Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 146

ZLATNI LJILJAN MAFIJE

Ko je, zapravo, donio odluku da zasticene zone zastiti od njihove vojnicke komande? Da li je Srebrenicom vladao samo i iskljucivo Naser Oric, bahato sprovodeci osobnu tiraniju? Zasto je Zepa bila drugacija? Ko se to usudio da odlucuje o sudbini 20.000 ljudi? Sta kriju izvjestaji o enklavama uoci samog pada?

 

Pise: Vildana Selimbegovic

NECE DA PRICA

KOMANDANT GLADNE VOJSKE

VOJNA BEZBJEDNOST O ORICU

KAKO SU DOKUMENTI DOSPJELI NA INTERNET
 DOKUMENTI
 

 


AVDE PALICA VISE NEMA, ZICRO SULJEVIC JE
penzioner, u mirovinu ce uskoro Rasid Zorlak, Enver Hadzihasanovic, Rasim Delic, a mozda i Sead Delic... Historicarima i sudu u Haagu ostat ce breme Srebrenice i Zepe: dvije zasticene zone pale su za rekordno kratko vrijeme kao pjescane kule izgradjene na savjesti medjunarodnih snaga. I kao vanredan primjer (ne)sinhronizacije u sistemu rukovodjenja i komandovanja bosanskohercegovacke armije u kojem je sve nemoguce bilo moguce, a ono realno pretvarano u politicki irelevantno. Ko je, zapravo, donio odluku da zasticene zone zastiti od njihove vojnicke komande? Da li je Srebrenicom vladao samo i iskljucivo Naser Oric, bahato sprovodeci osobnu tiraniju? Zasto je Zepa bila drugacija? Ko se to usudio da odlucuje o sudbini 20.000 ljudi? Sta kriju izvjestaji o enklavama uoci samog pada?

Ne, nije Federalni parlament uoci izbora raspravljao o udjelu odgovornosti komandnog kadra Armije BiH za 10.000 mrtvih Srebrenicana. Ne, nije ni Glavni odbor SDA zasjedao da bi konacno donio odluku da ekshumirani iz srebrenickih masovnih grobnica budu delozirani iz visockih kontejnera i sahranjeni zajedno da pocivaju u miru. Nisu ni silni predizborni jastrebovi izasli za govornicu da naglas kazu koliko su osobno ucestvovali u necinjenju za spas enklava. Dokumenti o padu Srebrenice i Zepe, potresni razgovori vodjeni radiovezom, vapaji za pomoc, autenticne naredbe Komande Drugog korpusa i Generalstaba Armije BiH, koji bacaju citav snop novog svjetla na zbivanja uoci najveceg pomora Bosnjaka Podrinja, stigli su na Internet posredstvom web-sitea Srpskog kongresa ujedinjenja?! Treba li napominjati da ova ekstremno desna promilosevicevska organizacija raspolaze sa vise podataka o stanju u Srebrenici i Zepi u ljeto 1993. negoli Klub poslanika SDA? Cini se da je izlisno – ne samo zarad stepena informiranosti Mladicu i Karadzicu naklonjenih kongresmena vec i zbog notorne cinjenice da je, uostalom, odlucujuce jezgro u Bosnjaka, na celu sa Izetbegovicem, dok je padala Srebrenica, vazilo o liku koji je djelom zasluzio da naslijedi kabinet i pozicije Ejupa Ganica?! No, i Alija Izetbegovic i Naser Oric su zivi i zdravi, i mada ih jos niko nije uspio izravno priupitati osjecaju li krivicu za stradanje Srebrenicana, niko im ne moze ni obecati da nece doci dan polaganja racuna.

Narodni heroj ili narodni tiranin
Sta je Oric Izetbegovicu? Mozda bi najprecizniji odgovor bio: Podrinjski Caco. Dakle, nekadasnji specijalac iz osobne Miloseviceve garde u stilu ratovanja i odnosu spram komande iskazivao je onu topalovicevsku crtu na koju je Izetbegovic stariji vazda bio slab: dobar borac sto ne slusa pretpostavljenu komandu, apsolutno neobavijesten kada je Zenevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima u pitanju, dovoljno tvrdoglav da odlucuje sam u ime svih i, uza sve to, vazda voljan da krene prvi u bitku o cijem ishodu i ne zeli razmisljati. Kako drugacije objasniti tretman zasticenosti koji Oric uziva kao jedini komandant apsolutno postedjen preispitivanja osobne uloge u najvecoj izgubljenoj bici? Na pricu o narodnim herojima, ovdje vec odavno niko ne pada: zar nije Izetbegovic osobno ucinio bas sve da potencijalni heroji slucajno ne opstanu kao takvi, svjesno ih gurajuci u vrtlog kabinetskih obracuna? I zar nije svojim preferiranjem paralelne vojne komande i od Sarajeva sacinio otuznu ratnu pricu, a obecanjem da ce “deblokada uslijediti izmedju Dana mladosti i Dana drzavnosti” zapecatio sudbinu skoro 11.000 ljudi?

Danas, kada Naser Oric ima ekskluzivno pravo da suti, okruzen sa desetak tjelohranitelja i sretno udomljen u poslu o kojem mu je “Saja rekao da ne govori” (Senad Sahinpasic Saja, ovdasnjoj javnosti poznat kao nevidjeno cudo bosnjackog tajkunstva, medjunarodnoj znan sa Interpolove potjernice), kada je njegova ratna biografija okoncana na tako prepoznatljiv sarajevski nacin (kontroverzno komandovanje, zloupotreba polozaja, kriminalne radnje upakovane u imidz dobre volje da se pomogne i sve zajedno trampljeno za manipuliranje demobiliziranim borcima i vrbovano za prljave stranacke poslove), kada je postao dio uvezane bosnjacke cosa nostre i kao takav ostao nedodirljiv legalnim institucijama vlasti, kada je, dakle, i dobra djela sa fronta stavio u sluzbu politicke mafije – jedini zlatni ljiljan kojim se moze okititi jeste onaj sa patinom SDA.

Sve za narod i deset najtezih godina, objasnili bi stranacki glasnogovornici iz svojih udobnih kabinetskih fotelja, drsko koristeci srebrenicku tragediju u vlastite promotivne svrhe. Otuda, zapravo, i tolika potreba da se ne zagrebe po izjavama i svjedocenjima onih Srebrenicana koji vec pet godina zalud pokusavaju uprijeti prstom i u one dijelove bosnjacke krivice za planetarnu tragediju enklave. Cemu podsjecanja na brojne zloupotrebe i sverc humanitarnom pomoci, kome treba prekopavanje istine o privatnom naoruzavanju, skrivanju pusaka sa kojima se umjesto na linije islo u lov, organiziranju prostituisanja zena i djevojaka, dizanju tenzija sa medjunarodnim snagama u zasticenoj zoni upadom u srpsko selo Visnjica, kaznjavanju neistomisljenika i smrcu kad zatreba...

No, klupko se ne moze odmotati u samoj Srebrenici: iznosenje domaceg prljavog vesa automatski povlaci i odgovornost pretpostavljenih koji su znali ali nisu htjeli da reagiraju. Podatak da je Naser Oric svojevoljno napustio Srebrenicu ni u kom slucaju ne amnestira Envera Hadzihasanovica za (ne)cinjenje kada je linija rukovodjenja i komandovanja u pitanju. Ako je kao Podrinjac bio zaduzen za pomoc u odbrani enklave, sta je ucinio kao nacelnik staba? Da li je preskakanje sistema rukovodjenja i komandovanja usvojeni recept za princip kolektivne odgovornosti i pranje savjesti?

Zepacka razlicitost
Bas zato je Zepa bila drugacija: i tada kao i sada Zepljaci s ponosom isticu ustrojstvo i organizaciju zivljenja koja je, na kraju krajeva, i rezultirala znatno manjim zrtvama prilikom pada Zepe negoli su srebrenicke. Da se ne zavaravamo: ni tada kao ni danas, najblaze receno, nije moguce razlozno objasniti bilo kome da je bezbjednost jednog Hasana Muratovica bila vrednija od sudbine naroda Zepe, bas kao sto ne postoji razumno objasnjenje otkuda Zicri Suljevicu hrabrost da rahmetli Avdi Palicu nudi najkonkretniji vid vojnicke pomoci pretocen u vjeru u Allaha i Islamsku konferenciju koja ce, akobogda, donijeti odluku o ukidanju embarga na oruzje?! Koje je, zapravo, to vojno komandno tijelo ciji su mehanizmi ratovanja ideoloske i vjerske poruke? I koja je logika da se nedostatak vojno obucenih kadrova nadomjescuje radiovezom umjesto naredjenjem o odlasku na teren?

Helikopteri su stizali u Zepu: sudbina jednog od njih ni do danas nije rasvijetljena, ali se pouzdano zna da je dio novca pristiglog u toj posiljci nepovratno izgubljen. Sve mahinacije i odgovore na novcana pitanja Zepljaci su dali ukazujuci argumentirano na srebrenicko vojno vodjstvo: Oric i dalje suti jer nema obavezu da podnese raport. Sutke je sklonjen, objasnit ce danas i komandant Drugog korpusa, koji u intervjuu Danima razotkriva citav niz novih detalja o stradanju Srebrenice ali i onom sto je uslijedilo nakon pada, odbijajuci da se eksplicitno izjasni o krivici, no ne zaboravljajuci pri tome da je istina koliko potrebna, toliko i bolna. Za sve, a to ukljucuje i kontroverznog bivseg komandanta 28. divizije.

Kada je o Generalstabu Armije BiH rijec, treba li podsjecati, u vrijeme donosenja politicke odluke o potrebi akcije deblokade Sarajeva, zvucno najavljene kao da je u pitanju konferencija za stampu Bicakcicevog americkog antikorupcionog tima, umjesto pojacanja odbrane enklava proslijedjena je naredba o diverzantskim akcijama koje bi odvukle paznju sa bojisnica oko prijestolnice?! Nije bilo vanrednih posiljki oruzja i municije, jedina vanredna dostava bila je u suprotnom pravcu i cinilo ju je 18 starjesina koji su na celu sa Oricem stigli u Zenicu da se skoluju?! Trebalo je pet godina da zvanicno pretpostavljeni Oricev komandant izadje sa priznanjem kako je upravo on, dakle, Naser Oric – svojevoljno napustio Srebrenicu?!

 

Nece da prica

Naser Oric nije prihvatio ponudu da za nas list prokomentira optuzbe na njegov racun vezano za sporna ratna desavanja u srebrenickoj enklavi. U kracem neformalnom razgovoru s nasim novinarom rekao je da se on nema cega bojati niti stidjeti te izrazio ocekivanje da ce nadlezne domace i medjunarodne institucije procijeniti svaciju ratnu ulogu.

Najnovije aktueliziranje pomenutih optuzbi on je na uopcen nacin vezao ponajprije za predstojeci kadrovski remont u bosnjackom oficirskom vrhu.

H.H.

Komandant gladne vojske

Njegova komanda nikad nije bila “Naprijed!", nego “Za mnom!". Mada od kraja rata nije vise omiljen medju Srebrenicanima onoliko koliko je bio, jos uvijek mu je dobar dio njegovih vojnika vrlo odan. Razlog za to treba traziti u tome sto je kod vojnika cijenio upravo ono sto su oni najvise cijenili kod njega – hrabrost. A on je bio neustrasiv: licno je stao na svaki oslobodjeni grumen u srednjem Podrinju. Mozda u udzbenicima vojne teorije pise kako komandant snaga velicine operativne grupe treba sjediti u dubokoj pozadini i izdavati naredjenja. Ali, tamo sigurno ne pise da se ratovi pocinju sa petnaestak pusaka. A toliko je ljudi i pusaka Naser Oric imao sa sobom, kada su u njegovom rodnom mjestu, Potocarima, u aprilu 1992. postavili zasjedu koloni "Belih orlova", na putu iz okupirane Srebrenice u Bratunac. Za to je tada trebalo vise od hrabrosti. Njihovi su ih komsije i dojucerasnji prijatelji odbijali sakriti u svojim kucama ili stajama od nevremena, osudjivali ih da su “zapoceli rat", a malo dalje, u Sarajevu, raspravljalo se “da li JNA napada grad".

Oric je u medjuvremenu postao komandant najgladnije vojske na svijetu, vojske ocajnika koji su vodili rat bukvalno da bi prezivjeli. Nemali je broj nasih sugovornika potvrdio da je ta vojska oslobadjala ona podrucja u kojima je bilo hrane. Iza vojnika su se kretale hiljade civila, cak i zena i djece u potrazi za hranom u srpskim uporistima oko Srebrenice. Tokom 1992. slobodna teritorija je rasla i u jednom trenutku su se njene promjenljive granice naslanjale na dijelove opcine Rogatica na jednoj, i Zvornika na drugoj strani. Oric licno je, prema svjedocenjima njima bliskih ljudi, najvise zalio za onim danom u ljeto 1992. kada ga je od slobodne tuzlanske teritorije i kapetana Hajre Mesica (koji je taj dan izgubio zivot) dijelilo svega nekoliko kilometara. Bilo ga je tesko zadrzati u kancelariji. Stab onoga sto je tada bilo Teritorijalna odbrana Srebrenice je svojevremeno donio odluku kojom mu je zabranio da izravno ucestvuje u borbama. Sve je bilo u redu, do narednog srpskog napada na enklavu, kada je bas on predvodio pomoc upucenu na taj dio linije. Cijena takvog ratovanja je bila zastrasujuce visoka: od aprila 1992. do aprila 1993. poginulo je vise od 2.000 ljudi, najvecim dijelom vojnika. Oric je privatno govorio kako gubi najbolje vojnike, a na dzenazama – redovitim poslije svake operacije, bio je vidno potresen, kazat ce njegovi poznanici, a ne jednom je i zaplakao. Kao sto ce plakati i kad je Srebrenica pala.

D.H.

Vojna bezbjednost o Oricu

ORIC NASER, sin Dzemala, star oko 27-30 godina, rodjen u Potocarima, opstina Srebrenica, policajac, pripadnik ARBiH u cinu brigadira, trenutno prebivaliste u Tuzli.

Po dolasku u Tuzlu, u prvoj polovini 1995. g., Oricu je navodno iz Svajcarske pristiglo oko 500.000 DM koje su bile namijenjene stanovnistvu Srebrenice. Prikupljanje ovih sredstava vrsila su lica sklona kriminogenom ponasanju od kojih je izvjesni "Al Kapone” iz Srebrenice. Nije se doslo do sirih saznanja o sudbini navedene sume.

Prema reakcijama izvjesnog Husic Rifeta iz Voljevice, Oric je iz prvog kontingenta hum. pomoci za Srebrenicu izdvojio 3 t brasna, koje je kasnije prodavao uz pomoc izvjesnog Esnafa i Mandzic Muje iz Dugog Polja (brat Mandzic Smaje i Ibrahima). Slicne radnje Oric je realizovao i preko izvjesnog Muhic Suada, zv. "Boki", iz Voljevice, "Cele", rodom od Konjevic Polja i "Sanje" iz Drinjace.

Oric je preko nepoznate zene i lica romske narodnosti, oboje rodom iz Potocara, kupovao robu od cetnika u vecim kolicinama, izmedju ostalog i 10.000 komada zileta za 3.000 DM, a preko istih lica je zilete prodao za 10.000 DM. U ove transakcije bio je ukljucen i Mandzic Ibrahim, zv. "Mrki Mandza", pripadnik 28. divizije.

U Srebrenici se javno pricalo da su Salihovic Fahmdin, zv. Adem, nacelnik opstine Srebrenica, i Oric Naser, razvalili sef preduzeca "11. mart” iz kojeg su otudjili znatnu kolicinu zlata i srebra. Navodno je Oric sa saradnicima topio zlato i srebro u posebne kalupe, a potom preko njih prevlacio sloj nekih neplemenitih metala. Sirim saznanjima raspolaze Aljukic Husein, zv. “Behaija", pripadnik 28. divizije (logistika), inace raniji Oricev “savjetnik".

Bektic Nedzad, p/k za bezbjednost 28. divizije, u septembru 1993. g. donio je u Srebrenicu 100.000 DM, koje je predao Oricu, a nema saznanja da je ovaj iznos namjenski utrosen.

U proljece 1993. g. Oric se interesovao za lice iz Potocara preko koga bi prodao vece kolicine kafe.

U septembru 1994. g. Oric je iz humanitarne pomoci izuzeo 2.000 litara nafte od cega je 600 litara dao Tursunovic Zulfi, dok je 1.400 litara ostavio za sebe u kuci u Potocarima.

Oric Naser i Mandzic Mujo bili su suvlasnici tri kafica u Srebrenici, koja su radila do okupacije Srebrenice, a roba za kafic je nabavljana od cetnika na “zutom mostu".

Iz hum. pomoci veca kolicina robe izdvajana je za potrebe 28. divizije, od cega su znatan dio za Orica na pijaci prodavali Fejzic Hamdija, Konakovic Suljo, Mehmedovic Amir, zv. "Gera", Omerovic Safet, zv. "Mis", izvjesni "Rici", "Duda", Bajazit, zv. "Basko" i dr.

Juna 1993. g. Oric N. je izvjesnom Bajazitu, zv. "Basko", iz Sasa, odobrio 600 kg brasna i 24 kg soka u prahu za vlastite potrebe. Magacioneri u skladistu su bili Mekic Aziz i Delic Sead.

Kako su dokumenti dospjeli na Internet?

Kako su izvorni dokumenti ARBiH dospjeli u ruke Kongresa srpskog ujedinjenja, odnosno na njihovu web-stranicu? KSU ih je mogao dobiti iz samo jednog izvora – Vojske Republike Srpske. Ali, kako je VRS dosla do snimljenih razgovora izmedju visokih civilnih i vojnih zvanicnika RBiH i oficira i politicara u enklavama? Naime, dokumenti o kojima je rijec su uglavnom transkripti tih razgovora, te pisma upucena iz Sarajeva u “zasticene zone", naredbe pretpostavljenih komandi i izvjestaji iz enklava. Medjutim, srebrenicke i zepacke vojne vlasti su imale izricite instrukcije da baze podataka i komunikacijsku opremu uniste u slucaju opasnosti. Prema istrazivanjima Dana, ovi su to i ucinili kada je postalo bjelodano da se enklave vise ne mogu odrzati pred naletima srpskih trupa. Medjutim, jos uvijek je nejasna sudbina disketa na kojima su bili pohranjeni vodjeni razgovori. Neki sugovornici, koji iz razumljivih razloga zele sacuvati svoj identitet, Danima su kazali da sumnjaju kako su bas sve diskete unistene. Dio njih izvjesno jeste. Pouzdano se ipak zna da je tokom proboja iz Srebrenice zarobljen jedan od operatera na komunikacijskoj opremi, a zatim hitno vracen u grad, gdje je narednih nekoliko sedmica bio prisiljen da iz unistenih kompjuterskih baza podataka “spasava” onoliko informacija koliko je to bilo moguce.

D.H.

Dokumenti

Pismo Avde Palica, komandanta 285. lahke istocnobosanske brigade, upuceno predsjedniku Predsjednistva RBiH Aliji Izetbegovicu 26. jula 1995.

Gospodine predsjednice, oko 21 cas zavrseni su pregovori u rejonu Boksanice (Rogatica) kojem su prisustvovali general Smith, Torlak Hamdija, predsjednik IO Zepa, i ratni zlocinac Ratko Mladic. Na te pregovore, kako me je obavijestio danas general Suvalic, trebao je da se donese ugovor o razmjeni “svi za sve", prihvacen i od nase strane. Tim pregovorima je trebao da prisustvuje ministar Muratovic, ali nije zbog toga sto mu nije garantovana bezbjednost. To me je isto obavijestio general Suvalic. Na pregovorima je general Smith izjavio da nasa strana nije prihvatila ugovor o razmjeni “svi za sve” i da nasa strana trazi neke dodatne ustupke. Na mjestu pregovora Boksanica ostao je Hamdija Torlak, kome je receno da, ako smo spremni na razmjenu "svi za sve", da se u toku noci odnosno ujutro do 08:00 sati izvijesti general Smith kako bi se pravio plan helikopterske evakuacije. Predsjednice, ja Vas u ime moje brigade, koja je na ivici nervnog sloma, molim da poduzmete sve da nasa strana prihvati ugovor i da konacno i nas rijesite muka. Mi ne mozemo da vjerujemo da ovaj problem izgleda necete Vi da rijesite. Ovaj problem ako se ne rijesi u toku sutrasnjeg dana, moram se odluciti sutra navece na proboj prema Vama sa 2.000 ljudi i sa 10.000 metaka pa ko prodje, a imate sliku Srebrenice i prikupljene obavjestajne podatke da smo sa svih strana blokirani i da nam nema spasa bez obzira sto cemo krenuti u proboj. Sutra ce se zavrsiti evakuacija civila i odmah se povlaci UNPROFOR, tako da cemo vjerovatno sutra ostati prepusteni sami sebi.

Gospodine predsjednice, ja Vas molim u ime boraca koji su se zadnjih petnaest dana lavovski borili, molim Vas u ime poginulih boraca, a u mojim redovima imam sinove ili roditelje tih poginulih, molim Vas u ime evakuisanih porodica i djece koja jedva cekaju da se sretnu sa svojim ocevima koji su ostavljeni na Zepskoj planini da budu poklani ili na drugi nacin unisteni, molim Vas opet u ime mojih boraca da nam omogucite da na nekim BH ratistima branimo Bosnu, da je oslobadjamo i da ginemo kao ljudi. Nemojte dozvoliti da umiremo od gladi, od najobicnije bolesti, jer nemamo nijednog doktora, a vec ima bolesnih koji ne mogu, ako krenemo u proboj, preci na slobodnu teritoriju, te Vas molim – nemojte dozvoliti da ubijam svoje borce, jer ih ja ne mogu ostaviti zive cetnicima a ne mogu ih ni ubiti jer sam s njima ratovao tri godine, oni su tri godine branili Zepu i Bosnu i Hercegovinu i zasluzili da umru casno ili casno poginu na nekim od ratista sirom BiH. Molim Vas jos jednom, poduzmite sve sto je u Vasoj moci da se izvrsi helikopterska evakuacija vojnika i u toku noci nas izvijestite, jer me sutra u 09:00 cekaju vojnici postrojeni da ih obavijestim sta ste uradili. Poslije vecerasnjeg Vaseg odgovora u slucaju da bude negativan, vjerovatno se vise necemo cuti a isto tako necete cuti niti imati od koga saznati kako su zavrsili moji borci. Ja u svojim redovima imam jos oko dvadeset ranjenika koji nisu smjeli sjesti da se evakuisu kopnom, ostali su nadajuci se helikopterskoj evakuaciji, medju njima je i moj nacelnik staba koji je 80% invalid iz helikopterskog udesa u Zepi. Mogao je juce otici sa ranjenicima, ali nije htio ostaviti svoje saborce, htio je znati do kraja kakva ce im biti sudbina i podijeliti sa njima istu. Cekacu Vas odgovor nadajuci se da cete ovaj problem uspjesno rijesiti.

Komandant
pukovnik Avdo Palic

Razgovor: Alija Izetbegovic – Ratno predsjednistvo Zepe, 20. jula 1995.

IZETBEGOVIC: Pocnite vi govoriti.

RP ZEPA: Kakve ste aktivnosti poduzeli?

IZETBEGOVIC: Masovic Amor ce se ukljuciti, a Muratovica nema u Sarajevu, a njega znaju dobro. Rekao sam mu da zove Smitha u London (ako jos nije otisao u London), a ako ne, generala Gobillarda. To je zasad, dao sam mu uputstva da vidi gdje jos ima cetnika, jer je on predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika. To je zasad uradjeno, a oni ljudi koji nose municiju idu prema vama, ako mognu unici u Zepu...

RP ZEPA: Imali smo kontakt sa Mladicem telefonom preko UNPROFOR-a. Prenijeli smo mu nasu odluku i on je rekao sljedece: vec je imao kontakte sa generalima Gobillardom i Nikolajem i imat ce ponovo razgovor sa njima izmedju 10 i 11 sati. Ponudio je da evakuacija ranjenih krene, napomenuo je da mogu ici svi ranjeni bez obzira na tezinu povrede, pa cak okrznuti, daje garancije i nudi posto navodno vjeruje Muratovicu da on licno dodje u Rogaticu ili na Boksanicu da nadgleda izlazak. Sta mislite o ovome?

IZETBEGOVIC: Da probamo, ne vidim sta nam preostaje drugo. Jedno je vazno: nemojte uci ni u kakvu predaju muskaraca i oruzja, niposto! Selam! Ne prekidajte!

RP ZEPA: Mi mislimo da ostajemo pri nasoj odluci da sve ide u paketu. Mi molimo da Vi pozurite, sve do tad mi ostajemo kao i do sada, znaci: ne dolazi u obzir predaja oruzja, nas moze samo pokupiti UNPROFOR. Mislim na vojno sposobne.

IZETBEGOVIC: Dobro, ali to je sve vasa odluka. Ja cu vam pomoci sta mogu. Selam!

RP ZEPA: Selam i Vama, javite novosti!

* * * * * * *

SARAJEVO: Mladic je rekao da nece dozvoliti izlazak civila bez predaje vojnika. Je li to rekao pregovaracima juce?

RP ZEPA: Rekao je, ide ovim redoslijedom, idu prvo: ranjenici, majke sa malom djecom, starci i ostalo stanovnistvo, a rekao je da je najbolje da sa Muratovicem zavrse oko razmjene. Potrebno je odmah da Muratovic stupi u kontakt sa Mladicem kako bi to dogovorio. Da ne bismo napravili gresku, cekamo informaciju o ishodu razgovora Muratovic – Mladic pa cemo onda nastaviti dalje. Pozurite, imamo vrlo malo vremena. Shvatite, vrijeme ne radi za nas.

SARAJEVO: Mi cemo to uraditi ovdje, a dobro bi bilo ako mozete poslati u susret ljudima koji su posli s municijom nekoliko momaka, bila bi dobra stvar, onim putevima kojima se nekad islo. Recite mi, mozete li to?

RP ZEPA: Vidjet cemo i izvijestit cemo vas, a bitno je da Muratovic odmah stupi u kontakt sa Mladicem kako bi dogovorio sigurnu razmjenu 400 agresorskih vojnika za sve nase vojnosposobne. Taj princip je obecao Mladic i to je nasa jedina sansa i mi odgovor mozemo cekati do 08:00 sati.

* * * * * *

Iz razgovora generala Rasida Zorlaka i nacelnika staba 285. iblb Rame Cardakovica

ZORLAK: I ja vas selamim. Sutra je 21. jul. Cetnici nisu ostvarili plan prema kojem su bili zacrtali da osvoje Zepu, jer navodno medjunarodna zajednica im je do tog vremena dala precutno odobrenje. Svi smo uz vas i zelim vam uspjesnu odbranu. Alahimanet.

CARDAKOVIC: Hocete li nam reci sta za nas znaci 21. jul i hoce li nam od sutra imalo biti lakse?

ZORLAK: Sutra je sastanak u Zenevi Kontakt-grupe i sastanak Islamskih zemalja. Ocjenjujemo da ce to biti jedan preloman dogadjaj u odnosu svijeta prema Bosni, a posebno prema zasticenim zonama. U jednoj informaciji iz OUN-a, preko cetnickih medija govori se navodno da Karadzic moze raditi do 21. jula, a kasnije ne.

* * * * * *

Pismo komandanta ARBiH Rasima Delica Drugom i Petom korpusu, komandi 81. divizije i 285. iblb

Sluzba drzavne bezbjednosti nas je izvijestila da raspolaze provjerenim saznanjima da su predstavnici cetnicke emigracije u SAD sugerisali cetnickom rukovodstvu u BiH da nastavi sa ofanzivnim dejstvima u cilju zauzimanja “svega” sto se moze zaposjesti do 21. jula 1995. godine, apostrofirajuci pri tome "zasticene enklave” Gorazde, Zepu i Bihac. Prema cetnickoj emigraciji, ove prijedloge je “vrlo vazno” i neophodno realizirati do naznacenog vremenskog roka, jer ce se tog dana odrzati sastanak ministara spoljnih poslova Evropske zajednice sa UN predstavnicima, na kojem ce se raspravljati o “problemima u Bosni” i kojom prilikom ce se “zaracene snage u BiH” pozvati na pregovore. Saznanja koristite u cilju procjena i preduzimanja mjera iz vase nadleznosti, a informaciju koristiti izvodno u cilju tumacenja razloga ofanzivnih dejstava agresora.

Komandant
armijski general Rasim Delic

 

Objavljeno u broju 146 DANA, 17. mart / ozujak 2000.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.