Home · Novi broj · Arhiva

DANI home page

Arhiva DANI 136

 

POSLJEDNJI RUCAK RISTOVICA

 

Niko od sagovornika tog dana nije mogao nista vise reci o motivima zlocina ili njegovim pociniocima. Svi su se slagali u tome da Ristovice nisu ubile njihove komsije, ali je cudno da su ubice usle u kucu tacno u casu kad je ona bila puna. "Kao da je neko pratio da li su svi usli unutra da bi ih mogao jednim rafalom pokositi", rekao je neko

 

Pise:  Vlado Mrkic


 




OVIH DANA JE OBJAVLJENA VIJEST DA SU UHAPSENA
dva lica osumnjicena za ubistvo sest clanova porodice Ristovic. Ovaj zlocin dogodio se na samom pocetku rata, 8. jula 1992. godine u Gornjim Velesicima, i imao je, prema opstim ocjenama, dalekosezne posljedice, prije svega kada je rijec o ubrzanom iseljavanju Srba iz tog dijela Sarajeva. Posebno je iznenadila surovost i okrutnost onih koji su ga izvrsili, jer je sest ljudi ubijeno usred dana, u vlastitoj kuci, dok su sjedili okupljeni za ruckom. Ubijeni su: Radosava Ristovic (61), njeni sinovi Pero (rodjen 1951.) i Obren (rodjen 1955.), njihova sestra Bosa (rodjena 1961.), Danilo Ristovic, djecak od 14 godina, i Mila Ristovic, a ranjen Dusko Ristovic. U kuci se nalazila i Stojanka Mastilo, prijateljica Mile Ristovic, koja se sakrila iza kauca i ostala nepovrijedjena.

Dva dana kasnije, 10. jula, u Oslobodjenju je objavljeno kratko i sturo saopstenje Ministarstva odbrane i Glavnog staba Oruzanih snaga BiH, u kojem su, s manjim greskama, navedena imena ubijenih. Prema ovom saopstenju, zlocin su izvrsila "trojica neidentifikovanih ubica u vozilu marke zgolf' bez registarskih tablica sa oznakom TO".

Tragovi zlocina
Tragom te vijesti, dan kasnije, 11. jula, posao sam u Gornje Velesice kako bih napisao opsirniji izvjestaj "sa lica mjesta". Privremena redakcija Oslobodjenja nalazila se tih dana u zgradi tadasnjeg Zeljeznicko–transportnog preduzeca, prekoputa Predsjednistva. Dezurni fotoreporter bio je Salko Hondo. Zamolio sam ga da podje sa mnom i on je, nakon kraceg razmisljanja, upitao:

– Smijemo li?
– Smijemo.
– Puca li tamo?
– Svuda puca.
– Poginucemo.
– Necemo.

I zaista, pucalo je svuda. Prosli smo pored Vojne bolnice, kraj spaljene i demolirane zgrade Zeljeznicke stanice. Nakon kontrole kod sadasnjeg hotela "Grand" svratili smo u Stanicu milicije koja je bila u jednoj zgradi odmah iza okuke odakle pocinje uspon u Velesice. Tu smo se javili komandiru. Nakon kraceg razgovora rekao je da mozemo nastaviti put, ali uz pratnju jednog od njegovih ljudi. Sa nama je krenuo Musan Balovic, miran i tih covjek, rezervista u uniformi milicije. Krenuli smo uz uske i strme sokake Velesica. Negdje pri vrhu zaustavila nas je jedna od straza. Medju strazarima Salko je prepoznao nekog svog prijatelja. Odmah je iskocio iz kola i napravio nekoliko fotografija, uvjeren u neodoljivu snagu svoga zanata, isti kakvog sam ga poznavao dvadesetak godina, koliko smo radili zajedno. Njegov prijatelj imao je kucu u blizini, odmah kraj puta, i kad smo posli dalje, Salko rece: "Rekao je da mu se javimo kad se budemo vracali. Nabrace nam zelja za pitu."

Musan Balovic predlozi da svratimo do kuce Mirka i Trifka Bozica, dvojice brace, koji su dobro poznavali Ristovice. Tako smo i uradili. Bozici su zivjeli u dvije lijepe kuce sa zajednickim dvoristem i velikim bastama. Sjedili smo za stolom u dvoristu, Mirko je iznio i rakiju. Popricali smo oko pola sata. Rekli su da njihove porodice zive u Velesicima vec 300 do 400 godina. Ispricali su nam nesto vise o Ristovicima. Pero je bio poslanik u Skupstini BiH jedno vrijeme, do rata je radio u "Bosnalijeku". Njegov brat Obren bavio se poljoprivredom, majka Radosava bila je teski bolesnik, vezana za postelju. Bosa, Perina i Obrenova sestra, radila je u "Astri". Danilo Ristovic bio je njihov rodjak, kao i Mila i Dusko.

Odatle smo zajedno otisli do kuce u kojoj je izvrseno ubistvo. Bila je zakljucana. Docekala su nas samo dva psa. Svuda okolo vladala je neka teska tisina. Bio je lijep dan, suncan i topao, jedno naizgled obicno ljetnje popodne, visoka, vec prezrela trava povijala se na livadama, ali je osjecaj bliske smrti u svemu bio prisutan.

Uskoro je dosao Todor Ristovic, otac ubijenog djecaka Danila. Donio je kljuc i sjecam se da je, u trenutku kad je otvorio vrata, iz kuce izletjela jedna siva macka.

Tragovi zlocina bili su na svakom koraku. Ukucani su sjedili oko stola, na trosjedima i kaucima, u polukrugu, duz zidova kuhinje, u cijem je jednom uglu bio sporet, na kojem je jos stajala serpa sa jelom. Svuda okolo, po podu, stolu, kaucima, lezali su komadi razbijenog posudja. Od jednog do drugog ugla, od ulaznih vrata, pa preko cijelog suprotnog zida, ispod prozora, do sljedeceg ugla sa sporetom, vidjeli su se tragovi metaka u visini glava ljudi koji su sjedili i vece ili manje mrlje sasusene krvi.

Prica Musana Balovica
Musan Balovic, koji je medju prvima stigao na mjesto zlocina, ispricao je tada: "Dosao sam na obezbjedjenje kuce i pomogao komsijama da se ovo bar malo sredi, da ih fino polozimo, da ih pokrijemo, meit se brzo hladi, treba ih staviti u sanduk. Pruzili smo ih fino. Meni je bilo tesko, jer sam odrastao sa ovim svojim komsijama. Ono sto sam vidio u kuci bilo je uzasno. Kako je ko uhvacen da sjedi, samo sto je glavu bacio na stranu. Bosa je sjedila iza vrata, prekrstenih nogu, prvo sam nju vidio, preko prsa je bila prekosena i ispod vrata. Pera sam nasao pokojnog izmedju stola i kauca, majka je bila na kaucu, bila je nepokretna i prije smrti, vidio sam da joj je noga prebijena ispod koljena, vjerovatno rafalom. Danilo je bio tamo, do babe, onda je Mila bila ovdje, do Danila, naslonjene glave na Danila. Ko je ovdje sjedio, Obren ili neko drugi, ne znam..."

Niko od sagovornika tog dana nije mogao nista vise reci o motivima zlocina ili njegovim pociniocima. Svi su se slagali u tome da Ristovice nisu ubile njihove komsije, ali je cudno da su ubice usle u kucu tacno u casu kad je ona bila puna, iako je rijec o ljudima koji se bave poljoprivredom i najveci dio dana provode napolju. "Kao da je neko pratio da li su svi usli unutra da bi ih mogao jednim rafalom pokositi", rekao je neko od sagovornika. Kuca Ristovica nalazila se negdje na sredini izmedju dviju straza, jedne koja kontrolise prilaz od Kobilje glave, druge na putu uz Velesice prema Humu. Te straze bile su na pocetku rata mjesovite, u njima je bilo i Srba, ali je potom Srbima oduzeto oruzje i vise nisu ucestvovali u zajednickim strazama u naselju. Sve srpske kuce u Gornjim Velesicima i prije ubistva Ristovica su pretresane, a u blizini Huma izgorjela su tih dana tri srpska imanja, porodica Buha, Nikolica i Marica.

Time je bila zavrsena nasa posjeta Gornjim Velesicima toga dana. Na povratku svratili smo do Salkinog prijatelja i on nam je dao dvije kese pune zelja. Glad je vec kucala na vrata i mlado lisce repe nije bilo za bacanje.

Izvjestaj iz Velesica sutradan je objavljen u Oslobodjenju pod naslovom Posljednji rucak Ristovica. Uz izvjestaj je bilo objavljeno i saopstenje MUP–a BiH, u kojem se, pored ostalog, kaze: "Svi nadlezni organi vrse intenzivnu potragu za pociniocima zlocina i u najskorije vrijeme mogu se ocekivati konkretni rezultati potrage, o cemu ce javnost biti odmah obavijestena. Bez obzira na motive, nacionalnost ili vjersku pripadnost izvrsioca ovog nedjela, ono je direktno usmjereno protiv zajednickog suzivota na ovim prostorima i na liniji je onih snaga koje zele da ugroze osnove sistema suverene i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Uvjeravamo domacu i svjetsku javnost, a posebno gradjane srpske nacionalnosti, da ce drzavni organi Republike Bosne i Hercegovine zastititi njihovu licnu i imovinsku sigurnost, i to svim mjerama koje im stoje na raspolaganju..." Saopstenje su potpisali tadasnji ministar MUP–a BiH Jusuf Pusina i ministar odbrane BiH Jerko Doko.

Umjesto epiloga
Time je, prakticno, na zlocin u Gornjim Velesicima stavljena tacka. Ratni vihor nastavio je da hara i u njemu nije bilo mjesta za nase male zivote i nase sudbine. Sestoro Ristovica sahranjeno je na groblju "Lav", njih sestoro u tri groba: majka Radosava sama u jednom, dva brata i sestra u drugom, a Danilo i njegova strina Mila u trecem.

"Da je mene neko pitao, ja bih ih sahranio ovdje, na njihovoj zemlji, i svako trece vece palio svijece", rekao je tada Mirko Bozic.

Dan nakon sto smo se vratili iz Gornjih Velesica, Salko Hondo mi je rekao u Redakciji:

– Jes' bila dobra pita. Hocemo li opet otici da nam nabere zelja?
– Hocemo.
– Hocemo li sutra?
– Hocemo.
– Ponijecu slike.
– Ponesi.

Nismo otisli tog dana. Sutradan, kad sam rano ujutro otvorio novine, prva vijest koju sam vidio bila je: "Poginuo Salko Hondo". Dan ranije, popodne, na pijacu Ciglane je dosla cisterna sa vodom. Salku su poslali da "napravi sliku". Granata ispaljena odnekud sa srpskih polozaja iznad grada pogodila je u celicni elektricni stub nadvoznjaka kod pijace i geleri su se rasuli okolo. U novinama je toga dana objavljena ta posljednja fotografija koju je napravio, ljudi u redu za vodu, kanisteri i burad.

Todora Ristovica, oca ubijenog djecaka Danila, sreo sam nekoliko dana kasnije u gradu. Na reveru kaputa imao je akreditaciju Oruzanih snaga BiH.

– Dodji da ti naspem koju litru mlijeka, rekao je.
– Ne znam gdje ti je kuca.
– Pitaj nekoga, svi znaju.
Nekoliko dana kasnije posao sam po mlijeko. Pri vrhu Velesica sustigao sam nekog momka.
– Znas li gdje stanuje Todor Ristovic?, pitao sam ga.
– Mogu li s tobom da ti pokazem?

Sjeo je u kola i pokazao mi kucu. Ostao sam desetak minuta. Todorova majka, starica sva u crnini, nasula mi je litar mlijeka u plasticnu bocu. Platio sam i krenuo nazad. Cim sam izasao na sokak, zaustavi me momak koji mi je pokazao kucu, udje u kola, izvadi neku akreditaciju i rece:

"Idemo u policiju."

Vojna policija je bila u zgradi osnovne skole na ulazu u Velesice. Tu sam ostao dobra tri–cetiri sata, cekajuci komandira koji je bio negdje na terenu. Kad je dosao, rekao je da napisem izjavu: ko sam, sta radim, gdje sam isao, zasto, itd. Napisao sam izjavu. Procitao je i rekao da mogu da idem. Sjecam se da je na kraju rekao: "Nemoj da mi se druzis s cetnicima. Vidis kako glave lete."

Vise nisam otisao u Gornje Velesice dok je rat trajao. U novinama sam procitao te jeseni da je Todor Ristovic uhapsen kao pripadnik "velesicke grupe cetnika" i osudjen na cetiri godine zatvora. Mirko Bozic je takodje uhapsen ubrzo nakon ubistva Ristovica i cijeli rat proveo u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Obojica su pred sami kraj rata razmijenjeni. Trifko Bozic odveden je od kuce u jesen '92. u neku kasarnu, isprebijan do smrti i izbacen na ulicu. Njegova supruga Natalija nasla ga je i sahranila na kosevskom groblju. Ona i danas, sa sinom i njegovom porodicom, zivi u kuci u Gornjim Velesicima, i to je jedna od svega nekoliko srpskih porodica koje su preostale u ovom dijelu Sarajeva. Stojanka Mastilo, djevojka koja je prezivjela, sada zivi u Bijeljini.

Objavljeno u broju 136 DANA, 7. januar / sijecanj 2000.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.