Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 127

 

CUVAM
DOKUMENTE O BOSNI

Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, vrijedno svjedocanstvo Raifa Dizdarevica, vec je izazvalo ogroman interes, ali se i oduprlo maniru ovdasnjih aktera historije da u svojim memoarima iskrivljuju cinjenice i dotjeruju svoju ulogu u procesima i dogadjajima. No, knjiga ima i svojih nedostataka: najkrupniji jeste upadljivi izostanak dva velika politicka procesa u BiH koja su se odigrala u periodu kojim se bavi knjiga - sudjenje Aliji Izetbegovicu i grupi muslimanskih intelektualaca, te afera "Agrokomerc". U ovom broju donosimo nastavak razgovora sa Dizdarevicem: o knjizi i vremenu o kojem svjedoci, o Jugoslaviji nekad i Bosni danas, krojacima nasih sudbina i glavnim akterima bliske nam historije

 

Razgovarao: Senad PECANIN 


 

 


DANI: U javnosti postoje oprecne ocjene o ulozi Kontraobavjestajne sluzbe (KOS) Jugoslavenske narodne armije. Recite mi Vasu ocjenu KOS-a.

DIZDAREVIC: Prvo, KOS je bio vojna bezbjednost, ciji je osnovni zadatak bio da obezbjedjuje vojsku, bezbjednost vojske i sve djelatnosti, poput pokusaja obavjestajnog infiltriranja, prema vojsci. Kako je poslije onog rata rasla moc drzavne bezbjednosti, tako se povecavala i moc KOS-a u vojsci. No, nazalost, KOS je ostao po strani od rasciscavanja devijacija u drzavnoj bezbjednosti koje je obavljeno na Brionskom plenumu 1966. godine. Razlog lezi u cinjenici da je vrhovni komandant armije, kojoj je pripadao i KOS, bio Tito, te da je na celu vojske bio mocni Ivan Gosnjak, sa takodjer vrlo mocnim generalom Jeftom Sasicem, koji je godinama bio na celu vojnih sluzbi bezbjednosti. Zahvaljujuci tome, KOS je izlazio iz strogo vojnih okvira, pustajuci pipke i u ostale drustvene strukture, kako za Titovog perioda, tako i kasnije. Mi smo imali veliko povjerenje u Tita i za njegovog zivota je postojala jedna atmosfera u kojoj se smatralo da je vojska Titova briga i da mi nema sta da se brinemo oko toga. No, 1982. godine nas nekoliko drugova je pokrenulo akciju uspostavljanja savjeta za zastitu ustavnog poretka u federaciji, republikama i pokrajinama. Nasa ideja je bila da pod neki vid drustveno-politicke kontrole stavimo rad Sluzbe drzavne bezbjednosti i u tome smo i uspjeli. Savjeti su imali pravo uvida u svaki dosje Sluzbe drzavne bezbjednosti i izborili su se da se bez odobrenja savjeta ne moze ici u neke operativne akcije koje bi mogle da bezbjednost ucine nekim mocnim politickim faktorom i da, maltene, politicki skida glave ljudima.

DANI: Da li je rad KOS-a potpadao pod nadzor savjeta?

DIZDAREVIC: Ne. Prvo smo probali da idemo sa drzavnom bezbjednoscu, racunajuci da ce se to, normalno, prenijeti i na KOS. Godine '83, jos sam bio predsjednik skupstine, uspjeli smo da formiramo skupstinsku komisiju i da komisiji damo pravo da moze uci u drzavnu bezbjednost i otvoriti bukvalno svaki dosje. Vojska tu nije usla.

DANI: Jeste li pokusali?

DIZDAREVIC: Dok sam ja bio - ne, jer smo negdje pred kraj mog jednogodisnjeg mandata zavrsili taj posao. Vojna bezbjednost nije nikada poslije rata bila podvrgnuta temeljitoj reviziji i kontroli kao sto je bila drzavna bezbjednost. Mi smo se iz Bosne i Hercegovine sa njima sudarali kad smo raspravljali o opstenarodnoj odbrani. Godine z78-79. oni su pokusali da unesu odredbu da Vojna bezbjednost vrsi funkcije bezbjednosti i u Teritorijalnoj odbrani, to znaci u citavoj Jugoslaviji. To je odbijeno tek na zadnjoj sjednici Savjeta za narodnu odbranu kojom je predsjedavao Tito u decembru '79. godine. Nikola Stojanovic i ja smo u ime BiH, podrzani od Slovenaca, trazili da se to onemoguci. Ovo je istina o KOS-u. Ja, inace, i sam mislim da se sad KOS-u pridaje nekakva velika svemoc. Naravno, uvijek je u vojnom vrhu i van njega bila borba ko ce imati uticaj na KOS. Najveci uticaj je imao Ljubicic, i za Titovo vrijeme, jer je on 12 godina bio ministar odbrane. Meni su ljudi tvrdili, ja sam to napisao, da je on ostavio svoje ljude u KOS-u i poslije odlaska iz armije, a vi znate da je Ljubicic bio jedan od onih koji su organizovali dolazak Milosevica, da je on odigrao jednu od glavnih uloga na onoj famoznoj Osmoj sjednici, bio je prvi govornik, davao je ton. Iako je bio otisao iz vojske, ipak je on za sve bio general. Ja imam utisak da se sada, kad god se ne zna i nema napora da se traze pravi uzroci necemu i pravi krivci za nesto, kaze sve je to KOS. On je bio mocan, mi smo u Bosni veoma cesto imali sukobe. Jednom smo utvrdili da nam KOS pocinje kontrolisati neke ljude u Bosni, konkretno generalnog direktora bugojanske vojne industrije koji je kasnije bio potpredsjednik vlade, Primorac. Pa onda kad je bila Olimpijada, pokusaj da se ubacuju oni oko Olimpijade i indirektne sumnje na Branka. Mi smo to morali da odbijamo, i preko Cvijetina Mijatovica smo predsjednistvu drzave otvoreno postavili to pitanje. Majo (Cvijetin Mijatovic, opaska S.P.) nam je kasnije rekao da nase sumnje nisu bile neosnovane. Nema sumnje da je velikosrpski nacionalizam, odnosno Slobodan Milosevic, isao na to da ima pozicije u KOS-u i da ih je imao.

DANI: Kakva je situacija sa Sluzbom drzavne bezbjednosti u BiH tokom Zgonjaninovog mandata? Na jednom mjestu u knjizi kazete da su sluzbe nadrasle rukovodstvo i ilustrirate to primjerom namjestaljke Bahrudinu Bijedicu vezano za aferu u Chicagu kada je Bijedic bio jugoslavenski konzul.

DIZDAREVIC: Ja mogu da govorim i o onom periodu kad sam bio predsjednik Predsjednistva BiH, jer je u Predsjednistvu bio Savjet za zastitu ustavnog poretka. Kada sam ja bio u Predsjednistvu, Mate Andric je bio ministar unutrasnjih poslova i mislim da je tada postojala kontrola Savjeta za zastitu ustavnog poretka nad Sluzbom bezbjednosti ovdje, mada je bilo i vaninstitucionalnog uticaja pojedinaca na sluzbu, pokusaja da se utice na sluzbu... Nemojte me dalje pitati. Dolaskom Zgonjanina i nastajanjem afere "Agrokomerc"…

DANI: Zasto ste rekli ovo "nemojte me dalje pitati"?

DIZDAREVIC: Ima nekih stvari o kojima ja necu da govorim zato sto bih morao da pomenem neke ljude koji se ne mogu braniti, a mislim da to ne bi bilo posteno.

DANI: A dug prema historiji, prema cinjenicama?

DIZDAREVIC: Ja njega oduzujem na jedan nacin da ne povrijedim nikoga i da ne skrivam nista.

DANI: To je dobro pitanje za cijelu knjigu. Jeste li iz bilo kojih razloga ostavili nesto sto ocjenjujete bitnim?

DIZDAREVIC: Jesam.

DANI: I hocete li to zavjestati, pa da nakon, recimo, 30, 50 godina…

DIZDAREVIC: Nemojte me sahranjivati odmah, to je jedno. Drugo, rekao sam vam da sam raspolagao jako velikom dokumentacijom i da njome raspolazem. Ja, naravno, nisam mogao svu tu dokumentaciju upotrijebiti sad u ovoj knjizi. Kad pocne neko da cereci tu knjigu, ja cu, vjerovatno, upotrijebiti jedan dio dokumentacije da dokumentovano odgovaram. Dalje, o BiH nisam zelio da govorim, osim sa pozicija Jugoslavije i njenog zivota, nastajanja i nestajanja. Moram da kazem da postoji jedan dio dokumentacije, biljezaka, kojima ja raspolazem i koje ne bih rado objavio. Ne bih objavio zbog toga sto bih mozda morao da kazem nesto o nekim ljudima kojih nema, ne bih rado objavio ono sto bi sad neko mogao da upotrijebi. Jer, vidite da je ovo vrijeme u kome se jedva cekaju neke cake, da se neko posluzi nekom cinjenicom koju bih ja iznio za intrige, za izmisljanja, za jedan tip pisanja kakvo je ovo Nedzada Latica, koje ste vi sada objavili, cime ste otisli daleko ispod vaseg vrlo visokog profesionalnog nivoa.

DANI: Vracamo se na Zgonjanina.

DIZDAREVIC: Moram da kazem da se ta sluzba tokom afere "Agrokomerc" osilila i da se pojavila opasnost da nastane jedno shvatanje i u toj sluzbi, u njenom ponasanju i nesto sire, da su maltene oni jedini koji su ispravno mislili i radili, a ovo su sve neke afere. Bio je sastanak u Predsjednistva BiH pocetkom '88. godine, ja sam vec bio u predsjednistvu drzave potpredsjednik, na kome se raspravljalo o Sluzbi drzavne bezbjednosti, programima njene aktivnosti i pravcima njenog djelovanja u toj godini. Ja sam na toj sjednici upozoravao, uza sva priznanja sto je ona posteno i cestito uradila, da se moraju cuvati toga da u toj sluzbi sad ne nastane jedno raspolozenje i misljenje da su oni jedini ispravni. To upozorenje je bilo opravdano, jer vi znate da je u pricama oko afere "Agrokomerc" Zgonjanin jednom dosao u Skupstinu BiH i govorio ko valja u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine, a ko ne valja. To je vec gruba manifestacija shvatanja da su oni iznad svih i da su oni sudije svemu. Sreo sam se sa ponasanjem te sluzbe u slucaju Bahrudina Bijedica, koje je krajnje nedozvoljivo. Ovdje je postojala, u tom periodu koji upravo pominjem, pocetkom '88. godine, prava zakulisna bitka ko ce biti ministar unutrasnjih poslova i ko ce naslijediti Duska Zgonjanina, i bio je jedan lobi koji je zagovarao kadrovska rjesenja koja znace nastavljanje onoga sto je vec bila deformacija izrazena kroz ponasanje Duska Zgonjanina, i ne samo njega...

DANI: Ko je pripadao tom lobiju?

DIZDAREVIC: Nemojte me to pitati. Naravno, jedan broj ljudi, u koje sam i ja spadao, trazio je da za ministra dodje politicka licnost koja do tada nije bila u razvoju rada sluzbe. Opet ponavljam, u toj sluzbi je veliki broj kadrova bio vrlo privrzen svom poslu, vrlo odan, vrlo profesionalan i vrlo posten, i nikakva generalizacija ne bi bila posten odnos, ali je postojala ova deformacija o kojoj sam govorio i jedan broj nas je zagovarao da dodje licnost sa politickim ugledom i moralnim i politickim integritetom. Vi znate da je bilo nekoliko kandidata, da se to dugo vozalo, hoce-nece, da su pravi kandidati smjestani na peto, sesto, sedmo mjesto. Na kraju je ipak pobijedila jedna zdrava tendencija i dosao je Muhamed Besic, koji je zaista odigrao izvanrednu ulogu, i to u jednom veoma teskom periodu kad su bili ogromni nasrtaji na BiH, kad se sve lomilo, uoci '90.

DANI: Pretpostavljam da ste imali dosta susreta sa Slobodanom Milosevicem. Navedite nam nekoliko detalja o njemu o kojima do sada niste govorili.

DIZDAREVIC: Prvo, morao sam komunicirati sa Slobodanom Milosevicem, jer sam bio savezni sekretar za inostrane poslove, a on je vec bio postao predsjednik CK Srbije, i, naravno, kasnije. Milosevic je ponekad, u prvom periodu, ostavljao utisak nekog zovijalnog u raspravama. Medjutim, ja sam iz dva-tri slucaja, osim ovog nacionalnog i nacionalistickog, dozivio Milosevica kao covjeka koji nema ljudskih osjecanja. Ispricat cu vam jedan detalj: bio sam ministar spoljnjih poslova i navecer sam sjedio u kabinetu kad su mi donijeli jednu hitnu depesu sa zahtjevom za odgovor. Slobodanov brat Boro je bio ambasador u Alziru. Stigla je depesa da je Boro dozivio tezak infarkt i od mene se trazi misljenje sta da se uradi, da li da ga se transportuje avionom uz odredjen rizik u Beograd ili da neki nasi ljekari idu da pomognu alzirskim ljekarima, koji su se zaista zdusno angazovali. Kad sam dobio taj telegram, normalno da sam smatrao da je elementarni red da njegovog brata, koji je predsjednik CK Srbije, nazovem i to mu kazem. Ja stvarno nazovem Slobodana i informisem ga o situaciji. On je reagovao kao da se radi o nekom desetom covjeku. "Dobro, Raife, vi cete najbolje znati sta treba da ucinite", rekao mi je. Ama, da me je barem upitao koliko je to teska povreda, koji je stepen rizika. Ja sam ostao, moram da kazem, sokiran. Drugi detalj: njegova kcerka je bila udata za jednog diplomatskog sluzbenika kad sam ja bio sef diplomatije. On je bio na duznosti u nasoj ambasadi u Japanu. Medju njima je bila takva bracna sloga da samo sto se sjekirama nisu objasnjavali; bilo je ruznih scena koje su ostavljale jako mucan utisak o Jugoslaviji i njenom predstavnistvu. Jednom sam dobio - odgovarajuce sluzbe SIP-a su me obavjestavale o tome - informacije o njihovom ponasanju zbog kojeg su se Japanci sokirali, protestujuci kod mene. Ja sam naredio da se smjesta povuce njen suprug, sto znaci i ona. Moj podsekretar u ministarstvu, koji je vodio te kadrovske poslove, dobar covjek, ali kadar iz Srbije, snebivao se: "Znas li, Raife, to je Slobina kcerka, ipak bi trebalo Slobi reci." "Pa", rekoh, "recite mu." "Pa, nije zgodno da mi kazemo", odgovara mi, uz ocito strahovanje. I ja nazovem Slobodana Milosevica i kazem: Slusaj, ima takav i takav slucaj, taj tvoj zet i njegova supruga, tvoja kcerka, pravili su neke incidente, sve je to sramota, ja sam izdao neopoziv nalog o povlacenju. Za pet minuta je Slobodan Milosevic bio u mojoj kancelariji. Kad je on opalio rafal na svog zeta, da je to jedan peder, da je ovo, da je ono... Ispricao sam vam dva detalja koji mogu da kazuju kakve utiske na mene je proizvelo to ponasanje, ja ne govorim o ponasanju na predsjednistvu partije, to sam pisao, ali ovi detalji govore.

DANI: Nedavno je Richard Holbrooke u Sarajevu rekao da je, zahvaljujuci Aliji Izetbegovicu, Bosna i Hercegovina opstala kao drzava. Ako je to tacno, ne cini li Vam se onda logicnim da Tito prepusti glavnu sarajevsku ulicu Aliji Izetbegovicu nakon njegove smrti?

DIZDAREVIC: Ja ne mislim tako kao sto misli Holbrooke. Ako je Bosna i Hercegovina dosla dotle da njen ostanak ovisi ili je ovisio o jednom covjeku, onda ona ne treba ni postojati.

Objavljeno u broju 127 DANA, 5. novembar / studeni 1999.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.