Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 166

ZAVJERENICKA
LOGIKA HASANA CENGICA

Akademik Muhamed Filipovic, omiljeni profesor, vjeciti opozicionar i jedna od najosebujnijih licnosti sarajevske javne scene, institucija sa sesirom, kako bi rekao jedan domaci seret, odlucio je da za zivota i dok ga pamcenje sluzi, posvjedoci kako je nastala neovisna drzava Bosna i Hercegovina, kako je napadnuta, kako se branila i kako je na kraju primorana da postane tvorevina kakvu dosadasnja povijest ne poznaje! Bio je ucesnik, svjedok i posmatrac, i svoja je sjecanja sistematizirao u dvije knjige. Prva od njih uskoro izlazi iz stampe, a vec od ovog broja u Danima! Zasto je pukao politicki brak Alije Izetbegovica i Adila Zulfikarpasica? Sta je Hasan Cengic zamjerio Izetbegovicu? Sta se zbivalo iza scene muslimansko-srpskih pregovora? Kako je Omer Behmen zalutao u politiku i postao fakticki mocniji od Prvog u Stranci? Zasto je Tudjman optuzio Izetbegovica da je prepariran od bivse JNA? Ko je izmislio Ganica? Sta je Krajisnik porucio Izetbegovicu? Zasto je Sabina Berberovic krila oca od velikih odluka? Sta sadrze tajne vrpce razgovora Milosevic – Karadzic jula 1991? Ko se s kim druzio u Zenevi?

 

 Pise: Akademik Muhamed Filipovic 



Momcilo Krajisnik je jedini od vodecih aktera bosanskohercegovacke politicke scene i ratne tragedije, koju su ti akteri priredili svojoj zemlji i njenim stanovnicima, koji je vec dospio na Sud za ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti u Den Haagu. On je uzeo ucesce u jednoj veoma vaznoj sesiji razgovora, kada je izgledalo da smo vec dosli relativno blizu nekog sporazuma. Bilo je to 23. 07. 1991. godine, nakon Izetbegovicevog povratka iz posjete SAD-u, kada je dao i pozitivnu ocjenu pregovora, podrzavsi iste i kazavsi da mu je poznato da se oni vode, te da se vode uz njegovo znanje i pristanak. Pregovori su, na krace vrijeme, bili prekidani, prije svega zbog toga sto su se srpski predstavnici morali, a to je pokojni Nikola Koljevic otvoreno kazao, konsultirati sa Slobodanom Milosevicem, jer se, kako je on sam to formulirao, radilo o pitanjima od najveceg nacionalnog interesa za sve Srbe. Mi nismo trebali toliko vremena, jer nam je komunikacija sa Izetbegovicem bila laksa, a prekidana je samo prilikom njegove kratke posjete SAD-u. Upravo po dolasku iz te posjete, Izetbegovic je, na Aerodromu Sarajevo, za TV BiH dao izjavu da mu je poznato da se vode tzv. srpskomuslimanski pregovori, da on to odobrava, te da se nada njihovom uspjehu. Prilikom te posjete, Izetbegovic je bio primljen kod tadasnjeg Backerovog pomocnika Lawrencea Eaglebergera i generala Scowcrofta, predsjednikovog savjetnika za sigurnost. Nakon dvonedjeljnih intenzivnih pregovaranja, dosli smo do nekog pocetnog rezultata. Tako je doslo do sastanka pregovaraca sa Izetbegovicem na dan 23. 07. 1991. godine.

Protjerivanje Kljuica
U kabinetu gospodina Alije Izetbegovica sastali smo se tada, na jednoj strani, Alija Izetbegovic, Adil Zulfikarpasic i ja, tj. Muhamed Filipovic, a na drugoj, Radovan Karadzic, Nikola Koljevic i Momcilo Krajisnik. Taj razgovor je trajao vise od dva sahata. Bio je vrlo iscrpan. Na kraju je sam Alija Izetbegovic zakljucio da su se stavovi, o problemima o kojima je pregovarano, odista veoma mnogo priblizili i da bi vec bilo moguce da se pokusa formulirati zajednicki prijedlog sporazuma. Taj prijedlog bi, nakon toga, trebalo jos jednom prodiskutirati i potom usvojiti. Kazao je, bukvalno, sljedece: “Mislim da su pozicije veoma bliske, da je sporazum na vidiku, i predlazem da dvojica profesora (mislio je na mene i Koljevica) sacine nacrt za jedinstveni prijedlog.” Na to sam ja reagirao kazavsi da mislim da smo odista veoma blizu sporazuma, ali da je ostala jedna kljucna stvar ipak nedovoljno jasna i da nije razrijesena. U pogledu buduce drzave, naglasio sam, Srbi imaju u vidu saveznu drzavu, a mi savez drzava, sto je velika razlika, te to treba jos dobro prodiskutirati i vidjeti argumente i za jednu i za drugu soluciju. Tako je, na moj zahtjev, bilo zakljuceno da ja formuliram prijedlog sporazuma kako ga mi u tom momentu vidimo, s nasom, tj. bosnjackom verzijom rjesenja pitanja o odnosu BiH i Jugoslavije, a da srpska strana sacini svoje vidjenje istog pitanja, te da te dvije verzije usporedimo, da vidimo u cemu su razlike, pa da tek tada, ako razlika bude, pokusamo da ih otklonimo i dodjemo do nekog zajednickog stava. S tim zakljuckom smo zavrsili do tada vodjene pregovore i dogovorili se da se za dva dana nanovo nadjemo.

Interesu javnosti je doprinijela i cinjenica da sam ja, u ime muslimanske strane, detaljno izvijestio tadasnjeg sefa HDZ-a BiH gospodina Stjepana Kljuica o toku pregovora i da sam ga na taj nacin posredno uveo u same pregovore. Stjepan Kljuic je jedini medju sadasnjim i bivsim znacajnim akterima hrvatske politike u BiH, a on je bio politicki vodja Hrvata i predsjednik HDZ-a od 1990.-1992. godine, kada je bio silom istjeran sa pozicije politickog vode Hrvata, od strane Bobanove mafije a po nalogu Tudjmana, koji je nosio izraziti pecat urbane socijalnokulturne profilacije i velike tradicije bosanskog katolicizma i hrvatstva. Bila je to tradicija vezanosti za Bosnu kao svoju jedinu domovinu. Kako se nije dao slomiti i pridobiti za Tudjmanovu antibosansku politiku, bio je grubo istjeran iz nje, cak i uz prijetnju smrti, za koju danas znamo zasigurno da nije bila samo retoricka fraza. Kuriozno je da je Alija Izetbegovic upravo ovog, jedino znacajnog i potrebnog, Hrvata istjerao iz Predsjednistva sasvim nezakonito po nalogu Bobana, s kojim se je tada nagadjao oko sudbine BiH i naseg naroda.

Kljuic se tada, o samom sporazumu nije uopce izjasnjavao. To i nije bilo moguce, jer sporazum nije ni bio fiksiran i sve je jos bilo u okviru intencija i nacrta, te izlaganja razloga zbog kojih je nuzno voditi pregovore. Primio je k znanju informaciju i upozorio na neke probleme kada su Srbi u pitanju. TV Sarajevo je zatrazila da u jednoj veoma popularnoj emisiji, tada poznate voditeljice politickih emisija TV Sarajeva Dubravke Kenic, koja je bila tada veoma dobro pracena, dvojica clanova pregovarackog tima daju obavijesti o toku i eventualnim rezultatima razgovora. Nije mi ni do danas poznato kako je doslo do toga da su za tu emisiju odredjeni upravo Adil Zulfikarpasic i Nikola Koljevic.

Emisija je emitirana u elitno vrijeme, tj. u osam sati navecer. Nakon uvodnog dijela emisije, u kojem je sama voditeljica objasnila o cemu se vodi razgovor pred kamerama u studiju, kada su dvojica aktera emisije, Zulfikarpasic i Koljevic, zapoceli da objasnjavaju razloge zbog kojih su vodjeni pregovori, dosao je grom iz vedra neba. Neko je u studio unio jedan papir. Voditeljica je pogledala na taj papir, preblijedila u licu i zapocela da ga cita. Bio je to fax iz Centrale stranke SDA. U tom faxu je SDA, odnosno njeno rukovodstvo, ustvrdilo da ne priznaje nikakve pregovore, da nije uopce za bilo kakve pregovore, da SDA, ne samo nije za odredjena rjesenja u pogledu srpsko-muslimanskih odnosa, nego da se protivi i samoj ideji sporazuma. SDA je protiv ideje o tome da se postigne nekakav srpsko-muslimanski sporazum. Uz to je, u tom dokumentu, bilo dodano i nekoliko floskula o tome kako oni nece da se dogovaraju iza ledja svojih politickih partnera, tj. HDZ-a i sl.

Niko od nas nije mogao pomisliti, a to se nazalost dogodilo, da je uzrok ovakvom neuctivom, nelogicnom, politicki apsolutno stetnom i svake pokude vrijednom postupku kumovala stranacka oligarhija koja je u SDA imala, od pocetka i u svim stvarima, odlucujuci utjecaj. Meni je osobno bilo u nekoj mjeri jasno sto je moralo da se dogodi da bi i sam Izetbegovic bio doveden u polozaj covjeka koji obmanjuje svoje partnere. Imao sam jedno neugodono iskustvo iz vremena nastanka SDA. Stranka je zeljela da jednim velikim skupom Muslimana i to na mjestu gdje su se dogodila njihov anajveca stradanja u Drugom svjetskom ratu, u Foci na Drini, pokaze kako su muslimani u SDA, ukoliko za nju glasdaju na izborima, dobili onu politicku i drzavnu snagu koja ce moci efikasno da sprijeci svaku eventualni buduci nasrtaj i pokusaj masakra nad muslimanima. 

Dan prije tog velikog mitinga, bili smo gosti u Odzaku kod Ustikoline, u kuci Halidbega Cengica, jednog od najuglednijih domacina i potomka stare i veoma ugledne begovske obitelji Cengica. Njegov sin Hasan bio je zajedno sa Izetbegovicem sudjen na onom sramnom sudjenju 1983. godine. U novoj i lijepoj kuci, gradjenoj u bosanskom stilu, bili smo smjesteni u sobama koje su bile jedna do druge, Adil Zulfikarpasic, Alija Izetbegovic i ja. Kako ja nikada nisam mogao da spavam, barem prvu noc, izvan sopstvene kuce, to sam dugo u noci sjedio, zapravo lezao, citao knjigu koju sam namjerno sa sobom ponio na taj put i iscekivao da dodje jutro. Moje bdijenje je uskoro bilo poremeceno jednim glasnim, koliko i zucnim, razgovorom u susjednoj sobi, u kojoj je bio smjesten Izetbegovic. Po glasovima i osobito po glasu jednog od sugovornika, shvatio sam da razgovor vode Hasan Cengic i Alija Izetbegovic. Moje pokusaje da nekako precujem taj razgovor ometala je zucnost s kojom je vodjen, a i njegov sadrzaj. Mladi Hasan Cengic je ostro kritizirao Izetbegovica sto je on dan prije pristao da Muslimani poloze vijence na grob Srba koje je pogubio rezim NDH, tj. ustase. Iz sadrzaja razgovora shvatio sam da se mladi Hasan Cengic poziva na neki autoritet kojem podlijezu i on i Alija Izetbegovic, kao i na obaveze koje vaze za Izetbegovica, a koje, po mome shvatanju nisu nikako u skladu s cinjenicom da je on sada bio predsjednik jedne velike stranke i da je za svoj rad odgovarao jedino nasem narodu, odnosno ljudima koji su ga za tu funkciju odabrali. Svaka drugacija i eventualna predjasnja njegova vezanost za neku organizaciju ili neku vrstu discipline u misljenju i u postupanju, nakon sto je osnovana stranka SDA i Izetbegovic izabran za njenog predsjednika, nije vise mogla imati bilo kakav znacaj. Shvatio sam da se, u nacinu misljenja Hasana Cengica, radi o nekakvoj zavjerenickoj logici koja nema veze s normalnim i modernim politickim zivotom, o nekom duhu zavjerenistva i odgovornosti prema nama svima nepoznatim subjektima neke nama svima nepoznate organizacije, a ne o odgovornosti prema stranci ciji su to bili najvisi funkcioneri i prema nasem narodu.

Referendumska zamka
U skupstinsku proceduru uveden je prijedlog za donosenje Zakona o referendumu o statusu nase zemlje u Jugoslaviji. Ta odluka je bila, kako su kasnije objasnjavali neki clanovi delegacije koja je Izetbegovica pratila u Bruxelless a to mi je rekao prof. dr. Cazim Sadikovic, donesena nakon sto je Badinterova komisija, koja je razmatrala pravne aspekte slucaja Jugoslavije, zakljucila da postoji takva mogucnost i da bi tada Europska Zajednica mogla da prizna takav akt Bosne i Hercegovine. Oni, koji su zemlju svojom dotadasnjom pogresnom politikom doveli u bezizlazan polozaj, prihvatili su se ove mogucnosti sto se kaze u narodu kao pijan plota. Tako je nastao ovaj radikalni, nepripremljeni i u stvari nedovoljno promisljeni potez.

Kao posljedicu, mi smo imali rat. Badinterova komisija nije mogla djelovati u tom slucaju, te je rat isao sasvim na nas racun. Prijedlog je imao efekat groma iz vedra neba. Nastala je velika politicka kriza. Iz te situacije pokusali smo potraziti izlaz putem kompromisa izmedju zahtjeva za donosenje zakona o referendumu i neke solucije, koja bi mogla biti prihvacena od svih, u situaciji kada bi svaki ekstremni stav vodio direktno ka sukobu koji ne bi imao granice i koji bi mogao zemlju da dovede do katastrofe.

Formirana je jedna komisija ad hoc, u Skupstini koja je imala zadatak da pokusa pronaci kompromis izmedju sasvim suprotnih stavova koje su imale stranke SDA i SDS. Komisija je na tom pitanju radila dva dana, neprestano vodeci diskusije i pokusavajuci da usuglasi sasvim oprecne stavove. U toj sam prilici, zajedno sa kolegom prof. dr. Ivom Komsicem, imao ulogu onih koji su trebali da pokusaju formulirati stavove tako da obje strane mogu biti s njima zadovoljne a da se ne dovede u pitanje opstanak Skupstine i legalnost njenog rada, te da ne dodje do opceg rasula u cijelom politickom i drzavnom sistemu i rata, kao njegove logicne konzekvencije. Zajedno sa kolegom Komsicem i uz punu suradnju lidera svih stranaka, jer smo u pocetku rada komisije zahtijevali da, zbog vaznosti pitanja o kojima ce komisija razgovarati i donositi prijedloge odluka, obavezno u njenom radu uzmu ucesce svi tadasnji lideri parlamentarnih stranka, sto su oni i ucinili. Tako su osobito veliku pomoc u pokusajima nalazenja rjesenja za nastali spor davali i Nijaz Durakovic i Rasim Kadic i tadasnji sef parlamentarne grupe i jedan od sefova stranke Reformista Sejfudin Tokic. Nakon dva dana veoma iscrpljujucih rasprava, izgledalo je da smo dosli do kompromisnog rjesenja. Rjesenje se temeljilo na kompromisu da referendum bude proveden na cijeloj teritoriji zemlje i uz ucesce svih njenih gradjana i naroda, ali da se ne postavlja izricito pitanje o tome jesu li ispitanici, koji odgovaraju u referendumu, za neovisnost zemlje, kako je prvobitno bilo predlozeno, nego da kazu kakav bi status BiH najvise privilegirali i dali mu najvecu podrsku. Tako bi sam referendum mogao biti u Skupstini BiH prihvacen, mogao bi biti sasvim legalan, jer bi u njemu uzeli ucesca gradjani svih narodnosti, ali ne bi izricito indicirao mogucnost odvajanja nase zemlje od Jugoslavije, nego bi dao sliku misljenja nasih gradjana o tom pitanju. Tako bi Skupstina lakse, i sa vecom dozom legitimiteta o tom pitanju, mogla da odlucuje. Najzad, drugi dan razgovora, kasno u noc smo dosli do solucije protiv koje nisu imali nista ni do tada potpuno suprotstavljeni Alija Izetbegovic i Radovan Karadzic. Izgledalo je da je nas napor urodio plodom. Naravno, da su predstavnici svih ostalih stranka, HDZ-a, SDP-a, Reformista, MBO-a, Liberala, Gradjanske Demokratske Stranke i cak Srpskog Pokreta Obnove, bili za taj sporazum. Svi su s radoscu i olaksanjem docekali tekst na koji ni dva glavna oponenta nisu imali nikakve primjedbe. Predlozili smo da se tekst sporazumne formulacije odmah potpise, da se o tome napise Izjava za javnost, kako bi u tom momentu veoma uznemirena javnost BiH imala konacno jednu mirnu noc, Alija Izetbegovic je rekao da je on suglasan s postignutim rjesenjem, ali da predlaze da ga sada odmah ne potpisujemo, nego da to ostane za ujutro kada cemo svi biti odmorniji i svjeziji. Napokon, postigli smo sporazumno rjesenje, svi mozemo da odahnemo i da se odmorimo, te da sutra ujutro, mirno potpisemo dokument i objavimo ga za javnost. Bili smo svi vrlo umorni, a malo je ljudi znalo za obicaj Alije Izetbegovica da svaku stvar, osobito vaznu, o kojoj treba da donese rjesenje, ostavlja za sutra. Razlog tome je, vjerojatno, lezao u njegovoj obavezi da razmotri svaku takvu odluku sa uskim krugom svojih prijatelja i dobije njihovu suglasnost za nju. Odista, drugacije nije moguce objasniti njegovo takvo ponasanje.

Svi smo, ionako umorni od dvodnevnih rasprava, prihvatili njegov zahtjev i mirni otisli kucama. Sutra u devet sati, Alija Izetbegovic je mimo, kao da dva protekla dana nismo ni rijeci kazali, kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao, kazao da on povlaci svoj pristanak na sinocnji kompromis i da SDA zahtijeva da se svi izjasnimo ili za ili protiv njenog prijedloga. Nista vise nije moglo da se ucini. Karadzic i ostali Srbi su vrlo gnjevno protestirali i frustrirani napustili skup uz prijetnje, a mi ostali smo bili dovedeni pred zid i morali smo da se priklonimo rjesenju koje nam jer tada izgledalo riskantno, ali nismo zeljeli da u nadolazecoj teskoj situaciji ugrozimo, cak i ono malo, suglasnosti koja je postojala oko nekih glavnih pitanja u Skupstini BiH i politickom zivotu zemlje. Tako smo se polarizirali oko pitanja Zakona o referendumu. Na jednoj strani svi Srbi, odnosno SDS i SPO, a na drugoj strani svi ostali, tj. SDA, HDZ, SDP, Reformisti, MBO, Liberali i Gradjanska stranka. Sve je bilo priredjeno za cuveno zajedanje Skupstine BiH na kojem je Radovan Karadzic, u ime Srba, izrekao onu svoju cuvenu prijetnju: “Ako izglasate zakon i tako nas silom izvedete iz Jugoslavije, rizikujete rat u kojem ce Bosna i Hercegovina nestati kao drzava, a Muslimani kao narod”. Time je scena za rat bila potpuno priredjena i samo se ocekivalo kada ce on izbiti.

Krajisnikova ponuda
Svi smo znali da ce rat morati da se dogodi. Samo je Izetbegovic uporno tvrdio da rata nece biti. On je to tvrdio govoreci: “Za rat je potrebno dvoje, a mi necemo rat” ili “Spavajte mimo, sinoc sam bio u gradu i vidio da ljudi mirno sjede u kafanama i vesele se, dakle, rata nece biti”. Kako su te izjave davane mjesec dva prije izbijanja rata bila je to krajnja naivnost ili krajnji cinizam, koji je kostao nas narod mnogih dodatnih i sasvim nepotrebnih zrtava i patnji koje nisu bile nimalo nuzne i potrebne.

Kad je postalo vec sasvim jasno da ce do rata morati doci, a ja sam stalno upozoravao na to, osobito nakon poznatog tzv. incidenta na Bascarsiji, a zapravo se radilo o huliganskom i besmislenom ubojstvu jednog Srbina, nastala je veoma napeta situacija. Taj je dogadjaj protumacen kao napad na srpske svetinje i kao dokaz da su muslimani totalno netrpeljivi prema Srbima, cak do mjere da im smetaju i srpski svatovi i srpska nacionalna zastava, te da sa njima nije vise moguce zajedno zivjeti. Stoga su, da pariraju tom dogadjaju, izvrsili demonstraciju svoje spremnosti za rat i izveli operaciju blokade grada. Grad je bio prepolovljen i potpuno blokiran. Srpske paravojne snage su izasle na ulice, zaposjele strateske tocke u gradu i blokirale sav promet i cijeli zivot u gradu. Nastala je velika kriza. Vlada se nije usudila da djeluje policijskim snagama da bi uspostavila nuzni red. A nije se usudila da prihvati srpski izazov i tako sama odluci da udje u rat, kojeg su Srbi ocito prizeljkivali. Izlaz je nadjen u intervenciji JNA, na koju je sam Izetbegovic pristao nakon jednog filmski reziranog razgovora preko TV ekrana, u reziji Gorana Milica, sa tadasnjim komandantom Trece vojne Oblasti generalom Milutinom Kukanjcem i vodom SDS-a Radovanom Karadzicem. Bio je to TV dogovor Izetbegovica i Karadzica da Kukanjac svojim vojnim snagama preuzme funkciju odrzavanja reda u gradu, da se straze i barikade po gradu maknu i da se uspostavi normalan zivot. Tom akcijom, ustvari, Srbi su isprobali spremnost vladinih snaga da pruze otpor.

Nista u zemlji nije funkcioniralo. Vlada je bila skoro sasvim paralizirana, Predsjednistvo se, isto tako, nalazilo pred punom paralizom, Skupstina nije zasjedala, te drzava zapravo nije uopce funkcionirala, jedino je Izetbegovic mislio da ako on radi da tada i drzava djeluje. Zahtjevom za sazivanje Skupstine, obratio sam se njenom tadasnjem predsjedniku Momcilu Krajisniku. On je radio u svome kabinetu i nije napustio Skupstinu kao vecina srpskih poslanika. Razgovor s Krajisnikom povodom zahtjeva za sazivanje Skupstine u stalno zasjedanje obavio sam negdje 15. marta. Dva dana nakon tog susreta, Krajisnik me je pozvao u svoj kabinet u Skupstini. Nije uopce razgovarao o sazivu zasjedanja, nego je poceo da govori veoma uzbudjeno o tome da su ekstremne snage u SDS-u donijele odluku da se predje u akciju, a to je znacilo rat. Kazao mi je da on licno nije za to, mada su se Srbi potpuno za to pripremili i mada imaju sve sto je nuzno da dugo i uspjesno vode rat. Osigurali su i pomoc iz Srbije i pomoc JNA, a mi necemo imati nikakve pomoci i podrske osim, eventualno, verbalne. Zatrazio je od mene, buduci da zna da sam patriota i kao musliman i kao Bosanac, da zajedno pokusamo jos jednom da se rat sprijeci. Od mene je zatrazio da odem do Izetbegovica i predlozim hitni susret izmedju Alije Izetbegovica i Radovana Karadzica. Shvatio sam ga u potpunosti i sasvim ozbiljno. Uvjeren sam da nije igrao nikakvu igru i da se nije salio niti izvodio neke takticke vjezbe, nego da se, suocen s ratom kao neizbjeznom posljedicom dotadasnje politike koju je i sam vodio, jako pokolebao i pomislio na trazenje nekog izlaza. Zbog toga sam istog casa otisao u Predsjednistvo drzave i zatrazio prijem kod njegovog tadasnjeg predsjedavajuceg Alije Izetbegovica. U kabinetu sam zatekao gospodju Berberovic, inace kcerku predsjednika Izetbegovica, koja je tada bila sef kabineta svog oca. Rekao sam joj da sam dosao u hitnoj i veoma vaznoj stvari koja se tice rata i mira i da bih trebao odmah da vidim Predsjednika. Primila me je veoma ljubazno, ali mi je kazala da je Predsjednik van zgrade na nekom sastanku i da ne zna kada ce se vratiti. Kada sam rekao da cu ga pricekati ma koliko dugo ostao vani, ona je taj prijedlog otklonila i kazala da ostavim brojeve telefona gdje me mogu naci, a da ce me ona odmah pozvati cim Predsjednik dodje. Taj prijedlog nisam mogao odbiti i pristao sam, davsi telefonske brojeve u sjedistu stranke i kod kuce, gdje sam namjeravao biti cijeli dan. Cijeli taj dan sam cekao poziv, ali je on izostao. Sutra sam opet otisao u kabinet gospodji Berberovic, koja mi je isto tako ljubazna, rekla da jako zali zbog svega, ali da se Predsjednik kasno vratio. Kazala je da je i danas jako zauzet, te da se strpim, jer ce me oni pozvati odmah cim on bude mogao da me primi. I taj dan je prosao bez poziva. Sutra ujutro nisam zelio da idem i da budem eventualno opet ljubazno odbijen, ali sam, zbog vaznosti same stvari zamolio tadasnjeg generalnog sekretara stranke MBO-a gospodina Saliha Focu da on ode. Ponovilo se isto. To smo ponovili i sutra sa istim rezultatom. Iz svega sam zakljucio da Izetbegovic ne zeli da se susretne sa mnom i o tome sam obavijestio Krajisnika. On je izrazio zaljenje i tom prilikom se veoma srdacno i, nekako, definitivno pozdravio sa mnom. Na moje pitanje zbog cega taj ceremonijalni pozdrav, ta necemo valjda sada zivjeti na dva svijeta nego i dalje u istom gradu, on je kazao da ce uskoro u Bosni da nastanu dva svijeta.

Ovo ponasanje Izetbegovica bilo mi je odista veoma zagonetno, pa sam ga prvom pogodnom prilikom, a to je bilo u jeku rata, u Zenevi, zapitao zbog cega nije zelio da me primi, a znao je da se radi o poruci od Krajisnika i daje stvar veoma vazna. Tada mi je rekao da on nema pojma o tome da sam ga ja zelio vidjeti i da sada to cuje prvi put. Rekao sam mu da, ako je to sto kaze tocno, onda ga njegova kcer nije informirala i time je sama presudila u jednoj vaznoj drzavnoj stvari. Kazao sam mu da sada moze da vidi da sam od pocetka imao pravo, kada sam smatrao da je ucinio pogresku i da nije dobro da je svoju kcer postavio izmedju sebe i javnosti.

Poziv poslanicima s TV
Rat u Bosni i Hercegovini je zapoceo upravo onako kako je bio najavljen i kako se moglo predvidjeti da ce se dogoditi. Svi znaci koji su ispoljeni u politickom zivotu, navjestali su crne dane. Kao neposredni razlog ratnih akcija uzet je moment kada je Skupstina BiH proglasila neovisnost drzave i kada je ta drzava bila priznata od strane najvaznijih zemalja svijeta, te kada je bilo najavljeno njeno primanje za punopravnu clanicu Ujedinjenih Naroda.

Rat je odmah pokazao sve svoje uzasne osobine. Vidjelo se da je unistenje muslimana, kao najbrojnije skupine stanovnistva zemlje, bilo medju prioritetnim ciljevima agresije, i to s namjerom da se oni koji prezive istrebljenje pretvore u jednu vjersku manjinu bez nacionalnog i politickog statusa i prava. U toj situaciji bilo je od najveceg znacaja da se sto prije odrzi zasjedanje Skupstine Bosne i Hercegovine i donesu neophodne mjere koje bi omogucile da se nastavi zakonit rad drzavnih organa i institucija. Kako je Skupstina bila vec dulje vremena u paralizi, samoinicijativno sam zahtijevao da se ona sastane. Otisao sam na TV Sarajevo i od urednika najgledanije emisije te kuce, TV Dnevnika, a to je tada bio Senad Hadzifejzovic, zatrazio da mi omoguci da se pojavim samo dva minuta na ekranu, kako bih uputio poslanicima apel da se odmah sastanu u sjedistu Skupstine u Sarajevu. Bilo je to tocno 04.04. 1992. godine, dakle tocno pred samo izbijanje rata. Svoj zahtjev za ovakav nacin sazivanja Skupstine obrazlozio sam dramaticnim dogadjanjima izvan kojih Skupstina, kao najvisi i najodgovorniji organ drzave, nikako ne smije ostati. Na zasjedanju, koje je bilo sazvano za 06. aprila 1992. godine, nismo imali kvorum za legitimno zasjedanje i to, prije svega, zbog toga sto nisu dosli svi poslanici stranke SDA. Na zasjedanje su dosli svi poslanici opozicije, najveci broj poslanika HDZ-a, te oko polovine poslanika SDA. Kuriozitet ovog zasjedanja se sastojao u tome sto je na njega doslo i nekoliko poslanika SDS-a (Ljubo Bosiljcic i neki drugi). Pa ipak i pored napora Avde Campare, tadasnjeg sekretara Skupstine, koji je ponekad znao na volseban nacin naci pravnu osnovu za neko odredjeno rjesenje, nije bilo moguce utvrditi kvorum. Mi smo se tada slozili da donesemo jednu izjavu, u kojoj smo ukazali na cinjenicu agresije na drzavu, te da proglasimo rad Skupstine BiH otvorenim, a da za 08. april sazovemo njeno novo zasjedanje. U medjuvremenu sam posjetio Aliju Izetbegovica da bih mu ukazao na to koliko je pogresno da Skupstina ne djeluje i kako je sada najvaznije da svi poslanici budu u Sarajevu i da se odrzi zasjedanje koje ce biti legitimno. Nasao sam ga u zgradi, gotovo praznog Predsjednistva drzave, u stanju skoro pune rezignacije. Izgledalo mi je da ipak nije ocekivao da ce se dogoditi sve ono sto se zbivalo. Ja sam ga uvjerio daje neophodno da Skupstina nadje rjesenje za legalan i legitiman rad organa i daje to sada najvaznije. Ohrabrivao sam ga govoreci mu da mi imamo ustavno i medjunarodno pravo na svojoj strani, a da cemo i snagu, koja bi to pravo podupirala nekako stvoriti, ukazujuci na cinjenicu da smo mi priznati u svijetu, a da su Karadzic i Milosevic samo agresori i zlocinci, te da ce to kad-tad biti odlucujuce.

(Nastavit ce se)

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.