Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 137

 

ZASTO SE ISPLATI(LO)
BITI HRVAT

 

 

Koliko kosta masovna podrska bosanskih Hrvata HDZ-u? Jako puno. Milijarde maraka iscurile su proteklih godina iz Zagreba, da bi zavrsile u Herceg-Bosni. Gradjani Republike Hrvatske su, na kraju, odlucili prekinuti tu praksu. HDZ je pao u Zagrebu. Mostar se jos drzi. Zbog cega? Straha? Ne. Medjunarodne urote? Ne. Politicke mudrosti Ante Jelavica? Apsolutno ne. Para? Na tragu

 

Pisu: Emir Imamovic i Emir Suljagic 

 

BIH NE ZAVISI OD ZAGREBA, VEC OD SEBE

Ivo Komsic, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeca BiH


BAJRAM BEZ TUDJMANA


LJUBAV OD MILIJARDU MARAKA


ZAMISLITE PROSJECNU PALCU OD 700 MARAKA.
Zamislite redovne penzije i nesto deblju kovertu pred znacajniji vjerski praznik. Zamislite jeftinije komunalne usluge. Zamislite, na kraju, kako putujete u Njemacku bez vize. To vam je normalno? Pa vi ste sigurno Hrvat, i ovaj ste primjerak Dana kupili na Trgu hercega Stjepana Kosace u zapadnom Mostaru i sada se u svom automobilu, starom jedva nekoliko godina, vozite na kavu. Nije tacno?! Dobro, onda ste iz Viteza, radite u kompaniji "Economic", naravno, Hrvat ste i upravo ste obavili kupovinu u jednom od najvecih trgovinskih centara u BiH. Ako sve ovo sanjate i zeljeli biste dobiti bilo kakvu platu, racune vjerovatno ni ne placate, bez vize mozete u Tursku, Madjarsku i Hrvatsku, automobil vam je star koliko i supruga, roditelji vam u decembru primaju augustovske penzije… Pa, Bosnjace, Bosna te zove, ali ovo je tekst o onima drugim – po broju u Federaciji.

Nerealno je i neozbiljno, naravno, tvrditi kako je, za razliku od bosnjackog dijela Federacije BiH, zilava Herceg–Bosna olicenje socijalne drzave. Medjutim, nemoguce je ne primijetiti kako Hrvati, posebno tamo gdje cine vecinu, zive lagodnije i od Bosnjaka i od Hrvata iz famoznih multi zajednica. Zasto? Zato sto im je, uslovno receno, blagostanje propisano Ustavom – Republike Hrvatske. U clanu 10, poglavlja o temeljnim odredbama Ustava RH, usvojenog na dan nekadasnje JNA (22. decembra) 1990, izmedju ostalog, stoji: "Dijelovima hrvatskog naroda u drugim drzavama jamci se osobita skrb i zastita Republike Hrvatske." Ta jedna recenica, ustvari, predstavljala je svih ovih godina zakonsko pokrice za Tudjmanov rezim koji je nesebicno finansirao Herceg–Bosnu, a zauzvrat dobio stabilnu izbornu bazu i stjeciste svih mutnih operacija stranackih tajkuna. Tako je dio drzave BiH postao mjesto iz kojeg svaki zagrebacki izaslanik moze isisati sve sto mu treba, a najcesce su to bili glasovi famozne dijaspore. I na posljednjim izborima je sada opozicioni HDZ od ovdasnjih Hrvata dobio plebiscitarnu podrsku. Iz kojih sve razloga bosanski Hrvati i danas na listama za dijasporu masovno zaokruzuju HDZ?

320.000 putovnica
Niz je bezbroj puta navedenih i najcesce neutemeljenih razloga, od straha zbog bosnjacke dominacije, preko izmisljenog kompleksa kolektivne krivice i antihrvatstva medjunarodnih institucija u BiH, pa do paranoicnog vodstva HDZ–a, spremnog da i dalje prepoznaje zavjere protiv Hrvata i forsira borbu protiv "muslimanskog izlaska na more". Nigdje se, medjutim, ne spominje kako je, barem za Tudjmanova vakta, bilo isplativo biti Hrvat u Bosni i, narocito, Hercegovini. To je znacilo: visi zivotni standard, besplatno obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zastitu Republike Hrvatske, mogucnosti zaposlenja i, sto je u ovdasnjim prilikama jako bitno, putovnicu. Sve su to masno placali hrvatski (misli se na gradjane RH) poreski obveznici.

Zamrsena teorija ne odgovara na osnovno pitanje: kako je bilo biti Hrvat u praksi? Vlasnici hrvatskog pasosa, njih 320.000 u BiH, za razliku od Bosnjaka i Srba, sasvim su slobodno mogli putovati po Evropi. Naime, od evropskih zemalja, samo Danska, Finska, Izrael i Norveska imaju vizni rezim prema putnicima s putovnicom. Doduse, zbog politike pokojnog hrvatskog predsjednika, jos su Svedska i Velika Britanija "privremeno suspendirale ugovor o ukidanju viza potpisan sa RH". To "privremeno" znaci do promjene politike sluzbenog Zagreba, a taj je proces u toku! Od znacajnih prekookeanskih odredista (ne racunajuci Islamsku SR Komori, Tuvalu i Vanatu) nosiocima plavog pasosa sa malo debljim koricama viza treba ukoliko zele u Australiju, Novi Zeland i Sjedinjene Americke Drzave. U sve ostale zemlje, racunajuci ziteljima BiH tako drage i tesko dostupne Njemacku, Austriju, Italiju, Francusku, Belgiju, Holandiju, Bugarsku... Hrvati mogu uci kad god hoce.

Penzionerski status u cijeloj zemlji danas izgleda kao bozija kazna. I nju, opet, olaksavaju krvne ili administrativne veze sa zapadnim bosanskim susjedima. Penzionerima koji svoje pare primaju preko Mirovinsko–invalidskog osiguranja Herceg–Bosne koverte stizu na vrijeme – svakog prvog. Istina, najniza penzija u HB–u (105 KM) niza je od najnize u bosnjackom dijelu FBiH, ali nije daleko od istine reci kako bi Bosnjaci cije su mirovine na dnu liste dali tih 12 maraka razlike u zamjenu za cesce pojavljivanje postara pred vratima, te saznanje da ce im koverta biti deblja uoci znacajnijih vjerskih praznika. Takodjer, MIO – preko kojeg su i tokom rata obezbjedjivane mirovine za "hrvatske penzionere", ali po principu jednakosti (svima 150 DM) – ima vlastiti metod isplacivanja radnika umirovljenih nakon rata: svi oni imaju jednaku penziju. I ona iznosi 150 maraka. U posebnu grupu spadaju porodice poginulih bojovnika HVO–a te invalidi rata. Pare za njih dolaze iz Zagreba, a dijele se preko HVIDRA–e i slicnih organizacija. Ta cifra zavisi od niza faktora, ali, prema informacijama Dana, viseclana porodica poginulog vojnika moze mjesecno dobiti i do 1.900 KM. Jednako brojna bosnjacka porodica u najboljem slucaju primi jedva trecinu od tog iznosa, i to sa naznakom da ce zaostala primanja dobiti u vidu certifikata!

Osnovni pokazatelj zivotnog standarda nisu, medjutim, niti penzije, niti visina slicnih primanja, nego place zaposlenih i radno sposobnih stanovnika. E, i tu Hrvati "siju" partnerski narod. Prosjecna placa, recimo, u Vitezu (hrvatskom trgovinskom cudu) ili zapadnom dijelu Mostara iznosi redovnih 700 konvertibilnih maraka. Osobni dohoci nesto rjedje pristizu u nedokapitalizirana preduzeca, za koja je manje–vise izvjesno da ce postati predmet politickog osporavanja (kakav je npr. "Vitezit"). Hrana, odjeca i ostale potrepstine su neuporedivo jeftinije u Herceg–Bosni nego u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujuci propusnim granicama, do automobila (koji je u ova vremena statusni znak) mnogo je lakse doci. Cijena grijanja, struje ili upotrebe telefona je takodjer niza u HB. Primjera radi, ako dvoclana porodica u istocnom Mostaru dobije racun za telefon u visini od 80 maraka, cetveroclana obitelj s druge strane rijeke plati 90 KM. Isti odnos vazi i za struju, koja se, naravno, placa Elektroprivredi Herceg–Bosne, firmi po netransparentnosti jednakoj Elektroprivredi BiH.

Na posao kod Rojsa
U Herceg–Bosni iz nekog razloga ne samo da se rad vise placa nego ga, jednostavno, i ima vise. U Hercegovini filijale hrvatskih tvrtki nicu svaki dan; tamo se nalazi i najveci proizvodjac i izvoznik mesa u BiH ("Lijanovici"); jos krajem prosle jeseni napravljen je i prvi bosanski pjenusac itd. To se dijelom ima zahvaliti basnoslovnim kolicinama novca koji se slijeva preko granice, bar koliko i evidentnom ekonomskom "boomu" koji za posljedicu ima svakodnevno otvaranje radnih mjesta. S druge strane, na podrucju Herceg–Bosne, posebno u dijelovima oko Neretve, pri zaposljavanju vodi politika "nacionalne preferencije".

Cijeli je sistem, ustvari, najlakse objasniti na primjeru Viteza, srednjobosanskog gradica okruzenog modernim trgovinskim i poslovnim objektima, obasjanim neonima. U tom je gradu prije rata zivjelo 27.859 stanovnika, od toga 12.675 Hrvata i 11.514 Bosnjaka. Danas niko nema precizan podatak o broju i strukturi stanovnistva. Zna se, medjutim, kako je 5.000 Bosnjaka raseljeno. No, ako vec predstavljaju manjinu u gradu, Bosnjaci su vecinski narod u strukturi nezaposlenih. Prema sluzbenim evidencijama, ne radi ih 1.216, nasuprot 1.132 nezaposlena Hrvata. Takodjer, u opcini Vitez svi su industrijski kapaciteti ostali u hrvatskom dijelu, gdje su u medjuvremenu nastale velike trgovinske kompanije tipa FIS ili "Economic". Potonja je, inace, vlasnistvo poratnog nacelnika opcine Franje Rajkovica i trenutno je najuspjesniji i najjeftiniji prodavac elektro–materijala, zahvaljujuci cemu svih 70 radnika (mjesovitog nacionalnog sastava) ima sasvim pristojna primanja, dok njihov direktor, zajedno s ostalim poduzetnicima iz malog grada, moze bez problema organizirati glamuroznu "Vitesku noc" u Zagrebu.

Svi ovi podaci se odnose na teritorije koje su tokom rata pod "hrvatskim stijegom" i puskom na "hrvatskom ramenu obranili" pripadnici HVO–a, sprovodeci tako vojni projekt emigrantskog picmajstora iz Kanade Gojka Suska. Oni od njih koji su odlucili da ostanu u "hrvatskoj komponenti" VFBiH ne zive nista losije od svojih sunarodnjaka, ali mnogo bolje od svojih kolega iz ABiH. Ilustracije radi, kapetan ABiH ima mjesecna primanja od 800 KM, dok satnik HVO–a ima 1.600 KM. Pukovnik ABiH ima placu od 1.000 KM, a njegov hrvatski kolega po cinu dva puta vise. Dvije komponente federalnih vojnih snaga se finansiraju iz dvije odvojene kase. Casnici HVO–a nose uniforme i obucu HV–a, dok "ljiljane" odijeva "Borac" Travnik. Segregacija je vidna cak i u kuhinjama: Bosnjaci jedu proizvode ovdasnje prehrambene industrije, dok se u obrocima hrvatskih vojnika nalaze artikli sa oznakom "Product of Croatia" ( "PIK Vrbovec", "Dukat", "Sirela" Bjelovar, itd.). HVO, pored toga sto sluzi za liferovanje opreme HV–a te kaljenje buducih oficira HV–a (Roso, Praljak, Blaskic), ponekad se pojavi i kao agencija za zaposljavanje siromasnih i(li) nesnalazljivih Hercegovaca.

Taj dio posla obicno obavlja tvrtka "Monitor" iz Sirokog Brijega, ciji je vlasnik predratni vozac, a sada zamjenik ministra obrane RH Ljubo Cesic Rojs. Ta firma posjeduje masine za probijanje puteva vrijedne 50 miliona maraka, placene novcem Ministarstva obrane Hrvatske dok je njime rukovodio Susak. Jedan od najvecih gradjevinskih uspjeha joj je pravljenje ceste duge 10 kilometara, koja vodi do nove kuce predsjedavajuceg bh. Predsjednistva Ante Jelavica u selu Podprologu. Inace, "Monitor" je cesto vidjena kompanija u izradi cesta po susjednoj drzavi, gdje kamen tucaju Hercegovci – nadnicari, obuceni u uniforme famozne 66. pukovnije HVO–a.

Trgovina izmedju Bosne i Hercegovine
Sve nabrojano, medjutim, ne daje odgovor na jedno pitanje: koliko je Hrvatsku, kao apsolutnog finansijera Herceg–Bosne, kostala avantura u susjedstvu. Prvi hrvatski premijer i sadasnji kandidat za predsjednika RH Stipe Mesic u jednom je intervjuu zagrebackom Nacionalu kazao kako je iz Zagreba za Mostar svakoga ratnog dana islo oko tri miliona maraka. I aktualni hrvatski premijer Zlatko Matesa je nedavno priznao da je u miru, navodno, trosak smanjen na oko milion dnevno. Istina, zvanicni podaci Ministarstva financija Republike Hrvatske nude neke druge, znatno nize cifre, koje su, ako se saberu troskovi HB aparata, vrlo vjerovatno nerealne.

Ipak, vrijedi ih navesti. Tako je tokom 1999. godine iz Drzavnog proracuna RH za FBiH, na osnovu Sporazuma o specijalnim odnosima, odvojeno 462 miliona kuna (118.766.000 KM). Takodjer, iz istog je izvora uplaceno jos 150 miliona kuna (38.560.411 KM) "za stradalnike rata u FBiH". Treca stavka izdataka od kojih su se u Hercegovini mogli okoristiti nazvana je "Izdaci za obrazovanje djece hrvatskih gradjana u inozemstvu" i iznosi 12.387.171 kunu, odnosno 3.184.362 KM. To je valjda i odgovor na pitanje kako je moguce da se u "hrvatskim" skolama udzbenici mogu dobiti dzaba. Sada je jasno kako je HVO tokom rata i oruzje dobijao besplatno, kako Hrvati iz HB mogu imati socijalno osiguranje RH, i kako se neko iz Glamoca moze lijeciti u Splitu a da za to ne plati ni lipu.

Da li su sve te privilegije ukinute treceg januara ove godine, kada je koalicija SDP–a i HSLS–a do nogu potukla HDZ na izborima? Za precizan odgovor valja sabrati niz bitnih faktora, a oni govore kako propast nije obavezna.

BiH, naime, ostaje jedno od najbitnijih trzista za hrvatske proizvodjace. Do sada je iz te zemlje u Bosnu godisnje uvozeno roba u vrijednosti od milijardu i 250 miliona maraka. Cak 80 odsto tog prometa obavlja se preko firmi ciji su vlasnici bosanski, odnosno hercegovacki Hrvati. Isti oni poduzetnici koji imaju licence za uvoz najekskluzivnije sportske opreme ili kozmetike u BiH. Takodjer, u podrucjima s hrvatskom vecinom nalaze se i neki od najvecih proizvodnih pogona u Bosni, kakav je, recimo, "Aluminij" u Mostaru. Zatim, valja racunati i s Medjugorjem, balkanskim centrom religijskog turizma, kojeg je do sada posjetilo skoro 25 miliona ljudi. Na kraju, obim trgovine i veletrgovine u, posebno, srednjoj Bosni, dokaz je kako Hrvati umiju trgovati. U FIS–u se danas jednako snabdijevaju i Biscani i Banjalucani, dok "Economic" iz Viteza svoja predstavnistva ima i u SR Jugoslaviji.

Herceg–Bosna, dakle, ne samo da ima finansijsku perspektivu vec i suvise elemenata drzave: vojsku, policiju, privredu, skolstvo, zaseban sistem socijalnog osiguranja... S Tudjmanovim krajem otpocela je faza reintegracije Hercegovine u Bosnu. Ako njena efikasna realizacija zavisi iskljucivo od Zagreba, onda je to gotova stvar. Kako je, medjutim, u igri jos najmanje dvoje, valja u obzir uzeti i neke druge faktore. Oni, pak, neumoljivo svjedoce da politicka buducnost Bosne dobrim dijelom zavisi i od ekonomske moci Hercegovine. Kakav god da bude scenarij te price, po svemu sudeci, valjat ce rezonovati trgovacki: politicke privilegije uzurpirane od Sarajeva za ekonomske prednosti gradova zapadno od Neretve.

Damir Zoric, veleposlanik RH u BiH
BIH NE ZAVISI OD ZAGREBA, VEC OD SEBE

Dan nakon konsultacija u Ministarstvu vanjskih poslova RH, hrvatski ambasador u BiH, nekadasnji HSLS–ovac, pa HDZ–ovac, zatim direktor Mirovinskog fonda i sada diplomata, Damir Zoric za Dane govori o novim relacijama susjeda, ne libeci se kazati ono za sto bi ga, da je ziv, Franjo Tudjman opozvao u roku odmah: Hrvatska nema dijasporu u BiH



DANI: Gospodine Zoricu, hrvatska vlada je proteklih godina izdvajala dio svog proracuna za hrvatsku dijasporu, narocito onu u BiH. Stranke koje su tada bile u opoziciji su tvrdile da hrvatska drzava trosi milione njemackih maraka dnevno na odrzavanje Herceg–Bosne. U cemu se sve sastojala ta pomoc?

ZORIC: Hrvatska ima veliku dijasporu, ali ne u BiH. Mozda manji broj stanovnika koji su doselili ovdje spada u dijasporu, ali ako se misli na Hrvate u BiH, oni nisu nasa dijaspora. Problem je nastao stoga sto se poceo koristiti kolokvijalni naziv dijaspora za jednu izbornu jedinicu koja je obuhvacala sve hrvatske drzavljane sa prebivalistem izvan RH. Neki od tih drzavljana su zaista hrvatska dijaspora, neki od njih su nacionalna manjina, neki od njih nisu ni to, kao Hrvati u Jugoslaviji, a neki od tih drzavljana su konstitutivni narodi u svojim drzavama, kao sto je slucaj u BiH. To je malo zamrsena prica, ali, u formalno–pravnom smislu, radi se o drzavljanima sa prebivalistem izvan Hrvatske, od kojih je jedan manji dio zaista dijaspora jer su odselili iz svoje maticne drzave. Sto se same pomoci tice, ona je iskazana u proracunu i za tu stavku postoji nacin i nadzora i uvida. Uvjeti da bi ta pomoc bila nastavljena su da ona bude transparentna, da odluka o njoj bude donesena na mjestu gdje se donose odluke o javnim potrebama i izdacima, a to je Sabor, i da ona bude trosena onako kako je zakonom predvidjeno da se trosi drzavni novac. Kad je rijec o samoj potrebi za tu pomoc, niko normalan u ovoj zemlji ne moze tvrditi da pojedinim kategorijama stanovnistva ove zemlje ta pomoc nije potrebna. Samo je problem percepcije ovdje: kada jedna zemlja daleko odavde nesto ulozi, kupi ili plati, onda to bude normalno, a kada to uradi Hrvatska, onda to ima sasvim druge implikacije, iako bi, po mom sudu, sve to trebalo gledati zajedno i mjeriti istim arsinom. Za mene je posve razumljivo da Hrvatska ovdje ima svoje interese, koji ne smiju biti jednostrani i na stetu ove zemlje, nego moraju biti u cilju dobrosusjedstva, kao sto je logicno da BiH ima svoj interes u Hrvatskoj.

DANI: Kako biste Vi odgovorili na optuzbe da je Hrvatska svojom politikom ucinila da se Hrvati ovdje mnogo vise osjecaju dijasporom nego konstitutivnim narodom?

ZORIC: Ne znam da se iko ko je rodjen u Kiseljaku ili Vijaki osjeca dijasporom. Samo rijetki Hrvati u BiH mogu biti dijaspora, i to oni koji su doselili. Stvari ce biti rijesene ako Hrvatska i BiH cim prije krenu u evropske integracije, jer tada ce nestati mnogi od onih razloga koji su Hrvate u BiH nukali da traze neka rjesenja kako bi ocuvali svoj identitet. Vara se svako ko misli da moze sam i naustrb svog susjeda. To je jedna glupa iluzija koja je sada prisutna. Necu sada kazati je li ona prisutna u Hrvatskoj, to pitajte svog ambasadora gore, ali ovdje doista jeste, iako ne mogu amnestirati ni odredjene krugove u Zagrebu. Mi i vi pripadamo jednom civilizacijskom krugu, govorimo jezikom koji je razumljiv, imamo puno zajednicke tradicije, zajednicke povijesti, zajednicke korijene i puno zajednickih interesa. Graditi dva svijeta u toj blizini – to je, po mom sudu, Sizifov posao.

DANI: Da li je Vama poznato koje su sve strukture dobijale pomoc namijenjenu Hrvatima u BiH?

ZORIC: Ono sto je bitno jeste da jedan broj ljudi govori o pomoci, dok drugi govori o trosenju. U jednom dijelu bosnjackih duznosnika u drzavnoj vlasti ovdje postoji predodzba kako Hrvatska iskoristava BiH u gospodarskom smislu, jer mi ovdje daleko vise prodamo nego sto kupimo. A ako mi ovdje trosimo i istovremeno postoji percepcija da mi ovu zemlju iskoristavamo, onda nesto nije tacno. Nerazumijevanje postoji i u Hrvatskoj, pa cete vrlo cesto vidjeti seljake koji kazu: "Prestanite s uvozom hrane iz BiH, jer mi propadamo!" Medjutim, nikad nece strajkati protiv toga da "Podravka" ovdje prodaje svoju robu. U Hrvatskoj ce se morati promijeniti pristup ovoj zemlji, jer ce jednom morati shvatiti da ovo vise nije domace trziste, nego da izmedju ovog i madjarskog trzista nema nikakve razlike.

DANI: Vi ste ovih dana bili u Zagrebu, pretpostavljamo na konsultacijama u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova. Kakav ce, prema Vasim informacijama, biti kurs nove Vlade RH prema BiH?

ZORIC: Treba najprije vidjeti kako ce biti sastavljena ta vlada, ko ce preuzeti resor vanjskih poslova i kako ce zavrsiti predsjednicki izbori, jer u hrvatskoj vanjskoj politici vrlo vaznu ulogu igra i sam predsjednik drzave. Meni je u ovom casu tesko procijeniti hoce li doci do nekih ustavnih promjena ili ne. S obzirom na novi odnos snaga u parlamentu, neke ce se promjene morati dogoditi. Ono sto je ovdje prevladavalo, u odredjenim javnim krugovima, jeste ocekivanje da ce s promjenom u Zagrebu doci do odredjenih poboljsanja ovdje. Ja sam vec prije govorio da Zagreb ovdje ne radi nista sto bi trebala raditi ova drzava. Ljudi ce shvatiti da ce ovdje biti isto ko god sjedio u Zagrebu, jer to ne ovisi od Zagreba nego od ove drzave, od onih koji vode tu drzavu. Cim prije drzava i ljudi u njoj shvate da se moraju okrenuti sami sebi i medjusobno se dogovoriti, to bolje za njih. S druge strane, izrazita je iluzija onih koje zovemo nacionalnim strankama u BiH da ce oni moci biti partneri dojucerasnjoj opoziciji. Oni koji su nikli na valu nacionalnih pokreta, rusenja komunizma i bivse savezne drzave, na tom ce valu i otici. Vrlo je nerealno ocekivanje nekih duznosnika tu kako ce oni sad imati nove partnere u Zagrebu.

DANI: Jedan visoki bosnjacki zvanicnik u drzavnoj vlasti je nedavno kazao kako je, da parafraziramo, u Hrvatskoj doslo do promjena, ali ce posljedice doskorasnje hrvatske politike ostati u BiH. Kako Vi to komentirate?

ZORIC: Da, nekih posljedica ce biti. Ako je ta politicka teza tacna, onda je jedan korak prema rjesenju ucinjen, ucinilo ga je biracko tijelo u Hrvatskoj. A ako ce se opet pozivati na posljedice koje su ostale tu, onda ce se neko ko tu svoj posao ne radi do kraja uspjeti izgovarati ljudima. Ali, ne vjerujem da je to moguce. Nisu ljudi ovce, kao sto neki misle. Lakirovke nikada nisu bile dugog vijeka.

Ivo Komsic, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeca BiH
BILO BI STETA
ZAUSTAVITI RAZVOJ HERCEGOVINE

DANI: Gospodine Komsicu, kako ce, po Vasem misljenju, rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj uticati na Hrvate u BiH?

KOMSIC: Moramo znati kako je funkcionirala vladajuca struktura HDZ–a i koja je njihova veza sa maticom u Zagrebu. Znamo da HDZ nije neka autohtona bh. stranka, nego organizaciona jedinica HDZ–a iz Hrvatske, i sve politicke odluke HDZ BiH su donosene u Zagrebu, preciznije kazano, sve te odluke je donosio sam Tudjman. HDZ u BiH je bio iskljucivo u funkciji onog sto je on zvao "hrvatskom drzavnom politikom". Ivica Racan je to jednom dobro definirao kada je kazao da je Tudjman imao politiku na stolu i ispod stola. Politika "na stolu" je bila maska koju je Tudjman pokusavao pokazati svijetu. Nastavak te politike u BiH su bile tvrdnje da izmedju dvije zemlje postoji korektan odnos, da su oni prvi priznali BiH itd. Medjutim, Tudjman nije drzao do demokratskih institucija u Hrvatskoj, stavise, on ih je ponizavao. Odluke Sabora i Vlade je zapravo donosio on u nekim paralelnim institucijama koje je sam stvorio u svojoj drzavi. On je izmjestio centre moci iz legalnih i legitimnih institucija sistema i stvorio neke institucije od kojih su neke bile cak i nelegalne, dok su neke bile legalne, ali njihove odluke nisu bile legitimne. Te su institucije diktirale politiku prema BiH i dirigirale su HDZ–om ovdje. Centri moci koji su u Hrvatskoj bili nelegalni i nelegitimni su preko HDZ–a postali i legalni i legitimni u BiH. Medjutim, kako pomenuti centri moci padaju u Hrvatskoj, jasno je i da HDZ sada gubi svoj oslonac u Hrvatskoj. HDZ u BiH nema nikakve autenticnosti, nikave politicke organizacije, i uglavnom je sveden na institucije koje su nastale u toku ili nakon rata, kao sto su razne udruge, komponenta HVO–a u VFBiH, policija i organi vlasti u opcinama u kojima HDZ ima vlast. Ali, oni nemaju autenticne stranacke organizacije kao ostale politicke organizacije koje zive partijskim zivotom. Ne vjerujem da ce nova hrvatska vlada finansirati strukturu HDZ–a u BiH, jer za tu vladu je HDZ jedinstvena organizacija sa jedinstvenom politikom. Za njihovu vlast je podjednako kompromitirajuci HDZ u BiH kao i onaj u Hrvatskoj. Rekao bih da je ovaj prvi cak i vise, jer je on zapravo doveo Hrvatsku u izolaciju od svijeta.

DANI: Na kom nivou Vi ocekujete da ce nova vlast odrzavati odnose sa Hrvatima u BiH, jer sigurno je da je s krajem HDZ–ove vlasti dosao i kraj patronaske politike Zagreba?

KOMSIC: Ne treba ocekivati da ce HDZ ovdje sam od sebe odumrijeti. Naprotiv, oni ce se grcevito boriti, i sve do narednih izbora mi cemo se sa HDZ–om suocavati, ovakvim kakav jeste, s tim sto ce on biti znatno oslabljen jer ce se hrvatska drzavna politika redefinirati. Ne bi bilo dobro da nova hrvatska vlada ima neku autisticnu politiku prema Hrvatima u BiH. Moramo uvaziti realnost, a Hrvati ovdje su mentalno i politicki okrenuti prema Hrvatskoj, i ovi koji su skoro glasali za HDZ su ustvari glasali za Hrvatsku, za hrvatsku drzavu s kojom se HDZ poistovijetio. Politika koja bi ih sada potpuno odbacila bi produbila mentalnu, moralnu i politicku tragediju naseg svijeta ovdje. Vazno je da ne izgube oslonac i sigurnost koju vide u Hrvatskoj, makar to bilo i nakaradno. Nova vlast ce na partnerskoj osnovi morati pokazati brigu za ljude. Ne tako sto ce oni glasati za Hrvatski drzavni sabor. To je pogresna briga. Ja ocekujem da ce nova hrvatska vlada imati posten odnos prema Hrvatima u BiH, da ce njen odnos prema narodu biti korektan, jer je hrvatska drzavna politika imala samo odnos prema HDZ–u. Nju narod u BiH nije zanimao; ona je narodom manipulirala, iseljavala ga, sprecavala da se vrati na svoja ognjista itd.

DANI: Je li i ta malobrojna, ali utjecajna i bogata kasta onih koje zovemo "tajkunima" konacno ostala bez patrona? Kako Vi cijenite da ce oni reagirati na novu vlast?

KOMSIC: Hrvatska opozicija koja je sada dobila vlast je u svojoj predizbornoj kampanji obecala da ce izvrsiti reviziju privatizacije i vjerovatno ce se kroz taj proces stati ukraj svim nelegalnim bogacenjima u Hrvatskoj i stvaranju tog sloja ljudi koji su dosli do velikog bogatstva bez ikakvog truda. To ce imati utjecaja i unutar HDZ–ovih struktura u BiH, jer se ta kasta rasirila i po BiH, bolje reci, po samoj Hercegovini. Niko ovdje nije protiv toga da se bilo ko obogati postenim radom, da otvara firme, zaposli sto vise ljudi; ja vjerujem da ce i hrvatska vlada to stimulirati. Ali, problem je ako je to na racun drugih, nezakonito i zasnovano na korupciji i iskljucivo na vezama sa vladajucom strukturom. Vjerujem da ce u okviru revizije i promjene odnosa snaga u BiH doci do revizije procesa dokapitalizacije koji je otvoren davno. Unesen je kapital, izvrsena dokapitalizacija, fiktivna ili stvarna, i gotovo sve hercegovacke firme su potpale pod vlast pojedinih ljudi.

DANI: Je li moguc paradoks da BiH, ili bolje receno Hercegovina, jednog dana postane stjeciste svih tih tajkuna sumnjive poslovne proslosti?

KOMSIC: Mislim da nije, jer ovdje nece postojati klima za to. Ne mogu ti ljudi doci izolirati se i ne postoji mjesto na planeti na kojem bi se oni mogli sakriti. Pogotovo to ne moze biti zapadna Hercegovina. Ja ocekujem da se u zapadnoj Hercegovini nece zaustaviti proces gospodarskog razvoja koji je poceo. On je pozitivan i njega treba podrzati jer tamo ima firmi koje rade dobro. Stvorili su cijela carstva, od proizvodnih organizacija do trgovinskih firmi, ne treba ih sve trpati u isti kos. Bilo bi stetno zaustaviti tu gospodarsku ekspanziju nekim administrativnim, drzavnim ili politickim mjerama. Treba samo razabrati ono sto je posteno od onog sto je kriminal. Vec se golim okom vidi da sva ta podrucja od Busovace i Kiseljaka, preko Orasja, do Posusja i Sirokog Brijega, dozivljavaju ekonomsku ekspanziju. Ljudi tu ulazu svoja sredstva. Bila bi steta to zaustaviti.

Bosnjaci u hrvatskoj i poraz HDZ-a
BAJRAM BEZ TUDJMANA
Pise: Ahmed Salihbegovic

Pad HDZ–a i Bosnjacima u Hrvatskoj znaci "Lakse se dise", ali im nosi i povecanu odgovornost i jedan alibi manje

Kada su onomad Djukanovic i DPS nadvisili Bulatovica i SNP, porazeni se nisu libili uzviknuti kako je Milo pobijedio samo zahvaljujuci izdajnickom savezu s turcima, siptarima i ustasama (= Bosnjacima, Albancima i Hrvatima). Pa iako u Hrvatskoj danas manjine cine znatno manji udio populacije nego u Crnoj Gori, i tu je malogradjanski HDZ–tribun i autor uspjesnih Smogovaca, Hrvoje Hitrec, prokomentirao jos prije nekoliko godina zagrebacku krizu (nastalu kada je Tudjman odbio oporbi priznati vecinu u skupstini grada) tvrdnjom da ti izborni rezultati pokazuju koliko se u Zagrebu nakupilo i odrzalo nehrvata i jugokomunista.

Tudjman iz posve objektivnih razloga vise nista ne odbija, a i Hitrec je nesto sutljiv, siromastvo naraslo, a trijumf opozicije dovoljno uvjerljiv da takvi komentari ovaj put ostanu priguseni, iako ih se moglo cuti. Prvi krivci za izborni preokret su truli (zidovsko––protestantski) Zapad i domaci odrodi, kao i preostali Srbi i ine nelojalne manjine – te nebuloze u kamere i diktafone izrekli su samo neki besprizorni prolaznici, sto ne znaci da ih u primisli nemaju i neke kao finije persone, koje se povlace u onu vrstu licemjerja kakvom se istaknuo HDZ–pjesnik–i–diplomat Neven Jurica. Na skupovima pred one prve izbore taj je spominjao i Bosnu i Sandzak i Kosovo i "bracu Muslimane", a na knjizevnoj veceri u amfiteatru zagrebacke dzamije (o cemu u Naci bontonu svjedoci i Jergovic) kroz govor o Laticevoj poeziji hvalio islam i Bosnjake u toj mjeri da je prisutne razdragao, drugima bilo i neugodno, a samo najmalobrojniji postali sumnjicavi, da bi odmah nakon tribine prisutnom bosansko–hrvatskom promotoru i uredniku, pogresno ga smatrajuci "svojim", prisapnuo upit:"Recite mi tko su i sto ti muslimani, i sto zapravo oni hoce?"

U to vrijeme je Tudjman prijateljski pohodio istu tu dzamiju da cestita Bajram, bez nadute mrznje kakva ce obiljeziti njegov put. Na nesrecu mu, ta se dzamija odrza, blizi se gradnja rijecke i jos nekih, Muslimani i tu vratili bosnjacko ime i osnovali niz institucija: od stranke (SDAH) preko dobrotvornog (Merhamet) i kulturnog drustva (Preporod) do nacionalne zajednice (BNZH).

Krajem te, 1990., godine, prihvacen je novi Ustav Hrvatske, u kome su Srbi od konstitutivnog naroda postali manjina (kasnije ce nakratko, po ustavnom zakonu, biti "narodna zajednica" – nesto izmedju), a medju manjinama su izrijekom spomenuti i Muslimani. U prvim redovima sjedili su muftija Omerbasic, te prvaci susjednih drzava Kucan i Izetbegovic. Uskoro izbija rat, te Hrvatsku brane i neki Srbi i brojni pripadnici drugih manjina, ukljucujuci niz Bosnjaka (sto ce, kao i udio Albanaca, Tudjman kasnije negirati, ali ce pisac Fedja Sehovic javnim apelom postici da se nekima od njih bar u Dubrovniku prizna dio prava). To i nije cudo, jer je zanemaren i doprinos Hrvata – domovinskih (posebno istarskih) i iseljenih (onoga dijela koji se nije omastio HDZ volovima).

Do usvajanja ustavnih promjena zazivjet ce novo–staro ime Bosnjaka, ali ni toga ni naziva Musliman nema u novoj preambuli, iako su najbrojniji nakon Srba, kao ni trece najbrojnije skupine, Slovenaca, a isto vrijedi i za ostale koji manjina postaju tek raspadom SFRJ (Makedonce i Crnogorce), te za Rome i Albance. Te zajednice ipak su svedene pod pojam "ostali", pa se financiraju i programi njihovih udruga (u slucaju Bosnjaka KDBH Preporod i BNZH). Te manjine nemaju predstavnika u Saboru (gdje je i broj mjesta za Srbe smanjen s 13 preko tri na jedno, a nesto brojniji glasaci "dijaspore" dobivaju visestruko vise). To i nedovoljan broj vlastitih (i koalicijskih) glasaca ometa SDAH u pohodima na Sabor, a toj stranci dugo po raspadu Jugoslavije ostaje odrediti odnos s istoimenom partijom u BiH.

Bosnjacke udruge cine i ateisti i agnostici, a Islamsku zajednicu i muslimani Hrvati, Albanci, Romi, Turci, i ne moze se smatrati bosnjackom, iako primjeri i iz Hrvatske i iz BiH 90–ih zazivlju takav preplet etnosa i organizirane religije.

Bosnjaci su u Hrvatsku dolazili u vise valova, razlicita su im zanimanja, rasprseni su sirom zemlje, neki vec peti narastaj, a i iskustva su im raznolika: neki bez ikakvih problema, drugi prosli uvrede, prijetnje, otkaze (ne uvijek zbog porijekla) i policijska ispitivanja (od kojih su neka zavrsila fatalno, sto se zbilo i nekim Hrvatima). Neki su lakse, drugi teze ili nikako dolazili do drzavljanstva. Dio ih se smatra Hrvatima, od kojih su neki Bosnjacima skloni, a neki ne.

Bosnjacima, kao i ostalima u opljackanoj i izmanipuliranoj Hrvatskoj, nece odjednom sada svanuti Dugi–Divan–Dan, ali i za njih vrijedi sto su IDS i Jakovcic porucivali podjelom "bronhi" bombona: "Lakse se dise". Vrijedi, medjutim, sto i za sunarodnjake im u maticnoj zemlji (jer Bosna im kao manjini jest maticna, za razliku od suverenih Hrvata u BiH kojima je BiH maticna): nakon HDZ–a i Tudjmana gube alibi za neuspjehe i svadje, uzrokovane vise licnim nego koncepcijskim razlozima.

LJUBAV OD MILIJARDU MARAKA
Pise: Igor Lasic

Hrvatska je za svoje sunarodnjake u BiH izdvajala pod zadnje oko milijardu maraka na godinu, i to je uglavnom jedini pouzdan podatak o blagu koje je iz Zagreba slano u susjednu drzavu. Ne zna se koliko je od toga podijeljeno sirotinji s hrvatskim pasosem, niti je poznato koliko je utroseno na financiranje razgranatih institucija paradrzave Herceg–Bosne, a pogotovu koliko se odlilo na privatne racune Hrvata koji su se predstavljali kao poznati lokalni biznismeni i politicari

"Koji su to sta i'je izglasalo? Jesu li i oni Hrvati? Pa, ajde onda, neka...", popratio je objavu izbornih rezultata za novi hrvatski parlament jedan starac iz Kiseljaka ili Novog Travnika. Covjek ne samo da se nije salio nego u ozbiljnost njegova pitanja nisu posumnjali niti ostali prisutni na kiseljackoj autobusnoj stanici, pa su se jos oko pocetne dileme i sami zamislili. Prema procjeni tamosnjeg svjedoka, koji nam prenosi ove dojmove s relacije Sarajevo –Zagreb i obratno, upravo vecina putnika koji su toga jutra cekali na autobus korisnici su neke od onih penzija ili socijalnih pomoci kojima je hrvatska drzava pomagala svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini kroz posljednjih nekoliko godina.

Ta novcana naknada nije bila bog zna kakva, niti se od nje moglo pristojno zivjeti, ali su ljudi valjda prezivljavali vec i od sigurnosti koju im je ulijevao taj cesto jedini redovni prihod. Prije ili kasnije, svaka drzava se od mahanja barjacima i nazdravicarstva svede medju gradjanima ipak na osnovni socijalni interes, cak i ukoliko su korisnici povlastica pritom jos oslobodjeni placanja poreza u korist zajednickog budzeta, a o onima koji ce ga poslije dijeliti imaju i sami pravo naizgled neometano odlucivati. Ovisnost o Zagrebu te vrste medju bosanskohercegovacke Hrvate uvela je Hrvatska demokratska zajednica posve lagano i sigurno, no je prava cijena koju taj izabrani narod za svoje privilegije placa sve vrijeme kudikamo veca i teza od uobicajenih poreza kojih su, eto, bivali postedjeni.

Hrvatska je za svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini izdvajala pod zadnje oko milijardu maraka na godinu, i to je uglavnom jedini pouzdan podatak o blagu koje je iz Zagreba slano u susjednu drzavu. Ne zna se koliko je od toga podijeljeno sirotinji s hrvatskim pasosem, niti je poznato koliko je utroseno na financiranje razgranatih institucija paradrzave Herceg–Bosne, a pogotovu koliko se odlilo na privatne racune Hrvata koji su se predstavljali kao poznati lokalni biznismeni i politicari. S dva potonja razloga, putevi novca hrvatskih gradjana–sjedilaca provlacili su se uvijek mimo drzavnih tijela Bosne i Hercegovine, ali i hrvatskih medija i nevladinih udruga, te je dostatno opravdanje za takvu manipulaciju Zagreb nalazio u posvecivanju veze izmedju Hrvata ovdje i Hrvata tamo, kad vec voljom medjunarodnih cimbenika ne mogu biti u istoj drzavi. A svetinje su ionako svete prije svega po tome sto se ne smiju dovoditi u pitanje.

Promjena vlasti u Hrvatskoj ulila je medju Hrvate u Bosni i Hercegovini zestoku mjeru cistoga egzistencijalnog straha, dok su hrvatski porezni obveznici djelomicno odahnuli jer im je obecano rezanje izdataka za skupu Herceg–Bosnu, i svakako njihovo objavljivanje s uvjerljivim tumacenjem svake pojedinacne stavke. Prije toga, nova Vlada RH morat ce s javnosti raspraviti zasto bi ljudi uopce bili spremni pomagati svoje bosanskohercegovacke sunarodnjake, a sa Federacijom BiH nacine koristenja buducih dotacija u skladu s Daytonom i politikom neuplitanja u kljucna unutarnja pitanja suverenog i samostalnog susjeda. Povjerenje Hrvata u Bosni i Hercegovini ce Racan i Budisa i drustvo stjecati ni priblizno tek u podrzavanju njihove ravnopravnosti u odnosu na druge im sugradjane, nego i u zastiti pred gadno povrsnim ali rasirenim javnim mnijenjem o pretezitim opcim krivnjama tzv. Hercegovaca (taj pojam u Hrvatskoj ima znacenje bitno obuhvatnije od geografskog), kad vec nismo HDZ–u povjerovali da smo za mnoge njegove pizdarije odgovorni ama bas svi udjuture...

Drugim rijecima kazano, ljudima koji su primali novcanu pomoc ona se niposto ne bi smjela ukidati ili smanjivati, jer je vec sada u opasnosti da joj preostane tek ona simbolicka vrijednost. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ni u kojem trenutku vecinski predvodili dosadasnju hrvatsku drzavnu politiku komadanja drzave u kojoj zive, ali je ona na njima i njihovim sugradjanima svejedno provodjena bez ostatka i s posljedicama gubljenja sviju sustinskih identifikacijskih mjesta prema kojima se taj bosanski narod prepoznavao. Hrvatsko vijece obrane, primjerice, nije obilato financirano zbog ma kakve zastite tih prepoznatljivosti, nego je vrlo brzo postalo garantom njihove negacije, u iskljucivoj sluzbi HDZ–ove maloimperijalisticke politike. Institucije paradrzave kulturnom su identitetu BiH Hrvata samo odmagale, a bez njega i onaj nacionalni svele tek na papirnu galanteriju.

Ako se buduca hrvatska vlast odrekne, po konstituiranju, ne HVO–a nego takvog odnosa prema Bosni i Hercegovini – a kazu da hoce – ne smije ni za zivu glavu zaboraviti svoje tamosnje sunarodnjake i goleme probleme s kojima oni svakodnevno lijezu i ustaju. Prema jedinstvenoj SDS–HDZ–SDA doktrini temeljito zavadjene sa bosnjackim i srpskim sugradjanima, tamosnje Hrvate nece Zagrebu biti dovoljno osloboditi od obligatnih poduka o pravilnom govorenju hrvatskog jezika, nego im treba aktivno pomoci da se od zagrebacke ovisnosti osamostale, i da svoj interes potraze najprvo tamo gdje im je dom, i gdje s drugima ipak dijele puno vise zajednickoga negoli je propisano medju onima koji ih prepoznaju kao najobicniju dijasporu. Tada ce i onaj starac iz Kiseljaka valjda shvatiti zasto i kako u Zagrebu i u Bosni mogu zivjeti i lijepo se gledati Hrvati jednako vrijedni a ipak unekoliko razliciti.

Objavljeno u broju 137 DANA, 14. januar / sijecanj 2000.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.