Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 166

ZAPAD JE ISCEKIVAO POBJEDU SRBA

Americki novinar Roy Gutman, koji je  tacno prije osam godina, 2. augusta 1992., svijetu obznanio postojanje srpskih koncentracionih logora, za Dane govori o bosanskim logorima smrti, o tome koliko su njegovi izvjestaji pomogli u prepoznavanju holokausta, o moralnoj insuficijentnosti Zapada, te pogubnosti zaborava zrtava

 

 Razgovarao: Vlado Azinovic 



Koncentracioni logori sto su tokom 1992. godine nicali sirom istocne i zapadne Bosne i zlocini koji su u njima pocinjeni, danas se smatraju najmracnijim dijelom price o posljednjem bosanskom ratu. Postojanje tih logora i onoga sto se u njima desavalo nitko ozbiljan vise ne dovodi u ptanje. Haski branitelji bivsih upravitelja i strazara u tim logorima nisu se nikada pred Tribunalom usudili osporiti njihovo postojanje ni zlocine koji su u njima izvrseni. No, u ljeto 1992. unatoc vec rasplamsalom ratu, price o logorima, o sistematskim mucenjima i izgladnjivanju, o silovanjima i pogubljenjima, zvucale su gotovo nestvarno. Sjecanje na predratni rahatluk jos je bilo jako, a stvarni obim zlocina sto se organizirano provodio dalje od opsjednutog Sarajeva jos se nije dao naslutiti.

 Pocetkom ovog mjeseca navrsit ce se tacno osam godina otkako su se pojavili prvi i potpuno vjerodostojni novinski izvjestaji o srpskim koncentracionim logorima u Bosni. O tim mjestima i strahotama sto su se u njima dogadjale do tada su govorili samo oni sto su ih uspjeli prezivjeti. Americki dnevnik Newsday od 2. augusta 1992. poceo je objavljivati seriju tekstova sto ih
je o srpskim logorima u Bosanskoj krajini napisao reporter tog lista Roy Gutman. Za ratne izvjestaje iz BiH Gutman je 1993. dobio Pulitzerovu nagradu za novinarstvo. Njegovi su tekstovi prvi put ozbiljno alarmirali americku javnost i skrenuli paznju na dogadjaje u Bosni. Iz tih je istih tekstova i dobar dio Bosanaca doznao sta se desavalo u njihovom susjedstvu. U intervjuu za Dane Gutman govori o tom vremenu, ali i o dalekoseznim poukama koje bi se iz njega trebale izvuci.

DANI: Vasa prica o srpskim koncentracionim logorima prvi put se pojavila pocetkom augusta 1992. Kako ste do nje dosli?

GUTMAN: U to sam vrijeme radio kao europski dopisnik Newsdaya i bio sam jako zabrinut zbog cinjenice da nitko od nas, ni u Sjedinjenim Drzavama ni u Europi, nije uspio na pravi nacin izvijestiti o dogadjajima u Bosni koji su se postupno pretvarali u pravu katastrofu. Uspio sam uvjeriti svoje urednike da moram provesti vise vremena u Bosni - ne samo u Sarajevu, nego i u drugim dijelovima zemlje. Zatekao sam se u Beogradu kada je prvi put otvoren koridor za Banju Luku, a kao rezultat napora srpske vojske da poveze osvojene teritorije u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Tako se dogodilo da sam bio prvi strani reporter koji je usao u Banju Luku. Odlucio sam tamo poci iz vrlo odredjenog razloga. Naime, cuo sam preko nekih ljudi da se u tom dijelu Bosne dogadjaju zastrasujuce stvari, da je u toku etnicko ciscenje. Pozvao sam telefonom neke tamosnje politicare, Bosnjake i Hrvate koji su mi kazali kako se ljudi silom odvode, trpaju u stocne vagone i deportiraju vlakovima koji svake noci prolaze kroz Banju Luku. Tada nisu pominjali logore, za njih sam cuo tek kasnije kada sam stigao u taj grad. Razgovarao sam s ljudima, cuo sam svakakve price i pokusavao sam ih provjeriti kroz svoje kontakte s vlastima i s obicnim gradjanima. Tada sam prvi put cuo i price o logorima. Trebalo mi je nekoliko sedmica da razgovarajuci sa svjedocima i prezivjelima napisem prvi tekst o srpskim logorima koji je 2.
augusta 1992. godine objavljen u Newsdayu.

DANI: Da li Vam je na pocetku bilo tesko povjerovati u price o logorima u kojima se dogadjaju strahote koje su u Europi posljednji put vidjene za vrijeme Drugog svjetskog rata i da li Vam je kasnije bilo tesko i druge uvjeriti u njihovu istinitost?

GUTMAN: Od trenutka kada sam stigao u Banju Luku i prvi put cuo price o tome sta se navodno dogadjalo u Omarskoj, imao sam osjecaj da u njima ima istine. No, da bih i druge mogao uvjeriti u istinitost tih navoda, morao sam prikupiti dovoljno dokaza. U protivnom ono sto bih napisao bilo bi odbaceno kao besmislica. Trebalo je prikupiti dokaze koji ce pricu, kada bude objavljena, uciniti vjerodostojnom. Nakon sto sam u Zagrebu pronasao prezivjele svjedoke iz Omarske i Luke (u Brckom) cija su me svjedocenja potpuno uvjerila u istinitost price, dogodila se cudna stvar. Pokusao sam, naime, dodatno potvrditi njenu vjerodostojnost obracajuci se tamosnjim predstavnicima medjunarodnih organizacija. Medjunarodni komitet Crvenog
kriza potvrdio mi je da od ranije sumnja kako se “nesto dogadja” i kako je moguce da “logori smrti” zbilja postoje. Ambasadori zemalja Europske unije kazali su mi da slobodno objavim pricu jer je vjerodostojna. Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice mi je nagovijestilo kako postoje vrlo jasne indicije koje potvrdjuju navode o logorima. U americkoj
ambasadi u Beogradu mi je receno kako postoji mreza koncentracionih logora koje su po Bosni otvorili tamosnji Srbi. Bila je to zbilja cudno. Proveo sam nekoliko sedmica razgovarajuci sa svjedocima i prezivjelima kako bih prikupio dovoljno vjerodostojnih podataka o logorima, a trebalo mi je samo nekoliko dana da od medjunarodnih organizacija i zapadnih vlada dobijem
neformalnu potvrdu o njihovom postojanju.

DANI: Neki od ljudi koji su Vas svojevremeno uvjeravali da su price o logorima zapravo obicne izmisljotine, danas u pritvoru Haskog tribunala cekaju na pocetak sudjenja za zlodjela koja su pocinili u tim istim logorima. U cemu vidite najveci znacaj procesa koji se vode u Haagu?

GUTMAN: Mislim da ce sustina poimanja pravde i odgovornosti postati najvaznija posljedica nedavnih tragicnih dogadjaja na Balkanu i posebno u BiH. Ne mislim time samo na uspostavu nekog na pravu utemeljenog balansa izmedju zlocina i kazne, nego na cinjenicu da ce procesi u Haagu pomoci utvrdjivanju istine. Nemojte zaboraviti da istina o tome sta se u BiH i u Jugoslaviji
dogadjalo tokom Drugog svjetskog rata nije nikada potpuno ustanovljena. Nakon tog rata nitko nije mogao utvrditi stvarne cinjenice o tome sta se sve i kako desilo. Umjesto toga, imali ste s jedne strane ideologiziranu predstavu povijesti, a s druge, mitove i legende na kojima su se odrzavali i na kraju ozivjeli ekstremni nacionalni pokreti. Utvrdjivanje istine o tome sta se dogodilo tokom posljednjeg rata u BiH nije nephodno zbog same povijesti, nego prije svega zbog zrtava zlocina. Zato je od presudne vaznosti da odgovornost pocinitelja tih zlocina bude utvrdjena po najvisim medjunarodno priznatim pravnim standardima. Uspostava tih standarda vazna je i za ostatak svijeta jer se primjerom mora pokazati da ce zlocini na kraju ipak biti kaznjeni. Na taj bi se nacin i drugdje moglo sprijeciti ponavljanje bosanskog scenarija.

Cini mi se da je na tom planu u posljednje vrijeme nastupio izvjestan preokret. Prije osam godina postojala je potpuna nevoljkost da se dogadjaji u BiH prepoznaju kao nesto ozbiljno i zabrinjavajuce. Uspostava sistema koncentracionih logora, sistematsko, organizirano i masovno krsenje svih medjunarodnih normi za zastitu ljudskih prava - sve je to docekano zatvaranjem ociju i to od strane najvaznijih zemalja svijeta, kako Sjedinjenih Drzava, tako i ostalih clanica NATO-a. Jedini koji su zbilja bili uznemireni i pokusali alarmirati javnost bili su ljudi iz nevladinih organizacija, iz Human Rights Watcha, Amnesty Internationala, Medjunarodnog
Crvenog kriza i ljudi iz medija. Danas je situacija potpuno obratna. Zapadne vlade djeluju koordinirano i sudeci po izjavama njihovih duznosnika, zele da se zadovolji pravda, dok mediji sada gotovo ne posvecuju paznju onome sto se dogadja u sudnicama Haskog tribunala.

DANI: U vrijeme kada ste, uz veliki osobni rizik, nastojali na terenu utvrditi cinjenice o postojanju koncentracionih logora u BiH, americka je obavjestajna zajednica vec raspolagala satelitskim fotografijama tih istih logora. Medjutim, tada nije postojala politicka volja koja bi omogucila da se logori na tim fotografijama prepoznaju kao ono sto su zbilja bili. Kako ste dozivjeli to saznanje?

GUTMAN: Obavjestajna zajednica u Americi raspolaze ogromnim tehnickim i tehnoloskim potencijalima, medjutim ako nema politickih uputa kojima se nalaze njihovo koristenje za vrlo odredjenu namjenu, nitko se bas posebno ne trudi istrazivati gomilu razlicitih podataka koji neprestano pristizu iz svih krajeva svijeta. No, u osnovi, tvrdnja o materijalu iz BiH je tacna.
Jednom prilikom mi je receno kako je postojalo mnogo podataka, ali kako nije bilo instrukcija po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo je dakle puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i zrtvama, ali oni kroz cije je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za unistenje. Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni, mozda negdje kod Bijeljine ili kod Prijedora, ali kad svakodnevno primate milione satelitskih fotografija mora vam biti vrlo precizno receno na sta da obratite paznju, sta da na njima trazite. Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu
graficku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti. Upravo na tom mjestu u ovu pricu uskacu novinari. Po prirodi svoga posla, mi nastojimo utvrditi sta se zbilja desava i ta saznanja nastojimo predstaviti u sirem kontekstu, tako da javnost moze shvatiti smisao dogadjaja  o kojima izvjestavamo. Nase vlade, medjutim, ne razmisljaju na takav nacin. Sta vise, zapadne vlade, pocevsi od vlade Sjedinjenih Drzava, kao da namjerno nisu zeljele znati sta se desavalo u Bosni. Pa, NATO je u to vrijeme iskljucio dio svojih radara i dio sistema za prikupljanje obavjestajnih podataka! Uporedo s takvim odnosom, imate novinare koji rade na terenu, tragaju za prezivijelim logorasima i s njima razgovaraju. Oni su bili glavni izvor informacija. Radeci u takvim okolnostima, svi smo se suocavali s velikim profesionalnim rizikom. Sami smo morali sastaviti svoje izvjestaje i nismo ih mogli potvrditi sluzeci se sredstvima obavjestajne zajednice i vlade. A zasto je ono o cemu smo mi izvjestavali promaklo nasim vladama? Zato sto su
one pred tim dogadjajima namjerno zatvarale oci! Ako se za takvo ponasanje, i to s punim pravom, moze optuziti vladu Sjedinjenih Drzava, pa sta tek onda reci za njene europske saveznike, osim da su se ponijeli jos gore. Bili su mnogo blizi mjestu dogadjaja, hiljade bosanskih izbjeglica svakodnevno se slijevalo u njihove zemlje, a oni nisu bili u stanju tim istim ljudima
postaviti najjednostavnije i najlogicnije pitanje: “Zasto ste postali izbjeglice?” Oni to tada jednostavno nisu htjeli znati. Takav se odnos promijenio kada su te iste vlade shvatile kako se ne moze dopustiti da se masovna i sistematska krsenja medjunarodnog prava produze u nedogled jer se na taj nacin dovodi u opasnost citav sistem na kojem danas pociva mir u svijetu.

DANI: Vasi su izvjestaji alarmirali dio americke javnosti. Mozete li danas procijeniti kakvog su odjeka imali u krugovima koji su tada kreirali americku politiku prema Bosni?

GUTMAN: Reakcije na ono o cemu sam izvjestavao bile su razlicite. Netko je u State Departmentu cuo kada sam govorio za National Public Radio nakon sto je bio objavljen moj tekst o bosanskim logorima. Na osnovu tog intervjua sljedeceg su dana bile pripremljene instrukcije za istup glasnogovornika State Departmenta. Tako je Richard Baucher izasao pred novinare i prvi put od pocetka bosanskog rata kazao: “Da, raspolazemo informacijama koje ukazuju na to da sirom Bosne i Hercegovine postoje koncentracioni logori”. I zbilja, u to su vrijeme iz americke ambasade u Beogradu u State Department stizale informacije koje su upucivale na takav zakljucak. Medjutim, Baucherov je istup razjario novinare i dio javnosti i nametnuo vrlo jednostavno pitanje: “Ako Sjedinjene Drzave - jedina svjetska supersila - zbilja raspolazu takvim informacijama, zasto ih kriju, zasto ih ne objave i ne ucine dostupnim?!”
State Department je bio zatecen, ali i zabrinut silinom reakcije, pa je samo dva dana kasnije, pred uznemirenim clanovima Kongresa, drzavni podtajnik izjavio kako su informacije koje je iznio glasnogovornik Baucher bile netacne i kako zapravo ne moze potvrditi navode o logorima u Bosni. Ovakav istup koji je licio na pokusaj prikrivanja stvarnog stanja, dodatno je uznemirio dio kongresmena koji su zahtijevali pojasnjenja, a od Sredisnje obavjestajne agencije (CIA) i od administracije da provedu istragu. Medjutim, najvaznije su se stvari pocele dogadjati u nevladinim krugovima. Odjednom su se skupine gradjana, vjerske udruge, organizacije za zastitu ljudskih prava i drugi, poceli pitati: “Tko ovdje laze?” U to vrijeme nisam bio u Americi, ali su mi kolege iz Newsdaya pricale kako nikada nisu dozivjele takvu reakciju na jedan tekst objavljen u toj novini. Sredinom augusta 1992. godine, Lawrence Eagleberger, koji je u to vrijeme bio vrsitelj
duznosti drzavnog tajnika, izvijestio je Kongres kako na osnovu sluzbene istrage koju je provela CIA, nije moguce pouzdano tvrditi da se u BiH dogadjaju masovna i sistematska krsenja ljudskih prava. U tom se izvjestaju tvrdilo da postoje pojedinacni slucajevi ubojstava, ali da nema potvrde navoda o genocidu i zlocinima protiv covjecnosti. Bilo je to zbilja uznemirujuce svjedocenje jer uopce nije bilo utemeljeno na cinjenicama. Ljudi koji su provodili tu istragu nisu nikada razgovarali ni sa jednim izbjeglicom. Cak sta vise, sve do septembra iste godine nisu poslali nekoga da razgovara s tim ljudima. Tek kada su ljudi iz administracije otisli u Karlovac i sreli se s izbjeglicama iz BiH, u svojim su izvjestajima naveli strahote koje su se tamo dogadjale i, zapravo, potvrdili vec dva mjeseca stare novinske izvjestaje.

DANI: U posljednjih nekoliko godina u Sjedinjenim Drzavama je objavljeno vise ozbiljnih analiza u kojima se, pored ostalog, nastoji objasniti nevoljkost Amerike da ranije i  odlucnije intervenira u bosanskom ratu. Kako ste shvatili ravnodusnost najvisih krugova administracije prema dogadjajima kojima ste bili svjedok i o kojima ste pisali?

GUTMAN: Naknadna saznanja su svakako dragocjena kada pokusavate objasniti takve pojave. Medjutim, nekoliko glavnih cinjenica koje su presudno utjecale na americki odnos prema Bosni bile su vrlo jasne jos od samoga pocetka. Tokom hladnoga rata, bivsa Jugoslavija je bila vazna jer su se Sjedinjene Drzave i Sovjetski Savez nadmetali za stratesku prevlast na tom prostoru. Kada se zavrsio hladni rat, to podrucje je jednostavno izgubilo raniji znacaj. Osim toga, pravovremena i odlucna akcija u Bosni je izostala i zbog uvjerenja koje je tada vladalo na Zapadu o tome kako ce Srbi, zbog ogromne vojne premoci, vrlo brzo osvojiti sve sto zele i zavrsiti rat. Amerikanci su nakon Vijetnama vrlo neskloni slati svoje vojnike u misije ciji cilj i izlazna strategija nisu jasni. Ondasnji predsjednik George Bush u to je vrijeme bio svjeze izasao kao pobjednik Zaljevskog rata u kojem su sudjelovale desetine hiljada Amerikanaca. U izbornoj godini, kada je poceo rat u Bosni, nisu mu trebali novi vojni izazovi, a najmanje rat cije uzroke ni sam nije dobro razumio. Kada je Bush jednom prilikom zatrazio od vojske da napravi procjenu obima moguce intervencije u Bosni, Colin Powell (tada zapovjednik Zdruzenog
stozera) mu je kazao: “Trebat ce nam 400,000 vojnika, 10 godina i nikada se necemo izvuci odatle “. Bila je to vrlo losa procjena, nastala kao rezultat gotovo svjesnog ignoriranja cinjenica.

DANI: Mozete li danas, nakon osam godina, procijeniti koji je bio najvazniji
ucinak vasih izvjestaja iz Bosne?

GUTMAN: Ne znam da li zbog mojih izvjestaja ili zbog nekog drugog razloga, ali ubrzo nakon sto su objavljeni tekstovi u Newsdayu, dio logora je bio zatvoren. Vjerujem da su tako spaseni zivoti nekih ljudi i vjerujem kako je to valjda najdragocjeniji ucinak sto ga jedan novinar moze prizeljkivati od svog rada. S druge strane, mislim da je moj napor da temeljito, bez emocija
i na faktografskoj razini, istrazim i potvrdim svaki dio te price, doveo do toga da moji izvjestaji o bosanskim logorima postanu toliko vjerodostojni da se koriste u sudskim procesima protiv odgovornih. Kada kao profesionalac to postignete, onda ucinak tekstova koje pisete izmice vasoj kontroli. Ljudi ih citaju i pitaju se: “Hocemo li sjediti skrstenih ruku i slusati o tim strahotama ili cemo nesto uciniti?” Mislim da su nekim osobama koje su bile bliske vlastima, poput Richarda Holbrookea, takvi tekstovi mogli pomoci i posluziti im kao oslonac za pritisak na te iste vlasti da nesto poduzmu kako bi se zaustavila stradanja. Takva vrsta novinarstva moze navesti vlade da
obrate paznju na konkretan problem i da nesto poduzmu. U slucaju Bosne, reakcija americke vlade je bila uzasno zakasnjela i dosla je tek nakon tri godine. No, sire gledajuci, cinjenica da su se nasi izvjestaji pokazali kao potpuno tacni i vjerodostojni, navela je mnoge ljude da razmisle o tome kako zaustaviti zlo i kako sprijeciti da se opet pojavi. Mislim da je svijest o tome, uz uspostavu institucija poput Haskog tribunala i uz sve izrazeniju sprenost mnogih vlada da sprijece masovna i organizirana krsenja humanitarnog prava, zapravo najvazniji ucinak nasih ratnih izvjestaja iz Bosne.

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.