Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 176 

Iz Stockholma s ljubavlju

Nobelova zaklada obiljezava stotu godisnjicu postojanja. Prve nagrade dodijeljene su 1901. godine, a ove nedjelje otvorila se takozvana Nobelova sedmica, u kojoj pocinje obznanjivanje ovogodisnjih laureata. Prilika je to za podsjecanje na ovu nagradu, zasigurno najznamenitiju, najugledniju i najznacajniju; podsjecanje na njezin nastanak, historijat, sudjene i nesudjene dobitnike te na ono sto se u danasnjem globalnom selu naziva trivia

 

 Pise: Muharem Bazdulj  

Nasi nobelovci


Alfred Nobel rodjen je u Stockholmu 1833. godi ne. U godini u kojoj je dosegao Kristovu dob, 1866. dakle, patentirao je ono sto ce ga obogatiti i proslaviti: dinamit. To nije bio jedini Nobelov izum: spisak njegovih patenata ima vise od tri stotine i pedeset jedinica, no dinamit ih je sve zasjenio. Interesantno je, inace, da je Alfred Nobel pisao pjesme i drame te da se jedno vrijeme zanosio snovima o knjizevnoj karijeri.

Dugo vremena Nobel se domisljao kako bi svoj novac mogao iskoristiti za dobrobit covjecanstva. Svoj testament potpisao je 27. 11. 1895. godine u Svedsko-norveskom klubu u Parizu bez prisustva advokata. Nesto vise od godinu dana kasnije, 10. 12. 1896., umro je u svojoj kuci u San Remu od izljeva krvi u mozak. Dok lezase na samrti, kraj njega nije bilo nikog osim posluge koja nije razumjela ni rijeci njegovog trodnevnog samrtnog hropca: govorio je valjda na svom maternjem, svedskom jeziku. Zanimljivo je da je Nobel cijelog zivota imao fobiju da bi mogao biti ziv sahranjen, zato je nalozio da njegovu smrt ustanove najmanje dva ugledna lijecnika, a da zatim bude kremiran. Prema njegovoj posljednjoj volji, u junu 1900. godine bit ce formirana Nobelova zaklada, koja ce vec od naredne godine poceti dodjeljivati nagrade za pet oblasti koje je odredio licno Alfred Nobel: knjizevnost, medicinu, fiziku, hemiju te za mir, a 1968. godine pocet ce se dodjeljivati i nagrada za ekonomiju

Winners and Losers
U proteklih stotinu godina nagradjeno je vise od sest stotina nobelovaca. Novcani iznos nagrade varira od godine do godine, no pravilo je da jedne godine dobitnici u svim oblastima dobiju identican iznos. Makar je neosporno Nobelova nagrada najpozeljnija i globalno najprepoznatljivija, na njezin se racun mogu cuti i kritike. Kriticari cesto ukazuju na cinjenicu da nagrade za knjizevnost i mir cesto odlaze u pogresne ruke, a da oni koji su ih zbilja zasluzili umiru kao vjeciti kandidati. Vecina analiticara suglasna je, medjutim, u misljenju da nagrade za nauku (medicinu, fiziku i hemiju) redovito idu u prave ruke, no tu je - prema vecinskom misljenju - problematicna cinjenica Nobelov limit da nagradu mogu dijeliti najvise tri osobe. Na pocetku dvadesetog stoljeca to je moglo biti normalno, no danas su epohalna otkrica produkt rada citavih timova ljudi.

Spisak velikih pisaca koji nisu postali nobelovcima jest impresivan: Tolstoj, Joyce, Proust, Kafka, Conrad, Nabokov, Borges, Calvino, Kis. Od jos zivih pisaca vec su vjeciti kandidati: Kundera, Kadare, Pynchon, Rushdie. Mnogi misle kako su nagrade Churchillu i Bergsonu promasile jer njih dvojica i nisu pisali istinsku lijepu knjizevnost. Kriticarima nobelovske knjizevne reprezentacije cesto nisu po volji ni, primjerice, Mommsen ili Heidenstam. Ipak ti kriticari cesto presucuju nesumnjivo ispravne izabranike: Thomasa Manna, Yeatsa, T. S. Eliota, Camusa, Marqueza, Milosza, Brodskog, Faulknera, Singera, Becketta, Andrica i druge.

Mnogobrojni teoreticari zavjere obicno pronalaze politicke i ine razloge u knjizevnim Nobelima. Kazu da je, recimo, Hruscov iznudio Solohovljev izbor. Ipak, zanimljiviji su neki drugi aspekti: primjerice, cinjenica da samo jedanaest nobelovaca nisu ili Evropljani ili iz Sjedinjenih Drzava, ili da na deset muskih knjizevnih nobelovaca dolazi tek jedna zena. Hemingway se zbog nesrece u Africi nije pojavio na dodjeli, a Faulkner je prilikom svoje promocije odrzao predivan govor. Tagore je u stokholmski hotel sa sobom doveo svoju - kozu! (Pio je samo kozije mlijeko, i to samo mlijeko svoje koze.) Najzeljeniju knjizevnu nagradu odbili su jedino Jean Paul Sartre i Boris Pasternak, no ni to nisu bila cista posla. Na Pasternaka je izvrsen pritisak iz vrha tadasnjeg SSSR-a jer je Doktor Zivago bio proglasen za antisovjetsko djelo, a Sartre je - kako se saznaje ovih dana - naknadno ipak zatrazio novac, no zahtjev mu je odbijen.

Ivo Andric i Günter Grass svoje su nagrade donirali: Andric bosanskohercegovackim bibliotekama, a Grass njemackim Romima. George Bernard Shaw rekao je 1925. godine, kad je postao laureat: "Nobelova nagrada je pojas za spasavanje bacen davljeniku koji se vec dokopao obale." Knutu Hamsunu je 1920. novac od nagrade bio prijeko potreban, no on je u pijanom stanju cek pokusao darovati konobaru. Kad je ovaj to odbio, izgubio ga je u liftu, no liftboy ga je, srecom, nasao i sutradan je vracen mahmurnom piscu. I John Steinbeck je 1962. godine izgubio svoj cek, no tri dana kasnije nasla ga je njegova prijateljica u svojoj tasni. I jedno i drugo tvrdili su da nemaju pojma kako se tamo mogao naci.

Pauling, porodica Curie i cistac tepiha 
Nobelova nagrada za mir ponesto je politicka nagrada i zato tu vjerovatno ima ponajvise promasaja. Tako je moguce da nagradu nije dobio Mahatma Gandhi, a da su je dobili Henry Kissinger ili Theodore Roosevelt. Nagrada za mir jest vise nego ostale podlozna dnevnopolitickom gledanju i mogucoj pogresnoj procjeni. Isto tako, Nobelovu nagradu za mir - za razliku od ostalih - cesto dobivaju institucije. Prosle godine laureati su bili Ljekari bez granica, 1988. dobitnik su bile Mirovne snage Ujedinjenih naroda, 1981. UNHCR, a 1965. UNICEF.

Godine 1962. Nobelovu nagradu za mir dobio je americki hemicar Linus Carl Pauling, a dobio ju je za svoju nesmiljenu kampanju protiv nuklearnog naoruzanja. To ne bi bilo nista neobicno da osam godina ranije, dakle 1954. godine, taj isti Pauling nije dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Linus Carl Pauling je, naime, jedini covjek koji je dva puta samostalno dobio Nobelovu nagradu. Postoji nekoliko slucajeva da bi neko dva puta bio nobelovac, no osim Paulinga niko Nobela nije dva puta samostalno dobio. Najpoznatiji slucaj dvostrukog nobelovca ipak je Maria Curie, koja je prvo 1903. godine podijelila nagradu za fiziku sa Antoineom Henryem Becquerelom i svojim muzem Pierreom, da bi 1911. (ponovo osam godina razmaka!) samostalno dobila nagradu za hemiju. No, za porodicu Curie Nobelova nagrada je poput obiteljske tradicije: 1935. godine Nobelovu nagradu za hemiju podijelili su Irena Curie-Joliot, kcerka Marie i Pierrea, i njezin muz Frederic Joliot.

Kad je vec rijec o nagradi za hemiju, izuzetno je zanimljiv slucaj iz 1987. godine. Te su godine nagradu podijelili Donald J. Cram, Jean Marie Lehn i Charles J. Pedersen. Donald Cram iz Los Angelesa bio je vrlo iznenadjen kad ga je sluzbenik Svedske akademije telefonom obavijestio da je dobio Nobelovu nagradu i cestitao mu. A kako i ne bi bio iznenadjen kad je u pitanju bio cistac tepiha! Naime, u telefonskom imeniku Los Angelesa postoje dva Donalda Crama: ugledni profesor hemije i cistac tepiha, a Svedjani su u prvi mah obavijestili pogresnog covjeka.

Pjesma o Milisicu 
Usprkos svim kontroverzama, Nobelova nagrada ostaje i opstaje bivati univerzalno (ne samo) mas-medijsko mjerilo vrijednosti. Americka sociologistkinja Harriet Zuckermann kaze: "Nagrada je upravo ono sto bi i trebalo da bude." Apokrifi kazu da se Alfred Nobel kajao zbog izuma dinamita i da se nagradom zelio iskupiti. Nagrada ima dva aspekta: pocast i novac. Utemeljitelj nagrade prezirao je i jedno i drugu. Smatrao je da novac zaglupljuje, a o svoja dva ordena zapisao je ovo: "Svedsku 'Zvijezdu Sjevernjacu' dugujem svojoj kuharici cije je umijece opcinilo izvjesni vrlo ugledni stomak; francuska 'Legija casti' plod je prisnog prijateljstva s jednim ministrom."

Moguce je da bi samom Nobelu pompa oko nagrade sto nosi njegovo ime ustvari bila smijesna te da bi on - kako vec neko rece - odbio takvu nagradu da mu se dodijelila. Ipak, Nobelova je zaduzbina uspjela baciti u sjenu osnovni izvor njegovog novca. Na to podsjeca Predrag Cudic u predivnoj pjesmi Bez prava zalbe, napisanoj u spomen dubrovackom pjesniku Milanu Milisicu, sto je poginuo od granate prije devet godina, petog oktobra 1991. godine. Granatu sto je ubila Milisica Cudic naziva resenjem i kaze: Poslali su mu resenje i on ga je primio, / Resenje da je gospodin Nobel imao i njega u vidu.

 

Nasi nobelovci

Bosna i Hercegovina dala je dvojicu nobelovaca: Ivu Andrica i Vladimira Preloga (istini za volju, Prelog ju je dobio kao svicarski drzavljanin, podijelivsi je s Britancem Johnom Warcupom Cornforthom). Kad je rijec o ex-Jugoslaviji, valja im pridodati i Lavoslava Ruzicku te Majku Terezu (rodjenu u Skoplju). Ozbiljni kandidati bili su i Nikola Tesla, Mihajlo Pupin, Miroslav Krleza te Josip Broz Tito. Krleza je govorio da ne bi primio nagradu ni kad bi je dobio. Po svjedocenju Josifa Brodskog i Susan Sontag, ime Danila Kisa vec je bilo u koverti, no Kis je umro petnaestog oktobra. Nobelova nagrada ne dodjeljuje se posthumno. Medju Bosancima za Nobelovu su nagradu bila predlozena i dva Tuzlaka, Mesa Selimovic i Selim Beslagic.

Objavljeno u broju 176 DANA, 13. oktobar / listopad 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.