, danas je tamo ponovo velika tema. Na neki čudan način ona se nadovezuje na niz drugih priča o dobrim i lošim momcima Amerike, i još više o bitnoj nijansi te priče koja se zove "dobri loši momci" i "loši loši momci". Zapravo o priči kako Amerika voli svoje loše momke provlačeći ih kroz mitologiju do dobrote i pokušavajući, uz ovo, da na sve moguće načine odbrani uvriježenu potrebu za očuvanjem svoje moralne vertikale, plasirane svijetu poput svetinje. U takvom današnjem čitanju storije o Billy the Kidu, koji je bio dripac i razbojnik, uprkos šarmu, obrazovanju i robinhudovskoj mitologiji ("Obožavali su ga djeca i psi, a oni imaju najbolji nos za ljude..."), najmanje je, izgleda, bitno šta je stvarna istina. O više verzija te "istine" koja se valja već 120 godina između obala Rio Grande i Rio Pecosa, a govori o čuvenom petodnevnom ratu nazvanom "Lincoln County War" i Kidovom svrstavanju na stranu dobrog Johna Henryja Tunstalla, a protiv zlih momaka koji su jahali za L. G. Murphyja i Jamesa J. Dolana, danas niko ne govori. Malo ko govori i o tome kako je Billy the Kid ubio, navodno sleđa, šerifa Williama Bradyja ("ionako nije bio kakav čovjek"), za što je u Old Mesilli i osuđen na vješala. Malo se govori i o tome kako je nešto kasnije ubio nezgodnog i prgavog kovača koji ga je zadirkivao, i još "troje-četvero ljudi koji su bili krivi zato što je Billy povukao prvi. Uostalom, nije baš jasno - kruži danas priča po New Mexicu i Teksasu, kakvi su svi oni bili ljudi. A i druga su vremena bila..."

Dječak anđeoskog lica Svi zato danas pričaju o dječaku anđeoskog lica, o "dobrom lošem momku" koji je svojevremeno propalom lovcu na bizone iz Alabame, Patu Garrettu, pomogao da se zaposli na ranču Petea Maxwella i tada mu dao svoje jedine rezervne traperice, a ovaj ga, dvije godne kasnije, ubio za "šaku dolara" na tom istom ranču u Fort Sumneru, N.M. Ta je "šaka", doduše, bila teška pet stotina dolara, što je za ono vrijeme bilo jako mnogo novca, a Pat je bio šerif - tragač, "good guy", a uz to je hranio i devetoro djece. Pa ipak, u La Posti u Old Mesilli mlađahni barmen će mi, žučno braneći svijetli lik i djelo Billy the Kida, kazati kao da je živio u ono vrijeme: "Toliko novca nije vidio u svom životu niko od paisanosa iz New Mexica, pa im je Kid ipak ulazio u kuću, oni su ga skrivali jer su ga poštivali. Nikome ni na kraj pameti nije palo da ga izda." Garrettu, kaže priča što se širi po saloonima okolo, nije navodno oprostio do kraja ni pravdoljubivi američki predsjednik Roosevelt, koji ga je 1901. postavio za šefa carine u El Pasu, pa mu onda nije produžio namještenje. U ovom gradu, na obali Rio Grande ili Rio Bravo, kako istu rijeku više vole nazivati Meksikanci, Pat Garrett je po krčmama tražio utjehu u alkoholu, shvatajući, valjda, da priča o "good guys" i "bad guys" u pustinji nije ista kao u sladunjavim američkim pričicama. Koju godinu kasnije, i on je ubijen u pustinji. Pucao mu je u leđa prijatelj koji je čuvao njegov ranč u blizini Las Crucesa.

Američki osjećaj za specifični moral i pravdoljubivost na njihov način, uprkos istini i činjenicama, posebno je ipak proradio u priči o ovom momku koji nije volio zakon i ljude od zakona. Na ogromno oduševljenje jednih i blago zgražavanje manjeg broja drugih, uvaženi republikanac Ben Rios iz New Mexica predložio je prošlog mjeseca tamošnjem guverneru Garyju Johnsonu da posthumno pomiluje McCartyja, odnosno Billy the Kida. Kaže, ne može se iz današnje perspektive suditi o ondašnjim postupcima na isti način. "On možda i nije bio anđeo, ali ono vrijeme nije ni bilo vrijeme anđela." Uza sve to, misli Rios, "možete zamisliti kakve bi to efekte imalo na naš turizam, a posebno na biznis sa majicama na kojima bi bio Njegov lik".

Na drugoj strani, potomci šerifa Williama Bradyja, kojem je Billy došao glave u Lincolnu prvog aprila (možda je to bilo iz šale) 1878. godine, nisu spremni ni da zaborave ni da oproste: "Ko je god u stanju da predloži tako nešto, taj mora biti lud", kaže povodom prijedloga Riosa Bennett Brady, sedamdesetogodišnji praunuk ubijenog šerifa. Ipak, podrške Riosu stižu sa svih strana. Nedavno je, u nizu drugih knjiga, priča, pjesama, stripova itd. o Kidu, objavljena i knjiga Billy the Kid - Dobra strana lošeg momka, nad kojom je pravedna, tradicionalna Amerika spore ali dostižne pravde mogla da se rasplače. O njemu svi znaju sve najbolje, pišu autori ove knjige dodajući činjenicu koja, doduše, nije netačna: "Više ljudi na svijetu zna za Billy the Kida nego što zna da je New Mexico u Americi."

Mitski moral Dok sam sa dobroćudnim i znatiželjnim stanovnicima Old Mesille pričao o Billy the Kidu, koji je dodatak "Kid" dobio jer se vječito družio sa starijim od sebe, pa je logično bilo da ga zovu klinac - "kid", odluka guvernera New Mexica još se ne zna. Novinar lokalnog lista koji "decenijama traga za legendama zamagljenom istinom o Kidu" kazao mi je uz kriglu ledenog Bud Lighta u La Posti: "Znam ženu koja guverneru priprema predmete za odluku. Zove se Rita Nunez. Tvrdi da prijedlog za pomilovanje Billy the Kida još nije na guvernerovom stolu, ali teško će proći. Do sada ni jedno slično nije prošlo. Uostalom, pomiluje se onaj kome treba naknadno vratiti civilna prava", kaže Nunez, "a šta će mu prava kada je mrtav..."

I zašto cijela ova priča danas? Pa možda ponajprije zato što sudar tog "mitskog morala" i realnosti u storiji o dobrim i lošim momcima u Americi poprima doista zanimljive dimenzije. Jedan drugi Bill, sada "čovjek sa saksofonom", do jučer je bio kritikovani "good guy", a danas postaje obljubljeni "bad good guy". Ronald Reagan, prošlog mjeseca izabran za trenutno najpopularnijeg predsjednika u historiji SAD-u, postao je također "bad good guy" jer se saznalo, objavio New York Times, da je zajedno sa svojom neponovljivom Nancy svojevremeno odnio iz Bijele kuće odijela, obuće, nakita, ćilima itd. u vrijednosti od milion dolara. I, nema veze, čovjek najpopularniji. Kao što je normalno da ljudi iz hotela kradu pepeljare, tako je, valjda, stvar posebne normalnosti i kad predsjednik odnese sa sobom nakon mandata posteljinu iz čuvene "Lincoln Bedroom" u Bijeloj kući. Isto tako, ni ugledu nekadašnjeg predsjednika Millarda Fillmorea nije smetalo što je odvezao sa sobom u penziju sjajnu ceremonijalnu kočiju i poveo šest vrsnih konja, koje je kasnije - prodao.

Paradoksi u sudaru poštenja i morala u Americi, ako su uopće paradoksi, objavljuju se ovih dana po tamošnjoj štampi na način koji neke uveseljava, a kod drugih stvara malu muku u stomaku. Jedna se čitateljica u glasovitom Time magazinu ovih dana narugala napadima Bushove administracije na Clintonove, koji su odnijeli nekakav ne osobito stilski namještaj i lične poklone, dok se zaboravlja, kaže ona u pismu koje je objavljeno, kako je novi predsjednik pokrao cijele izbore i - ništa.

Veseliji dio priče odnosi se, tako, na visokog državnog službenika koji je upravljao poreskim službama sve do penzije, dakle smišljao na koje se sve načine građanin mora spriječiti da utaji porez. To znači: bio je na čelu mitske službe koja je Amerikanca učinila važnim i postojećim samo u onom dijelu u kojem je on - poreski obveznik. Sve druge ljudske karakteristike građanina manje su bitne. Dotični je, međutim, odlazeći u penziju, otvorio agenciju koja građanima daje savjete kako poreze izbjeći.

Čovjek se na taj način, u očima običnog Amerikanca, munjevito prebacio iz kategorije odurnih sivih ljudi u kategoriju onih koji su simpatični "good bad guys". Svaka čast. Na sličan je način tragikomična i priča o visokom funkcioneru FBI-a koji je bio jedan od najuvaženijih stanovnika svog luksuznog naselja u okolini Washingtona D.C. Znate ono: šestoro djece i svi ama baš svake nedjelje u crkvi, dobrotvorne organizacije, humanitarne akcije, poštovanje na ulici, čast za komšiluk itd. I onda epilog kao iz krimića: čovjek godinama radio kao špijun za Ruse. Nije malo onih koji su kazali - svaka mu čast kako ih je voz'o tako dugo. Da ga nije prod'o kontrašpijun, još bi ih voz'o.

I kakve to veze sve skupa sada ima sa Old Mesillom i mitskom pričom o Billy the Kidu? Možda zato što je u pitanju dobra priča o (ne)moralu i zabludama. O dobrim momcima koji su loši i o lošim momcima koje vole i dobri i loši? Nema veze. U pitanju je, zapravo, dobra priča o Americi, koja je takva kakva jeste. Priča o T-shirt businessu. Doduše, treba biti iskren do kraja: majica sa slikom Pata Garretta nema. Da li iz "moralnih razloga" ili samo zato što to ne bi bio dobar business, niko u Old Mesilli, gdje je Billy the Kid osuđen na vješanje pa nije obješen - nije znao da mi kaže.


Arhiva Dani
196

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh