Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 184

08.
Decembar
2000.


Arhiva Dani
184




Emir Imamović
imamovic@bhdani.com

 

 

Asim Medić, bloker
Dar pobjednika
Kako je strijelac postao bloker? Šta je nagrada za olimpijsku medalju? Kakav dar treba imati da se bude najbolji na svijetu? Čiji se dres ne može kupiti, a jedini je od svih sa bosanskom oznakom vrijedan datog novca? I ponosa

n je najbolji evropski igrač i najbolji svjetski odbojkaški bloker. Osvojio je olimpijsko srebro, evropsko zlato i kup šampiona kontinenta. Ima trideset i jednu godinu, a pokušat će pobjeđivati još četrnaest. Nikada nije izašao niti na jednoj naslovnoj strani bilo koje novine u Bosni i Hercegovini. Pred televizijske kamere ne može doći, jer se pred njima redaju manje zaslužni i puno neskromniji likovi nesretne stvarnosti. Dres sa njegovim imenom se ne može nigdje kupiti. Alija Izetbegović se nikada nije slikao držeći u rukama reprezentativnu majicu šampiona.

Ako se nivo tolerancije društva mjeri odnosom tog društva prema manjinama - a drugog mjerila nema - onda se nivo ljudskosti mjeri položajem invalida i pažnjom koja im se, ne poklanja, već pruža. U civiliziranim zemljama, zdravi sportisti i sportisti invalidi imaju jednak tretman, dok se sportski uspjeh mjeri samo i isključivo brojem pobjeda. Jer ni u čemu više nije važno samo učestvovati, ali je u svemu itekako važno biti najbolji. A Asim Medić jeste najbolji. Među najboljim od nas.

Ruka do srca Sve što je dobio za skoro šest godina profesionalnog bavljenja sjedećom odbojkom ("Profesionalnog, pa i i više nego profesionalnog, ali samo sa moje strane") jesu uspomene sa puno putovanja, od Osjeka do Sydneya, pregršt medalja i dovoljno pehara da se umjesto knjigama kupovanim na metar i po boji korica, vitrina za dnevnu sobu napuni pokalima. I još nešto: teško objašnjivu čast da ga se u jednoj od sada već mitskih sarajevskih kafana, u mahali koja se skoro pa usijeca u Baščaršiju, ne predstavlja kao komšiju ili stalnog gosta, već sa: "Ovo je Asko, najbolji bloker u sjedećoj odbojci u Evropi."

"Ja zvanično i jesam najbolji bloker, i u Evropi i na svijetu. Na evropskom kupu šampiona u Osjeku 1998. proglašen sam i najboljim igračem. Bio sam i najbolji sportista ovdje, ž98. i ž99. Naravno, u konkurenciji invalida", kaže momak koji se od svoje desete godine života, pa sve dok prvi put nije zaigrao sjedeću odbojku, bavio streljaštvom. I to uspješno. Pionirski i juniorski prvak one, Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, osvojio je 1995, na državnom prvenstvu tada još Republike BiH, prvo mjesto. Bilo je to nakon dvadesetosatnog puta od Sarajeva do Zenice i dvije godine nakon što je nekadašnji vojnik iz jedinice posljednjeg autentičnog street fightera, Jusufa Prazine, i kasniji pripadnik Centra namjenske proizvodnje, ranjen. Nakon osam mjeseci sa fiksatorima u nozi, procijenjen mu je invaliditet: 50 posto.

Član Sportskog društva invalida (SPID) Sarajevo, Asim Medić je postao 1995. Bio je instruktor streljaštva i, naravno, takmičar. Mjesecima on nakon svojih treninga gleda sjedeću odbojku i iz nekog čudnog razloga odbija nagovaranja: "Pola godine su me zvali da igram. Bilo ih je uvijek sedam i falio je još jedan za četiri protiv četiri. Negdje sredinom 1996. sam prvi put zaigrao i od tada se nisam skidao s terena. Tad se valjda i otkrio talenat kojeg imam. Uz to, ja sam ljevak, a to se naročito traži u odbojci koju nikada prije nisam igrao. Možda nekada u JNA, dok sam bio džomba u Zadru, pa su nas puštali da kao radimo šta hoćemo. Ali je to bilo tako davno, da bih zaboravio ne znam ni ja šta."

Samo godinu dana poslije, Asim Medić postaje članom državne reprezentacije sa kojom odlazi na Evropsko prvenstvo u Estoniju i osvaja bronzanu medalju. "Od tada reprezentacija stvarno niže uspjeh za uspjehom. Ne svjetskom prvenstvu u Teheranu smo bili treći, na Evropskom u Sarajevu prvi, na Olimpijadi u Sydneyu drugi. Sa SPID-om sam osvojio četiri prvenstva države i četiri kupa, a postali smo i prvaci Evrope na zadnjem takmičenju u Leverkusenu."

Fast food srebro Na otvaranju paraolimpijskih igara u Sydneyu, održanom odmah nakon milenijskih igara, bilo je 120.000 ljudi. Za takmičenja je prodato preko milion karata i bio je to za Australiju događaj po vrijednosti jednak nadmetanju zdravih sportista. Za Bosnu i Hercegovinu, naravno, nije. Ne zato što državna selekcija nije osvojila zlato ("Ne znam ko je to mogao očekivati. Mi Iran još uvijek ne možemo dobiti, pa oni imaju 600 klubova, pola godine za pripreme pred velika takmičenja i novac. Tamo 7.000 različitih preduzeća radi za invalide"), niti zbog toga što put do finala nije išao očekivano lako. "Neplanirano smo izgubili od Egipta, koji je igrao izvanredno, i onda smo morali kalkulisati. Morali smo biti treći u grupi i izgubiti od najgore ekipe na prvenstvu. Kasnije smo išli na Njemačku koja je povela 1:0 u atmosferi identičnoj onoj na NBA utakmicama. Kako su poveli, tako su nas počeli i provocirati. Taman da se zainatimo i dobijemo 3:1. Opet smo se sreli s Egiptom, u najboljoj našoj utakmici, i vratili im sa 3:0. Protiv Irana smo igrali najbolje što smo mogli, ali su oni prejaki."

Ovo je, jednostavno, nehumano društvo i ovdje je olimpijski uspjeh velikog tima skoro pa izignoriran. Sve što su odbojkaši imali u Australiji, a tamo su bili apsolutne sportske zvijezde, ne samo među bosanskim iseljenicima već i među Australcima kojima nije bilo neprirodno tražiti autogram od naših reprezentativaca, nisu dobili u BiH. U Sarajevu su osvajače srebra primili u Kantonu, uredu gradonačelnika, Ministarstvu odbrane, Olimpijskom komitetu i, iako u državnom timu nema niti jednog nebošnjaka, prijem su im upriličili i na Franjevačkoj teologiji. Tamo gdje se humanost i tolerancija prirodno spajaju. Ostali su rekli - bit će.

Iduće godine, reprezentaciju čeka međunarodni turnir u Malmeu, kojeg su već dva puta osvojili, i Evropsko prvenstvo u Budimpešti, a SPID - Kup šampiona. Cilj? "Pa, prvaci." Tu je, naravno, i domaća liga, čijih 18 klubova za cijelu sezonu treba onoliko para koliko košta jedna fudbalska utakmica katastrofalno dosadnog prvenstva. I niko nije siguran da će ih biti. Za drugu po snazi ligu u sjedećoj odbojci u Evropi!

A šta ako Asko i njegovi opet sve osvoje? Možda se srednja škola u koju je išao jednom nazove po njemu? "Hoće kad direktor bude paraplegičar." Možda dobiju neku premiju? Teško. Nagrada za šampione je već dodijeljena: SPID je dobio kiosk za fast food oko kojeg se brine najbolji bloker na svijetu. I nekadašnji prvak države u streljaštvu. Momak koji može i ono što fudbalske zvijezde niti mogu niti znaju: izabrati kafanu, u njoj ne piti, već akšamlučiti, i pobjeđivati. A to je već stvar dara.


Arhiva Dani
184

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh