Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 165

KAKO SU SE RAZISLI ALIJA I ADIL

Akademik Muhamed Filipovic, omiljeni profesor, vjeciti opozicionar i jedna od najosebujnijih licnosti sarajevske javne scene, institucija sa sesirom, kako bi rekao jedan domaci seret, odlucio je da za zivota i dok ga pamcenje sluzi, posvjedoci kako je nastala neovisna drzava Bosna i Hercegovina, kako je napadnuta, kako se branila i kako je na kraju primorana da postane tvorevina kakvu dosadasnja povijest ne poznaje! Bio je ucesnik, svjedok i posmatrac, i svoja je sjecanja sistematizirao u dvije knjige. Prva od njih uskoro izlazi iz stampe, a vec od ovog broja u Danima! Zasto je pukao politicki brak Alije Izetbegovica i Adila Zulfikarpasica? Sta je Hasan Cengic zamjerio Izetbegovicu? Sta se zbivalo iza scene muslimansko-srpskih pregovora? Kako je Omer Behmen zalutao u politiku i postao fakticki mocniji od Prvog u Stranci? Zasto je Tudjman optuzio Izetbegovica da je prepariran od bivse JNA? Ko je izmislio Ganica? Sta je Krajisnik porucio Izetbegovicu? Zasto je Sabina Berberovic krila oca od velikih odluka? Sta sadrze tajne vrpce razgovora

 

 Pise: Akademik Muhamed Filipovic 



Adil Zulfikarpasic se moze smatrati za tragicnu licnost nase politike. On nije, istina, sam proizveo tu tragediju, nego su mu je priredile okolnosti, ali rezultat je bio isti, a to je njegov potpuni politicki neuspjeh. Nitko kao on nije u politicki zivot usao s toliko prednosti pred mogucim rivalima, a nitko kao on, opet, nije iz svog angazmana izvukao manje onog sto je u politici najvaznije, a to je okus vlasti.

Adil Zulfikarpasic je potomak znamenitog Zulfikar-pase Cengica, jednog od vodja bosanske vojske u pobjedonosnom pohodu na Srbiju 1812. godine i potonjeg Sandzak-bega Smederevskog sandzaka. Njegov otac, Husein-beg Zulfikarpasic, bio je relativno bogat i ugledan covjek, a povremeno i nacelnik grada Foce. Bio je i vrlo pametan covjek, koji je, za razliku od brojnih Bosnjaka svoga vremena, uspio da spasi znatan dio obiteljskog imanja od posljedica pljackaske agrarne reforme 1920. godine. Adil je imao mnogo stariju bracu, od kojih je jedan bio ljekar u Turskoj, a drugi, po imenu Sabrija, ugledni gradjanin Foce i ubijen je od cetnika 1942. godine. Adil je, kao i vecina potomaka bosanskog begovata, otisao ulijevo i imao svoju ne malu komunisticku historiju. Kao komunisticki aktivist prezivio je ustaski zatvor, bio u partizanima i zavrsio rat kao visoki partizanski funkcioner. Odmah potom, februara 1946. godine, on je emigrirao iz tadasnje Jugoslavije. U emigraciju je otisao s polozaja pomocnika ministra trgovine i upravnika Uprave narodnih dobara Vlade BiH.

Za razliku od mnogih emigranata, Adil je uspio brzo da se stabilizira, pa cak i da se obogati, postavsi jedan od najbogatijih ljudi medju Bosancima u emigraciji, a i medju Jugoslavenima svoga doba. Nakon sto se je etablirao u Svajcarskoj, on je zapoceo svoj javni rad i to izdavanjem Bosanskih pogleda i radom na stvaranju Demokratske alternative, jednog od pokreta koji je radio na rusenju komunizma i demokratskoj obnovi u bivsoj Jugoslaviji. Propovijedao je bosnjastvo kao zajednicko nacionalno ime za sve gradjane BiH koji tu zemlju smatraju svojom domovinom. Odrzavao je neke politicke veze u bivsoj Jugoslaviji, osobito pred njen kraj, a jedna od tih veza bili su i Alija Izetbegovic i krug nekadasnjih Mladomuslimana, te neke mladje pristalice Izetbegovicevih ideja koji su se okupili oko njega. Upravo je ta veza rezultirala stvaranjem stranke SDA, kao zajednickog poduhvata kojeg je u pocetku financirao Adil.

Zlatna koka Fikret Abdic
Njegov politicki brak sa Izetbegovicem je pukao vrlo brzo, upravo onda kada je Izetbegovic, osjetivsi da mu je Adilova sjena teska, a da vise ne ovisi od njega u novcu, jer je narod poceo masovno da daje pare za SDA, i kada je nasao zlatnu koku koja nosi glasove, tj. Fikreta Adbica. Tada je Izetbegovic odlucio da raskine sa Adilom i da ga ostavi u anonimnosti neke parlamentarne kandidature, suprotno prvobitnom ugovoru izmedju njih dvojice i time mu dao povoda da se pobuni. Adil je tako bacenu meku zagrizao, izasao s kritikom stanja u stranci i bio iz nje iskljucen na tipicno komunisticki nacin, na cuvenom skupu u Tesnju u kasno ljeto 1990. godine. Nakon toga, Adil je, izgleda, izgubio stvarnu volju za ozbiljan politicki angazman i samo se marginalno i preko drugih ljudi, koje je angazirao kao licne politicke suradnike, mijesao u politicki zivot BiH. Danas je politicki sasvim abdicirao, te je svoju stranku sam proglasio za bespredmetnu i povukao se u mir svoga Bosnjackog instituta.

Ime stranke koju su oni planirali nije bilo JMO (Jugoslavenska muslimanska organizacija), ali je ona bila pokusaj stvaranja jedne stranke istog karaktera, ali bez politicke mudrosti i takticke genijalnosti jednog rodjenog lidera kakav je bio Mehmed Spaho, a pogotovo bez Jugoslavije kao buduceg politickog poligona djelovanja. Stranka je bila izrazito muslimanska, a to je i receno u njenom programu (da je to stranka muslimanskog kulturnopovijesnog kruga). Bila je jugoslavenska, pa je zapocela stvarati organizacije na cjelokupnom prostoru bivse drzave Jugoslavije. Bila je vjerska, jer je osnovne aktiviste angazirala iz kruga vjerskih sluzbenika ili nekadasnjih clanova ilegalnih organizacija Mladi Muslimani i kasnijih derivata te organizacije.

Iskustvo sa komunistickim rezimom omogucilo je novostvorenoj stranci SDA da postigne munjevit uspjeh i zadobije neprijeporno povjerenje gradjana muslimanske vjere. Neki gradjani drugih vjera, koji su stajali na poziciji bosnjastva ili bosanstva i nadali se da ce ova stranka u svom programu u centar brige staviti upravo ocuvanje BiH kao zajednicke domovine, pokusali su prici stranci, ali su u susretu s rigidnim stavovima islamistickih ekstrema, koji su vodili glavnu rijec u svim organizacionim pitanjima stranke, bili obeshrabreni i otjerani iz stranke. Tako je stranka postala cisto muslimanska, mada je Bosna bila multilateralna i samo se sa te pozicije mogla uspjesno odupirati nacionalizmu koji je navirao kroz sve pore komunizma u propadanju.

Izetbegovic je nastojao da me privoli da uzimam ucesca na sto vise skupova, cak je, u izvjesnom smislu, prepustio meni da budem glavna licnost u tom pogledu, te sam tada, zajedno sa Muhamedom Cengicem, obisao gotovo cijelu BiH i Sandzak, radeci na formiranju stranke. Sam nisam zelio biti njenim clanom i odsutio sam na visekratne ponude Izetbegovica i Zulfikarpasica da pristupim stranci. Jednom prilikom, kada mi je Izetbegovic rekao da ima teskoce s nekim ljudima u stranci oko mog ukljucenja u Izvrsni odbor stranke, sto je navodno on predlagao, a sto mi je potvrdio i Adil Zulfikarpasic, ja sam mu rekao da to ne treba da cini, jer ja odista ne mogu biti u istoj stranci sa ljudima kakvi su bili Omer Behmen, Hasan Cengic, Salim Sabic i slicni ljudi, buduci da sam ja covjek sasvim druge vrste i za mene politika nema nikakve veze sa vjerom.

Ja sam se od njih totalno razlikovao u misljenjima, jer su oni, prema onome sto sam vidio, sve politicke stavove derivirali iz svojih vjerskih i, po mom misljenju, krivo shvacenih stavova. Ja sam smatrao da je politika jedno, a vjera drugo. Istina je da sam jos u kampanji za formiranje stranke SDA jasno kazao da muslimanima ne treba ni vjerska ni nacionalna stranka, vec da im treba politicka, bosanska, demokratska i sekularna stranka.

Planska podjela zemlje
Kad je odbijen moj prijedlog da se u izborni savez za izbore ide sa Durakovicem, tada sam shvatio da vise nema osnova nikakva moja suradnja sa SDA. Kada je SDA proklamirala savez sa SDS-om i HDZ-om, znao sam da je Bosna krenula na jedno putovanje puno opasnosti i neizvjesnosti. Izborna pobjeda je tom probudjenom nacionalizmu dala u ruke drzavnu moc i sve instrumente drzavne sile da je upotrijebi za provedbu svog nacionalnog programa. A programi nasih nacionalizama su bili suprotni i vodili su ka njihovom sukobu.

Prvi potezi novoizabranih partnera na vlasti su bili usmjereni upravo ka tome da se zadobiju teritorije. Zapocelo je natezanje oko regionalizacije, sto je bila inicijalna ideja kasnije potpune podjele zemlje, koja je na kraju bila ostvarivana vojnim sredstvima i teskim nasiljem. Iako je vec odmah bilo jasno da je ovaj izborni savez neuspjeli brak, nitko nije bio spreman da ga se odrekne, jer je u osnovi kod svih postojala ista nada, tj. da ce se nagoditi u pogledu podjele zemlje i ostvariti svoje glavne ciljeve, a ti ciljevi su bili: za SDS - stvaranje jedne srpske zemlje u Bosni i Hercegovini, s konacnim ciljem prikljucenja Srbiji; za HDZ - cilj je bio isto to samo s ciljem prikljucenja Hrvatskoj; za SDA - bilo je to stvaranje jedne muslimanske zemlje. Toga sam postao potpuno svjestan kada sam dobio u ruke tajni dokument, kojeg je za potrebe SDA izradio ugledni muslimanski pravnik dr. Halid Causevic, u kojem je pokusao da odgovori na pitanje kakav bi stav SDA mogla da zauzme u slucaju da se, kao realno politicko pitanje, pojavi problem podjele BiH. Na to pitanje odgovor je bio pozitivan. To je za mene bio znak da i sama SDA razmatra problem moguce podjele zemlje, kao realno politicko pitanje, predvidjajuci i mogucnost solucije podjele zemlje izmedju nacionalnih frakcija. Kasnije sam shvatio da su oni od pocetka stajali na tom stajalistu, odnosno na stajalistu da je za nas najbolje da stvorimo jednu cisto muslimansku zemlju, makar i po cijenu podjele BiH.

Zajedno sa Adilom Zulfikarpasicem sam 07. 04. 1991. godine otputovao avionom u Zagreb, s namjerom da odmah po razgovorima u Zagrebu odemo i u Ljubljanu, te da se vidimo sa tamosnjim vodecim politickim licnostima. Sve smo uredili telefonski i zakazali sastanke odmah po dolasku. U Zagrebu smo se susreli sa, tada, najvaznijim ljudima hrvatske politicke scene i, naravno, sa predsjednikom Hrvatske, pokojnim dr. Franjom Tudjmanom, sa kojim je obavljen glavni politicki razgovor. Dr. Franjo Tudjman, Titov general i nadobudni povjesnicar, kako se volio nazivati, politicki disident nakon 1966. godine, te na kraju utemeljitelj danasnje hrvatske drzave, takodjer je jedna zanimljiva pojava naseg vremena i prilika. Povijest kao da se je sa nama igrala, pa nam je u teska vremena, kada se postavljaju veoma krupni, teski i slozeni povijesni zadaci, nametnula neke licnosti cija inkompetencija i ogranicenost moze da se mjeri samo sa slozenoscu i velicinom zadatka kojeg su na sebe preuzimali. Dokaz za to je upravo sam Tudjman. On se nikada i ni u cemu nije isticao. Jedino sto se o njemu od najranijeg vremena znalo jeste da je bio veoma ambiciozan i da nije prezao od nacina na koji ce zadovoljiti svoju ambiciju. Ali, kako je receno, tko ceka - doceka. Tako je Tudjman, od cuvenog ustaskog koljaca i jednog od najvecih zlocinaca Drugog svjetskog rata na nasoj teritoriji, Maxa Luburica, preuzeo ideju sveopceg pomirenja Hrvata. Oni takvi, pomireni, treba da se osjecaju zadovoljni jer su utopljeni u hrvatskoj naciji i njenom politickom izrazu, hrvatskoj drzavi na celu sa HDZ-om i Tudjmanom, kao vrhovnim idealima i ostvarenjem vjekovnog hrvatskog sna. Tako je politicki imperativ demokracije, kao jedino logicne zamjene za komunisticki totalitarni sistem, zamijenjen imperativom novog korporativistickog nacionalistickog totalitarizma drzave i nacije kao sukusa povijesti.

Kada sam mu, prilikom razgovora u novembru 1993. godine u Zenevi, prigovorio na apsurdnost rata kojeg je poveo protiv nas sa stajalista hrvatskih interesa, on mi je odgovorio: "Pa, Vi, profesore, valjda znate da se ja nisam sa njima mogao nositi." Na to sam mu rekao: "Mozda i niste sami, ali u savezu sa nama da, pa cak i da pobijedimo i protjeramo agresora preko Drine." Smrt je Tudjmana spasila da bude izveden pred sud za zlocine protiv covjecnosti u Den Haagu, zlocine koje su Hrvati iz BiH i njegove regularne trupe, koje je poslao u nasu zemlju, pocinili u BiH, slijedeci njegovu politiku i naredjenja.

Susret s Tudjmanom
Razgovor sa Tudjmanom odigrao se je 08. 04. 1991. godine u njegovoj rezidenciji u Banskim dvorima, na Gricu. Tudjman je, prilikom tog razgovora, bio veoma ljubazan i prilicno dobrohotan, te je pokazao veliki interes za to da i Bosna slijedi primjer Hrvatske i Slovenije, za koje nam je tada otvoreno rekao da su vec donijele neopozivu odluku o istupanju iz Jugoslavije, naznacivsi cak i tocan datum kada ce ta odluka biti javno saopcena. Ako je i ranije bilo tesko u Jugoslaviji, kojom su ipak svagda dominirali Srbi, onda je u Jugoslaviji kojom dominira Milosevic nemoguce opstati i mora se donijeti odluka o istupanju. To je pravno opravdan i politicki logican potez, koji je tada i nama svesrdno preporucio. Naglasio je da ce u situaciji ako bi i BiH zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom napustila Jugoslaviju, svima biti mnogo lakse ostvariti taj korak i parirati bilo kakvu akciju koja bi dosla od strane Milosevica.

Saopcili smo mu nasu ocjenu da bi i za BiH bilo najbolje da zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom izadje iz Jugoslavije, jer ce, izlaskom ove dvije zemlje, ostati sama u srpskom moru, koje ce, osim toga, nakon izlaska Hrvatske i Slovenije, biti jos vise frustrirano, a demokracija u takvim uvjetima nema sansu. Tudjman je na to reagirao tako da je otvoreno rekao kako ne vjeruje u to da ce Bosna izaci iz Jugoslavije. Rekao je da smatra kako je Izetbegovic suvise impresioniran vojskom JNA i da je, u neku ruku, prepariran od strane JNA. Ocijenio je da je Izetbegovic okruzen agentima KOS-a i DBJ-a. Kazao je da zna da je Izetbegovic bio u tadasnjem Generalstabu JNA na prepariranju, gdje mu je demonstrirana sva snaga i moc te vojne sile, te da on nece imati snage da se otrgne od toga i da udje u rizik sukoba s tom silom. Naravno, ja sam na tu njegovu tvrdnju reagirao kazavsi da ovdje nije predmet razgovora Izetbegovic, te da to mogu biti nagadjanja, nego stanje politickih prilika u zemlji i najbolje odluke koje se mogu preporuciti. Ali, Tudjman je ostao pri svojim stavovima, kazavsi, ponovo, da ne vjeruje da ce Izetbegovic donijeti odluku o izlasku BiH iz Jugoslavije, zajedno sa druge dvije republike.

S Izetbegovicem smo se sastali 11. 04. 1991. godine, u njegovom radnom kabinetu u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine. Kako sam ja imao prethodno neugodno iskustvo sa njim, koji je ponekad obicavao da zaboravi sto je ranije kazao, ja sam na sastanak poveo uglednog ekonomistu i strucnjaka za finansiranje agrara, dr. Avdu Spahu, inace tadasnjeg potpredsjednika MBO-a, Muju Kafedzica, bivseg pukovnika JNA i, takodjer, potpredsjednika stranke, kao i gospodju prof. dr. Lamiju Hadziosmanovic, clana Izvrsnog odbora nase stranke. Sa strane SDA tim razgovorima prisustvovali su predsjednik stranke SDA Alija Izetbegovic, zatim Omer Behmen, Muhamed Cengic i ne sjecam se jos tko, ali znam da ih je bilo cetvero. Omer Behmen spada, takodjer, medju kuriozne licnosti ovog naseg vremena i prostora, te o njemu valja nesto blize kazati. On je osoba koja se ama bas nicim ne istice medju ljudima, osim jedino cinjenicom da je bio osudjen na ukupno petnaest godina robije zbog pripadanja mladomuslimanskim organizacijama, mada nitko nije znao zapravo prave razloge njegovog progona, osim njegove tvrdoglave upornosti u zastupanju sopstvenih ideja. Behmen je bio tri puta sudjen kao pripadnik zabranjene organizacije "Mladi Muslimani". Tvrd, emocionalno i intelektualno suh, neizrazene inteligencije, ali naglasenog autoritarnog stava u odnosima prema ljudima, neosjetljiv na opcenito priznata pravila ljudskog ponasanja i sklon vrijedjanju ljudi, Behmen se istakao samo svojom neuobicajenom intransingencijom u svim, a ne samo politickim ili vjerskim stvarima. Takav covjek zasigurno nije nikada trebao niti smio nista traziti u politickom zivotu, a s demokracijom on ima veze kao sa spanskim selima, kako se to nekada kaze. Ipak je, a u tome se i sastoji ironija povijesti, taj covjek, za ovih nasih "deset najtezih godina", postao drugi covjek nase drzave i politike, a kao bezobzirniji, siroviji, beskrupulozniji i neinteligentniji, logicno, postao je fakticki mocniji od prvog covjeka. On je danas ocit dokaz da se iz ideja kakve zastupaju on i njegovi prijatelji nikada ne moze razviti normalna demokratska drzava niti ostvariti makar i minimalne demokratske slobode. Behmen i svaki, ma kako mali i nevin, sadrzaj slobode su suprotnosti koje se ne podnose, ne idu zajedno. Razgovor je, nakon uvodnih formalizama, zapoceo mojim izlaganjem rezultata Adilove i moje posjete Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Ja sam izlozio sve o cemu i sa kime smo tokom ovih posjeta razgovarali, sto je bio sadrzaj tih razgovora i koje su poruke preko mene odaslane, te stav nase stranke da smatramo da bi, ukoliko uopce mislimo o izlasku iz Jugoslavije, taj izlazak trebali ostvariti sada, u paketu, zajedno sa druge dvije zapadne republike. Naglasio sam da je to, po nasem uvjerenju, najpovoljniji momenat i da nam se takav uskoro nece pruziti.

Tajni i javni pregovori
Podaci dobiveni iz pouzdanih izvora, a posebno o kojima smo saznali iz teksta tajne zapecacene naredbe koju je komandant Krajiskog korpusa general Uzelac izdao svojim podredjenim oficirima, jasno su govorili da se ostrica moguceg udara okrece prema muslimanima. U toj naredbi oni su bili oznaceni kao "glavna opasnost za ostvarenje planiranih ciljeva u vezi s danom "D" i prema njima se nalaze veoma okrutan postupak. Taj postupak je definiran rijecima "da su oni glavna opasnost i da prema njima treba postupiti nemilosrdno i eliminirati sve osobe koje bi mogle postati organizatori i predvodnici bilo kakvog otpora muslimanskog stanovnistva". Iz izvora hrvatske obavjestajne sluzbe, sve ovo je bilo potvrdjeno kao tocno. Naime, tadasnji hrvatski predstavnik i clan Predsjednistva BiH i predsjednik HDZ-a BiH, gospodin Stjepan Kljuic, stavio je meni i Zulfikarpasicu na raspolaganje snimke tajnih razgovora izmedju Karadzica i Milosevica koje je snimila ta sluzba. Bilo je to krajem juna ili prvih dana jula. Bilo je jasno da se nesto odista sprema. Sve ovo desavalo se tokom jula 1991. godine. Tajno snimljeni razgovor Karadzica i Milosevica odnosio se na kriticno stanje do kojeg je doslo u rejonu Kupresa i dokazivao je punu koordinaciju djelovanja SDS-a i JNA, pod dirigentskom palicom samoga Milosevica. Imajuci u vidu sve informacije koje su se iz dana u dan gomilale, a koje su jasno govorile o tome da se srpska strana intenzivno priprema za vojnu akciju u BiH, mi smo se odlucili da javno reagiramo.

Dok je politika Hrvatske, pa time i bosanskog HDZ-a, bila jasna jer im je cilj bio da na svaki nacin uvuku nasu zemlju u sukob koji je nastao izmedju Hrvatske i Jugoslavije, nije bilo jasno kakvu politiku vode glavne politicke stranke u BiH, prije svega SDA, a zatim i SDP. Adil Zulfikarpasic i ja smo smatrali ovakav razvoj situacije veoma opasnim, a osobito opasnim smatrali smo odsustvo svake nase akcije, dok se, na drugoj strani, srpska strana intenzivno priprema za neke, u svakom slucaju, veoma destruktivne akcije. Dogovorili smo se da je u nastaloj situaciji apsolutno neophodno da sa Izetbegovicem hitno obavimo razgovor, da mu izlozimo nasu ocjenu stanja i zatrazimo od njega jasan odgovor o tome kakvu on akciju misli da poduzme. Zbog mog ranijeg negativnog iskustva, vezanog za razgovore sa Izetbegovicem, trazio sam da taj razgovor obavi Adil. Adil je otisao na razgovor i vratio se veoma zadovoljan. Pozvao me je u svoju kucu, i to kasno uvece, da mi isprica sto je bilo i kako se je zavrsio razgovor sa Izetbegovicem. Prema onome sto mi je tada Adil rekao, on je Izetbegovicu izlozio nasu ocjenu stanja stvari, posebno ga je pitao o tome ima li on podatke do kojih smo i mi dosli, a koji jasno govore o intenzivnim pripremama JNA i Srba da izvedu nasilnu akciju zadrzavanja BiH u Jugoslaviji koju je Milosevic pripremao, i to pod uvjetima koje bi sami Srbi diktirali. Posebno ga je pitao da li zna o akciji pripremanoj protiv muslimanskih prvaka. Kada je Izetbegovic potvrdio sve sto smo i mi znali, postavio mu je pitanje sto on misli u toj situaciji uciniti. Ima li pripremljen plan nase zastite, ima li bilo kakve i bilo cije efikasne garancije iz inozemstva. Pitao ga je ima li neki drugi plan, ukljucujuci i pregovore sa Srbima o mogucem rjesavanju sve zategnutije i opasnije situacije. Prema Adilovim rijecima, Izetbegovic je kazao da on nema ni garancija, niti je radio na pripremi nekog plana vojnickog ili politickog suprotstavljanja takvoj akciji koja se mogla ocekivati, te da on smatra da je jedini izlaz iz nastale situacije u pregovorima sa Srbima. Kada je Adil Zulfikarpasic od njega zatrazio da pregovara, Izetbegovic mu je navodno rekao da on ne moze da pregovara, da nije najbolja licnost za to. Rekao je da Srbi njemu ne vjeruju, te da on iz tog razloga nije pogodan kao pregovarac. Zatrazio je, onda, da mi, tj. Adil Zulfikarpasic i ja, u ime nas muslimana pregovaramo sa Srbima. Osjecao sam da se u tom nelogicnom prijedlogu Izetbegovica krije neka zamka, te da nesto tu nije u redu.

Izetbegoviceva zamka
Na kraju sam se, unatoc svim rezervama, slozio sa Zulfikarpasicem u ocjeni da je stanje toliko urgentno da se taj rizik mora prihvatiti. Tako su, pod auspicijom predsjednika SDA Alije Izetbegovica i uz mandat kojeg nam je on dao, zapoceli, kasnije mnogo spominjani i komentirani, srpsko-muslimanski pregovori o tome kako rijesiti problem sudbine nase zemlje. Buduci da smo zeljeli da pregovori budu sto je moguce ekonomicniji i efikasniji, da ne budu optereceni negativnim iskustvom dotadasnjih dugotrajnih medjusobnih natezanja izmedju SDA i SDS, te da se odmah koncentriraju na bit problema i do tada dostignuti nivo razvoja pitanja o nasim odnosima, posli smo od stava da treba da damo jednu negativnu formulaciju problema, tj. da razgovore pocnemo od onoga o cemu uopce necemo i o cemu nema smisla pregovarati, tj. od onoga sto ni jedna ni druga strana ne moze ni u kojem slucaju prihvatiti. Time smo nastojali omedjiti moguce polje sporazumijevanja i postici da razgovori dovedu do nekog rezultata. U tom smislu smo, kao polaziste muslimanske strane, odredili stav da mi ne mozemo i ne zelimo ni pod kojim uvjetima razgovarati o bilo kakvoj podjeli zemlje. Pod uvjetom da se ocuva suverenitet nase drzave i njen teritorijalni integritet, mi smo spremni da sa nasim partnerima potrazimo rjesenje za sve ono sto oni postavljaju kao temeljni i bitni uvjet za njih i od cega oni, ni pod kojim uvjetima, ne zele odstupiti.

Pregovori su zapoceli 08. 07. 1991. godine i odrzavani su u zgradi drzavnog Predsjednistva BiH, zapravo u kabinetu tadasnjeg njegovog clana Nikole Koljevica.

Prethodne, zapravo, uvodne razgovore vodili su samo Adil Zulfikarpasic, Radovan Karadzic, Muhamed Filipovic i Nikola Koljevic.

Pregovori su zapoceli da se intenzivno odvijaju svakodnevnim sastancima dvije delegacije. U jednoj smo bili ja i Adil, a u drugoj Karadzic i Koljevic. Povremeno su se u razgovore ukljucivali sa srpske strane Momcilo Krajisnik i Biljana Plavsic, dok je sa nase strane u pregovorima uzeo ucesca samo jos Alija Izetbegovic. Sluzba za stampu SDA je ucesce Alije Izetbegovica lukavo interpretirala na taj nacin kao da je Alija Izetbegovic primio pregovarace, a ne da je i sam uzeo ucesce u pregovorima. To je bila pripremljena rezerva da bi se lakse moglo uciniti ono sto je uslijedilo, a to je bilo dezavuiranje samih pregovora. U tom momentu nismo primijetili tu zamku koja nam je lukavo postavljena. Naravno, to nikako ne negira osnovnu cinjenicu da je Alija Izetbegovic znao za pregovore i bio u njihovom toku. Laz je bila i onaj dio saopcenja u kojem se kaze kako je Alija Izetbegovic insistirao na uvodjenju Hrvata u pregovore. To, isto tako, pokazuje da su u SDA-u sve pripremili da bi mogli dezavuirati i nas i pregovore, sto su na kraju i ucinili.

(Nastavit ce se)

Objavljeno u broju 165 DANA, 28. juli / srpanj 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.