Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 166

POSPREMANJE DUGOVA

O Racanovom nastupu u Sarajevi u Mostaru

 

 Pise: Ivan Lovrenovic 




Uzajamnu zbunjenost su, cak i sluzbeno, iskazivali Sarajevo i Zagreb zbog nekih dogadjanja za proslotjednoga posjeta premijera hrvatske vlade Ivice Racana Bosni i Hercegovini. Prvo je Alija Izetbegovic izrazio zbunjenost i negodovanje zbog odlaska Racanove delegacije u Mostar i tamosnjega susreta s “predstavnicima hrvatskoga naroda u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine”, to jest, s Jelavicem i ostalim hadezeovcima. Biva, to podsjeca na staru, nevaljalu praksu paralelnih dogovaranja i dvostrukoga ponasanja.

Zatim su izrazi zbunjenosti dosli iz Zagreba. Izetbegovicevu bojazan ne mogu nikako razumjeti, kazu tamo, jer je ovo nova, demokratska vlast, koja nema nikakvu rezervnu politiku prema Bosni. Sam Racan je prvo kurtoazno pohvalio Izetbegovicevu otvorenost, koja “omogucuje da raspravljamo o problemu a ne da od njega bjezimo”, zatim je s prizvukom nekog nespretnoga dociranja ustvrdio kako ova reakcija znaci da “dio ljudi u Bosni i Hercegovini nije izasao iz frustrirane faze”, da bi se na kraju ponadao kako je sada “Izetbegoviceva sumnjicavost nestala”.

Zbunjenost koleginom reakcijom nije propustio izraziti ni Izetbegovicev predsjednicki drug Ante Jelavic. Uz to, on je, kaze, “neugodno iznenadjen”.

Jedini, koji se nije dao ni zbuniti ni iznenaditi, nego je, kao i uvijek, svaku “loptu hvatao na volej”, bio je Safet Orucevic. Mostarski gradonacelnik, koji u cijeloj postdaytonskoj Bosni jedini efikasno prakticira onu vec klasicnu devizu o lokalnom djelovanju i globalnom misljenju, pozdravio je i Racanov dolazak u Mostar i njegov susret s hadezeovcima, okrecuci i jedno i drugo u svoju korist.

Da se kod Izetbegovica i kod Jelavica ne radi ni o kakvim politicki principijelnim reakcijama, nego s jedne strane o trajno neprevladanim medjusobnim animozitetima, a s druge pak o kojekakvom unutarnjem stranacko-predizbornom “tvrdjenju pazara” – to je jasno i laicima. Ali sve to njihovo glumatanje na javnoj sceni biva uvijek iznova prokazano (tko ima oci da vidi!) kroz veoma slozno djelovanje njihovih stranackih masina tamo gdje se odlucuje o jedinoj stvari do koje je njima stalo – do golog odrzanja vlasti. Najnoviji primjer toga “bratstva i jedinstva”, jos i utrojenog sa SDS-om, javnost je mogla vidjeti kad se u bosanskohercegovackom parlamentu odlucivalo o Izetbegovicevom prijedlogu zakona o zamjeni clana Predsjednistva. Ekspresno i glatko, bez ikakvih diskusija i skrupula, gospoda su ga usvojili, ne obziruci se na ozbiljna i zabrinuta upozorenja iz OHR-a, da takav zakon sadrzi potpuno nedemokratsku i protivustavnu mogucnost da za clana Predsjednistva bude postavljen netko od jednoetnicke nekolicine clanova parlamentarne skupstine, koji uopce nije prosao postupak izravnog biranja na izborima.

Principijelno uzevsi, Izetbegovicev prosvjed zbog Racanova odlaska u Mostar imao bi nekakvoga smisla samo da je stavljen doista u cjeloviti bosanskohercegovacki kontekst, pa da pitanje nije glasilo: zasto u Mostar, nego: zasto samo u Mostar a ne i u Banju Luku? No, ta “strana” kod Izetbegovica ionako odavno predstavlja slijepu mrlju (o Jelavicu ne treba ni govoriti), a Zivku Radisicu je bas odlicno doslo sto se nitko nije ni sjetio... Posto je pak Mostar pravi i glavni test za politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, i posto je za svakog politicara iz Hrvatske odlazak u Mostar hoces-neces neka vrsta klecanja u Canossi i gutanja zabe, to je jos jedan razlog zbog kojega je Izetbegovicev prosvjed deplasiran.

Sto se Racana tice, iz svakog susreta i iz svake njegove izjave izbijala je naglasena rijesenost da se odnosi dviju drzava grade na osnovama potpune ravnopravnosti i iskrenosti, da se apsolutno i nepovratno prekine sa svim elementima nekadasnje tudjmanske politike i odnosa koji su tada vladali. Cijeli njegov nastup bio je dobro temperiran i milozvucno intoniran, osim jedne stvari – ocjene udjela Hrvatske u ratu u Bosni i spremnosti na ispriku.

U nekoliko navrata Racan je upravo tvrdokorno, cak uz stanovitu ljutnju, odbijao uopce prihvatiti razgovor o umijesanosti Hrvatske u taj rat, o pravnom i moralnom dugu koji sadasnja vlast u Hrvatskoj bastini od prosle, o eventualnoj ritualnoj isprici Bosni i Hercegovini...

U cijeloj ovoj prici to je jedino sto istinski intrigira. Koji mogu biti razlozi takve Racanove intransigentnosti? Sto ga je to onako vidno iritiralo svaki put kad bi netko spomenuo krivicu za rat, obaveze nove vlasti u vezi s tim, mogucnost isprike?

Posve je iskljuceno da politicar njegovoga formata i njegove dugogodisnje prisutnosti u najvisoj jugoslavenskoj, hrvatskoj, hrvatsko-bosanskoj politici “nema informacije”. On jednostavno ne moze ne znati sve sto se uopce znati moze, o svim mogucim nacinima na koje je Hrvatska ratovala u Bosni i protiv Bosne. Takav politicar takodjer potpuno sigurno zna kako je pusta floskula izjaviti da u odnosu na to ratovanje “nije pristalica drzavne odgovornosti jer je hrvatska drzava tada, srecom, bila nesto znatno sire u odnosu na politicku strukturu oko Tudjmana”. Vec i sama teorijsko-politoloska neodrzivost i besmislenost ove tvrdnje upucuje na to da Racan ovakve svoje stavove uoci dolaska u Bosnu nije utvrdjivao autonomno, samo svojom glavom, vec u nekakvoj golemoj muci i iznudici. Ona se, pak, moze ticati samo unutarnje hrvatske politicke konstelacije. Odnosi u sestoclanoj koaliciji uopce, i posebno na pitanju Bosne (Racan – Mesic, Racan – Budisa), mracne i nimalo bezopasne desnicarske manipulacije sa borackim sentimentima i reziduama rata, jos uvijek iz pozadine djelujuci nedemontirani HDZ-ovi mehanizmi, takticka borba za neutvrdjen ali vazan dio izbornoga tijela u Hrvatskoj, koji ce se kolebati u nepredvidljivom rasponu (HSLS – HNS - DC – HDZ – SDP...?), a na koji izravan utjecaj moze imati hercegovacka vojno-stranacko-financijska struktura – sve to i jos kojesta drugo ocevidno je determiniralo ovaj aspekt Racanova nastupa u Sarajevu i Mostaru.

U profanoj perspektivi dnevnopoliticke racunice takvo ponasanje moze se razumjeti, kao elemenat taktike i borbe za politicko prezivljavanje. No, cinjenice ostaju cinjenice a dug ostaje dugom. Sto se duze zabasuruje, to se u goremu, nepredvidljivom obliku moze pojaviti na vrata, sutra, prekosutra... Stoga, cak i sa stanovista hladne logike i dublje shvacenoga vlastitog interesa, varijanta apsolviranja toga duga koju je Racan izabrao ne samo da nije vjerodostojna nego nece biti ni da je najproduktivnija. Uostalom, on je sam u Mostaru ponovio poznatu Jaspersovu kategorizaciju, doduse u nesto pojednostavljenom i osiromasenom obliku : “postoje razni oblici krivnje: politicka, moralna i kaznena”. Zaista, postoje, i traze da budu, svaki za sebe, adekvatno pospremljeni.

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

HomeNovi brojArhivaUz ovaj brojIntervju DANA – Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.