Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 157

MOJI UZORI
NE DOLAZE IZ POZORISTA

Ales Kurt (1966) pozorisni je i filmski reditelj koji je nakon studija rezije na beogradskoj Akademiji za pozoriste, film i televiziju 1992. spakovao svoje stvari i otisao na put po Evropi. U grad iz kojeg je potekao odlucio se vratiti 1996. predstavama Pad i Macblettes. Iste godine rezirao je dokumentarni film Portret reditelja, pricu o zivotu Mirze Idrizovica, a od tada, uglavnom, radi u teatru. Njegove predstave Stop-masina, Dijalog u paklu, Pucanje duse, Kad bi ovo bila predstava, publika i kritika docekali su kao prvorazredno osvjezenje. Na izmaku ove sezone imao je dvije premijere: Orlando Furioso na velikoj sceni Narodnog pozorista i Balkanski djavo sram u Pozoristu mladih. Za Dane, izmedju ostalog, govori o Beckettu i Maljevicu, Krlezi i Titu, teatru i odusevljenju kolektivnim nistavilom, ruskoj avangardi, Ibrahimu Ljubovicu i marsovcima

 

Razgovarali: Nerzuk Curak i Ahmed Buric

 

 


DANI: Predstava Balkanski djavo sram pocinje citiranjem Becketta. Tokom cijele predstave stice se dojam da smo ziveci s Titom, zapravo cekali Godota.

KURT: Ta predstava pocinje i zavrsava sa Beckettom, jer je prva slika posveta Godotu, a posljednja je iz Kraja igre. Mislim da je Imsirevic imao ideju da napravi okvir jer je u samom tekstu koristen prilican broj citata. Taj okvir Becketta je bio neka vrsta dobrog rama za sliku. Kad bih najjednostavnije protumacio tu pricu, rekao bih da su dva covjeka na pocetku komada cekala nekoga, a da se on na kraju nije pojavio zato sto je umro.

DANI: Dva glavna junaka tog teksta su slovenski pisac Vitomil Zupan i Hrvat Miroslav Krleza. Nakon predstave mogli su se cuti razliciti komentari, a dosta njih je islo u smislu da se prvi glorificira, a drugi karikira.

KURT: Ta reakcija o kojoj govorite dolazi od premijerne i publike sa prve reprize. Prvi razlog za nju jeste da u sarajevskom krugu ljudi koji gledaju predstave postoji jedan prilican broj tzv. profesionalnih intelektualaca, "plesaca", sto bi Kundera rekao, koji na predstave i neka druga zbivanja dolaze s nekom vrstom maksimalnog predubjedjenja, pa poslije toga izlaze potvrdjujuci, zapravo, to svoje misljenje sa kojim su dosli a da to nisu ni pogledali kako treba. Bilo bi puno zanimljivije da su prvo gledali predstavu, pa onda sudili. Drugi razlog je to sto kod nas postoji naglasena zelja ka davanju konteksta necemu sto je zapravo fikcija i sto je, prije svega, teatarska predstava. Mi smo mogli da uopce ne damo ta imena, cak i u samom tekstu pise da se imena mogu mijenjati prema potrebi. Mislim da jedan dio ljudi uopce ne bi prepoznao stvari, jer masa njih ne poznaje Zupana i njegovo djelo. Sve to publiku cini zivljom, sto jeste smisao teatra. Krleza bi zaista mogao biti tema za desetine razlicitih komada, kao licnost i kao pisac. Citajuci Krivokapiceve i Matvejeviceve razgovore s njim, shvacate da se kod njega ne radi samo o anticipaciji onoga sto ce se desiti poslije Titove smrti nego i o fascinantnoj knjizevnoj biografiji jednog u politici i ideologiji aktivnog intelektualca. Krlezini stavovi su bili vrlo jasni - nekad i vizionarski, a nekad potpuno reakcionarski, recimo i problematicni, sto je kontradikcija velikih licnosti, velikih mislilaca i pisaca. Jer, 1939. godine, u tom istorijskom kontekstu, nemoguce je zamisliti nijednog drugog covjeka na Balkanu da napise Dijalekticki antibarbarus. Meni je za ovaj komad bila zanimljiva Krlezina zelja da umre godinu dana prije Tita, ili barem u isto vrijeme kad i on, zato sto ga nije zanimalo ono sto ce se desavati poslije smrti Josipa Broza. I ne zato sto Krleza nije bio znatizeljan covjek, nego…

DANI: … zato sto je predosjetio krv.

KURT: Upravo u jednom od tih razgovora rekao je bas to: "Nemojte nikad zaboraviti da u svakom trenutku mogu opet poceti raditi nozevi kao sto su radili nekada." Njegov odnos prema Titu nije odnos koji se moze prenijeti na danasnje pisce, ne samo zbog formata licnosti, nego jednostavno zbog toga sto je Krleza za masu nekih stvari u koje je vjerovao, i koje je zelio, mislio da mogu opstati samo uz Titovu licnost. I u ovoj i u prosloj predstavi koju sam radio s Almirom Imsirovicem, Kad bi ovo bila predstava, pojavljuje se neka vrsta ljubavne price. Ocinska ljubav je vrlo vazan segment balkanskog zivljenja.

DANI: Cini se da je osnovna vrijednost tog teksta da covjek pocne razmisljati o tome gdje je trenutno nasa knjizevnost. Ali, dokle ce novinarstvo jedino biti na vjetrometini zbog kritickog stava, zar nije vrijeme da i pozoriste progovori direktno, a ne samo putem povijesnih analogija?

KURT: To zavisi od toga kako se tumaci taj tekst. Osnovna intencija bila je da se uzmu modeli, a to je kod mene i neka vrsta principa, da se bavim velikim istorijskim licnostima. Vizuelno, stil cijele predstave je trebao da izazove kontradiktorne emocije. Generalna stvar koju ti simboli bude jeste u tome da se sve ne gleda kroz crno-bijele ideoloske postulate, nego kao 12 scena. Scenografska baza je inspirirana mojom najdrazom slikom, Maljevicevim bijelim krizem na bijelom platnu, pa je u pozadini bijela petokraka na bijelom platnu. Mislim da je taj zvucno-likovni sraz zapravo trebao da probudi razlicite i zamrsene emocije. S druge strane, svi mi smo bili zakinuti za jedan kriticki stav, za neku ozbiljniju analizu, cak i za neki emotivni prelaz iz jednog vremena u drugo. Mi smo iz doba kad se zavrsava ovaj komad, a to je Titova smrt 1980, do dana danasnjeg, direktno uletjeli u jedan potpuno drugi ekstrem, koji se tako strasno odrazio na nas da zapravo nismo imali ni vremena. Danasnje vrijeme postavlja pitanje da li teatar uopce moze da bude ziv dok nema ljudi koji zive od teatra i koji zive za teatar. Kad teatar pocne da se stvara na drugaciji nacin, onda ce biti puno blizi sredini u kojoj se stvara. On se sad stvara na nekim drugim mjestima, a ne u teatru. Same ideje po kojima se dolazi do nekih predstava su toliko konfuzne da je tesko odrediti ko tu sta radi namjerno pogresno. Treba nam par sistemskih rjesenja, i to je stara stvar koju ja pricam vec duze vrijeme, ali to jednostavno ne dolazi do usiju. To mozda i nije pitanje za novine, jer novinare interesuju neke druge stvari, skandali, kojih ovdje i nema. Nisu specijalno zanimljivi i kad se dese.

DANI: Skandal je sam po sebi to sto pozoriste ne kritizira drustvo.

KURT: Skandal je da pozoriste zivi jednako neprofilirano kao sto nam je zivot svima neprofiliran. Pozoriste obicno dosta slijepo slijedi drustvo u kojem postoji. Ali problem je sto je jednostavno nemoguce, a to je, po mom misljenju, katastrofalno, izvesti barem jednu novu generaciju reditelja. Oni su sve vise demotivisani da uopce rade taj posao. Moraju postojati ljudi kojima se mozes obratiti da bi nesto mogao raditi, moraju postojati neki konkursi, fondovi, bilo sta. Mogu biti mali, ali ako ne postoje uopce, i ako se sredstva dijele na potpuno nedostupan nacin svima, a pogotovo onima koji nesto trebaju da rade, to na kraju izgleda kao Kafkin zamak, najavljeni ste, a ne mozete da udjete.

DANI: Mozemo li pobrojati neka imena koja su nas teatar spustila tako nisko?

KURT: Mislim da to opet nije problem imena, nego sistema. Mislim da su teatar kao i drugi kulturni segmenti ovdje na neki nacin zasigurno izmanipulirani. Bili su izmanipulirani i za vrijeme rata i nakon rata. Znate kako je: imaju faze - prvo "Oslobodilacki front", pa "obnova i izgradnja". Kod nas, naprimjer, nema te dileme da li hocemo potpuno eksperimentalni teatar koji rezira neki uspjesan reditelj ili Shakespearea kojeg rezira Ales Kurt, ili nesto sasvim razlicito od toga. Tu se, znaci, ne radi o ukusima i nekoj kulturnoj politici, nego je stvar u tome da nama vlada politika, koja nema nikakve veze sa kulturom.

DANI: Da li bi Ales Kurt koji zivi kao slobodan umjetnik, poput nekolicine svojih kolega umjetnika iz naseg vremena, za odredjenu sumu novca prihvatio da rezira neki tekst koji je u tom trenutku politicki "podoban"?

KURT: Mislim da se ljudi kupuju na vrijeme. Za mene je vec odavno kasno jer sam davno izabrao. Paolo Magelli, koji nije samo veliki reditelj nego i veliki teatarski covjek, rekao je da je rad u teatru stvar odluke, da se, kad se bavite time, ne obazirete na uslove rada. Mislim da kod mene igra i ona poslovica da svaki covjek u zivotu biva stavljen pred dilemu da ostane posten ili da pocne zaradjivati novac. Sto se mene tice, kasno je za takve stvari, jer sad ne bih, cak i da mi trebaju materijalna sredstva, pristao na tako nesto. Ljude treba kupovati na vrijeme. Postoje i pravila, niko nista ne kupuje bez pravila. A pravilo je da se nikad ne prokurvas samo jednom.

DANI: Ko je najbolji pozorisni reditelj u BiH?

KURT: Tesko to mogu reci. Moji uzori ne dolaze iz pozorista. Ako bih nekog bas izdvojio iz ove sredine, onda bi to vise bio slikar Ibrahim Ljubovic nego neki pozorisni reziser. Nesto sto ima veze sa nacinom na koji ja razmisljam o nekim stvarima prije nalazim kod slikara nego u pozoristu. Neobicno cijenim rad pokojnog Ivice Matica. Uzori su cudna stvar. Cesto se dogadja da u jednom mediju, jednoj grani umjetnosti, ljudi traze uzore iz potpuno drugih stvari. Ja mislim da to cini stvar zanimljivom, kad pisca inspirira film, a filmadziju, naprimjer, poezija. Generalno, mislim da je umjetnost u 20. vijeku, u najvecoj mjeri, obiljezila ruska avangarda, i mislim da je to najinspirativnija stvar koja je dovela do kakvog-takvog kraja 20. vijeka i ovog sto se sada radi.

DANI: Osjecate li da je nacin na koji radite svoj posao u ovom vremenu beskoristan?

KURT: Pitanje je sta tu znaci rijec korisno. Mislim da je umjetnost mozda jedina vrsta aktivnosti gdje su ogromna sredstva izrazavanja na razne nacine rasprsena na jedan veci dio planete. U drugim aspektima ljudskog duha, kao sto je religija ili politika, to je, uglavnom, koncentrirano, centralizovano. Mislim da je duhovnost u ovom poslu rasprsena na puno manje kanona, a pitanje da li je ljudska duhovnost icemu korisna, zapravo je pravo pitanje. U to nisam siguran. Ne mislim da covjecanstvo treba napredovati, a ni nazadovati. Ako pitate da li je to korisno, da li treba postojati uopce, treba, jer to je tako, mi nemamo drugi izbor.

DANI: Sta cete sljedece raditi?

KURT: Shakespearea. MESS-ova ideja da se svake godine igra po jedna njegova predstava ide dalje, i ja cu u septembru rezirati tekst Mjera za mjeru. Nakon proslogodisnjeg uspjeha Magbeta, kojeg je na otpadu rezirao Dino Mustafic, taj festival je ambiciozno krenuo i u te projekte. Zanimljivo je kako oni pokusavaju da istraju, a kako u ovoj sredini ne nailaze na podrsku. Ovdje kao da nema sporazuma sa komedijom. Vec duze vrijeme razmisljam da uopce ostavim bavljenje rezijom, prije svega bavljenje rezijom ovdje. To je onako misao koja mi se periodicno javlja, postaje neka vrsta lajtmotiva mog privatnog zivota, privatne strane. Ali, u agresivnoj sredini kakva je ova, ima i izazova, valja pokusati zadrzati svoje standarde, zivjeti u skladu sa svojim principima, zbog kojih se, uostalom, i bavim ovim poslom. U mom rediteljskom habitusu pojavila se stanovita hladnoca. Ona se odrazila na moj rad, a pojavila se i neka vrsta povremenog hladnog bijesa i njega je vise nego nekih pravih emocija. Nemoguce je ostvariti bilo kakva prava ili kontrolu nad vasim djelima. Ja zaista ne mislim da je to naivno. Radi se o otudjivanju svega sto je neko napravio.

DANI: Mozda bi Vasa umjetnost postala "korisna" kad bi se, po opcem misljenju sjajna, Kad bi ovo bila predstava odigrala u Banjoj Luci.

KURT: Sarajevo je postalo specificna sredina. Trebalo bi poduzeti nesto u tom smislu da vise igramo te nase predstave u drugim sredinama u Bosni i Hercegovini. Banja Luka, bilo bi to zanimljivo gostovanje. Unatoc tome sto u Sarajevu bilo sta tesko moze da funkcionira, mi tu predstavu jos igramo, uskoro je 50. repriza. Ali, sistem vrijednosti je katastrofalan: i sami jako dobro znate da je uoci proslog rata Narodno pozoriste bila neka institucija, isto kao sto je, recimo, Kosarkaski klub "Bosna" bio neka institucija. Danas, i neko ko ne zna o cemu se radi, lako moze uociti da to nije vise to. Ali pozoriste je kolektivni akt. Ono zavisi od jedne grupe ljudi. Kad negdje idete, prvo se morate dogovoriti sami sa sobom. Onda se dogovorite gdje cete ici i kod koga. To je akt koji puno podsjeca na odlazak porodice nekome u goste. I kad se to dogodi, obicno se pokaze i kakva je porodica i kakvi su oni kod kojih se ide.

Objavljeno u broju 157 DANA, 2. juni / lipanj 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.