Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 156

INTERVJU DANA

LUGAVIC

Nakon 27 godina sluzbe na mjestu glavnog tuzlanskog imama, Muhamed-efendija Lugavic je smijenjen. A onda se Rijasetu i Islamskoj zajednici kao bumerang vratila sva njena odrodjenost od ummeta. Tuzlaci su odlucili braniti svog imama: covjeka koji dzamiju nije dao pretvoriti u politicku govornicu, koji vjeru nije podredjivao jeftinim stranackim ciljevima, i koji tvrdi da je munafikluk danas najveca prijetnja i muslimanima i islamu u Bosni. U intervjuu Danima, efendija Lugavic govori o uzrocima smjene, podsjeca na skandalozne izjave svojih kolega date nakon masakra na tuzlanskoj Kapiji, citira zaboravljene odluke i poruke vjerskih autoriteta i tvrdi da sekularizam u BiH mora biti Ustavom zasticen

 VJERA SE MORA OSAVREMENITI

Razgovarao: Emir Imamovic

 

DANI: Gospodine Lugavicu, kad ste Vi zapravo smijenjeni sa mjesta glavnog imama u Tuzli?

LUGAVIC: Dobio sam 16. maja, negdje oko 9-10 sati ujutru, rjesenje da sam razrijesen duznosti glavnog imama, a da je odluka donesena 24. aprila.

DANI: Da li je u tom rjesenju pisalo zasto ste smijenjeni?

LUGAVIC: U obrazlozenju stoji da sam razrijesen radi poboljsanja vjerskog zivota u Tuzli i zato sto nisam dao trazene rezultate.

DANI: Koji su to rezultati trebali biti i sta znaci poboljsanje vjerskog zivota?

LUGAVIC: Trazio sam od Muharema ef. Omerdica, vjersko-pravnog referenta, da mi objasni. On mi je rekao: nemoj da se dize prasina, ostat ces kratkih rukava, a mozes ostati i bez hljeba. Naravno da ja ne znam sta su trazeni rezultati. O svom radu sam redovno izvjestavao Tuzlansko muftijstvo i Rijaset Islamske zajednice. Takodjer, svakog mjeseca smo imali sastanke imama na kojima je uvijek glavna tema bila vjeronauka i vjerski zivot u gradu Tuzli.

DANI: Ovo, medjutim, nije prvi put da je Vasa smjena aktuelna. Nekoliko puta je ista stvar bila najavljena, najglasnije krajem maja 1995.

LUGAVIC: Dugo vec sve ovo traje. Meni su spocitavali i to sto se nisam stranacki opredjeljivao, drzeci se toga da su svi vjernici, bez obzira kojoj stranci pripadali, u dzamiji isti. Time vjerovatno nisam zadovoljavao neke norme ponasanja. S druge strane, ja sam zelio da i u toku rata komuniciram i saradjujem sa ljudima koji su ostali u ovom gradu, sa drugim nacijama, drugim vjeroispovijestima, jer sam smatrao, i danas smatram, da time nista vise nisam cinio od Bozje odrednice koja je svima poznata. Dragi Bog je rekao: mi smo vas stvorili od muska i zenska da biste se medjusobno upoznavali, da biste medjusobno zivjeli. Ja nisam u sebi imao tu mrznju prema drugima, i tako sam se ponasao. Kulminacija ovog o cemu govorimo bila je nakon 25. maja '95. godine. Tada su poginula djeca, mladost ovog grada, na jednom mjestu. Zaboljelo me je kada sam cuo komentare kako ne bi poginuli da su bili na linijama umjesto u kaficu, gdje su mozda konzumirali i alkohol, iako se tada nije imalo prakticno ni sta jesti kako treba. Suprotstavio sam se rekavsi da smrt nije samo za nekoga ko ovako ili onako misli, vec je smrt od Boga i na odredjenom mjestu. Niko ne zna u kojoj ce zemlji umrijeti, kada ce umrijeti i od cega ce umrijeti, pa prema tome, djeca nisu ni kriva ni duzna. Onda je bilo govora da se ne mogu sahraniti na jednom mjestu. Ja sam prihvatio, naravno, i ne samo ja, bilo je jos mojih kolega, da im klanjam dzenazu. Nisam imao nijednog valjanog razloga, ni vjerskog, ni moralnog, ni bilo kojeg, da ne klanjam dzenazu toj djeci, mladosti nastradaloj na Kapiji, iako je znano kako je receno da ne bi trebalo to izvrsiti. Od tada, pa i mnogo ranije, pocinju silazne linije mog djelovanja. Svaki put kad se susretnem sa fra Petrom Matanovicem, gvardijanom franjevackog samostana u Tuzli, uvijek bi se nasao neko da kaze "pa ti i s njima saradjujes". Uvijek su bili oni i mi. Ja sam cijelo vrijeme pokusavao da budem most preko kojeg ce se jedanput shvatiti da su to samo ljudi koji ovdje zive. I drugi ovdje znaju da je fra Petar Matanovic pomagao i imamima u toku rata. Smatram i smatrao sam i sad, i uvijek cu smatrati, da je nehumano, neislamski, zaboraviti neciju dobrotu.

DANI: Vasih 27 godina rada na mjestu glavnog imama u Tuzli ocito je ostavilo dubokog traga. Vjerovatno se nikad vise razlicitih udruzenja u Tuzli nije ovako ujedinilo kao sada kada se trazi Vas ostanak. Jeste li iznenadjeni reakcijom Tuzlaka i kako komentirate to sto je ona izazvala u vjerskim krugovima: ljutnju na Vas jer Vas podrzavaju, kako kazu, ekstremni sekularisti?

LUGAVIC: U vjeri postoji odredba: radite kako god hocete, ali vasa djela ce vrednovati neko i vidjet ce ih. Sve sto sam radio, ja sam radio u ime Boga, i zaista nisam imao nikakvu namjeru da se promoviram. Osjecao sam vjeru, osjecao sam ljude u ovom gradu, osjecao sam svakog covjeka i svaku suzu, svaki bol i svaku radost, jer ovaj grad i gradjani Tuzle su meni pomogli u zivotu. Znate, ja sam dosao sa fakulteta sa 23-24 godine, ovaj grad je mene primio, udomio me, pomogao mi u zivotu da se snadjem, nikad nisam imao nikakvih problema. Mogu naci stotinu primjera u gradu kada sam nazivao selam i Srbima i katolicima, ne znajuci da su oni, a onda su mi oni odvracali selam. Jednom sam gospodinu Ljubomiru Juraku nazvao selam, on je rekao "alejkumu selam". Onda su mi se nasmijali kolege rekavsi: "Bolan, znas li kome si nazvao selam?" Kazem, covjeku. "Pa nije on musliman." Kazem, pa rece mi alejkumu selam. Zato sto je fin covjek. Ja sutradan susrecem gospodina Juraka i kazem mu: "Oprosti, molim te, zaista nisam imao nikakvu zlu namjeru." Kaze on: "Zaboga, zar se izvinjavas za te stvari. Za mene je bitan covjek. Da ste mi ne znam koji pozdrav izjavili, ja bih to od vas primio." Kako ja mogu da kazem nesto protiv tih ljudi, Tuzlaka? U doba kada sam tek poceo da radim, ovdje nisu bile velike place, pa su mi gradjani ovog grada pomagali. Vjerovali su mi ljudi i zbog toga sam im neizmjerno zahvalan. Oni su vjerovatno osjetili sta se iza ovog svega krije. Nadam se da ce gradjani ovoga grada iznijeti pobjedu. Pobjeda je ruzan izraz, ali ce oni sigurno kazati tamo nekim ljudima da ne ide ovako. Niko nije bio sretan kad je isao protiv naroda. Niko nije dobio tako srecu, a mislim da i nece.

DANI: Zar ne mislite da ste Vi na neki nacin vec izvojevali pobjedu? Iza Vas su stali gradjani, vjernici. Da li je uloga vjerskog sluzbenika zapravo da bude sa narodom ili uz instituciju koja u jednom trenutku moze, zbog sticaja odredjenih okolnosti, biti na drugoj strani?

LUGAVIC: Posve sam siguran da je Bozji poslanik Muhammed a.s. uvijek davao da se osluhne bilo naroda. Vjerske doktrine su neprikosnovene, ali one mogu imati dva smjera. Jedan je da narod odbije tu vjeru, drugi je da je primi. Dragi Bog je kazao Muhammedu a.s.: da si ti bio narogusena lica, da si bio arogantan, ne bi ucinio to sto si ucinio. Receno je: kad hoces da pozivas u svoju vjeru, pozivaj mudro i lijepim rijecima. Ja sam se trudio da samo izvrsim Bozje naredjenje i sunnet Muhammeda a.s., da u svoju vjeru pozivam lijepim rijecima, a ne arogancijom. Naravno, ja se ne mogu nikad pribliziti onome sto je Poslanik radio, ali se mogu truditi da makar to izvrsim.

DANI: Kakav je sada Vas odnos sa kolegama iz Islamske zajednice, kako oni reaguju na ova dogadjanja i da li ste u ovom trenutku blizi gradjanima Tuzle ili sluzbenicima IZ-a?

LUGAVIC: Dzematlija mi je onaj koji mi dodje u dzamiju, a onaj koji mi nije dosao u dzamiju, on je gradjanin i on je musliman ili ateista, sasvim mi je svejedno. On ce sebe izraziti onako kako misli da treba. Od kolega imama, da vam pravo kazem, imam moralnu podrsku, ali ne znam sto mi znaci ta moralna podrska kad mi neko od njih kaze: "Ja sam s tobom, ali ja ne smijem..." Dobro bi bilo njih priupitati zbog cega ne smiju, a zbog cega opet ja smijem. Niti sam ja neko i nesto, niti oni nisu. Ja samo zelim da kazem, da progovorim. Bojim se samo dragog Boga, a mislim da pravo radim. Kad budem zgrijesio, onda cu se bojati svakoga.

DANI: Vas otac je bio vjerski sluzbenik, brat takodjer. Vi ste pak diplomirali serijatsko pravo u Bagdadu, a ipak Vas, posebno duznosnici SDA u Tuzli, smatraju "crvenim hodzom". Zasto?

LUGAVIC: Jedino sam mogao pocrvenjeti od stida kada sam vidio da mogu tako govoriti. A jesu govorili. Ne znam sta znaci biti crveni ili sta znaci biti zeleni hodza. Znam da ima pokret zelenih, ekoloski. Vjerski sluzbenik mora biti ono sto od njega trazi njegova vjera i ono sto trazi prostor i vrijeme. Moj otac je bio vjerski sluzbenik, moj djed je - hajde da se malo pohvalim, iako ne bih volio da to pisete, jer je to na neki nacin hvala, a zaista se ne hvalim - hadzija, ja sam zavrsio serijatsko pravo, moj brat je umro kao vjerski sluzbenik, dragi Bog je tako htio. Od mog brata djeca su zavrsila medresu. Ako je to znak da sam crveni, onda prihvatam kvalifikaciju.

DANI: Medju informacijama koje su se pojavile oko Vase smjene bila je cak i jedna da ste se sastali sa unukom Josipa Broza. Je li ona bila kod Vas i sta je tu uopce grijeh?

LUGAVIC: To je gospodja koja je napisala jednu lijepu i dobru knjigu sa dobrim naslovom: Dobri ljudi u vremenu zla. U toj knjizi je spomenut banjalucki muftija rahmetli Ibrahim ef. Halilovic u najljepsoj mogucoj konotaciji. Njegov mezar nalazi se kod Begove dzamije u Sarajevu. O njemu je ona kazala sve najbolje, ali je isto tako pomenula svestenika pravoslavne crkve, ne znam koji je u hijerarhijskoj ljestvici, o kojem je vrlo lose kazala. Ona je za to imala hrabrosti. Svetlana Broz je bila ovdje na promociji te knjige, ja sam bio posao na tu promociju, nisam mogao uci jer je bilo dosta svijeta. Poslije toga ona je izrazila zelju da se susretne sa mnom i sa gospodinom gvardijanom franjevackog samostana. Mi smo porazgovarali, sjedili smo u studiju Tuzlanske televizije, gospodin gvardijan je bio na putu za Rim i nije ga bilo. Razgovor je bio o toj knjizi, a onda je bilo postavljeno pitanje mjesovitih brakova, jer gospodja priprema novu knjigu o mjesovitim brakovima. Ja sam rekao da vjera ima svoj stav o mjesovitim brakovima i da, ako se ljudi zabavljaju, zive, a ne drze do religije, do tradicije, do bilo kojih nacionalnih i vjerskih normi, nego su jednostavno rascistili sa tim pojmovima, pa se uzmu, djeca koja se rode iz toga braka su ravnopravna sa ostalom i nisu onakvi kakvim ih neki nazivaju. Poslije te emisije meni je sekretar muftijstva Besim ef. Canic vrlo ostro prigovorio rekavsi da sam ja nanio stetu islamu i Islamskoj zajednici samim ucestvovanjem u toj emisiji i onim sto sam ja tamo rekao. Mjesec dana nakon toga sam dobio rjesenje o razrjesenju.

DANI: Da li ste ikad bili clan ikakve politicke stranke, posebno u zadnjih 10 godina ove turobne demokracije, i ako niste, zasto?

LUGAVIC: Jesam jedno vrijeme, spocetka, bio clan Stranke demokratske akcije ovdje u Tuzli. Kada sam vidio kako to sve ide, ipak sam se opredijelio i rekao da necu ni u kakvu stranku. Smatrao sam da ja kao vjerski sluzbenik, imam u dzamiji, trebam biti vjerski sluzbenik vjernicima. Uostalom, jos 1990. donesena je odredba da se vjerski sluzbenici ne mijesaju u te politicke stranke i ona nije ponistena ni danas. U mojoj dzamiji nikad nije bilo promocije stranke, ove ili one. Sada me iz nekih krugova Islamske zajednice pitaju: "Pa zar te nije sramota i stid da te podrzava SDP, SGV, Forum gradjana i katolicki svecenici?" Ako je to za stid i sramotu, onda ja nemam zaista sta reci.

DANI: Kakva je razlika izmedju toga sto Vas podrzavaju SDP, SGV i FGT, a nekog drugog imama SDA, Vijece Kongresa bosnjackih intelektualaca i udruzenje Mladi Muslimani?

LUGAVIC: Jedni su sada na vlasti, drugi nisu. To bi mogla biti razlika. Cudna mi je izjava Huseina ef. Kavazovica kad kaze kako se niko ne moze mijesati u poslove Islamske zajednice. On jos kaze kako ne zeli da se politicke stranke mijesaju u rad vjerskih institucija, a i najmanje dijete u ovom gradu zna da to odavno nije tako.

DANI: Gospodine Lugavicu, da li je moralno i pravno i na bilo koji drugaciji nacin prihvatljivo ovo sto se danas dogadja muslimanima u Bosni: dok zive ispod egzistencijalnog minimuma, grade im se ogromne i skupe dzamije?

LUGAVIC: Trebalo bi samo malo zaviriti u historiju islama i onda bi se moglo odgovoriti na sva ta pitanja. Ja sigurno jesam za to da se vjerski objekti grade, da vjerski zivot cvate, da dzamije budu pune, i tu nema nikakve dileme. Po serijatskom pravu, medjutim, postoji pravilo da covjek kad hoce u namaz, koji se obavlja u dzamiji, mora biti skrusen i zadovoljan, jer samo tako moze prici svom dragom Bogu. Onaj koji je gladan, on misli kako da zaradi koru hljeba, kako da djetetu donese zalogaj, hoce li uopce sutra raditi, kako ce zivjeti. To vise nije samo pitanje morala nego i vjere. Hocu da kazem da treba graditi, ali da treba pomoci vjernicima, da treba ljudima pomoci da stanu na svoje noge i da rade, da zive od svoje zarade i svog truda. U Kur'anu eksplicitno stoji da dzamije grade oni koji vjeruju u Boga i Sudnji dan i nikog se ne boje osim dragog Boga. Ja bih volio da se narod uposli, da od svog rada zalogaj hljeba zaradjuju, a onda da od svoje zarade prave svoju dzamiju. Hvala svima onima koji pomazu da se grade dzamije, ali, Boga mi, potrebno je vidjeti kako to oni rade. Mi vjernici i vjerski sluzbenici o tome zaista moramo voditi racuna.

DANI: U posljednjih nekoliko godina javio se niz sekti, ljudi koji tumace i prakticiraju islam drugacije nego bosanski muslimani. Zasto ne postoji dijalog izmedju islamskih sluzbenika i mladica koji su vec prilicno radikalni u izrazavanju svojih stavova?

LUGAVIC: Odvest ce nas zaista daleko razgovor o porijeklu, ali bih se osvrnuo na zadnju recenicu. Radikalizam u islamu nikada nije imao svog odjeka i svog uspjeha. Osnovno u islamu jeste pozivanje na islam lijepo i mudro, pametno, dijalogom. Treba i sa ovim ljudima uci u dijalog i pomoci im da prihvataju islam, ako to vec zele, na nacin kako je uobicajeno i onako kako nasi djedovi i pradjedovi vec stoljecima upraznjavaju svoju vjeru. Ruzno je cuti one koji kazu da su dosli da islamiziraju, recimo, Tuzlu. Islam ne priznaje teoriju da nemuslimanu ne treba dati ruku za pozdrav. Ruzno je cuti da se muslimani na takav nacin ogradjuju ili zatvaraju sebe u svoju vjeru i onda pod plastom te vjere isplivava nesto drugo. Ovdje je za vrijeme Bajrama bilo ruznih desavanja. Licno nemam nista protiv da se ljudi vesele na svoj nacin kad su praznici, ali je ruzno da se puca, da se vristi... Kod nas u ovom gradu je, recimo, za Bajrame bila fina lagana pleh-muzika, nanule su klepetale kroz sokake, ljudi su jedni drugima dolazili. Bio sam svjedokom kada su katolici i katolkinje cestitali i dolazili na Bajram muslimanima. Niko nije ni prozivao ko je ko, nego je to uvijek bio komsija sa najljepsim i najpostovanijim odnosom. Ja zelim da ta vrsta islama ili takav islam, tradicionalni, koji ne steti i nije patvoreni islam, nego istiniti islam, i dalje traje, i tu je moj kljuc svega ovoga sto se desava, to ocito nekome smeta.

DANI: Primjecujete li, kao strucnjak za serijatsko pravo, teznje, recimo, Islamske zajednice ili nekih politickih krugova da se medju bosanskim muslimanima ustroji zivot na nacin kako propisuje serijatsko pravo?

LUGAVIC: Kad bi, mozda, neke muslimane pitali da li bi uveli Serijat, oni bi sami to odbili, jer ne bi mogli podnijeti serijatske norme. Valja se tu svega odricati, a tako neki ne bi mogli. Ako slazete nekom nesto, vi morate odgovarati za to, tako da mozda nekima ne bi bas godio Serijat. Islam je na nasim prostorima najbolje dokazao sam sebe kroz stoljeca. Ovo je jedna cudesna zemlja, u kojoj se kroz stoljeca zivjelo onako kako se zivjelo. Ja se bojim novotarija u islamu, bojim se munafikluka u islamu, onog sto jedno radi, drugo govori, a trece misli. Ne plasim se cistog islama - Boze, sacuvaj! - naprotiv, on mi je drag. Ja se ne plasim ljudi koji ce islam propagirati, ali se bojim onoga koji ce kazati "vi ste muslimani ako vas ja vidim u dzamiji". Pravi je musliman onakav kakvim ga je opisao Muhammed a.s. Pravi vjernici su oni kojima ljudi vjeruju i smiju povjeriti i sebe i svoj imetak. Ja ovo nisam rekao. Taj hadis postoji zabiljezen u zbirci hadisa.

DANI: U zadnje vrijeme postoji niz tumacenja o oblacenju muslimanki, najcesce iniciranih vracanjem pece na lica ovdasnjih djevojaka. Kakav je Vas stav o tome?

LUGAVIC: Dragi Bog je u Kur'anu sasvim jasno i eksplicitno rekao: kada podjete u dzamiju, lijepo se obucite. To pristojno pretvorilo se u propisno, sto podrazumijeva pokrivanje svega osim saka, lica i nogu do clanaka. Ne vidim nista lose u tome. Problem je ako u tome bude nevaljalstine. Onda to vise steti vjeri negoli sto koristi. Sustina je u tome da islam treba odgojiti covjeka u islamu, da on bude covjek u islamu i na ulici i musliman od sabaha do sabaha, a ne samo musliman u dzamiji i onda kad zatreba. Reisul-ulema Dzemaludin Causevic je svojevremeno kazao svoj sud kao vrhovni poglavar muslimana i ja bih se s njim potpuno slozio. On je rekao da to nije vjerski cin izvan namaza. Zena treba imati svoje mjesto u porodici, u drustvu, u zivotu. Mislim da cemo mi sa naukom, sa znanjem, sa kulturom, sa civilizacijom ici vise naprijed nego sa ovim pokrivanjem.

DANI: Zdravko Grebo je nedavno u intervjuu Danima kazao kako bi sekularizam u BiH trebalo Ustavom zastititi. Slazete li se s njim?

LUGAVIC: Da. Zasto? Jednostavno zato sto meni kao vjerniku i Islamskoj zajednici treba ostaviti prostor da se bavimo vjerom, da je cuvamo i unapredjujemo. Ne moze se vise islam djeci objasnjavati na koljenima. Vjera se mora osavremeniti. Vjerski sluzbenici moraju daleko vise vidjeti naprijed. Sve dok se budemo bavili drugim a ne budemo se bavili sobom, dotle cemo, bojim se, stagnirati. Zato jesam za ovo. Naravno da cu ja i za ovo dobiti kritiku.

DANI: Politicki i vjerski krugovi u Tuzli, posebno na pocetku agresije, cesto su isticali primjer muftije Kurta, koji je u Drugom svjetskom ratu od ustaskih vlasti javno zatrazio da ne progone tuzlanske Srbe. Kada ste se Vi - naravno, u drugacijim vremenima i znatno drugacijim, povoljnijim okolnostima, jer Tuzla u ovom ratu nije bila okupirana - stavili u zastitu nemuslimana, naisli ste prvo na kritike, da biste na kraju bili smijenjeni. Nije li rijec o apsurdu?

LUGAVIC: Muftija Kurt, kojeg se ja sa duznim postovanjem uvijek sjetim i proucim mu Fatihu kad god mu pomenem ime, bio je covjek naroda. On je sjedio pred Aljinom kafanom po nekoliko sahata pa je selame i pozdrave davao onima koji su ga pozdravljali. Tacno se znalo gdje sjedi, kada ce proci ovim gradom, znao je bilo ovog grada. Ako sam se makar malo u svom radu priblizio tom cijenjenom gospodinu, onda sam zaista presretan. Ne bih zelio da me neko pogresno razumije, ali mi sadasnjeg muftiju kojeg imamo u Tuzli malo vidjamo medju narodom. Muftija Kurt je ostao sinonim ovog grada. Mogu vas podsjetiti da je prota Jovanovic, kad je umro rahmetli muftija Kurt, molio da ga i on spusti u mezar. To su ljudi u ovom gradu. Ja sam siguran da ce Tuzla ostati ono sto je bila, a ja zelim da ostanem u Tuzli, da prodjem ovim gradom uspravo, vedra cela. Bog odredjuje na kraju. On je jedini sudac. Ja znam kur'anski ajet koji kaze: radite kako god hocete i sta god hocete, pa ce vas rad vidjeti Bog, Bozji poslanik i dobri ljudi. Evo, ovaj moj rad su vidjeli dobri ljudi u ovom gradu. Allah ce vidjeti, a ja cu, ako Bog da, na Sudnjem danu vidjeti Allahovu volju.

Objavljeno u broju 156 DANA, 26. maj / svibanj 2000.

 

Home Novi broj Arhiva Uz ovaj broj Intervju DANA  Bosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.