Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 160

RAM ZA SLIKU
OPLJACKANOG SARAJEVA

Dobro uhodanim putevima, u ratu su iz Sarajeva odnosene ukradene umjetnine. Crno trzise, koje je pocelo cvjetati dolaskom snaga UNPROFOR-a u BiH, u ratu je savrseno funkcioniralo. Za dva kilograma secera kupovani su stari bh. majstori cija je trzisna vrijednost i po deset hiljada maraka. Kupci su bili domaci profiteri, imigranti od Drugog svjetskog rata, zaposleni u humanitarnim organizacijama, strani oficiri, pa i diplomate

 

Pise: Dzenana Karup-Drusko

Josip Pejakovic, ratni komandant Staba za zastitu dobara kulture

Franjevacko blago


Agresorske granate koje su u ratu ciljano padale na Sarajevo zapalile su zgradu Poste na Obali, koja je bila vrijedan arhitektonski spomenik, Olimpijski muzej, u kome je izgorjela vecina slajdova nastalih u vrijeme Zimske olimpijade 1984. godine, Orijentalni institut, Vijecnicu, u kojoj je do tog trenutka bilo oko dva miliona knjiga... Od granata su nastradala i mnoga druga vrijedna djela koja su se nalazila na raznim lokacijama u gradu. Ali, nazalost, to nije bila jedina opasnost za umjetnine koje su se u ratu nasle u Sarajevu: ratni profiteri su vrlo brzo shvatili da je jedna mala ikona puno vrednija od zlatne ogrlice, a jedna umotana slika skuplja od paketa cigareta.

Cijenu bh. umjetnina podizali su tadasnji bogatasi. Ponekad cak i neki od onih koji su zivjeli u inostranstvu kao politicki emigranti iz Drugog svjetskog rata, a koji su preko dobro uhodanih kanala narucivali neku dragocjenost za koju su pouzdano znali da je u Sarajevu. Cijene su podizali i radnici zaposleni u mnogobrojnim humanitarnim organizacijama. Umjetnine su kupovali oficiri UNPROFOR-a, diplomate i mnogi drugi stranci na radu u BiH. Najvjerovatnije se nikad nece saznati sta je sve odneseno iz Sarajeva.

Ambasador kolekcionar
Sarajlije iz umjetnickih krugova dobro su znali da je tadasnji njemacki ambasador Johannes Preisinger strastveni kolekcionar. Njegova majka bila je profesorica na minhenskoj Likovnoj akademiji. Ne cudi onda sto se ambasador posebno zanimao za stare bh. majstore minhenske skole kao sto je bio Karlo Mijic, a odusevljavao ga je i Gabrijel Jurkic. Ne spominjuci imena, ali govoreci o tragediji odnosenja umjetnickih dijela iz BiH, likovni kriticar Planinka Mikulic je svojevremeno napisala: "Karla Mijica, bh. slikara moderne umjetnosti, otkrio je u kuci nasljednika. Jednu od temeljnih slika njegovog opusa nasao je ambasador i s ushicenjem o tome pripovijedao. Bio je to pejzaz od onih ciji je stil definiran kao nova metafizika bosanskog krajolika. Slika cija je vrijednost bila daleko iznad deset hiljada maraka, data je za hiljadu i iznesena iz zemlje bez evidencije, bez odobrenja... Nije ukradena, samo je vise nema u bosanskoj bastini." Ambasador nije mogao dobiti odobrenje da sliku iznese jer se djela niti jednog starog slikara ne mogu iznositi iz zemlje. Ali on je diplomata pa sve da je neko i suptilno skrenuo paznju nadleznim u BiH, ko smije pretresati ambasadora koji ima diplomatski imunitet - a u koferu nepovratno odnosi dio Bosne.

"Slike starih autora, koji uglavnom vise nisu zivi, zabranjeno je iznositi iz BiH po bilo kom osnovu", prica Nurudin Pusilo, direktor Zavoda za zastitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijedja BiH, te navodi primjer: "Dosla nam je jedanput zena koja je imala tri jurkica i htjela je da ih izveze iz BiH kako bi ih nekome poklonila. Mi smo stavili zabranu i odluku o tome dostavili carini."

Mijic, Jurkic, Roman Petrovic, Petar Sain i jos neki stari bh. majstori bili su u ratu na cijeni i zbog velike potraznje iz Zagreba i Beograda, gdje su u to vrijeme posebno cijenjeni nacionalni slikari. To je i bio razlog pojavljivanja falsificiranih djela Gabrijela Jurkica. Neki tvrde da su falsifikati radjeni u Sarajevu, jedan preprodavac odaje da je sve dolazilo iz Srbije, a galerista koji je radio citav rat siguran je da su falsifikati pravljeni u Livnu, gdje je Gabrijel Jurkic proveo veliki dio zivota. No, nije jedino Jurkic falsifikovan, u Sarajevu se u to vrijeme prodavao i lazni berber.

Crkva sv. Vinka Paulskog u Titovoj ulici u ratu je bila na meti granata: krov je ostecen, a slike koje su bile unutra nastradale su. Marija i Marta, ogromno platno religijske tematike, Jurkicevo je djelo koje su granate isparale. U nemogucnosti da ga drugacije zastite od daljeg propadanja dok se ne nadje neko ko ce donirati za njegovu restauraciju, sestre milosrdnice su ga umotale u bijele carsafe i s mnogo ljubavi ga cuvaju. Osim ove, u Crkvi sv. Vinka unisteno je jos nekoliko slika starih bh. majstora, ali nisu poznata njihova imena. Moguce je da je opet u pitanju Jurkic, ali to neko treba potvrditi. Tim djelima je danas takodjer potrebna restauracija. Ukoliko se ne pronadju potrebna sredstva, pitanje je mogu li se slike sacuvati u ovim uslovima.

Sarajevo kao Eldorado
Na meti bezocnih pljackasa nasao se i autoportret Ferdinanda Hodlera za kojim sada traga i Interpol. Djelo je bilo izlozeno u Umjetnickoj galeriji BiH i nestalo je na pocetku rata. Pljackani su i ateljei i privatne kolekcije: Braci Kosovcu je ukradeno oko 50 slika, Azri Begic kompletna kolekcija, nestala su djela u vlasnistvu Mustafe Kapidzica, oko sto slika Seida Hasanefendica, sav dvadesetogodisnji rad Ibrahima Ljubovica, Affanu Ramicu uzeto je 167 slika, koje su poslije pronalazene na Palama, Sokocu i ko zna gdje ne. A odnesene su, jednostavno, iz njegovog ateljea sa Grbavice, koja je u toku rata bila pod kontrolom agresora.

Jedina velika pljacka umjetnina koja se desila u Sarajevu poslije rata je kradja 270 slika Ismeta Rizvica, najznacajnijeg bosanskohercegovackog akvareliste. Posao je uradjen vise no strucno jer policija nikad nije pronasla ni jedan trag, a do danas se nijedno djelo rahmetli Ismeta Rizvica nije pojavilo nigdje, sto upucuje da bi kradja mogla biti narucena od nekog privatnog kolekcionara.

Putevi kojima su iz BiH odnosene umjetnine bili su dobro uhodani: na samom pocetku rata najveci broj umjetnina je iznesen u brojnim konvojima koji su odlazili iz Sarajeva, kasnije su se dragocjenosti prebacivale preko linija razdvajanja, preko piste, kroz tunel, u avionima i vozilima UNPROFOR-a... Odlazili su djelici i dijelovi bh. bastine preko Pala ka Novom Sadu, Beogradu, pa sve do Budimpeste, ali i na drugu stranu preko Hercegovine, do Zagreba pa na trziste umjetnina u zapadnoj Evropi.

Muhamed Hamidovic je poslije rata sa mjesta direktora Zavoda za zastitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijedja BiH izjavljivao: "Za dobre poznavaoce umjetnosti ovdje je u toku rata bio Eldorado jer se tu moglo doci jeftino do dobrih ikona, starih stvari - od bakrenih tepsija do cilima, levhi, koje su masovno odnosene, pa cak i nekih relikvija koje su iznesene."

Kada je u Umjetnickoj galeriji BiH 1993. godine uradjena prva ratna inventura, ustanovljeno je da im nedostaje ukupno oko sto djela. Iz depoa je nestalo 46 italokritskih ikona, dva hodlera: autoportret i mali pejzaz - minijatura koja je mogla stati u svaki dzep, zatim dvije islamske umjetnine - dva rukopisa. Ustanovljeno je da nedostaje i sezdeset sest djela koja su odnesena po raznim osnovama, od kojih za trinaest nije postojala nikakva evidencija. Neke slike koje je ova galerija prije rata posudjivala drugima, unistene su u Stocu u Galeriji "Branko Sotra", a Umjetnicka galerija BiH potrazuje umjetnine i od: Izvrsnog vijeca BiH, SSRNBiH, Spomen-kuce Dzemala Bijedica iz Mostara, Javnog tuzilastva…

"Ono sto je nestalo iz Galerije BiH i ukradeno od mene jeste sitnica u odnosu na sve ono sto je odneseno iz Sarajeva", kaze Seid Hasanefendic, direktor Umjetnicke Galerije BiH, i pita: "Gdje su stotine slika iz Izvrsnog vijeca sa Marindvora. Znam pouzdano da je pred rat u toj zgradi bilo najmanje 150 umjetnina. Djela su nestajala i iz opcina, konkretno iz Novog Sarajeva, ali i iz Collegiuma Artisticuma… Nisu to radili amateri. Medju njima su bili profesionalci koji su odlicno znali sta je legalno, a sta crno trziste."

Ko je cuvao umjetnine
Djela koja su nestala iz Umjetnicke galerije BiH nisu se nikad nigdje pojavila. Hasanefendic tvrdi da je vidio kako se njegove vlastite slike, koje su ukradene, prodaju u Sarajevu. Po njegovim saznanjima pljacku su izvrsili uniformirani ljudi, a slike su prvo prebacene na srpsku stranu da bi se kasnije preko Lukavice pocele vracati u grad i pojavljivati na crnom trzistu. "Kad sam 1992. i 1993. godine insistirao kod nadleznih da ganjaju lopove, neki dobronamjerni ljudi iz policije su mi rekli da ne cackam previse oko toga, opasno je", tvrdi Hasanefendic i dodaje da su njegove slike koje se preprodaju bile ostecene nosenjem, ali potom i restaurirane, sto potvrdjuje koliko je dobro organizirano crno trziste umjetnina u BiH, koje se, usput receno, pojavilo na ovim prostorima sa dolaskom snaga UNPROFOR-a.

Na zastiti vrijednih djela i sprecavanju njihovog nelegalnog odnosenja, u Sarajevu su bili angazirani, prije svega, rukovodioci institucija u kojima su one bile smjestene, zatim MUP, na neposredan nacin Armija BiH, direktno Stab za zastitu dobara kulture - institucija na cijem celu je bio glumac Josip Pejakovic, a osim njih, Skupstina grada je na samom pocetku rata oformila komisiju sa zadatkom zastite umjetnicke i kulturne bastine u koju su usli predstavnici svih institucija koje su bile nadlezne za umjetnine. Na celu komisije bila je Azra Begic, cije su zasluge, priznaju svi, nemjerljive.

U komisiji je od pocetka bila i Planinka Mikulic, koja o tom periodu prica: "Radili smo, prije svega, na sklanjanju pokretne bastine na sigurnija mjesta. Tako smo spasili i sacuvali neka vrlo vrijedna djela iz privatnih zbirki. Bili smo angazirani na spasavanju Gazi Husrev-begove biblioteke, iznosili smo knjige iz zapaljene Vijecnice... Dok smo mi pokusavali spasiti sve ono sto je vazno za kulturnu memoriju Bosne, vrlo brzo je postalo jasno da skoro sve vrijeme tece jedan drugi paralelan proces: umjetnine razlicitim kanalima odlaze iz Bosne. Poznat je primjer konvoja koji je pretresan na Zetri kad je pronadjen veliki broj ramova, ali ne i slike koje su uglavnom bile pokradene iz privatnih kolekcija. Poslije su se te slike pojavljivale u galerijama od Beograda do Zagreba i Budimpeste."

U pretresima koje su radili pripadnici MUP-a u objektima blizu linija na podrucju od Hrasnog do Vrbanje, pronadjene su neke slike pripremljene za prebacivanje na drugu stranu. Ovu informaciju smo saznali od tadasnjih radnika MUP-a koji su bili angazirani na zastiti umjetnina. U nekoliko navrata su ra dili i pretrese jedinica UNPROFOR-a stacioniranih na Skenderiji. Sefer Halilovic, tadasnji komandant oruzanih snaga u Sarajevu, priznao je u jednoj emisiji na TV Hayatu: "Dolazile su do nas informacije o kradjama, ali s obzirom da se radilo o organiziranom iznosenju, mi za to nismo bili nadlezni." I ministar MUP-a iz tog perioda, Jusuf Pusina, potvrdio je da je znao da je puno toga izneseno u konvojima, "a i predstavnici UNPROFOR-a su iznosili u svojim vozilima".

Neozbiljnost rukovodstva Hajrudin Alispahic je bio zaduzen ispred MUP-a da radi na sprecavanju kradja i nelegalnog iznosenja umjetnina. O tom periodu prica: "U aprilu, maju i junu 1992, kad je bilo najgore, kralo se, unistavalo i svasta radilo, a najodgovornijih ljudi nigdje nije bilo. Da nije bilo onih kao sto je Azra Begic, sve bi bilo odneseno." Alispahic je ucestvovao u akcijama spasavanja Sarajevske Hagade, filmskog blaga iz Sutjeska filma, koje je preneseno na Televiziju BiH, u spasavanju biblioteke iz rusevina Orijentalnog instituta, akciji pronalaska 16 ukradenih slika Mice Todorovic. Kod onih koji su odlazili iz Sarajeva nalazili su neke slike ciju vrijednost, kaze, ne zna. Alispahic pominje da mu je poznata situacija oko kradje hodlera iz Umjetnicke galerije: "Sva prica je u tome da je depo, onu noc kad je ukraden hodler, bio otkljucan. Neozbiljnost rukovodstva je bila velika jer su u depoima u to vrijeme boravile neke izbjeglice. A imovina im nije bila popisana."

Pricajuci o neodgovornosti onih koji su bili na rukovodecim funkcijama institucija u kojima su se cuvale umjetnine, Alispahic kaze: "Kud cete dalje kad su ono sto je bilo najvrednije u Orijentalnom institutu ostavili na zadnjem spratu, gotovo na tavanu. Tako je sve i izgorjelo." A na tavanu je bila i kartoteka sa registriranim knjigama koje su uzimane na revers. Sad se ne zna ni koliko je knjiga bilo izdato, a ni gdje su.

Interesantno je pomenuti jos jednu akciju, u kojoj je ucestvovao i Josip Pejakovic, koji je za Dane ispricao: "Iz Dobrinje smo dobili dojavu da u jednoj kuci koja je gorjela ima nekih tristo-cetiristo knjiga. Jedva smo usli u taj dio grada, i to zahvaljujuci dobro smisljenoj i koordiniranoj akciji vojske, koja je simulirala napad na drugu stranu kako bismo mi mogli proci. U toj kuci smo nasli, cini mi se, 265 knjiga, Bosanski sandzak iz hiljadu osamsto i neke, ne znam. Kasnije, kad smo donijeli te knjige, saznali smo da su one iz Orijentalnog instituta, sto je jedan od kustosa, Srba, navodno radi doktorata, odnio kuci. Kad neko doktorira pa odnese pet knjiga, to je vec alarm, ali kad odnese tristo... Knjige su predate Zemaljskom muzeju."

U spasavanju Hagade, oko koje se u vrijeme rata podigla velika prasina i to ne samo u BiH, jer je neko proturio informaciju prvo da je unistena, a onda da ju je Alija Izetbegovic prodao kako bi naoruzavao svoju vojsku, ucestvovao je i Hajrudin Alispahic, koji danas kaze: "Znao sam da Hagada postoji, ali u onim vremenima malo se ko sjetio da je treba skloniti, a profesor Imamovic jeste, to mu se mora priznati. Isao je kod Juraja Martinovica, koji je onda dosao kod nas u CSB. Nacelnik Bakir Alispahic mu je rekao: zJa vam ne mogu nikoga izdvojiti, pitajte ko ce dobrovoljno da ide.' Javila su se dvojica policajaca koji su sa mnom i Imamovicem isli u Zemaljski muzej. Hagada je bila u jednoj staroj austrijskoj kasi. Iznijeli smo je i sklonili na sigurno."

Neki eksperti za Hagadu tvrde da je, ako bi se procjenjivala, vrijedna barem kao Leonardova Mona Lisa.

 

Cuvao sam svoj identitet

DANI: Gospodine Pejakovicu, kako je uopce doslo do toga da formirate Stab za zastitu dobara kulture, institucija i ljudi koji rade u njima?

PEJAKOVIC: Stab je formiran na moju inicijativu na sastanku tadasnjeg ratnog predsjednistva grada, na cijem celu je bio Muhamed Kresevljakovic, a Juraj Martinovic njegov zamjenik.

DANI: Koje ste objekte obezbjedjivali u ratu?

PEJAKOVIC: Totalno obezbjedjenje je bilo u Narodnom pozoristu, davali smo i obezbjedjenje u republickoj galeriji, Zemaljskom muzeju, Muzeju revolucije, u dijelu Vijecnice koji je gorio i u njenom izmjestenom dijelu.

DANI: Jeste li znali za kradje i organizirano iznosenje umjetnina?

PEJAKOVIC: Meni su se poceli javljati Scotland Yard i razne druge evropske i svjetske institucije kad je u pitanju policija. Jer, na trpezi evropske pijace umjetnina nalazilo se mnogo blaga iz Hrvatske, odnosno ratom pogodjenih podrucja, a ove institucije su zeljele kataloge da se mogu identificirati dijelovi tog blaga. Izmedju ostalog, u jednom trenutku je u pitanje doslo i blago franjevaca, koje je nakon izlozbe organizirane prije rata ostalo u Sarajevu. Bez obzira na sve nase uplive da se to ne iznosi, odneseno je: SFOR je jednom akcijom, koliko ja znam, sve odnio na sigurno mjesto. Kasnije su oni dobili i dozvolu od Vlade, koja je potvrdila da je to uradjeno regularno.

DANI: Jeste li stitili privatne kolekcionare?

PEJAKOVIC: Svi slikari koji su nam se obratili, pocev od Obralica, Likara, Affana Ramica, Ljube Laha, Mire Bilaca, Kadica i ostalih, sve je sacuvano.

DANI: Sta ste uspjeli spasiti od kradje?

PEJAKOVIC: Iz Crkve sv. Preobrazenja, koja je na Pofalicima, spaseno je 38 ikona. Nadjene su i vracene pravoslavnoj crkvi. U Visokom je, na jednu nasu inicijativu, Gordana Muzaferija, preko Azre Begic, uspjela zaustaviti odnosenje ikona iz pravoslavne crkve. Pogotovo su im bile zanimljive zato sto je Biljana Plavsic iz tog kraja i oni su pokusali da joj udovolje time sto ce pokrasti te ikone. Pronasli smo ukradene slike Mice Todorovic, ucestvovali smo u spasavanju knjiga iz Vijecnice, Orijentalnog instituta, Gazi Husrev-begove biblioteke… Sve nase akcije su bile sinhronizirane sa CSB-om, koji je u to vrijeme inkorporirao dvojicu ljudi u nasu jedinicu - Planinka Cumurovica i Seada Mustafica, da bi sve bilo regularno.

DANI: Ko je Vasem stabu uskratio pravo na legalitet?

PEJAKOVIC: Pravo nam je uskracivano prije svega iz republickog Zavoda za zastitu pokretnog i nepokretnog blaga. U to vrijeme direktor Zavoda bio je Sejdalija Mustafic, koji je isao direktno u CSB i opominjao tadasnjeg nacelnika Munira Alibabica da nije dobro to sto radi Josip Pejakovic. Neka izbace bilo koji podatak, i ja cu o njemu govoriti. Moja uloga je dovedena do te mjere da je mene neko sad poceo poistovjecivati sa Matom Bobanom. Gdje su ti bajni direktori i ministri kulture koji su pobjegli iz ovoga grada a bili su moljeni da se blago kulture BiH izmjesti u neke sigurnije prostore. Njemu je bilo bitno kako ce izvuci svoju da ne kazem sta, a da li ce gorjeti Orijentalni institut ili ne... Cuvao sam da ne bi krali i nisam dozvoljavao da kradu blago BiH jer to je dio moga identiteta. Ja znam sta su moji ljudi spasili, i bude li falio i jedan papiric, ja cu ih goniti do neba.

 

Cuvari povijesti

 

Neposredno pred rat, a povodom 700 godina, dolaska franjevaca u BiH, napravljena je izlozba franjevackog blaga koja je obuhvatila muzejske predmete iz samostana Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Kresevo, a nesto je bilo i iz samostana Plehan, Tolisa… Izlozba je kasnije postavljena i u Zagrebu, Ljubljani i nekim gradovima zapadne Evrope. Mozda je upravo to bio povod da se u ratu pojave mnoge price u kojima se spekulisalo o tome gdje je franjevacko blago? Fra Perica Vizic, gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku, rekao nam je da je izlozba vracena u BiH prije rata i da su eksponati vraceni samostanima. Ovu informaciju potvrdio je i fra Marko Orsolic.

No, za razliku od ovog blaga koje je spaseno, mnogo je umjetnina nastradalo i nestalo iz razrusenih franjevackih samostana. Plehan, u kome su bila djela vecinom modernih umjetnika, srusili su srpski vojnici, Kraljeva Sutjeska je pretrpjela granatiranje u kome je ostecena, a pohodili su je i mudzahedini koji su bili na tom podrucju. No, sve umjetnine iz Kraljeve Sutjeske su na vrijeme sklonjene, te poslije rata, kada je samostan obnovljen, vracene. Medju vrijednim stvarima koje se cuvaju u Kraljevoj Sutjesci su povelje i carski fermani, gomila starog oruzja: sablje, nozevi, koplja, dziliti, ratne sjekire. U njemu je i nadgrobna ploca Radovana Pribilovica iz Ricice kod Kraljeve Sutjeske - pisana bosancicom iz 14. vijeka. Samostan ima i veliku biblioteku u sklopu koje su sigurno najvrednije inkunabule - knjige stampane do 1500. godine. U BiH ukupno ima 51 inkunabula, a u ovom samostanu ih je dvije trecine. Samostan Kraljeva Sutjeska zanimljiv je za bh. povijest i zbog toga sto je u neposrednoj blizini nekadasnje banske i kraljevske rezidencije koju je 1350. godine podigao ban Stjepan Kotromanic.

Guca Gora je za razliku od Kraljeve Sutjeske imala puno tragicniju povijest. Ovaj samostan je bio najvise usmjeren na razvijanje biblioteke. Interesantno je pomenuti da su Gucu Goru partizani namjerno spalili 1945. godine. Na celu partizanske jedinice koja je to uradila bio je Joco Marjanovic, kasnije ugledni sarajevski profesor. U ovom ratu samostan je ponovo razrusen, fratri protjerani. Uspjeli su spasiti svega desetak-dvadeset vrijednih knjiga - onoliko koliko su mogli ponijeti u rukama.

Fratri Franjevacke teologije iz naselja Nedzarici u ratu su bili protjerani jer je taj dio Sarajeva kontrolirala srpska vojska. Samostan je opljackan, sve umjetnine odnesene. Do danas im je jedino vracen jedan mali dio nekadasnje bogate biblioteke. Fra Benedikt Vuica, rektor Franjevacke teologije, govorio je da je Teologija prije rata imala puno umjetnina, preko 400 djela skoro svih autora BiH i Hrvatske. Kad su se vratili, nista nisu nasli. Ne znaju gdje je sve otislo. Fra Benedikt je ispricao:"Znamo da su u Beogradu nasem samostanu nudili neke umjetnine. Jednom su mi dolazila dvojica ljudi sa dobrim, skupim autom, i interesirali se da li bismo otkupili, jer navodno neki njihov prijatelj zna neke ljude, a oni su samo usput dosli da pitaju hocemo li da otkupimo neke svoje slike. Odgovorio sam da naslijepo ne mozemo nista, vec da naprave katalog o kakvim se slikama radi, da kazu sta oni traze, a rekao sam da su u principu sve te slike otete, ukradene i da novaca nemamo za otkup."

 

Objavljeno u broju 160 DANA, 23. juni / lipanj 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.