Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 166

F O K U S

MUSTAFA MUJEZINOVIC, LOS ZA SDA, DOBAR ZA AMBASADORA

NESIGURNA SIJALDZICEVA KANDIDATURA?

RACANOVO LOPTANJE ODGOVORNOSCU

MALI PERICA I VELIKE LAZI

BIJELI MANTIL DUBOKOG DZEPA

ISPUNJENA POSLJEDNJA ZELJA

JOVO, SIJECI RUKE

LICNOST U FOKUSU

RIJEC U FOKUSU

F O K U S

MUSTAFA MUJEZINOVIC,
LOS ZA SDA, DOBAR ZA AMBASADORA

Nekadasnji predsjednik Kantona Sarajevo i clan Glavnog odbora Stranke demokratske akcije, Mustafa Mujezinovic, na proslim, lokalnim izborima nije uspio pobijediti cak ni u vlastitoj Mjesnoj zajednici. Zbog toga, ali i zbog planetarne nesposobnosti, te katastrofalnog odnosa sa strancima u Sarajevu ali i zbog prijeke potrebe da se rijesi barem jednog od bezbroj svojih nesposobnjakovica, SDA je “izglasala nepovjerenje” covjeku kojeg valjda samo clanovi najuze porodice mogu vidjeti nasmijanog.

Ne znaci to naravno da je Mujezinovic, inace poznat po tome sto je uvijek bio spreman koji kvadrat ustupiti Aktivnoj islamskoj omladini, cisto da djeca ne kisnu, sada bez politickog angazmana. Gluho bilo. M.M. ide za ambasadora Bosne i Hercegovine i to u Bec, gdje ce zamijeniti jednako nesposobnu i bahatu Biseru Turkovic. Time se, naravno, nastavlja stara praksa SDA prema kojoj je diplomacija sluzila i sluzi tek kao utociste ljudima nesposobnim da rade bilo gdje, od Sarajeva do Gorazda (odakle je i Hadzo Efendic krenuo i postao Njegova ekselencija).

Valja medjutim reci kako je Bec savrseno mjesto bas za Mujezinovica, jer tamo je bilo sjediste famozne TWRA – agencije za operacionalizaciju svake teroristicke ideje.

Ostaje, medjutim, nejasno zasto za ambasadorova savjetnika nije predlozen, recimo,  Adnan Pezo. Jer, kad u diplomaciji ima mjesta za Mujezinovica i Turkovicku, ima vala i za Pezu.

F O K U S

NESIGURNA SILAJDZICEVA KANDIDATURA?

Rok za prijavljivanje izbornih listi za naredne, parlamentarne izbore istice u petak u 17 sati, a jedna od rijetkih bh. stranaka koja jos nije objelodanila svoje liste je Stranka za BiH. Medjutim, prema saznanjima Dana, stranacaki organi su vec donijeli odluke o tome ko ce biti nosioci listi za drzavni i za federalni parlament. Prvi na listi za Parlamentarnu skupstinu BiH biti ce dosadasnji premijer Kantona Sarajevo, Beriz Belkic. Genij pragmatizma, sto Belkic jeste, je sigurno najbolji moguci kandidat za jedno od mjesta u drzavnom parlamentu. Sama stranka je takodjer napravila presedan za ovdasnje uvjete, jer kriterij izbora ocigledno nije bila privrzenost predsjedniku, nego rad koji Belkic ima iza sebe. A uvijek vrijedi ponoviti da se radi o jednom od rijetkih bosanskih politicara koji svoj posao rade, u najmanju ruku, onoliko dobro koliko su za to placeni.

Nakon dugih pregovora, Stranci za BiH je pristupio Enver Kreso, druga je novost iz SBiH. Kreso ciji je prethodni mandat u federalnoj skupstini obiljezila rijetko eksplozivna svadja sa Edhemom Bicakcicem, ce po informacijama Dana, biti na listi za federalni parlament. Ali, ono sto je vjerovatno najveca novost je to sto se jos uvijek ne zna da li ce Haris Silajdzic biti na bilo kojoj od dvije liste. Naime, najvisi organi stranke su procijenili kako je vrijeme za nova lica u politici, a ni sam Silajdzic jos uvijek nije sasvim siguran zeli li se kandidirati? Ako se to desi, bit ce to jedan od najvecih zaokreta na poslijeratnoj bh. stranackoj sceni.

F O K U S

RACANOVO LOPTANJE ODGOVORNOSCU

Prilikom nedavne posjete hrvatskog premijera Ivice Racana Sarajevu, urednik u nasem magazinu Senad Pecanin, upitao je gosta da li je Hrvatska spremna platiti ratnu odstetu Bosni i Hercegovini za sve sto je unisteno tokom agresije te drzave na BiH, te da li je moguce iz Zagreba ocekivati izvinjenje Bosnjacima za zlocine hrvatskih snaga u Bosni, slicno onome sto ga je uputio predsjednik Crne Gore Milo Djukanovic za sve sto su Crnogorci ucinili ratujuci za Milosevica u napadu na Hrvatsku.

Umjesto odgovora, Racan je ponudio tek nemusta objasnjenja o tome kako je, eto, on pripadao kriticarima Tudjmanova rezima i njegove vanjske politike, pripisavsi tako krivicu za sva zla samo jednom, i to mrtvom covjeku.

Zanimljivo je, medjutim, kako je razgovor Pecanin – Racan izazvao niz reakcija u hrvatskim medijima, medju ostalima i u rijeckom Novom listu, ciji je novinar Boris Pavelic potpisao komenatar naslovljen sa Loptanje odgovornoscu: “...Ali ratovalo se; problem postoji; tko moze tek tako okrenuti glavu? Bosnjaci se osjecaju napadnutim; bosanski Hrvati takodjer; vecina onih preko granice ne moze vjerovati da im je vlastita drzava u njihovo ime napala susjednu, da su njihovi sugradjani, pa i oni sami, ginuli u napadackom, a ne u obrambenom ratu; tisuce mrtvih na obje strane, izmuceni u logorima; srusene dzamije i crkve; unistene obitelji – svi oni traze odgovore: Racan ih nije dao nego zaobisao(...) Umjesto da  hrabro pokusa ispraviti krive Drine Tudjmanove politike, pa i u Bosni – na cemu je i dobio izbore u Hrvatskoj – odbacivanjem hrvatskog dijela odgovornosti za rat s Bosnjacima, sef donedavno Tudjmanove vlade ukljucio se u lanac ‘nisam ja’ politike, zamagljujuci grozotu ratnih posljedica i propustajuci priliku da prostor za buducu nacionalnu katarzu ostavi otvorenim. Potreba za istinom i pravdom, medjutim, nece nestati zato sto Racan o njima ne zeli razgovarati...

Sasvim suprotno, dodajmo. Bit ce ta potreba sve veca sto Racan bude duze sutio. Jer i njegov je glas potreban. Bez obzira na dugogodisnje istupe casnih hrvatskih novinara. Ili, kako bi to rekao feralov urednik Predrag Lucic, nakon sto su Mesic i Racan najavili kako ce kleknuti i u Bleiburgu i u Jasenovcu: Klekni u Ahmicima!

F O K U S

MALI PERICA I VELIKE LAZI

Perica Simonovic je prije dvije-tri decenije slovio kao “cudo od deteta” sa harmonikom. Danas, pak, u tridesetsedmoj godini ima sve sanse da ponese titulu “cudo od coveka” u kategoriji morala. Naime, nakon osmogodisnje sarajevske odiseje Simonovic  se vratio u rodni Beograd i odlucio da ima novu biografiju, a za njegove bivse sugradjane najvazniji je onaj, retusirani dio vezan za ratni angazman vrsnog sviraca. 

Sve ono sto je Perica u vise navrata ispricao u svojim novinskim istupima iz Sarajeva, on sada naziva  “muslimanskim intervjuima”. A evo kako je dosao do svog prvog, “srpskog intervjua”: kako se danasnji Beograd nije “zatresao” od  njegovog povratka, Simonovic je redakcijama novina sam nudio pricu o tome kako je pobjegao iz osmogodisnjeg “muslimanskog zarobljenistva”, u kojem se zatekao bez prebijene pare i sa sa harmonikom. Upalilo  je u  Nedeljnom Telegrafu, novini koja je zadnja objavila kratki intervju sa njim. Tu je on objasnio da je sve sto je kazao iz Sarajeva pricao bojeci se za vlastiti zivot, jer se za jednu rijec se gubila glava.

U “istini” koju je Perica odlucio da objelodani tek sada i sa sigurne distance kaze se kako su njegovo slavno ime i porijeklo balije zloupotrijebile kao medijski metak. “Bio sam neka vrsta medijske mecke koju su muslimani vodali po javnim nastupima. Cekao sam da mi neko omoguci da otuda odem. A dotle sam spasavao glavu potpuno sam i nemocan da se suprotstavim ljudima Alije Izetbegovica koji su, zloupotrebivsi cinjenicu da sam Srbin, a pri tom i poznati muzicar, koristili svaki momenat da me prikazu u svetlu koje im odgovara. Toliko su u tome uspeli da, kada se rat zavrsio, nisam mogao da predjem u Republiku Srpsku. A put do Beograda vodi tuda”- pricao je Perica, uz pojasnjenja prisutnog brata Zorana, koji iako mije bio “tamo” zna kroz kakav je pakao brat Perica prolazio. 

Takodjer, Simonovic koji se do skoro hvalio kako je ponosan sto je u okviru Prve slavne branio Sarajevo, sada prica kako je bio pripadnik Umjetnicke cete, iz koje je samo po kazni u dva navrata provodio po nekoliko mjeseci na frontu i da je pucao iskljucivo u vazduh. “Njima je bilo bitno da sam tu i da me vodaju po emisijama  i slikaju. Na liniju su me odvlacili  da bi imali dokaz da sam bio tamo. U sustini bio sam njihov medijski metak... Njihov borac, a beogradska legenda”.

F O K U S

BIJELI MANTIL DUBOKOG DZEPA

Bio je kraj sedmice i trebala je to biti samo mala svecanost prije nego sto radnici krenu na vikend. Medjutim, ono sto se tog petka, 21. jula dogodila, predstavljalo je uvod u novi u nizu skandala, koji u posljednjih skoro godinu dana bez prestanka tresu Univerzitetski klinicki centar Sarajevo. Na ponovnom otvaranju DIP-a (Dijagnostika i Poliklinika), koje je bilo svecano mimo svih ocekivanja, pokrenuta je lavina koja je po svoj prilici tek u utorak prvog augusta zaustavljena formiranjem novog Upravnog odbora UKC Sarajevo. Ta bi lavina mogla dovesti i do kraja jednog mandata: onoga dr. Faruka Konjhodzica. Naime, novi Upravni odbor, cija je prva, konstituirajuca sjednica trajala svega desetak minuta i njegov predsjednik Midhat Haracic vec su najavili konkurs za novog direktora.

Pocelo je, dakle, prije nesto vise od dvije sedmice kada je Konjhodzic, sefu Tehnickog sektora Rasimu Jelinu kazao da od narednog ponedjeljka nece raditi svoj posao. Uslijedio je, prema izvorima Dana, zucan razgovor, a Konjhodzic je izmedju ostalih stvari, Jelinu kazao i da je smijenjen “po nalogu odozgo” obavjestavajuci ga da je zajedno s njim “preraspodijeljena” i Zilha Ademaj, direktorica Strucne sluzbe za nemedicinske djelatnosti.

Konjhodzic je Ademajevu “degradirao” na mjesto sefa Odjela za personalne poslove, a na njeno mjesto postavio dojucerasnju seficu tog odjela Amiru Redzepagic –Imamovic. U opcoj klimi nepovjerenja koja je zavladala zahvaljujuci takvom direktorovom potezu, doslo je do skoro nevjerovatnog obrata, kada je Redzepagiceva odbila novo namjestenje, uprkos pritiscima da prihvati novi posao. Navodno je i sam Jelin predlagao direktoru da, ako vec zeli smijeniti Ademajevu, na njeno mjesto postavi Muneveru Mrzic, na sto je ovaj odgovorio da ne moze jer je “njen muz u SDP-u”.

U telefonskom intervjuu Danima Jelin je opovrgao da je ikad vodio navedeni razgovor sa Konjhodzicem. Sa primjetnim strahom rekao je: “Mi jesmo razgovarali, ali to nije bilo tako”, ne zeleci da pak sam otkrije detalje razgovora. “Ja nisam dobio nikakav papir i dalje obavljam svoj posao, ustvari radim vise nego ikad.” Zilha Ademaj takodjer nije bila na poslu proteklih dana, a sekretarica je kazala kako je “gospodja Ademaj na odmoru”.

Prema rijecima sugovornika Dana iz UKC, koji je govorio pod uslovom da ostane anoniman, Jelinovo razrjesavanje je dovelo do odlaganja radova na izgradnji Centralnomedicinskog bloka. Kreditori, a radi se o vladama Saudijske Arabije i Malezije, traze da se prije pocetka radova imenuje sef projekta, koji bi prirodom posla trebao biti upravo Jelin. Novac namijenjen za taj projekt, 9.400.000 maraka, nece biti upotrijebljen sve do tada. Jelin, pak, koji je u medjuvremenu navodno i vracen na posao, kaze da se “radovi odvijaju po planu”.

Sta je pravi razlog za ove smjene? Da li je Konjhodzic kojem ovo nije prva afera otkako je generalni direktor naslutio da mu se sprema smjena odlucio da za sobom povuce sto je moguce vise ljudi ili je pak u pitanju nesto drugo? Po svemu sudeci i iza ovoga se kriju mnogo “materijalniji” razlozi. Naime, UKC je ranije od Nijaza Hastora kupio stan u Cekalusi na broju 62 cija je vrijednost 300.000 KM i dodijelio ga generalnom direktoru, uplacujuci odmah 280.000 KM. Kada je pukla bruka, UKC je taj stan zamijenio sa izvjesnim Mehmedom Jahicem za stan od 70 kvadratnih metara na Alipasinom polju i 180.000 KM u gotovini. Stan je namijenjen za zbrinjavanje radnika UKC koji se nalaze pred delozacijom, dok je novac trebao biti upotrijebljen za kupovinu stana bracnom paru Duric, takodjer radnicima Klinickog centra. U tom aranzamanu Klinicki centar je trebao uplatiti 80.000 konvertibilnih maraka, a Durici jos 100.000 KM.

Preostalih 100.000 maraka je dodijeljeno Konjhodzicu za sanaciju njegovog stana u Kosevskoj ulici. I u tome mozda ne bi bilo nista sporno da Konjhodzic nije bacio oko i na preostalih 80.000 maraka. Durici bi u tom slucaju ostali bez stana, cemu se Ademajeva, navodno, snazno protivila i bas zato je i smijenjena. Nisu dakle u pitanju ni politicke, niti licne nesuglasice – u pitanju su, kao i uvijek kada je rijec o BiH – samo pare.

F O K U S

ISPUNJENA POSLJEDNJA ZELJA

Na sarajevskom groblju Lav drugog augusta sahranjena je urna sa dijelom pepela novinara Reutersa Kurta Schorka pogiunulog u Sierra Leoneu. Time je ispunjena posljednja zelja ovog ratnog reportera koji je trazio da mu grob bude pored humki dvoje mladih Sarajlija ubijenih u pokusaju prelaska linije razgranicenja, o cemu je pokojni Schork i napisao pricu nazvavsi glavne aktere sarajevskim Romeom i Julijom. 

Kurt je u Bosnu stigao 1992. i prema vlastitom priznanju nije imao pojma ni o cemu. Sean McGuire, novinar Reutersa je govoreci na sahrani rekao je da se sjeca Kurtove biljeznice u kojoj je bilo napisano: Izetbegovic, Musliman, Tudjman, Hrvat, Milosevic, Srbin. Od tada pa do kraja rata Schork se pretvarao u novinara koji je svojim upornim izvjestavanjem o ratu u BiH bio trn u oku tromim zvanicnicima UN.

Sarajlije ce ga zapamtiti kao novinara koji je nosio ranjenu zenu kada su cetnici pucali na sprovod njene kcerke, a kolege kao reportera  koji je u doba najzescih sukoba Armije BiH i HVO-a stopirao kroz centralnu Bosnu.

Novinar koji je obisao gotovo sva svjetska ratista, izabrao je da tabla sa natpisom Kurt Erich Schork 1947. – 2000. stoji bas u gradu u kojem su se, po rijecima njegovih kolega, zavrsavala sva njegova putovanja.

F O K U S

JOVO, SIJECI RUKE

Ni u organizaciji predizbornih skupova u Republici Srpskoj nije moglo bez inovacija, svojstvenih tom entitetu. Naime, u ponedjeljak je u Banjoj Luci odrzan zajednicki predizborni skup nekoliko partija, medju kojima su neke cak veoma zestoko suprotstavljene. Tako je u organizaciji Skupstine i Vlade RS te srpskog clana Predsjednistva BiH, zavadjenih institucija za koje se do sada s razlogom vjerovalo da ne mogu da organizuju ni zajednicku kafu, napravljen okrugli sto na temu Disfunkcije u provodjenju Dejtonskog sporazuma, na kome su se govornici uglavnom nadmetali u predizbornom patriotizmu.

Da je Dayton sveta srpska rijec, potvrdio je predsjednik parlamenta RS Petar Djokic, koji rekao da “RS ostaje usamljena u pokusaju odbrane Daytona”. Nije zaostajao ni Zivko Radisic, koji  je iz pticije perspektive, adekvatne njegovom polozaju, otkrio da “svako narusavanje i odstupanje od Daytona moze ugroziti mir u regionu”. Da i on moze da vozi zavezanih ociju, pokazao je premijer RS Milorad Dodik, koji je rekao da je doslo vrijeme “da se RS odredi prema BiH i njenom uredjenju”. Sta je htio da kaze, s obzirom da su mnogi mislili da se RS vec odredila, pokazalo se ubrzo. “Intervencija medjunarodne zajednice u provodjenju Daytona dosla je do kriticne tacke preko koje je tesko ici”, zaprijetio je Dodik strancima pokazujuci da on od Radisica i Djokica moze biti i veci “izdajnik” i veci patriota, zavisi samo gdje se i pred kim govori. Jedino nije rekao hoce li ih, ako jos jednom barnu u Dayton, bombardovati ili vezati za bandere (strance, posto Radisica i Djokica bombarduje odavno). Dodik je prebacio socijalisticki, sto su ovaj put znali da prikazu i na RTV RS, gdje je premijer RS, uz pomoc Wolfgangha Petritscha, pred izbore doveo svoje ljude pokazujuci da stranci itekako znaju da budu kooperativni samo ako im dovoljno ubjedljivo zaprijetis.

Medjutim, ni Radisic i Djokic nisu bili bez aduta. Adutovo ime bilo je Jovo Blazenovic a funkcija Radisicev vojni savjetnik. A on je vojnicki jasno rekao da “treba dobro razmisliti da li je (RS) spremna na gubljenje vlastitih institucija zarad ukljucivanja u evropske integracije i NATO”. “Ako je prava priroda NATO iskazana kroz intervenciju na Jugoslaviju te ako to ponovo moze da se desi Jugoslaviji ili Rusiji, ja bih radije do kraja zivota hodao bez obje ruke nego pristao da BiH potpise saglasnost za ulazak u NATO”, rekao je Blazenovic.

A onda se u Banjoj Luci pojavio Drago Kalabic, predsjednik skupstinske komisije za pracenje i kontrolu rada policije i pitanja odbrane. Elem, Kalabic je doputovao sa nekog skupa iz Norveske, gdje su ga ubjedjivali da BiH treba da ima zajednicku vojsku. Posto se on odupirao, domacini su mu pod nos stavili nacrt o mjerama odbrambene politike BiH, koji je podrazumijevao zajednicku komandu nad vojskom. U potpisu je, tvrdi Kalabic, stajalo – Zivko Radisic. I sta sad? Nista: Jovo, pusti Dayton, sijeci ruke.

 

LICNOST U FOKUSU

DINO MERLIN

U remek djelu bosanske kinematografije, filmu Emira Kusturice Sjecas li se Dolly Bel, dajdza (Pavle Vujsic), svom suri Mahi (Slobodan Aligrudic), inace Dininom ocu, objasnjava kako su ideologija i religija stvari za sirotinju. I dodaje: “Ja se tebi cudim!”. Kada bi se nekim cudom nauke filmski dijalog mogao prenijeti sa trake u vrijeme koje zivimo, ova bi recenica morala biti upucena, ne Mahi, vec Dini. I to stvarnom.

Njegovo ime je Edin Dervishalidovic, rodjen je 12. septembra 1962. u Sarajevu i niko mu ne moze reci da nije jedina stvarna bosanska estradna zvijezda, da nije jedini bosanski kant-autor ciji album socrealistickog naslova (Sredinom) moze biti prodan u 100.000 primjeraka, da nije jedini ovdasnji pjevac zbog kojeg ce na Kosevu biti 80.000 ljudi (podatak sa Dino Merlin Homepage) i da nije sam, uslovno receno, osvojio vise teritorija nego Armija BiH. Jer Dino je svirao tamo gdje nikada nije krocila noga bosanskog vojnika: od Posusja u zapadnoj Hercegovini do Vodica u srednjoj Dalmaciji.

No, njegov problem i nije u tome, vec u naslovu pjesme sto ju je napisao za svoj band (Merlin) sa kojim ce prije nego se osamostali snimiti pet albuma. Zvala se Uspavanka za Gorana B. i bila posvecena covjeku koji ce ostati vjeciti krivac za mentalno sakacenje generacija bosanskih muzicara spremnih da, makar i nesvjesno, funkcioniraju po Bregovicevim pravilima. Ne, nisu oni, a Dino Merlin prije svih, nikada bili tako licemjerni, bahati ili drski, ali jesu “pristali biti sve sto hoce”. Pustili su da se njihovim imenom i radom manipulira, koristeci istovremeno svaki pogodan trenutak za (zlo)upotrebu kolektivnih osjecanja ili frustracija.

Edin Dervishalidovic je, nakon sto je u sumrak prosle drzave otpjevao Cijela Juga jedna avlija, osvojivsi – nesto prije ili kasnije – Srbiju duetom sa Vesnom Zmijanac, a majku zemlju pjesmom Bosnom behar probeharao, uspio biti svaciji. Za samo osam godina, od 1992. do 2000.  je napisao jedan od najvecih hitova Svetlane Cece (tada samo) Velickovic (Znam za jedan grad zove se Beograd), briljantno opjevao jednog Aliju (tvrdi Miladina) pustivsi puk da dobre stihove pripise losom vodji istog imena  (Izetbegovicu), davao intervjue koji ce nositi naslov “Program SDA je program mog srca”, obecao kako ce njegov sin Hamza biti general Armije BiH, potpisao jos uvijek dragu bosansku himnu (Jedna si jedina; na temu narodne - S one strane Plive), porucio da ce u srbijanskoj prijestolnici svirati tek kada na nju padnu bombe... A onda zapoceo saradnju sa nekadasnjim Bregovicevim menadzerom opasne politicke pripadnosti Rakom Maricem, najavio koncert u Beogradu (u intervjuu za list Svet, novembra 1999.), kazao kako je o bombama pricao u afektu (intervju za Nezavisne novine, 19. maj 2000.) i dodao da je bio tuzan dok je NATO letio nad Srbijom (“Ja sam pacifista i bilo mi je zao. Meni je zao i sto je predsjednik Hrvatske Tudjman tako jako bolestan”, Svet, novembar 1999)... Ne tu nije kraj. Nakon spektakularnog sarajevskog koncerta, cime je, priznao je, ostvaren njegov djecacki san, Dino je kazao da nece svirati u Beogradu dok god je Milosevic na vlasti, ne propustivsi naglasiti svoju predanost vjeri i Stvoritelju koji ga je stavio na “kusnju ovakve vrste”.

Dino Merlin je, zapravo, najevropskiji (produkcijski, stilski i marketinski) bosanski muzicki proizvod. I nije, ma sta o sebi mislio ni pjesnik (jer stihovi: slutim kakav ce to biti muk, kad dodirne te glas koji nema zvuk, ne znace ama bas nista), niti mudrac (“Svi cemo postat prah”, Dnevni avaz, drugi august 2000.). Edin Dervishalidovic je velika zvijezda. Sting iz naseg dzemata. Poznati i bogati covjek. Inace, prijatan sagovornik, finih manira i privlacnog (i skupog) outfita. Neko ko je, na kraju krajeva, vratio na pravo mjesto sve one Danijele, Grase, Minee, Nivee, Solee, ali i Modelsice i njima slicne beogradske produkte. U estradnu sredinu, u prosjecnost,  s tendencijom pada prema dnu.

I nista vise.

RIJEC U FOKUSU

Dekolte

Pise: Mile Stojic

 

Javlja se ovih dana jedan postovani citatelj ove kolumne iz grada Offenburga u Njemackoj.“Previse”, veli,“pisete o ratu i nesreci. Rat je zavrsio prije pet godina, a vi nikako da se smetnete sa pojmova kakvi su genocid, Srebrenica, izbjeglice, Haag… Iako cijenim vas stil i vasu rubriku, bojim se da se ona ne pretvori u neku vrstu imitacije  Jame I. G. Kovacica…Pozdrav”

 Ovo dobronamjerno pismo zaista me je zateklo. Preokupirani zlom koje se siri oko nas poput velike mocvare, nismo ni svjesni da je nase pisanje ponekad poput onog fotografskog negativa, na kome samo iskusno i ostro oko moze pronaci sliku stvarnog zivota. Ti nasi glasovi, uostalom, i nemaju nekog velikog smisla, jer je nase vrijeme zasnovano na lazi i zaboravu. Zagledani u grotlo proslosti i sami vrlo tesko vec razaznajemo laz od istine. Boreci se protiv termina smrti koji su nam surovo zadani, mi zapravo nehoticno afirmiramo njezinu gramatiku. A zivot pokraj nas  prolazi, poput sjenovita oblaka, noseci sve one rijeci koje bi mogle biti okrepa nasoj natmurenoj dusi.

Nedavno je, tako, bas na ovome mjestu objavljena bizarna vijest: zapadni znanstvenici su upravo otkrili da duze zive oni ljudi koji obracaju paznju na zenske dekoltee, od onih koji setaju licem zarobljeni u svoje velike misli. Iako svojom bizarnoscu spada u rjecnik povrsne erotologije nasega vremena, vijest nije bez vraga u svojoj dubljoj semantici: vraca nas prema sustini. Vise zivota, naime, ima u jednom kokosjem jajetu koje svako jutro pojedemo za dorucak, nego u svim muzejima ovoga svijeta.

Dekolte (fr. décolléte: bez ovratnika, prorez na zenskoj haljini, ogoljeni vrat, ramena, prsa, ledja) uistinu je prozor u stvarni svijet, u najdublju stvarnost ovoga naseg jedinog i prolaznog zivota, u kojemu svaka radost mora biti, kako to veli nobelovac, “dusom placena”. Czeslaw Milosz kaze da je prva kretnja radost, ali da ona uvijek biva oduzeta. Parabola o dekolteu je iscasenost, koja moze biti precica do mjesta izgubljene radosti.

Smijesnom i ludo veselom mi se cini ideja da oni koji skrivaju vrat i grudi svojih zena od pogleda znatizeljnika zive krace. Bog ih kaznjava, jer su ono sto je on stvorio pokusali opredmetiti, prisvojiti samo za sebe. Jer su ucinili nasilje nad zivotom i stoga zivot dozivljavaju ne kao ljepotu, nego kao pokoru i kaznu. Zbog toga oni svoje carstvo zasnivaju na rjecniku ponistenja i smrti.

Objavljeno u broju 166 DANA, 4. avgust / kolovoz 2000.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.