Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 166

EUROPEJSTVO BEZ POKRICA

Bosni s njima ostaju samo najteze godine

 

 Pise: Kemal Kurspahic 




Jadranka Prlica upoznao sam ranih sedamdesetih kad je, u generaciji Minje Bojanica i Nenada Zuje, bio novinar-pocetnik u mostarskom dopisnistvu Oslobodjenja u skoli novinarskog gospodina Mugdima Karabega. Ranih devedesetih sretao sam ga i kao potpredsjednika posljednje jednopartijske vlade Bosne i Hercegovine. Ali, jedan susret sa njim – septembra ratne 1994. godine – ostavio je na mene tako snazan dojam da sam ga opisao i u svojoj knjizi Sve dok Sarajevo postoji, objavljenoj 1997. u Sjedinjenim Drzavama.

Tada sam bio na novinarskoj specijalizaciji na Harvardu i vasingtonski Muzej holokausta pozvao me da govorim na otvaranju izlozbe fotografija Lica tuge kojom je ta institucija  zeljela da upozori americku javnost na zlocine koji se dogadjaju na Balkanu na izmaku vijeka u kojem je covjecanstvo svecano obecalo - “nikad vise”.

Dok sam sa suprugom Vesnom i mladjim sinom Mirzom na prijemu uoci otvaranja izlozbe razgledao eksponate, fotografije zrtava “etnickog ciscenja” u nasim krajevima, zapanjio sam se kad sam vidio da sa Harisom Silajdzicem – koji je takodje bio najavljen kao jedan od cetiri govornika – na prijem dolazi i Jadranko Prlic, tada njegov zamjenik u prvoj bosanskoj federalnoj vladi.

- Sta ce Ti ovaj ovdje? – pitao sam Silajdzica bez iskazivanja makar i formalnog zadovoljstva sto se, eto, susrecemo kao svjedoci bosanske patnje na tako uzvisenom mjestu.

- Zasto? Pa, on je tu u drzavnoj delegaciji … - odgovorio je Silajdzic.

- Ali, ovo je spomenik zrtavama koncentracionih logora i prisustvo nekoga ko je samo prije godinu dana posjedovao logore u Hercegovini je uvreda i ove institucije i zrtava holokausta – rekao sam.

- Ako je njegovo clanstvo u bosanskoj vladi cijena da vise ne bude logora, onda mi tu cijenu moramo prihvatiti – nastavio je Silajdzic da me poducava o “novim realnostima” koje su te godine porodile vasingtonski a godinu dana kasnije i dejtonski sporazum.

- To su kompromisi koje vi mozda morate praviti kod kuce ali u ovaj muzej nikada nije smio doci neko ko je i sam drzao logore.

Tu je, iz postovanja prema organizatorima izlozbe i instituciji koja nas je pozvala, taj razgovor zavrsen i ja se – osim u svojoj memoarskoj knjizi – nikada vise nisam bavio Prlicevim likom i djelom. Smatrao sam da je on samo tuzni dio tih bosanskih “novih realnosti” u kojima, recimo, SDA nema nista protiv Velibora Ostojica ali ima protiv Zlatka Lagumdzije, u kojima je u Sarajevu dobrodosliji rusitelj Starog mosta Slobodan Praljak nego ne-daj-Boze verbalni delikvent Emir Kusturica, u kojima ideolozi bosnjacke izbjeglicke stampe danas po Sarajevu progone ljude drugacijih imena koji su u najtezim od deset najtezih godina dijelili sudbinu svoga grada i svjedocili o njegovoj patnji, u kojima su – da, eto, budem i lican – Karadzicevi propagandisti Dragan Bozanic i Todor Dutina ambasadori Bosne i Hercegovine a ja zajedno s kolegom i prijateljem Zlatkom Dizdarevicem – po ocjeni federalnog premijera i uz precutnu saglasnost bosnjacke intelektualne elite - “udbaska perjanica strategije borbe protiv bosnjackog naroda”.

Samo u tom pejzazu opustosenih vrijednosti mogao je Prlic, ni bolji-ni gori od cijelog tog bratstva nacionalno nakostrijesenih novih elita postati nekakav simbol evropske buducnosti Bosne i njenih Hrvata.

Sabor HDZ-a postavio je sve na svoje mjesto. Ne zato sto je rusitelj Mosta upro prstom u Prlica kao u simbol europske opasnosti za opstanak jednog u biti malog naroda vec zato sto je upravo Prlic smjesta proracunao da mu se vise isplati hadezeovska sadasnjost nego europska buducnost.

Sigurno je jedino da Evropa tu nije imala sta da izgubi. Europejcem se, uostalom, ne postaje tako sto ce se nositi europska odijela i suncane naocale niti – jos manje – tako sto ce vam taj epitet prisiti rusitelji stoljetne evropske bastine. Evropsko opredjeljenje danas je bezrezervni izbor nade i prosperiteta nasuprot zaostajanju i strahovima; otvaranja i konkurencije vrijednosti nasuprot nacionalnoj zatucanosti i zatvaranju; povezivanja i saradnje nasuprot samodovoljnosti i nepovjerenju; vladavine zakona i ljudskih prava nasuprot mafijaskoj ekonomiji i bezakonju.

Medjunarodni sponzori mirovnog procesa u Bosni proteklih su godina, u ocaju da proizvedu privid kakvog-takvog napretka, cesto iskazivali i previse strpljenja – i investirali previse i nada i para – u majstore balkanskog politickog teatra koji ce im reci sve sto im godi a tjerati i dalje po svome. Sa ovoljetnjom konsolidacijom triju vladajucih partija najteze bosanske decenije, SDA-SDS-HDZ, ta predstava je valjda zavrsena i samo jos posljednji ovisnik od takvog projekta, poput federalnog premijera, moze iz toga ocekivati neki evropski ishod u vidu svajcarske ili belgijske federacije. Bosni s njima ostaju samo najteze godine.

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.