Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 175

Pismo opasnih namjera

Nekada davno, dok je Franjo jos uvijek harao Hrvatskom, Dani su objavili intervju sa simpaticnim opozicionarom Stipom Mesicem pod indikativnim naslovom: Cuvar Hrvatske u Tudjmanovom periodu. Ovih dana, sada kao predsjednik Republike, Mesic je jos jednom sacuvao Hrvatsku. Od juznoamerickog scenarija

 

Pise: Igor Lasic 

Šta kazu generali

Praljak nije srusio Stari most?!


Proslog tjedna hrvatski predsjednik Stipe Mesic boravio je u Strasbour gu, ministar obrane Jozo Rados sko knuo je do Tenerifa, a saborski pred sjednik Zlatko Tomcic zatekao se u Kijevu. I dok su oni po svijetu lezerno ugovarali bilateralne odnose i pronosili slavu mlade hrvatske demokracije, dvanaestorica biranih hrvatskih generala zakljucili su kako upravo otkucava najpogodniji cas za spasavanje digniteta Domovinskog rata i njegovih sudionika. Tim povodom sastavljeno je zanimljivo otvoreno pismo, koje su potpisali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Kresimir Cosic, Mirko Norac, Davor Domazet, Ivan Korade, Damir Krsticevic, Ivan Cermak, Ivan Kapular, Nojko Marinovic, Ivan Basarac i Miljenko Filipovic. Pismo se izravno veze za nedavna hapsenja pripadnika Hrvatske vojske osumnjicenih za ratni zlocin nad civilima, i sve cesca novinska otkrica s manje poznate strane rata.

Ne damo privilegije
Podignuti glas generala pocinje lamentaciju iz uvrijedjenoga prvog lica, te se lazno solidarizira sa toboze kriminaliziranom Hrvatskom vojskom, ustvari istuci da se vojska poistovjeti s njihovim zaljuljanim povlasticama. Generali se ovdje na trenutak zalazu za sankcioniranje pojedinacnih slucajeva ratnog kriminala, a odmah potom licemjerno dezavuiraju vlastiti iskaz, pa tim povodom najavljuju drustvene nemire, dok mogucnost proslog ili buduceg nasilnog ponasanja od pripadnika HV-a negiraju s usklicnikom. U vezi s nekakvim preustrojem HV-a, takodjer su se osjetili pozvanima da podupru unapredjenja najskolovanijih i najsposobnijih, a, prema njihovim kriterijima, to su oni sami. Konacno, potpisani hrvatski generali privode jauk tisini, opet s mucnim pritiskom na civilnu vlast i gradjane i novinare, ponovo falsificirajuci aktualni prevladavajuci prikaz rata u medijima.

Kad se djenerali organizirano pozale na civilnu vlast i novinare, pa dignu glas onako podoficirski drcno, to seizmicki senzori svugdje po svijetu prepoznaju kao najavu vojnog udara. Interes koji je prema tome poveo ovu dvanaestoricu, s razlogom su bas njihova imena koja se "povlace po medijima", i takodjer "preustroj Hrvatske vojske", a niposto njezino "vrijedjanje i omalovazavanje", ili izmisljena "kriminalizacija Domovinskog rata". To sto se imena Norca, Cosica ili Cermaka godinama spominju u krajnje sumnjivim i neprocesuiranim slucajevima pokolja civila, politicke zavjere ili privrednog kriminala, jos uvijek ne predstavlja "kriminalizaciju Domovinskog rata", nego sumnjicenje pojedinaca. Barem dok se cvrsto drzimo obrambenog dijela rata. Primjerice, nijedan hrvatski medij ne porice pravo Sibencana na obranu pred raspistoljenim cetnicima generala Ratka Mladica.

Ali, moze se govoriti o HV-tenkovima Ivana Kapulara, koji su 1993. godine tukli po Gornjem Vakufu; o nikad rasvijetljenoj ulozi generala Miljenka Filipovica u pogibiji Zorana Udiljka, negdje izmedju Duvna i Viteza, bas prije negoli je ovaj agent SIS-a trebao zapoceti istragu oko pokolja bosnjackih civila u Ahmicima; o planskom Cosicevom i Domazetovom upropastavanju Tihomira Blaskica; o Norcevoj i Bobetkovoj odgovornosti za pokolj srpskih civila u Lici 1994. godine; o Gotovininoj oko zlocina u njemu povjerenom UN sektoru Jug, za vrijeme Oluje; o zasluzi generala Basarca za pokolj hrvatskih vojnika kod Petrinje, tokom iste vojne akcije; o Krsticevicevim neizrecenim ali pouzdanim saznanjima o pokolju Srba u Mrkonjicu, mjesec dana poslije. Ivan Cermak u medjuvremenu je postao brodarski i naftni tajkun, dok Ivan Korade po Varazdinu mlati i siluje vlastite sugradjane...

Kucanje na otvorena vrata 
Sve to spominjati, nije "kampanja kriminalizacije Domovinskog rata", nego ocajnicki pokusaj distanciranja od necisti, dakle skoro kao laksativ. Stipe Mesic jos je u Strasbourgu ustvrdio kako je pismo za generale-potpisnike pripremljeno u HDZ-u, i kako predstavlja potpunu besmislicu, "kucanje na otvorena vrata". Generalima je sasvim jasno, rekao je Mesic, da nitko od osumnjicenih za ratne zlocine nije uhapsen zato sto je sudjelovao u Domovinskom ratu, nego zbog konkretnog i pojedinacnog zlodjela. Vec sutradan, po povratku u Zagreb, hrvatski predsjednik podijelio je sedam umirovljenja generalima koji su jos bili u aktivnoj sluzbi, ustvrdivsi pritom da vojska mora biti pod svaku cijenu depolitizirana. "Onaj tko se zeli baviti politikom, neka ode iz vojske. Evo, ja sam dvanaestorici generala samo omogucio da se bave onim sto zele", bio je cinican Stipe Mesic...

"U pitanju su stalni prosvjedi ljudi koji su dobrim dijelom trosili drzavni budzet, a to trosenje nisu opravdali. Ima i onih koji su invalidnost stekli osvajajuci 'Trnjanku' i slicne restorane", zakljucio je u ironicnom tonu Mesic, ne odajuci preveliku zabrinutost oko cesto spominjane dvojbe, hoce li njegov potez izazvati politicko-vojnu krizu. Naime, hrvatski predsjednik u tom je trenutku znao da moze racunati s podrskom koalicijskih partnera iz SDP-a, HSLS-a i HSS-a. Poimenice: premijera Ivice Racana, ministra obrane Joze Radosa, njegova stranackog predsjednika Drazena Budise i predsjednika Sabora Zlatka Tomcica. Pod ozbiljnom prijetnjom pucista u vrhu Hrvatske vojske, ocito su se na trenutak ohladile unutarnje koalicijske razmirice zbog kojih vise od pola tekuce godine preteziti dio drzavnog aparata ne funkcionira kako bi trebao.

Casnicke suze
Stipe Mesic dobio je i vecinsku potporu anketiranih gradjana - otprilike cetvrtina do trecina njih stala je uz razalovane generale. I one precizne Mesiceve rijeci o Hrvatskoj demokratskoj zajednici uto su docekale odgovor s njena vrha, nazvan "Proglas hrvatskom narodu u domovini i svijetu". Iskrzani repovi nekad mocne i vehementne stranke nastavili su tako s tekstom kojega su u njihovo ime naceli generali, ali sad ponesto izmijenjenog stila, s obiljem buke i bijesa. HDZ je publici porucio kako "ovaj rezim nastoji casu njihove gorcine preliti preko ruba gradjanskog rata te dovesti do daljnjih podjela i moguceg oruzanog sukoba unutar hrvatskog naroda"... Svega tu jos ima, od "svjesnog razaranja obrambene snage drzave", do "komunistickog rezima protuhrvatskog duha", pa "izdajnickog izjednacavanja zrtve i agresora", i "rashrvacivanja Hrvatske", te "prijevremenih izbora".

No, tada je Mesic iznenadio sve, reakcijom na suze najmladjega od svjezih penzionera, Damira Krsticevica. Ovaj casnik poznat je po vrtoglavom usponu u vojnoj karijeri, koju je otpoceo ratne z91. godine kao obicni vojnik-izvidjac. Redom je preuzimao zapovjednistva nad vodom, bataljunom i brigadom, sve do generalskih cinova i 4. splitske gardijske brigade. Nakon rata kratko je bio zapovjednikom 5. zbornog podrucja HV-a, da bi potkraj devedesetih s uspjehom zavrsio americku vojnu akademiju West Point. I sto god tamo da je naucio, vrijedno znanje o razlici izmedju vojnika i politicara nekako mu je izmaknulo, iako je u pitanju jedna od onih stvari koje casnika razlikuju od bescasnika. U slucaju Krsticevica taj gaf pomalo je bio zacudan, buduci da je ovdje, uz dubrovackog zapovjednika Nojka Marinovica, rijec o jedinome nestranackom generalu iz doba Franje Tudjmana.

Veliki predsjednik 
Stipe Mesic, dakle, pomilovao je covjeka. Nije povukao ukaz, no jest reterirao, dao i javnosti i Krsticevicu do znanja kako "njegova sudbina ovisi o njegovu ponasanju". Slucajno novinsko svjedocanstvo o soku i spontanome monologu mladoga generala, o jednoj od onih ispovijesti koje bi uz malo redakture isparali i tvrdje srce, naislo je na odaziv zakonitoga vrhovnog zapovjednika. Bit ce da je na uvjerljivo zgranutom licu Mesic prepoznao onoga zabludjelog i nezlonamjernog sina kojemu vrijedi pruziti priliku za popravni, a takodjer takav dramski obrat dobro dodje za promociju politicke mudrosti i ljudske dobrote... "Ali, necu povuci svoju rijec, kakav bih ja to casnik bio", nastavio je vec sutradan povrijedjeni Krsticevic. Znajuci da krocenje ne podrazumijeva i slomljeni ponos, Stipe Mesic mu je preko novinara lakonski otpovrnuo da od njega nitko nije ni trazio ispriku.

Mozemo sad unedogled raspravljati o ispravnosti posljednjeg poteza Stipe Mesica, o prekonocnom ublazavanju vec objavljene mjere, ili o tome sto se dogadja s nogometnim sucem kada povuce jednom isukani crveni karton, i ponisti dosudjeni penal. Ako i jest uranio s otvaranjem ventila, prethodna Mesiceva reakcija na zveckanje oruzjem svejedno ostaje impresivnom, taman koliko je u civilnom drustvu velik strah od vojnog udara. U nekim drugim okolnostima bila bi za rjesenje slicne krize dostupna mozda uvjerljivija sredstva, ali sadasnji hrvatski predsjednik iskoristio je ona koja mu stoje na raspolaganju, te se tako istovremeno oslobodio prijetnje pucem i pribrao zabrinjavajuce rastrojene koalicijske partnere. A valjda je i njemu samom sinulo da se aktivna generalska huja ne da izbiti dodjelom odlikovanja, kao onomad s Mirkom Norcem. Za pocetak, ionako vec svi imaju lijepe dace.

 

Šta kazu generali

"S obzirom na to da se nasa imena vec mjesecima povlace po medijima u sklopu sve rasirenije kampanje kriminalizacije Domovinskog rata, kao i vrijedjanja i omalovazavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na cinjenicu da mnogi od onih od kojih bi to bilo za ocekivati nisu protiv toga odlucno podignuli glas, mi, hrvatski generali i ratni zapovjednici, smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s nasim stavovima i gledistima.

(...) S ogorcenjem konstatiramo da dobar dio medija i politicara o Domovinskom ratu govori jos samo i jedino kao o negativnom, problematicnom i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost.

(...) Posebno isticemo, i ovom prigodom naglasavamo, da nismo protiv sankcioniranja pojedinacnih zlocina ili kriminalnih djela.

(...) Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, medjutim, vise nalikuju na obracun s teroristickim grupacijama ili mafijaskim skupinama negoli odgovoru pravne i demokratske drzave, sukladnom nasim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i casnika Hrvatske vojske. (...) Stovise, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe naseg drustva.

(...) Zbog toga zelimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizam, ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikog razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu drzavu! (...) U tom sklopu - a zbog spekulacija pa i ciljanih dezinformacija u vezi s preustrojem Hrvatske vojske - zelimo iznijeti nas nacelni stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave skolovani i najsposobniji ljudi, a to znaci oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu.

(...) Na kraju, pozivamo najodgovornije osobe i institucije drzave, kao i mjerodavne cimbenike civilnog drustva, a napose medije, da se odupru negativistickom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zastite cast i dostojanstvo hrvatskih casnika i vojnika, da ne podlijezu klimi olakog optuzivanja i blacenja jer se time stite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i drzavna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino moze pocivati buducnost demokratske i prosperitetne Hrvatske", stoji, izmedju ostalog, u otvorenom pismu 12 generala HV-a.

 

Praljak nije srusio Stari most?!

 

KAZNJENICKA BOJNA

Dvanaest hrvatskih generala uputilo je pismo tamosnjoj javnosti. Isto toliko ljudi osnovalo je ovdasnju Kaznjenicku bojnu. Tuta i njegovi "psi rata" uvjerili su naseg suradnika da su oni, a ne reziser, srusili "cudo nad Neretvom"

 

Pise: Gordan Malic 

Kaznjenicka bojna formirana je poli tickom odlukom u Zagrebu. To mi je ovih dana povjerio jedan bivsi vi soki duznosnik u Ministarstvu obrane RH, inace Hercegovac. Sav u suzama od srece, Tuti i Andabaku odluku je, navodno, prenio Vice Vukojevic. Inicijativu je prethodno kod predsjednika pogurao Susak, a poglavar se samo dobrohotno zatresao. Sliku hercegovackih kozaka u jurisu preko pustopoljine vec je vidio u muralu, ovjesenu u holu Predsjednickih dvora, gdje se, na njegov nalog, kip Stepinca i Tita, zrtve i egzekutora, nijemo kibiciraju...

Tuti su dane odrijesene ruke. Kao Lee Marvin u Dirty Dozen, okupio je dvanaestoricu zigosanih, zacetnike Kaznjenicke bojne. Zivko Bodulic domovini se odazvao iz Kazneno-popravnog doma na Pagu, bilo je tu nesto momaka koji su osjetili zov u mostarskoj Celovini, na odsluzenju kazne, a Tuti su se odazvali i Mihovil Zdunic, inace Slavonac, te Sirokobrijezani Predrag Mandic Lija i Mario Hrkac, mladi nacionalidealist, kazu hrabar borac. Javio se i Miljenko Basic, u podzemlju poznat i kao jugoslavenski kralj ukradenih automobila. Iz Zagreba je u bojnu uskocio i Zeljko Dujmovic Gadafi, opasan tip koji se hvalio pistoljem Blaza Kraljevica, a u jedinici je startao s cinom porucnika. Medju dvanaest osnivaca Kaznjenicke bojne, sest ih je uskoro dobilo cin pukovnika. Tuta se, navodno, nije puno razumio u cinove, pa kao sto ni Che Guevaru nisu oslovljavali s "gospodine generale", i njemu je nadimak bio sasvim dovoljan.

Gospodin s lulom
U zenitu svoje epopeje, Kaznjenicka je imala blizu 900 vojnika, i po tome je vise licila na brigadu. Kad su se pripremale operacije, bila je to solidna ceta za intervenciju, a u samom djelovanju postajala bi vrlo ozbiljan pjesacki vod...

Ostatak bojne, oko 600 vojnika, vodio se u evidenciji HVO-a, ali to su manje-vise bili poslovni ljudi iz Hercegovine, koji su kod Tute samo formalno ispunjavali vojnu obvezu. Nije ih bilo na terenu. Zauzvrat obilno su donirali potrebe Tutinog vojnog stroja. On ih je jos prijavio i kao casnike - jer su njihove place vece od "prasinarskih". Te su place ostajale u fondu postrojbe, iz kojeg se onda financirao rat. Kaznjenicka je, dakle, kao formacija novog tipa, osim sa sest pukovnika, raspolagala i s respektabilnih oko 500 casnika. U blagajnama se uvijek kiselio koji milijun DEM, pored zivog Tute, koji doista nije zalio placati ljude i opremu.

Kod oslobadjanja Pulske vojarne 1991., Tuta je za potrebe bojne rekvirirao "trocjevce" i boforse. Pri tome je razoruzao vise pripadnika ZNG-a, a od uhicenja i privodjenja ga je spasio sam Gojko Susak. On je Puljanima u zadnji cas dojavio telefonom da sijedi gospodin s bradom i cvikerima djeluje u interesu drzavnog vrha kao i cijela njegova sarmantna skupina. Puljani su potom mahali gospodinu s lulom, koji je odvozio njihove boforse u nepoznato.

Zapravo, Kaznjenicka je postala poznata tek nakon ubojstva Blaza Kraljevica, generala HOS-a. Kraljevic je, inace, predvodio skupinu slicnog profila, ali koja je djelovala vise multietnicno, na tragu nekih Poglavnikovih sura o Muslimanima kao "hrvatskom cvijecu".

Njegova grupa upravo se u dva automobila vracala u Ljubuski s razgovora u Mostaru, gdje ih je pozvao Vinko Martinovic Stela. Na rampi kod Kreseva, docekali su ih pripadnici Kaznjenicke bojne, protivnicke skupine unutar HVO-a. Iz prvog Stelinog auta se zapucalo, Tutini su mu odgovorili. Kraljevicev auto je izbusen, a od Tutinih poginuo je Bodulic. Vrijeme je bilo sparno, ljetno, u vrijeme pucnjave Tuta je bio negdje u Dalmaciji, na moru. I pored toga pricalo se da je likvidacija Blaza Kraljevica narucena iz Zagreba, iz istih krugova koji su nalozili da se makne jos jedan HSP-ovac, osnivac HOS-a Ante Paradzik.

Ljubusaci koji su slijedili Kraljevica osvetili su se i ubili nekog Tutinog vojnika. Zauzvrat Tutini su, navodno, dosli po ubojicu, stanovitog Roberta Nosica, Ljubusaka kojeg je poslije pojeo mrak. Doslovno. Tijelo mu nikad nije pronadjeno, ali se Tuti zbog toga sudilo u Zagrebu. Izvjestaj o ubojstvu Nosica priredio je hercegovacki HIS, kojeg je vodio Ivo Lucic. HIS je kooptirao i Milana Milicevica, Tutinog vojnika koji je ubio Nosica. Milicevica, lokalnog kriminalca i probisvijeta, bilo je lako stisnuti, odmah je propjevao i pristao svjedociti protiv Tute. Pripadnici Kaznjenicke posjecuju mu tih dana dom i suprugu mu odvode na Cigansko brdo, odakle se ona muzu obratila preko mobitela, lijepo ga upozoravajuci da ne cini dobro... Jos je potpisala i dvije-tri izjave o tome kako je njen muz kidnapiran, da su ga zdruzenom akcijom oteli HIS i neki SIS, te da su ga tukli dok napokon nije nepravedno osumnjicio Mladena Naletilica Tutu. Sve to doprlo je do javnosti, pa i do Milicevica, koji je s HIS-ovom ekipom u "sigurnoj kuci" igrao preferans. Zahvalio im se potom, i odbio svjedociti.

Problem na cesti Tutin slucaj doveo je zagrebackog istraznog suca Radovana Ortynskog do paradoksa: nikad mu se nije dogodilo da se svjedoci sami proglasavaju neuracunljivima, ili da odustaju od iskaza. Zanimljiv je slucaj Semira Bosnjica Seme, jednog od Stelinih vojnika. Dan prije njegova svjedocenja u Zagrebu, prijavljen je kao nestao. Potom su ga mostarski policajci pronasli u Audiju parkiranom pored ceste, na Buni kod Mostara. Glava mu je bila prosvirana, mozak mu se nalazio posvuda, a i tapacirung je bio vec pljesniv od usirene krvi. Policijska postaja u zapadnom Mostaru, kao i kolege u istocnom, objavile su vijest o pronadjenom Bosnjicevom automobilu. No, u izvjestaju nisu spominjali pronadjeno tijelo. Automobil je, po njima, pronadjen cist iznutra i izvana, bez otisaka, i zakljucan. Slucaj je, smatrali su, nerjesiv. IPTF i SFOR imali su drugacije informacije. Njima Bosnjicev nestanak nije bio zagonetan, no, danima su uzalud tragali za Bosnjicevim tijelom.

Tutina moc nekad je bila nevidljiva, a nekad ste zbog nje jednostavno mogli imati problema na cesti... Kresimir Zubak jedva je sacuvao zivu glavu kad ga je Tuta, presrecuci delegaciju hrvatskih duznosnika na putu za Zenevu, izvukao iz automobila. O Zubaku je Tuta mislio sve najgore, "Jugoslavencina i udbas", "taj je tuzio Hrvate", ogovarao ga je posvuda, jer je Zubak, navodno, pocetkom 90-ih podnio kaznenu prijavu protiv grupe kleronacionalista u Usori...

Pozelio mu je sretan put i gurnuo mu pistolj u usta... Zubak je, odbrojavajuci sekunde, s jezom otkrio koliko puta se rijec "nemoj" moze izgovoriti bez vokala... Prica se da je Tuta gurnuo pistolj i generalu Praljku, u uredu kod Brune Stojica, te da se tom prilikom popeo malo na prste, ali je general Praljak kasnije to sve dostojanstveno demantirao. Praljka je Tuta navodno prezirao zbog njegovog oca, starog i vec preminulog oficira Udbe, pa iako je general Praljak bio iskreni nacionalista, a vojnici su ga voljeli, Tuta mu se osvecivao.

Kada je srusen Stari most, Tuta je trijumfirao. Svi su odmah pomislili na Praljka, koji doista s tim nije imao nikakve veze. Most je srusila grupa iz Kaznjenicke bojne, po nalogu Mate Bobana, koji je "onom tko ga skine" obecao cin. Kaznjenicka bojna imala je raskosan vozni park, cak su i od Vlade Soljica, ministra trgovine, zaplijenili dzip - jer dok oni ratuju, on svira onoj stvari. Svasta se tu moglo pronaci, od Cherokeeja do Patrol Nissana, nazalost ne i tenk, pa su ga morali posuditi od 5. gardijske brigade iz Vinkovaca koja se tih dana nalazila u okolici Mostara. Promijenili su posadu, a granate dovozili iz logistickog centra u Grudama, gdje su radili Jelavic i Rojs. Po mostu se pucalo puna tri dana prije nego sto je srusen, na njega se oborilo preko 100 tenkovskih granata.

Nakon toga u Sirokom su se okretali janjci, a kaseta o rusenju mosta smatrana je najvecom tajnom, nekom vrstom hercegovackog svetog Grala. Praljak je uzalud ponavljao da nije srusio most. Iako je obrazovan covjek, ima tri fakulteta, rezirao je predstave i dva filma, napravio je tvornicu u Ljubuskom, a jedna u Zagrebu mu je skoro propala, Evropa ga je ipak upamtila po onome sto nije napravio. Izvjestaj o rusenju mosta u Mostaru Praljak je ipak pripremio i poslao Tudjmanu u Zagreb. Tuta za njega nikad nije saznao, pa Praljku nije ni mogao zamjeriti na toj indiskreciji. A i zasto bi kad je Tudjman, uskoro, smijenio Praljka, pod izlikom da general gubi zivce.

Objavljeno u broju 175 DANA, 06. oktobar / listopad 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.