Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 166

SAMOCA IZ HOTELSKE SOBE

Ko pamti ogledala iz hotelskih soba? Zar neko vec nije napisao kako su ona bezivotna i mutna zato sto su vidjela toliko ljudi, a ono sto nam vracaju dok se u njima ogledamo nije nas identitet, vec nasa anonimnost, jer si u hotelskoj sobi posljednja stvar koju zelis vidjeti

 

 Pise: Semezdin Mehmedinovic 




Spadam u one koji se uzasavaju hotelskih soba. One u meni bude toliko neprivlacno osjecanje samoce, te o tome vjerovatno nikada ne bih ni pisao da nisam, listajuci knjigu Davida Byrnea Your action world, spazio ovu stranicu sa zbirkom fotografija hotelskih soba u kojim je muzicar boravio. Isto osjecanje pustosece samoce potvrdjuje mi da je to objektivna energija hotelske sobe, ma kojim ocima bila gledana. Tako sam pustos hotelske sobe vidio kao autenticnu sliku vremena. I gledajuci te fotografije mislio sam kako bi najtacniji roman - shvacen u klasicnome znacenju: kao isprican zivot jednog covjeka - bio zbirka fotografija svih hotelskih soba u kojim je junak boravio.

(U takvom fotografskom romanu, npr, o meni - jednu fotografiju bih rado retusirao da to ne bi nanijelo ozbiljnu stetu cjelini. U hotelu “Panorama”, na Palama, naime, ja sam proveo ono sto se kolokvijalno zove medeni mjesec. A buduci je desetak godina kasnije Radovan Karadzic u istome hotelu imao svoj ratni stab, to bi onda bila egzaktna fotografija moje hotelske sobe, jer u sebi objedinjuje najudaljenije tacke ovog zivota.)

Premda, poznajem i neke ljude koji tvrde da se izvrsno osjecaju u hotelskim sobama. Pretpostavljam da je to povezano sa osobinom rodjenih putnika. A sebe, i pored najbolje volje, ne mogu opisati kao putnika, jer je moja masta pred aerodromskom zgradom limitirana strahom da cu izgubiti avionsku kartu, zadjenutu u dzepu ljetne kosulje, da bi mi stalno bila pred ocima...

Pa, onda - pamtim li i jednu hotelsku sobu u kojoj sam boravio? Ne. Ali kad bolje razmislim, sjecam se, recimo, kafe-aparata iz sobe u nekom bostonskom hotelu, a to je valjda zato sto je taj predmet upravo suprotstavljen sustini hotelske sobe, jer je sluzio mom otimanju od usamljenosti. Ko pamti ogledala iz hotelskih soba? Zar neko vec nije napisao kako su ona bezivotna i mutna zato sto su vidjela toliko ljudi, a ono sto nam vracaju dok se u njima ogledamo nije nas identitet, vec nasa anonimnost, jer si u hotelskoj sobi posljednja stvar koju zelis vidjeti.

Mozda zbog toga, iz zelje za necim sto ce potvrditi njihovo postojanje u tim uvjetima, vecina Amerikanaca u hotelima boravi skupa sa svojim kucnim zivotinjama. Uvjerio sam se u to radeci u nekom hotelu u Arizoni. Tako mogu reci da se u mom sjecanju - nekom zacudnom logikom - nisu zadrzale sobe koje sam cistio, ni ljudi, a, eto, pamtim zivotinje iz tih soba. I pamtim jedan nevjerovatan prizor: otvorivsi vrata hotelske sobe, zatekao sam tamo starce prikljucene na boce s kisikom koji su poceli da cvile i zamahuju rukama, jer je njihov pas, mojom nepaznjom, kroz otvorena vrata smugnuo napolje; zapravo sam bio uzasnut gledajuci dva tijela kako se zaplicu u kablove kojim su privezani za boce kisika - licili su na ronioce u zraku. Svijet je na tako staklenoj osnovi da i obicno otvaranje vrata hotelske sobe moze prouzrociti neciju smrt.

U moju hotelsku smrt je skoro pa povjerovao Nenad Popovic, 1994., kad se na njegove telefonske pozive nisam javljao. On je zbog toga alarmirao osoblje hotela u Frankfurtu da svakako provjere u mojoj sobi - ziv li sam, ili nisam. A bio sam tad u nekoj krcmi preko puta, usred razgovora s mojim belgijskim prijateljem, Irfanom. Pustolov Irfan, on je u ispitivanju granica vidljivog svijeta otisao najdalje od svih koje znam: sjeo je u auto i vertikalno putovao uz Norvesku sa cvrstom nakanom da putuje do najudaljenije sjeverne tacke. I vozio je dokle je put postojao, te se zaustavio kad ispred njega vise nije bilo nicega, osim glecera. A nakon sto se jednom zaustavilo, auto se vise nije dalo pokrenuti.

Pod iznimno sretnim okolnostima, Irfan se uspijeva ukrcati u helikopter koji ce se, lutajuci u snijeznoj oluji, prizemljiti na nekom zaledjenom otoku, velikom samo onoliko koliko je bilo potrebno da se izgradi hotel. Skupa s posadom helikoptera, mjesec dana je ostao zatocen u zaledjenoj zgradi bez posluge. Inace, taj se ugostiteljski objekat - kasnije ce to doznati - zvanicno za goste otvara tokom jednog ljetnjeg mjeseca u godini. Hotel koji se ni na atlasu ne moze naci da bi potvdio svoje postojanje, nema nikakve svrhe. Osim da potvrdi istinitost dozivljaja hotelske sobe na fotografijama Davida Byrnea iz knjige Your action world. Danas sam listao tu knjigu. Danas je do mene stigla vijest da je Irfan dospio nekog belgijskog zatvora. I, eto, ne prestajem misliti o njemu. O hotelskoj sobi kao jedinom prostoru stvarnog zatocenja.

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.