Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 ARHIVA DANI 177

Uloga Juke Prazine u karijeri jednog ambasadora

Dani su vec donijeli najzanimljivije dijelove iz obimnog i nadasve zanimljivog svjedocanstva akademika Muhameda Filipovica Bio sam Alijin diplomata. Pred vama je ekskluzivni nastavak druge knjige koja upravo treba da izadje iz stampe: kako su funkcionirala diplomatsko-konzularna predstavnistva BiH? Ko su bili spijuni SDA u bosanskim ambasadama? Kako je profesor Filipovic razotkrio kradju bosanskih pasosa? Ko je provodio Sacirbegovicev scenarij rusenja ambasadorske karijere Muhameda Filipovica? Zasto je Velika Britanija promijenila odnos prema BiH?

 

 Pise: Akademik Muhamed Filipovic  



Znajuci da sam se povukao iz javnog drzavnog i politickog zivota, ali i posebno aktivirao unutar moje stranke LBO-a, tadasnji vodeci ljudi u BiH, Alija Izetbegovic i Haris Silajdzic, povukli su jedan, s njihove tocke gledista sasvim ispravan potez. Prvo Silajdzic, a zatim i Izetbegovic, predlozili su mi da prihvatim mjesto ambasadora u nekoj od vaznijih drzava zapada, obrazlozivsi tu ponudu stotinama valjanih razloga. Najvazniji i za mene najbitniji razlog je bio ocjena da nam je kao drzavi, u situaciji u kojoj smo se nasli, bila nuzno potrebna dobra diplomacija, da za nju nemamo spremnih i sposobnih ljudi, sto sam i ja predobro znao, te da bi bilo odlicno da ja, sada kad je vec i opozicija situirana unutar vlade, odem u inozemstvo da radim taj posao.

Znao sam veoma dobro, a osobito nakon sto je taj prijedlog bio konkretiziran da ta vazna zapadna zemlja u kojoj sam trebao da radim bude Svicarska, da razlog za njihovo odusevljenje mojim diplomatskim sposobnostima ne lezi u njima samim. Ali ipak nije stvar bila u mojim sposobnostima za taj posao. Kada bi bilo tako, onda bi oni morali da me posalju u neku od zemalja u kojima se je stvarno odlucivalo o nasoj sudbini, kao sto su USA, Velika Britanija ili Njemacka i sl., gdje tada uopce nismo imali ambasadora, niti bilo kakvog predstavnika od formata i sposobnosti, odnosno gdje su nas predstavljali ljudi apsolutno neodgovarajuci za taj posao ili oni koji su nasoj zemlji i njenim interesima nanosili samo stete. Moze biti da su nekome drugome donosili i koristi, ali zemlji i drzavi BiH svakako nisu. Oni me salju u Svicarsku, zemlju koja je politicki bila neutralna, koja je odbijala svaki politicki angazman i koja svoje ucesce u medjunarodnom zivotu svodi uglavnom na trgovinu i bankarstvo, te na humanitarne akcije. To je za mene bio jasan znak da je Izetbegovicu u tom momentu prvenstveno bilo stalo do toga da napustim zemlju i da on tako ima jednu glavobolju manje.

Sve za 11 dana 
Tako se dogodilo da su moje licne zelje da se na neki nacin povucem iz javnog politickog zivota, koje su nastale zbog totalnog razocaranja u politicku korektnost mojih tadasnjih politickih prijatelja iz opozicije, koincidirale sa zeljama i interesima Izetbegovica da ja odem iz zemlje, jer je on vec rijesio pitanje opozicije nagodbom sa SDP-om, pa mu ja nisam nikako odgovarao kao covjek sa kojim nije mogao da nadje tu vrstu sporazuma. Prije nego sto sam uopce prihvatio prijedlog Silajdzica i Izetbegovica, zatrazio sam misljenje od Glavnog odbora i od Ratnog predsjednistva moje stranke (LBO). Oni su preporucili da obavezno prihvatim ponudu.

Sve je za moj odlazak u Bern, zapravo, vec bilo priredjeno. Veoma brzo, uz suglasnost svih, donesena je odluka o mome imenovanju. Hitno je zatrazeno da mi švicarska vlada da agreman, kojeg sam na opce iznenadjenje dobio u roku od sedam dana. Primio me je u nastupnu posjetu predsjedavajuci drzavnog Predsjednistva Alija Izetbegovic, koji mi je urucio akreditive. Tom prilikom nije mi nista posebno rekao ili nije imao sto da mi kaze povodom mog odlaska. Konstatirao je da je siguran kako ja znam sve sto je potrebno o nasim interesima, o nasoj politici i o Svicarskoj, da znam sto treba da radim i da on ima u mene puno povjerenje. Predlozio mi je da ne cekam, nego da odmah otputujem: zapravo, sve radnje oko mog postavljenja i slanja u Bern su bile obavljene izmedju 30. 11. i 11. 12. 1993. godine, dakle u roku od jedanaest dana. Brzo i za neku efikasniju administraciju, a kamoli za nasu.

Prilikom razgovora koje sam vodio o mom angazmanu i sa Izetbegovicem i Silajdzicem, a posebno u sluzbama naseg Ministarstva inozemnih poslova, postavio sam vise osobnih zahtjeva. Isao sam u zemlju u kojoj jos nismo imali ambasadora. To znaci da sam ja morao otvoriti poslove nase ambasade i zapoceti diplomatsku akciju u toj zemlji i u tom smislu je moj nastup, kao prvog ambasadora nase drzave, bio veoma vazan. Da bih sto bolje shvatio ne samo politicke nego posebno pravne uzuse i okolnosti mog novog rada, uzeo sam tekst Becke konvencije i druge medjunarodne ugovore i dokumente koji reguliraju uvjete rada diplomata, definiraju njihova prava, licna prava i obaveze i posebno obaveze drzava domacina prema njima, dakle sve sto bi trebao znati jedan covjek koji se priprema da radi u drugoj drzavi, te ih dobro proucio. Takodjer sam obavio iscrpne konsultacije sa predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova Sulejmanom Bracom Suljicem i Hasanom Dervisbegovicem, koji su mi puno pomogli. No, zbog cijelog svog dotadasnjeg javnog rada i ponasanja, koliko god sam stekao nesumnjivog ugleda i postovanja kod mnogih ljudi koji su mi bili iskreni prijatelji i licno me cijenili, te uvazavali moj znanstveni i javni rad, imao sam uvijek i dosta neprijatelja. Razlika izmedju mojih prijatelja i mojih neprijatelja bila je u tome sto su jedni bili mocni i aktivni, a to su bili upravo moji neprijatelji, dok su moji prijatelji bili ili u polozaju slicnu mome ili su bili nemocni u odnosu na vladajuce sile u drustvu i prilicno neaktivni. Kako je bilo ranije, tako je bilo i tada, tj. u vrijeme mog odlaska u diplomaciju.

Zbog svog upornog bosnjastva i protivljenja nacionalizmu bilo koje vrste i stupnja, zbog svoga stava da se BiH moze odrzati i izgraditi kao demokratska drzava samo u slozi Bosnjaka, Srba i Hrvata, i to na jednom opcem bosanskom politickom programu, bio sam veoma omrazen kod svih onih koji su bili zadrti protagonisti nacionalizma. Bio sam u istom polozaju kod svih, pa i kod muslimana. Zamjerali su mi da nisam dobar musliman (nisam bes vakat namaz), da mi je supruga Nadija, zvana Nada, Vlahinja, da su mi, konzekventno tome, i djeca Vlasi. Kao dokaz za to su javno navodjene cinjenice da mi je zeni ime Nada (sto je zapravo samo hercegovacki hipokoristikon za ime Nadija), te da mi se treci sin zove Nenad (sto je tocno, ali nije ni u kakvoj suprotnosti sa islamom). Takve stavove je na zboru SDA u Stocu odrzanom 1990. godine, pred vise od deset tisuca prisutnih ljudi, medju kojima su bili i brojni rodjaci moje zene, lansirao Omer Behmen, a zatim su poceli da ih ponavljaju brojne hodze na hutbama i drugim mjestima. Javno sam kritiziran sto nosim vlasku kapu sesir, a ne francusku kapu (koja bi navodno, za razliku od sesira, trebala biti muslimanska).

Nasilje pod komandom Adnana Solakovica 
Za vrijeme rata i ja i moja obitelj bili smo maltretirani od nekih toboznjih komandanata u Sarajevu (kao sumnjivi muslimani i eo ipso sumnjivi ljudi), a ja sam vise puta zaustavljan, legitimiran i na druge nacine maltretiran, pa cak sam bio i uhapsen od strane Cacinih (poznati komandant koji je vrsio teror nad civilima u gradu) ljudi. Za vrijeme jednog od mojih odlazaka na pregovore u Zenevu, u kasnu jesen 1992. godine, komandant jedne jedinice stacionirane u blizini moje kuce, Adnan Solakovic, koji je sada brigadir bosanske vojske, izvrsio je upad u moj posjed i pljacku moje garaze demontirajuci automobil marke Volkswagen, inace vlasnistvo Adila Zulfikarpasica, kojeg sam ja cuvao ne zeleci da tudje vlasnistvo, povjereno meni na cuvanje, bude dovedeno u pitanje. Nasilje je nastavio tako sto je posjekao dva velika jasena u dvoristu moje kuce i odnio drvo da bi ga prodao. Ta dva jasena smo mi odgojili i oni su bili ne samo ukras nego i velika zastita za kucu, jer su u njihovim velikim i razgranatim krosnjama zaustavljene mnoge granate koje su mogle lahko da pogode moju kucu i stanare u njoj. Najzad, izvrsio je otvoreno nasilje upadom u moj stan, na celu sestoro ljudi, kada je udarao moju suprugu Nadiju u grudi i prijetio da ce pobiti moju djecu Ifeta, Amera, Bebija (Nenada) i Kenana, koja su pokusala da zastite majku, govoreci im: "Sta hocete, vlascadi, mogu vas sve pobiti. Mislite da ste sigurni jer ste djeca onog lopova Tunje koji je puhnuo u Zenevu."

Nikad nisam mogao razumjeti zbog cega se taj covjek tako ponasao. Ako izuzmem njegovu mogucu kriminogenu i pervertiranu ljudsku narav, te ako imam u vidu i obicnu tako cestu zavist, koju prostaci osjecaju prema neovisnim i kulturno diferenciranim ljudima, mogao sam da vidim samo dva moguca izvora takvog njegovog ponasanja. Jedan je vec spominjana vanjska stimulacija od strane mojih politickih protivnika u formi ocjena "sto hoce onaj Filipovic, on je upola Vlah, nosi sesir, ima zenu Srpkinju Nadu i sina Nenada, a i inace je komunjara", sto je moglo biti veoma stimulativno za neke ambiciozne, a poluinteligentne tipove i navesti ih na razne "samoinicijativne" poteze. Drugi razlog bi mogla biti cinjenica da sam ja njegovog (Solakovica) tada obozavanog komandanta Juku Prazinu, kad je dosao u moju kucu da istjeruje dva stanara srpske narodnosti, istjerao iz kuce i zabranio mu da u nju vise dolazi i salje svoje ljude da uznemiravaju stanare. Mojim odlucnim nastupom i cinjenicom da su iza mene stajali moji sinovi, Prazina je, kao i svi nasilnici koji su u dusi kukavice, bio toliko impresioniran da se bez rijeci povukao. Sada je Solakovic, kad me nije bilo u gradu, iskoristio priliku da vrati dug svoga komandanta Juke i da se istrese na mojoj obitelji. Tako je jednom prilikom, iste zime, dosao pred kucu u kojoj sam stanovao, sa tri kamiona i ljudima, da iseli moju obitelj, govoreci im: "Vi ne treba da stanujete ovdje, mi cemo vas preseliti na periferiju da ste blize cetnicima."

Dugo nisam znao za te slucajeve, jer su se ukucani bojali da mi kazu sto se zbiva, da ja ne bih reagirao burno, a to bi onda dalo povoda takvima i da me ubiju. Kad sam napokon saznao nesto, taj slucaj sam iznio na sjednici Predsjednistva drzave na kojoj su bili prisutni komandant Armije BiH general Sefer Halilovic i brojni drugi funkcionari i komandanti, trazeci postupak i istragu protiv tog nasilnika. Nista se nije dogodilo, a on je vjerojatno dobio i pohvalu za taj svoj "junacki" cin. To je za mene bila samo potvrda moje pretpostavke da tajni krugovi koji vode sve igre, oni koji kvalificiraju ljude u prisutnosti kriminalaca, koji su tada vladali Sarajevom pod okriljem Izetbegovica i SDA, a medju njima se svagda nadju oni do kojih takve kvalifikacije ljudi dopru i budu shvacene kao nalozi za odredjenu akciju, zele da me likvidiraju na bilo koji nacin.

Zbog svega toga, a sve je to bilo ustvari upereno protiv mene, moja zena i djeca su smatrali i u tom smislu su kod mene insistirali, da treba da napustim grad i da odem na dulje vremena u inozemstvo. Odlucio sam da odem u diplomaciju samo pod uvjetom da mi je obitelj na sigurnom, u protivnom ne bih isao. Od Izetbegovica sam zahtijevao neke garancije za sigurnost moje djece koja bi trebala da ostanu u Sarajevu. Trazio sam i to da moja supruga putuje u Svicarsku sa mnom. Kako je moja zena bila dugogodisnji bubrezni bolesnik, izdrzala je do tada sedam teskih operacija, zahtijevao sam da joj se priznaju neka prava koja su u diplomaciji uobicajena. Bio sam zadovoljan s onim sto mi je bilo osigurano, mada je to bilo daleko od nekih velikih para i lukrativnih uvjeta. Buduci da ja nisam trazio da idem u inozemstvo da budem ambasador, smatrao sam da imam pravo postaviti i neke uvjete. Oni su se odnosili u prvome redu na stabilnost moje pozicije, na moja primanja i status moje supruge.

Put u Svicarsku 
Zahtijevao sam da mi se dozvoli da sa sobom povedem najmladjeg sina Kenana, pravnika po struci, koji je radio u Ministarstvu unutarnjih poslova, i njegovu suprugu Selmu, kako bi neko nas bio stalno sa nama dvoma starijim ljudima, od kojih je jedno bilo kronicno tesko bolesno, te paziti na nas. Predlozio sam to pozivajuci se na veoma brojne presedane, pa cak i na samog Izetbegovica, koji je svoju kcer i sina uzeo da rade kao njegovi sefovi kabineta. U tom smislu sam predlozio da se moj sin postavi za tehnickog sekretara u ambasadi, da bi bio uz mene i zenu, a tada ne bih trazio nikakav dodatak na zenu, jer mi tada ne bi bila potrebna posluga. Ukazao sam i na moment povjerenja. Rekao sam da vjerujem da je Izetbegovic, zasigurno, uzeo svoju djecu kod sebe u sluzbu jer je u njih imao puno povjerenje, tako je i meni potreban netko uz mene u koga cu imati puno licno povjerenje, a ne neko apstraktno politicko ili policijsko povjerenje. Moj sin je odlicno govorio njemacki i engleski, pisao na tim jezicima i znao dobro manipulirati kompjuterima. Po skolovanju je bio izuceni daktilograf i sekretar, pored toga sto je studirao pravo.

U to vrijeme je, kako rekoh, radio u Ministarstvu unutrasnjih poslova BiH u sluzbi koja je bila zaduzena da osigurava zastitu zivota istaknutih pojedinaca i institucija. Trazio sam da ga njegovo ministarstvo detasira u MIP i da ga tako posalju u Svicarsku. Pozvao sam se na uobicajenu praksu da se ljudi za tu vrstu sluzbi uzimaju uglavnom iz redova suradnika MUP-a, kao i mnoge primjere koji govore o tome da se prakticira zaposljavanje rodjaka, od cijele familije Sacirbegovica, preko Kasima Trnke itd., do samog Izetbegovica. Mada je priznao da su moji razlozi, po njegovom misljenju, opravdani, Izetbegovic je ovaj moj zahtjev ustvari odbio upucujuci me na Silajdzica, pa ako se on bude slozio, da ce tada i on dati svoj pristanak. Buduci da Silajdzic, koji je, takodjer, svoje brojne rodjake vec zaposlio u diplomatsku sluzbu u svom ministarstvu, nije odobrio ovaj moj zahtjev, ja sam, u vremenskoj stisci, morao otputovati u Svicarsku bez supruge, koja pod tim uvjetima nije zeljela da napusta zemlju i da zivi kao neka vrsta moje kucne pomocnice. Tako se zbilo da nisam uspio rijesiti probleme koji su za mene bilo veoma bitni. Imao sam samo obecanje ministra Alispahica da ce njegovo ministarstvo staviti mog sina Kenana na raspolaganje MIP-u, sto je ono odista i ucinilo.

Otisao sam u Svicarsku 12. 12. 1993. godine. Prvo sam otputovao u Zenevu, da bih uzeo ucesce, po zadnji put, na jednoj Plenarnoj sjednici Konferencije o miru u BiH, a potom u Bern na moju novu sluzbu. Stigao sam jedno popodne tokom druge polovine decembra 1993. godine. Na zeljeznickoj stanici me je docekao tadasnji otpravnik poslova Ambasade BiH u Svicarskoj Dzevad Kapetanovic. On me je odveo i smjestio me u jedan trecerazredni hotel u centru grada koji se zvao "Hotel Kreutz". Shvacao sam da je otpravnik poslova mogao licno biti uvrijedjen ili razocaran sto on nije postavljen za ambasadora, te da mu ja kvarim posao. On je do mog dolaska bio gazda u kuci i radio sto je htio, a sada dolazi netko za koga on ima informacije da nije bas sahi covjek za neke vazne ljude, te mu je time vjerojatno dano do znanja da prema meni moze biti arogantan. On je mojim dolaskom bio vracen u poziciju konzula, zapravo sefa konzularnog odjeljenja ambasade. Znao sam i to da ja nisam bas dio svijeta i onog establismenta iz kojeg su do tada birani ambasadori i diplomati BiH. Odlucio sam ipak da se ponasam kao da je sve sto sam vidio i dozivio normalno i da preuzmem ambasadu.

U ambasadi sam zatekao, pored Dzevada Kapetanovica, i trojicu ljudi koji su bili u nekoj vrsti honorarnog odnosa. Sest osoba je radilo u konzularnom odjelu, jedna u racunovodstvu, a jedna je bila tehnicki sekretar ambasade. Postojao je jos jedan covjek, koji je u pravnom smislu bio sluzbenik ambasade, sa normalnim rjesenjem o postavljenju u sluzbu (Mehmed Spaho), covjek koji je bio postavljen za konzula, a rjesenje je bilo izdano i potpisano od strane ministra Silajdzica, ali kojega je Kapetanovic, zbog nekog meni tada nepoznatog razloga, jednostavno odstranio iz sluzbe, zabranio mu da dolazi u ambasadu, zapravo, istjerao ga iz ambasade. Spaho je u tom momentu zivio u Bernu sa suprugom, dvoje djece i majkom, nasavsi se odjednom u veoma teskoj situaciji. Sto se njegovog polozaja tice, imao sam natuknicu od strane tadasnjeg sekretara Ministarstva inozemnih poslova Osmana Topcagica, da je Spaho "pobjegulja", sto je vjerojatno trebalo da opravda postupke prema njemu. Mada to nije bio prvi slucaj da se suocim sa jednom osobinom nasih ljudi, a to je da se o svakom covjeku nastoji reci najgora moguca stvar, bio sam prenerazen da upravo taj covjek moze o jednom svom drugu i komsiji kazati neistinu koja moze biti uzeta kao motiv za progon. Ja sam, takodjer, bio imenovan za ambasadora i bio sam, dakle, dvanaesta osoba koja je legalno i legitimno radila u ambasadi.

Cekajuci protokol 
Ministarstvo je najavilo dolazak jos tri nove osobe. Bio je to vojni atase, zatim njegov sekretar, te prvi sekretar ambasade. Sa tih novih troje ljudi, ukupan broj osoblja ambasade popeo se na 15, i svi su oni imali normalna rjesenja ministarstva ili nekog drugog nadleznog organa o postavljenju u sluzbu, te su bili legalno zaposleni u raznim odjeljenjima ambasade. Odmah sam vidio da ambasada jos uvijek nema kompletno osoblje. Nedostajao je kvalificirani sluzbenik za osiguranja prostorija i ljudi. To je bilo neobicno vazno tim prije jer se ambasada nalazila na vrlo nezgodnom mjestu za jednu takvu ustanovu. Bila je locirana u strogom centru grada, u zivom trgovackom kvartu, kroz koji je svakog momenta tekla rijeka ljudi, te u zgradi u kojoj je zauzimala dva kata u sredini jedne sesterokatnice. Nitko ziv ne bi odabrao takvo mjesto za jednu ustanovu kao sto je ambasada, ali eto, to se nama dogodilo. U tom smislu je nasa ambasada bila odista izuzetak medju svim ambasadama koje su u Bernu postojale. Zatekao sam, istina, trojicu ljudi, nekakvih dobrovoljaca, koji su tvrdili da zele stititi ambasadu, a ustvari su bili neka vrsta redara, i oni su odista dezurali u zgradi za vrijeme radnog vremena i regulirali promet ljudi kroz zgradu. Medutim, to je bilo protiv propisa, a i inace neozbiljno. Ovi ljudi nisu bili sluzbenici ambasade, nego toboze predstavnici stranke SDA, koja je time zeljela da pokaze posebnu brigu za ambasadu. Medjutim, svi su oni imali nimalo skrivenu ambiciju da se u ambasadi zaposle i tako su se i ponasali. Takvo stanje nije ni u kojem slucaju, naravno, moglo da se odrzi i trebalo je odmah naci rjesenje za tu stvar.

Odmah sam na to reagirao i u pismu upozorio ministarstvo na stvarno stanje sa brojem osoblja koje je radilo u ambasadi. Upozorio sam i na cinjenicu da oni stalno salju nove ljude, kao da smatraju da u ambasadi nema ljudi. A, zapravo, sva su mjesta bila vec popunjena, mada mozda ne sa najboljim mogucim osobljem i ne na funkcijama koje su potrebne, te bi trebalo smanjiti, a ne povecavati njihov broj. Nisam tada shvatio da ova namjerna zaboravnost jeste sastavni dio dugorocnog plana da se novi ambasador dezavuira i to na vrlo perfidan nacin. Radilo se tako kao da sam ja, na svoju ruku i namjerno, zaposlio veliki broj ljudi u ambasadi i time izazvao povecanje njenih troskova, a ti ljudi, k tome, nisu bili po izboru ministarstva i nisu odgovarali za rad u ambasadi.

Neki su troskovi bili jednaki za sve ambasade, kako velike tako i male. Svaka je morala imati barem jednog cuvara, racunovodju, cistacicu, tehnickog sekretara, vozaca i sl. U tom momentu, medjutim, nisam imao ni vremena da analiziram i mislim o pozadini izvjesnih "naizgled" nesporazuma: trebalo je da konacno preuzmem i formalno i stvarno ambasadu i kao ustanovu i kao zgradu od mog prethodnika, a to je znacilo da preuzmem osoblje, zgradu, spise, tekuce poslove i veze i financijsko stanje, i to sve po dokumentima. Takodjer, morao sam da se nekako smjestim u neki stan, kako ne bi rasli troskovi mog stanovanja u hotelu, ma kako on bio, za tamosnje prilike, jeftin.

Zbog animoziteta kojeg sam otprije osjecao prema nekim ustaljenim postupcima i obicajima u nasem svijetu, a koje sam zapazio i u nasoj diplomaciji, nikada nisam htio dozvoliti da se novci trose na tzv. reprezentaciju, sto je bio najjednostavniji nacin da se dodje do gotovog novca. Zbog toga, smanjio sam na najnizu mogucu mjeru sve moguce troskove reprezentacije, svodeci ih na uobicajenu kafu, a ja, kao ambasador, sam ih iskljucio potpuno iz svoje prakse. Bio sam, vjerojatno, jedini nas ambasador koji nije uopce imao troskove licne reprezentacije, jer sam sve dnevne objede i vecere, kao i razne druge oblike ukazivanja pocasti mojim gostima, bilo da se radilo o pojedincima ili grupama, organizirao u mojoj kuci i na svoj trosak. Pored smjestaja, trebalo je, takodjer, da se hitno pripremim za ceremoniju predaje akreditiva predsjedniku Svicarske Konfederacije Ottu Stichu, koja je bila vec zakazana za 03. 01. 1994. godine. Osoblju ambasade sam, po svom dolasku, kazao da sve ide po starom, tj. onako kako su do tada radili, dok ja ne predam akreditive, kada mislim da materijalno, tj. inventurom svega zatecenog, i financijskim dokumentima, kao i formalno, putem zapisnika o primopredaji, primim ambasadu, kada cu se sa osobljem dogovoriti o radu i svemu sto bude bilo potrebno. Tako sam ja sjedio u "Hotel Kreutzu" u Bernu, tavorio, citao knjige o Svicarskoj, koje sam kupio odmah po dolasku, citao Protokol Svicarske i osvjezavao moj njemacki, jer se u Svicarskoj govore cetiri jezika: njemacki, francuski, talijanski i retoromanski.

(Nastavit ce se)

Objavljeno u broju 177 DANA, 20. oktobar / listopad 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.