Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 166

KO CE USTOPATI OBRADOVICE?

Kako se finansiraju klubovi nogometne Premier lige? Kojim kanalima novac ulazi i izlazi iz klupskih kasa? Kakva je uloga stranackih namjesnika u finansijskom opstanku nogometnih udruzenja gradjana? Da li su klubovi postali “praonice novca”? Da li ce liga od 22 kluba biti finansijski “smrtonosna” za vecinu starih i novih premijerligasa? Mnogo vaznih dilema za najvazniju sporednu stvar u BiH...

 

 Pise: Ermin Cengic

Amateri su spas


Anegdota kaze kako je rukovodstvo Elektroprivrede BiH svojevremeno uslovilo potpisivanje veoma vrijednog ugovora sa svojim poslovnim partnerom posebnom klauzulom u kojoj je navedeno da ce ta firma svakog mjeseca isplacivati 10.000 sponzorskih maraka na racun Fudbalskog kluba “Sarajevo”. Naravno, neimenovana firma je pristala na ovaj uvjet, ne zeleci izgubiti posao sa Elektroprivredom, a klub ciji je predsjednik ujedno i direktor Elektroprivrede BiH inkasirao je tako 120.000 maraka godisnje.

Start Premier lige BiH 5. avgusta pocetak je duge trke u kojoj se mnogim klubovima “smijesi” bankrot ili prelazak na rezim amaterizma. Razloga je bezbroj ali jedan od najvaznijih je to sto je finansiranje nogometnih klubova Premier lige po pravilu vec godinama prekriveno velom tajne. Afere u vezi ogromnih finansijskih dugovanja nogometnih klubova na ime poreza, koje ovih dana potresaju susjednu Hrvatsku, samo su aktuelizirale pitanje da li nogometni klubovi u BiH mogu zahvaliti svoj ekonomski opstanak time sto su postali “praonice” novca drzavnih (tj. stranackih) preduzeca ili slijedi brzi finansijski kolaps bh. fudbala zbog toga sto novca - nema?

Hvatanje u kolo
Instalirajuci stranacke poslusnike u vrhove nogometnih struktura, aktuelna vlast vec godinama uspjesno izbjegava pruziti bilo kakav odgovor na ovo pitanje. Tako se praksa netransparentnosti iz drzavnog aparata, stranacko-drzavnih preduzeca i Nogometnog saveza BiH preljeva u klubove koji opstaju jedino ukoliko su spremni da se uhvate u halku korupcije i prikrivanja stvarnih izvora i nacina finansiranja.

 Zato bi i anegdota sa pocetka teksta, u drugacijim okolnostima, mozda zadrzala privid idealnog spoja menadzerskog talenta i zaljubljenosti u fudbal, da Meho Obradovic – aktuelni promotor projekta kroz koji je kompletna biznis-masinerija Stranke demokratske akcije (PTT, Fabrika duhana, Elektroprivreda...) upregnuta u finansiranje FK “Sarajevo” - nije  praksu bahatog ponasanja i bjezanja od istine prenio i na svoje najblize klupske saradnike. Zeleci upravo da potvrde ili demantuju istinitost aranzmana kojima Elektroprivreda BiH pumpa novac svojih partnera i gradjana koji placaju struju u krvotok mladjeg sarajevskog premijerligasa, Dani su trazili i dogovorili razgovor sa Nijazom Merdanovicem, generalnim sekretarom FK “Sarajevo”. No, Merdanovic se u zakazano vrijeme i na zakazanom mjestu, jednostavno, nije pojavio, bez ikakvog objasnjenja, a kamoli izvinjenja.

Smatrajuci, valjda, da je tako izdriblao sve koje interesuje nacin na koji “Sarajevo” vec godinama pokusava izgraditi nogometni imperij ciji finansijski opstanak proistice iz cinjenice da direktori pojedinih drzavnih firmi imaju “partijski” zadatak da ga finansiraju. Merdanovic, medjutim, nije usamljen primjer jer su se na zahtjeve Dana da govore o finansijskoj situaciji u svojim klubovi oglusili i celnici tuzlanske “Slobode”, zenickog “Celika”, pa cak i bihackog “Jedinstva” koje se vec naslo pred finansijskim kolapsom. Iako ce sezona vec startovati po izlasku ovog broja Dana, klubovi koje smo kontaktirali, koje li koincidencije, su “desetkovani” zbog godisnjih odmora (!?) cim je kao tema razgovora spomenut – novac.

A kako, zapravo, izgleda finansijska konstrukcija jednog nogometnog kluba? “Osnovni izvori sredstava su prodaja ulaznica, reklame nasih sponzora odnosno marketinske usluge i transferi igraca. Nase  potrebe su se kretale izmedju milion i milion i dvjesto hiljada maraka godisnje za normalno funkcioniranje kluba. Razlog sto smo u proteklom periodu uspjeli da finansijski pokrijemo izdatke je dobra posjeta na tribinama i prodaja trojice igraca: Guse, Memica i Zubanovica. Trecina sredstava koju smo prikupili je od karata, dok smo za Gusu, primjera radi, dobili 200.000 KM, za Memica 250.000 maraka, a za Zubanovica 200.000 KM. I godisnje smo oko 500.000 KM imali od reklama. ‘Zeljeznicar’ ima dobar stadion i imao je dobru posjetu tako da je uspjevao naci zainteresirane za reklamu koje je inace veoma tesko naci”, objasnjava Kemo Kozaric, bivsi predsjednik FK “Zeljeznicar”, jedan od rijetkih celnih ljudi iz bh. fudbala koji je predao svoju funkciju tek nakon sto je delegatima konferencije kluba prezentirao kompletan finansijski izvjestaj za vrijeme trajanja svog mandata.

General umjesto sponzora
Kao sto se vidi, reklame i sponzorski ugovori su, uglavnom, najveci izvor sredstava za finansiranje rada kluba. Zato se klubovi utrkuju da u svoje redove uvuku sto vise uspjesnih privrednika, jos uspjesnijih privatnika a ponekad i stranackih mocnika. Tako, primjera radi, po Zenici ovih dana kola prica (koju nismo uspjeli provjeriti u klubu) da je ulazak Sakiba Mahmuljina, zamjenika federalnog ministra odbrane u upravu FK “Celik”, donio ovom klubu 30.000 KM. Carsija nije uspjela saznati porijeklo novca.

Sarajevski klubovi su u nesto povoljnijoj poziciji od “Celika” i ostalih pa je tako “Zeljeznicar” uspio osigurati generalno sponzorstvo “Bosnalijeka”, dok se drugim partnerima ovog kluba nude tipski ugovori u iznosima od 10.000, 20.000 i 30.000 KM, u zavisnosti od toga da li partner trazi samo reklamu na stadionu, reklamu na dresovima ili najavu prije utakmica. Sto se tice prihoda od prodatih ulaznica, sigurno je da primjer “Zeljeznicara”, koji trecinu sredstava prikuplja od prodatih karata, nije adekvatan i za ostale klubove jer je posjeta na Grbavici u protekloj sezoni, u prosjeku, bila najveca. U trecem sarajevskom premijerligasu, “Olimpiku”, tako za predstojecu sezonu racunaju na posjetu od 450 gledalaca po utakmici, sto bi im, uz cijenu od pet KM po ulaznici, donosilo prihod od 2.250 KM, kako tvrde, dovoljan za pokrivanje troskova utakmica koje igraju na domacem terenu.

Transparentna podrska drzave, blago receno, smijesan je doprinos klupskoj kasi. Tako je Kanton Sarajevo u prosjeku izdvajao oko 20.000 maraka za nogometne klubove koji se takmice u najvisem rangu. “Svi misle ako sam bio kantonalni ministar finansija da sam mogao nesto obezbijediti, ali to nije tacno. Nisam toliko naivan da direktno iz budzeta uradim nesto za Zeljeznicar”, odgovara Kozaric na opasku da je bio dio kantonalnih struktura vlasti u vrijeme kada je bio i predsjednik kluba.     

Transferi u bh. fudbalu, iako su povezani sa mizernim svotama novca za evropske razmjere, u pravilu su vezani za velike afere. Odlazak talentiranog Alena Skore iz Sarajeva, zahtjevi njegovog bivseg kluba koji se krecu do milion i po maraka i nedoumice oko statusa ovog fudbalera ponovo su razotkrile fakat da noge domacih fudbalera nemaju nikakvu novcanu protuvrijednost u Evropi, a i kad imaju, onda je to potpuno primjereno njihovom stvarnom nogometnom umijecu. “U Evropi je pravilo da je igrac uvijek u pravu kod transfera. S tim da kada veliki klubovi trguju izmedju sebe, zadovoljni budu i igraci i klub. Kod nas pravilnici nisu doreceni tako da se, bez potrebe, stvaraju nedoumice i konfuzne situacija. Fudbal bi mogao da zivi od proizvodnje fudbalera, s tim da kod nas kvalitet nije na tom nivou da bi svake godine mogli izbaciti jednog Skoru. Zbog toga smo mi otvoreni za zelje igraca i oni su, prakticno, slobodni u svakom trenutku iako ih vezu odredjeni ugovori. Ali dok mi ne budemo imali nekih uspjeha, dok se reprezentacija ne kvalifikuje na evropsko ili svjetsko prvenstvo, i dok nasi klubovi nesto duze ne pocnu igrati u Evropi, ti nasi igraci nemaju sansi da se prodaju”, istice Kozaric.

Prebijanje dugova preko nogu
On naglasava da bi mnoge stvari bile drugacije ukoliko bi se klubovi mogli privatizirati. “Klubovi su u rezimu udruzenja gradjana i ne mogu se privatizirati. A jedini nacin da se stvari poprave je privatizacija jer ovo je socijalisticki nacin finansiranja. Ja trebam zvati 20 firmi i pitati hoce li mi neko dati reklamu ili nece. Mi nismo imali pojedinaca ili privatnika koji su ulagali u ‘Zelju’, mada sam ja imao ideju o osnivanju dionicarskog drustva u koje bi svako mogao da ulozi, ali zbog nepostojanja zakona o sportu, to nije moglo biti realizovano”.

Medjutim, iskustvo Ivice Pekica, privatnog poduzetnika i sportskog direktora NK “Bosna” iz Visokog govori kako privatnici itekako obrcu svoj novac kroz fudbal. Samo ostaje pitanje da li im se on uvijek vraca. “Kad sam se uhvatio Bosne, prije cetiri godine, ona je bila u kantonalnoj ligi. Ja sam tada najavio da cemo za tri godine doci do Evrope. To se obistinilo, ali sticajem okolnosti, play-off prosle godine nije odigran i Savez nas je tada upropastio. Mi smo imali namjeru da ulaskom u Evropu povratimo sredstva koja smo ulozili u pravljenje ekipe, da prodamo neke igrace i da obnovimo tim. Posto to nije uspjelo, nismo se mogli finansijski oporaviti jer visocka privreda nije mogla da prati sport. Grad nas je jos slabije pratio, a da nas je makar sa 20 posto podrzao, ja sam mislio da napravim bosanski ‘Manchester’”.

Umjesto “Manchestera”, Pekic je dobio dugove, a Bosna je presla u nizi rang takmicenja. “Kada smo bili prvaci nama je trebalo oko 800.000 maraka. U Bosnu su mnogi ulagali, Dzemo Ugarak je, recimo, ulozio bespovratno 200.000 maraka. U zadnjih godinu dana smo samo on, predsjednik kluba Asmir Hodzic i ja ulagali. Bilo je tu svega, bilo je ljubomore, neki su htjeli postati Ivica Pekic preko noci... Ja sam ulozio oko 750.000 maraka, a da nije bilo Hodzica, sigurno bih izvukao deblji kraj. Ipak, dogovorili smo se da tri igraca, Prepolija, Besliju i Becirovica, otkupim za 600.000 maraka, a da 150.000 duga povratim tako sto cu naplatiti reklamu koju mi nadje stadion. Ipak sam se iscupao iz finansijskih kandzi kluba”. Iako su Pekiceva ulaganja “prebijena”, ostao je dug kluba od dodatnih 250.000 KM, koliko Bosni treba da bi se, prema rijecima njenog sportskog direktora, vratila u Premier ligu.  

Pekic podsjeca i na slucaj Almedina Hote, igraca “Bosne” cijim je prelaskom u FK “Sarajevo”, ostecen za, kako tvrdi, izmedju 300 i 400 hiljada maraka. “Hotu je Sarajevo ukralo na jedan kaubojski nacin, neprimjeren tom klubu. Hota je bio moj igrac i mogao sam ga prodati najmanje tri puta za 500.000 maraka ali nisam zelio tada prodavati igrace. Mislio sam da ce Bosna uci Evropu”. Umjesto Bosne, u Evropu je otisao Hota, FK “Sarajevo” je prijavilo transfer vrijedan 150.000 maraka, a Ivica Pekic jos ceka svojih 35 posto od te sume i podvlaci kako ce provjeriti da li je iznos transfera tacan.

Burad bez dna
Primjer “Bosne” pokazuje kako se u BiH, bez obezbijedjene podrske stranackih mocnika, ipak ne isplati ulagati u fudbal jer je, gotovo preko noci, ovaj stabilni i uspjesni premijerligas, izgubio pola tima i postao clan drugog ranga takmicenja – sadasnje Prve lige. Jer obaveze koje premijerligasi moraju podnijeti ukoliko zele da se takmice za ulazak u Evropu su, cini se, poprilicno velike. Pored 12.000 KM kotizacije, tu su i sudske i delegatske takse (oko 330.000 maraka za 22 premijerligasa) te putni troskovi i dnevnice sudija i delegata, za koje jedan od nasih sugovornika tvrdi kako su veci nego troskovi smjestaja igraca, spavanja i hrane kada klub gostuje. Tome treba dodati i troskove organizacije svake utakmice, obezbjedjenja policije, vatrogasaca i hitne pomoci.

Nakon administrativnih, slijede jos veca izdvajanja za “radnike” – fudbalere. Naime, u “dobrostojecim” klubovima proteklih godina bila je praksa da prva kategorija igraca ima platu od 500 maraka, sto uz premije (i uslov da se pobjedjuje) donosi zaradu od 1.500 do 2.000 maraka, ne racunajuci sume po osnovu ugovora.

“Visocki Berluskoni”, kako su Pekica prozvali sportski novinari, kaze kako je on pionir velikih novcanih davanja za igrace, navodeci kako je u Bosni, svojevremeno, ugovori vrijedili oko 15.000 maraka godisnje.

Ovakve rashode manji klubovi, naravno, ne mogu podnijeti sami. I onda ulaze u razne vrste sumnjivih i manje sumnjivih aranzmana, kopirajuci ponasanje “velikih”. Tako je, primjerice, nekadasnji premijerligas “Gradina” iz Srebrenika bila na ivici gasenja zbog ogromnih materijalnih problema, ali sada direktor ovog kluba Ibro Ibric hrabro izjavljuje kako “Srebrenik ima takve potencijale da moze izdrzavati i jedan ‘Ajax’”!?

Istu vrstu hrabrosti pokazuju i celnici novog clana Premier lige, livanjskog “Troglava” koji, prema tvrdnjama Dnevnog avaza, duguju igracima oko 50.000 maraka, a kakva je finansijska situacija u ovom klubu najbolje govori cinjenica da im je, zbog neplacanja racuna, iskljucen telefon. I konacno, “Djerzelez-Zenica”, klub o kome su Dani u nekoliko navrata pisali i koji je donedavno smatran “zlatnom kokom” bh. fudbala (jer je imao i novac i obezbijedjenu politicku podrsku vlasti), da bi nakon sto su finansijeri i mecene, iz raznih razloga, zavrnuli slavine, postao jos jedan dokaz teorije o visokom letenju i niskom padanju.

U sadasnjoj situaciji, kada su klubovi u statusu udruzenja gradjana, pitanje je ko ce davati pare u bure bez dna. Primjera radi, ako opstina Cazin ne da podrsku klubu, Krajina se ne moze takmiciti. Sve je to, dakle, pitanje donacija”, kaze Meho Alagic, delegat Skupstine NS BiH i nekadasnji funkcioner u cazinskom fudbalskom klubu “Krajina”. Unatoc tome, Alagic podrzava glomaznu i finansijski opterecujucu ligu sa 22 kluba jer je “postena” i daje mogucnost svakome da na terenu rijesi svoj status. “Nema velikih i malih klubova. Ima samo veliki i mali sistem kako se primaknuti kojim klubovima. Zar neki XY klub iz velikog grada nema tu privilegiju da se lakse finansira, u odnosu na klub iz provincije kao sto je Krajina”.

Komentirajuci finansijsku propast i dugovanja hrvatskih klubova, Alagic ipak spremno tvrdi kako je stanje u bh. fudbalu mozda i gore! “Sve je pitanje privatnih menadzera, a nama su menadzeri kafedzije, birtijasi, veleprodavci. Zna se kakva je situacija u svijetu: morate deponovati 200.000 maraka da bi ste bili menadzer odredjenog kluba”.

I krug se ovdje zatvara. Kada politicari postani klupski menadzeri i promotori politickih interesa u fudbalu, a “kafedzije i birtijasi”, prodavajuci i kupujuci fudbalerske noge, dobijaju titulu “sportskih radnika”, onda je i logicno (po toj nakaradnoj logici) da sportski radnici i bivsi sportisti postaju - politicari. Ogorcen na rukovodstvo NS BiH i ljude u vodjstvu FK Sarajevo, Ivica Pekic kaze kako je jedinstvena liga napravljena samo da bi funkcioneri iz Saveza sacuvali svoje funkcije.

Ja cu otici u politiku samo radi ovih stvari”, zavrsava najpoznatiji bh. nogometni “magnat”, najavljujuci svoju kandidaturu za novembarske izbore na kantonalnoj listi Stranke za BiH...

 

Amateri su spas

 “Cinjenica je da ce sada biti mnogo skuplje natjecanje. Smatram da ce mali broj klubova podnijeti teret 42 kola prvenstva ako se zeli pribliziti nekoj vrsti profesionalizma. Vjerujem da ce najveci broj klubova imati amatere-stipendiste, gdje je predvidjen jedan vid naknade za izgubljeno vrijeme i minimalna primanja koja su u visini osobnog dohotka na nivou BiH, a to je 210 KM. Mislim da u ovom trenutku mali broj klubova moze imati klasicne profesionalne odnose, sa uplatama svih onih doprinosa koje zahtijeva jedan profesionalni klub. Tako da ce se morati opredijeliti za one varijante koje mogu da zastite djelovanje kluba, da moze da nastupa u Premier ligi kao najvisem stupnju takmicenja iz kojeg se ide u Evropu, a i da se zadovolje zakoni. Smanjenje lige za godinu dana i u buducnosti moglo bi doprinjeti da se postavi takva razina natjecanja u kojoj ce se maksimalno natjecati 16 klubova, a mozda i 12, sto bi bila ona kvaliteta koja bi mogla pokriti zemlju tek izaslu iz rata.”, kaze za Dane Iljo Dominkovic, dopredsjednik NSBiH.

Po njegovom sudu, u buducnosti, nakon usvajanja zakona o sportu, ce samo prvi stupanj takmicenja imati neke vidove profesionalizma odnosno poluprofesionalizama. “Ocekujem da ce zakon o sportu stvari definirati tako da ce ostali stupnjevi biti cisto amaterski, postavljeni na zupanijsko-kantonalnu razinu. Vidimo sto se desilo u Hrvatskoj i to je zabrinjavajuce ali i jedna opomena nasim klubovima da na vrijeme prosude gdje im je mjesto u datom trenutku i da se ne zatrkavaju da se takmice u najvisem stupnju ako zaista nisu u mogucnosti prilagoditi se nekom vidu poluamaterizma”. 

 

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.