Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva Dani 178

Ubice na cesti

Djani Percic, visoki plavokosi Tuzlak, danima se vec bori za zivot u tamosnjem klinickom centru. Njegov brat Dino takodjer je u bolnickoj sobi, ali van zivotne opasnosti. Njih dvojica zrtve su rasplamsalog ulicnog nasilja, koje, pomijesano s policijskim terorom nad gradjanima, od tuzlanskih ulica pravi poligone za izivljavanje ubica. Strah sa kojim se u gradu zivjelo sve do posljednjeg incidenta, prestao je da postoji! Tuzlaci su odlucili prestati biti mete

 

 Pise: Emir Suljagic  



Ponoc je vec bila prosla kada su njih dvojica stigli na jedini gradski trg. Presli su preko i zaustavili se na kraju, gdje se trg racva u tri uske ulicice. Stajali su tu, na uglu, i tada se iz mraka pojavio njihov prijatelj, ustvari brat jednog od njih, koji je izveo psa u setnju. Dok su razgovarali, iz pravca iz kojeg su ranije dosli zacula se larma. Ulicna rasvjeta osvjetljivala je trojicu muskaraca koji su teturali noseci boce u rukama. Pijani i bucni, stigli su do kraja trga. Doslo je do koskanja, a kratko zatim ispaljen je jedan hitac iz pistolja. Nakon njega, jos tri. Pet minuta kasnije, koliko je trebalo najblizim susjedima da dodju do trga, tijelo visokog plavokosog mladica je lezalo na zemlji, u lokvi krvi koja je i dalje tekla iz rane na potiljku.

Bio je to Djani Percic, koji je tu noc, kao i svaku ranije, izveo psa u setnju. Od tada je u dubokoj komi u tuzlanskoj bolnici Gradina. I njegov brat Dino, takodjer sa ranom na potiljku, u bolnici je, ali on je dan nakon pucnjave dosao svijesti.

"Ubili su mi brata!"
Mladic koji se nicim nije razlikovao od ostalih u baru u blizini tuzlanske Kapije, gdje se pucnjava odigrala, priblizavao se te krvave noci jednom od stolova. Prije nego sto ce sjesti, uplaseno je pogledao oko sebe. On je treci svjedok pucnjave, jedini koji je uspio pobjeci, i premda je njegovo ime poznato policiji, nije ga htio otkriti za novine. "Djani, Dino i ja smo stajali tu na cosku kad su oni naisli. Pozdravili smo ih, jer ih znamo, jedan od njih je bio i moj trener i poznavao sam ga kao dobrog momka", kaze on.

"Zdravo." "Sta, zdravo", uslijedio je odgovor. "Sta se smijes?", upitao je Samir, inace "specijalac", pripadnik Jedinice za podrsku MUP-a Tuzlanskog kantona. "Izvini ako ti smeta", kazao je nas sugovornik i uzmaknuo korak unatrag. Uzmicuci, poceo je dozivati svog trenera Isaka, koji je vec bio poodmakao, na sto je ovaj zastao i pozvao svoje prijatelje da mu se pridruze. Samir i Kristijan su u medjuvremenu napali Dinu, a njegov brat je iza pojasa izvukao pistolj i pucao u zrak. Nas sugovornik je, u trenutku dok su se oni okretali prema Djaniju izvlaceci pistolje iza pojasa, nestao iza ugla. Bez daha trceci po pomoc, cuo je "vise od dva pucnja", ali se ne moze sjetiti tacno koliko.

Mogla je ovo biti samo jos jedna pucnjava, zaboravljena preko noci. "Da su ih samo pretukli, vjerovatno niko od nas ne bi demonstrirao", kazala je Danima jedna od ucesnica protesta koji je 23. oktobra odrzan u Tuzli. Medjutim, bio je ovo vrhunac u nizu incidenata na koji je tuzlanska javnost na kraju reagirala. Vjerovatno prekasno, jer se mladic, potpuno nevin, u bolnici bori za zivot. Mogao je to biti bilo ko, ali ovaj put niko od prolaznika koji su se pridruzili povorci nije zelio da pocinitelji prodju nekaznjeno. Naime, vec tog jutra policija je obznanila da je protiv Kristijana Botica podignuta optuznica za pokusaj ubistva, dok su druga dvojica, Isak Memisevic i Samir Mehic, prosli sa prijavama za "ucestvovanje u tuci".

Kada se jedini svjedok pucnjave vratio sa dvojicom prijatelja koje je pronasao u obliznjem baru, Dino je, dok mu je krv liptala iz potiljka, trcao prema njima vristeci: "Ubili su mi brata!" Najstariji medju njima je prisao Djaniju, koji je vec bio u hropcu, i pokusao da mu otvori ukocenu vilicu. Ponijeli su ga prema parkingu i u mraku vidjeli sjenke Isaka i Kristijana. Prema jednom od nasih sugovornika, njih dvojica su se kasnije vratili da pomognu prenijeti Djanija u bolnicu, dok je Mehic krenuo pravo u automobil i odvezao se kuci. Izjave svjedoka su, medjutim, kontradiktorne: jedan od njih kaze da su im pomogli da ranjenog mladica odvezu u bolnicu; drugi, naprotiv, veli da su, vidjevsi njihove siluete, krenuli prema autu parkiranom kod dzamije i odatle Djanija odvezli u bolnicu.

Misteriozne cahure 
Mehic se pojavio tek nekoliko sati kasnije. Medjutim, jos uvijek se ne zna gdje je bio sve do sest ujutro, kada se prijavio policiji. Prema rijecima Alije Hasica, glasnogovornika kantonalnog MUP-a, on je tu noc prespavao u autu, iako ima i neprovjerenih tvrdnji da je noc ustvari proveo u kuci svog brata, odsutnog iz grada. Jedan od svjedoka tvrdi kako je Mehica vidio, negdje oko sest sati tog jutra, da ulazi u zgradu MUP-a nasmijan, da bi mu zatim prisao i upitao, pred policajcima: "Sta ces ti ovdje?" Druga dvojica osumnjicenih su, zajedno sa svjedocima, u istom autu, bez lisica na rukama, do tada prevezeni iz Prve policijske stanice u kantonalni MUP. "Ja sam bio zabezeknut kad su nas stavili u maricu s njima trojicom", jada se jedan od svjedoka, razumljivo, prepadnut. Po njemu, policajci su se neckali da udju u auto, da bi ih na kraju, ipak, ostavili s potencijalnim ubicama.

Za osumnjicene je pucnjava, koja je skoro kobno zavrsila po starijeg od brace Percic, bila vrhunac prethodne noci. Prije toga su izazvali tucu u diskoteci "Madonna", u kojoj inace rade i kao izbacivaci, i u baru "Matrix". Na putu do Kapije, upali su i caffe "Hulio", u kojem su kosarkasi "Slobode" proslavljali pobjedu na istanbulskim "Galatasarayem", izvojevanu samo nekoliko sati ranije u Mejdanu, i napali cuvara Trznog centra "Pasaz", razbijajuci i njegov walkie-talkie. On je nakon toga pozvao policijsku patrolu, koja ga je, navodno, utjesila, govoreci mu da "ce sve biti u redu". Malo kasnije jos jednom ih je pozvao, ovaj put da prijavi da je na Kapiji doslo do obracuna. Alija Hasic je doduse kazao da su i policijski istrazitelji "culi" da je patrola pozivana i ranije: "Mi sada pokusavamo utvrditi ko je bio u toj patroli."

Vec je poznato da je policija na Kapiji pronasla cetiri cahure: dvije cahure kalibra devet milimetara "parabelum" iz pistolja koji je pripadao Djaniju Percicu; jednu kalibra 7,65 i drugu 7,62 milimetra iz pistolja koji su pripadali Mehicu i Boticu. Sljedeceg dana pronadjen je pistolj kalibra 7,65 mm, u prolazu izmedju robne kuce "Elma" i susjedne zgrade, po svemu sudeci Mehicev, iako to policija nece ni poreci ni potvrditi pod izgovorom "interesa istrage". Medjutim, ako je Botic vec optuzen za pokusaj ubistva, onda to sigurno znaci da policija ima njegov pistolj: drugi upotrijebljeni pistolj je Mehicev. On ga je mogao baciti iduci ka parkingu, a to ce potvrditi i cuvari parkinga, koji su ga vidjeli kako otvara svoj auto.

Ko je, ustvari, pucao u Djanija? 
Ipak, jos uvijek nema ni svjedoka ni dokaza koji bi potvrdio da je Mehic zaista i pucao. Utoliko vise sto je Djani u takvom stanju da doktori jos uvijek ne smiju odstraniti metak, koji se vidi na rendgenskom snimku njegove glave. Ni neki dijelovi izjave Dine Percica, koja je bila temelj za podizanje optuznice, do sada ipak nisu razjasnjeni. Po njegovom vidjenju, njemu je u potiljak pucao Kristijan, drzeci ga sledja. Zadnje cega se sjeca, prije nego sto je izgubio svijest, jeste da je Samir udario Djanija drskom pistolja u glavu. Kada je dosao sebi, njegov brat je lezao na zemlji, polumrtav. Jedan od izvora Dana, koji se tu nasao odmah po pucnjavi, kaze i to kako mu je Botic u autu rekao da je "Mehic pucao u Djanija".

Istraga jos uvijek traje, i cak i policijski izvori navode da je moguca promjena optuznice. U medjuvremenu, skupine mladih Tuzlaka protestiraju. Niko iz familije Percic, koja je u danu nase posjete bila na celu protesta, nije bio raspolozen za razgovor. Otac ranjenih, Tomislav, vidno potresen, kratko je kazao: "Nemojte, molim vas, u ovo petljati politiku. Nije ovo nikakva politika."

Skupina u kojoj je bilo oko hiljadu ljudi je krenula sa mjesta zlocina i kratko zastala ispred prljavozutog zdanja policijske uprave i zgrade suda i tuzilastva, a zatim se istim putem vratila u tattoo-studio na Kapiji, koji pripada braci Percic. Tu je sada sjedise foruma "Mladi Tuzle", sto je ustvari ime za skupinu mladica i djevojaka koji stoje iza protesta i traze da se istraga provede do kraja. Neki od njih nisu ni poznavali Percice, ali, vele, ne mogu dalje trpjeti svakodnevni teror. "Ovo nije politika", jednoglasno kazu; oni samo zele mirno hodati gradom. Dado Babovic, jedan od voditelja foruma, strahuje da bi i ova pucnjava mogla biti zataskana, utoliko vise sto je Mehic i sam policajac. "Ne znam sta je on radio sa Boticem, koji je kriminalac, i sa Isakom, koji je covjeka iz cista mira premlatio na parkingu", dodaje Anisa Serak. Svoje sumnje o ishodu istrage temelje na telefonskom pozivu ministra kantonalnog MUP-a Bahrije Dautovica da razgovaraju. "Oni su trazili da sjednemo razgovarati, kao, da vide sta mi to hocemo. Ne znam sta se ima pregovarati, postoji zakon, a mi samo trazimo da se on sprovede. Nazalost, sada je kasno: prije mjesec dana smo mogli razgovarati."

I policijski izvori su potvrdili da je protiv Memisevica i Botica podignuto nekoliko optuznica i da spadaju u grupu "visestrukih povratnika", dok je Mehic bio primjeran policajac. Stavise, glasnogovornik MUP-a se pozalio da tuzlanski sudovi pustaju ljude poput prve dvojice da se brane sa slobode nakon sto ih policija uhapsi.

Najvjerovatnije je da se to ovaj put ipak nece dogoditi. Ne zato sto je policija prekonoc postala profesionalnija i ima gomilu dokaza za svaki slucaj koji preda tuzilastvu, ili sto su sudije dobile napad savjesti. Jednostavno, zbog pritiska javnosti, koja je konacno prekoracila granice svakodnevnog strahovanja. Zbog prevazidjenog straha roditelja da bi i njih mogao probuditi telefonski poziv iz policije i glas s druge strane od njih nezainteresirano zatraziti da identificiraju tijelo sopstvenog djeteta ili saopciti da im je dijete u dubokoj komi. Zato sto su Djanijevi ili Dinini vrsnjaci shvatili da se vise ne vrijedi plasiti. Jer su shvatili da se ubojice njihovim strahom hrane.

Objavljeno u broju 178 DANA, 27. oktobar / listopad 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.